Teoretičari urote nemaju sreće, stalno ih prati jedan te isti peh. Što se njihova glavna teza o približavanju ''svjetske vlade'' više ostvaruje, to im javnost manje vjeruje. Dobro, ne baš ostvarenje svjetske vlade zasada, ali europska vlada već postoji. Kako stvari stoje, uskoro bi trebala i znatno ojačati u odnosu na nacionalne vlade.

Naime, predsjednik Europske komisije Manuel Barroso nedavno je izjavio: ''Moramo krenuti prema federaciji nacionalnih država. To je naš politički horizont.'' Da ne bi ostalo mjesta sumnji u to što se sprema, Barosso je dodao: '''Za stvaranje takve federacije potreban nam je novi ugovor''. Dakle, već je i Lisabonski ugovor postao prekrut okvir europskim birokratima, oni bi još više ovlasti. To znači da će članice EU prestati biti nacionalne države i postati federalne jedinice.

Svih ovih godina vlasti i mainstream mediji uvjeravali su nas da ulaskom u EU nećemo izgubiti ništa od svoje suverenosti. Ta se propaganda naročito pojačala pred referendum o ulasku u EU. Narod se kljukalo bajkama o ''povlačenju'' iz EU-fondova, a gubitak suvereniteta nijekalo ili minoriziralo. Zanimljivo je da nema nikakvih reakcija naših političara ni nakon Barossove izjave, a i kako bi bilo kada je sam premijer Milanović nedavno ustvrdio da se SFRJ raspala zbog prevelike autonomije federalnih jedinica!? Implicirajući tako, valjda, da EU mora biti centraliziranija federacija nego što je bila bivša Jugoslavija.

Hrvatska najveći dio svoje dosadašnje povijesti provela u državnim tvorevinama složenim od više sastavnica. Hrvatska povijest i narodno pamćenje sve su te tvorevine odredile kao pogubne po hrvatske interese. Što se najedanput promijenilo u svijesti hrvatskog čovjeka da odjednom silno želi ući u još jednu federaciju? Je li moguće da opet olako nasjedamo na propagandu koja zagovara još jednu utopiju? Jer EU ili sutra ''ujedinjeni Svijet'' nisu ništa drugo do li klasični primjeri utopije u sadašnjoj propagandi, odnosno distopije u sutrašnjoj možebitnoj realizaciji tih projekata. To je gotovo zakonomjerno pravilo: utopije na papiru pretvaraju se u distopije ukoliko pređu u stvarnost.

Sjedinjene europske države vjerojatno su predviđene samo kao prijelazna postaja na putu do ''ujedinjenog Svijeta''. Hrvati su kao dobri katolici već po naravi stvari pravi univerzalisti. Zašto bi stoga svjetsko jedinstvo samo po sebi predstavljalo problem? Zar sveopći mir i ujedinjeno čovječanstvo nisu poželjne stvari kojima treba težiti? Možda, možda je doista tako. No povijest nam govori da razvoj ljudskih zajednica ide od manjeg prema većem, to jest od roda i plemena prema carstvu, i da to širenje, ta globalizacija uvijek završava rasprsnućem. To isto nam sugerira i Biblija pričom o Tornju babilonskom. Pa čak i znanost, dinosaurusi su navodno, nakon što su zavladali planetom, naprasno izumrli. Kao da postoji neka mistična granica svakog rasta, grijeh prelaska koje se plaća raspadom.

Međutim, ne namjeravam ovdje rješavati ta preduboka filozofska pitanja, nakane su mi kudikamo skromnije. Reagiram kao obični pripadnik jednoga naroda. Sve živo što postoji na ovome svijetu želi opstati iako je svemu nestajanje iz ovozemaljskog postojanja jedina neupitna izvjesnost. Ni narodi se ne ponašaju drugačije, štoviše oni narodi ili, bolje rečeno, nacije i jesu upravo po tome što se bore za svoj opstanak, a za nacije opstanak jest nacionalni, državnopravni i teritorijalni suverenitet. Danas kada je cijeli svijet senzibiliziran za zaštitu ugroženih životinjskih i biljnih vrsta, otkuda tolika ravnodušnost prema opstanku ugroženih naroda i jezika?

Ukoliko se Barrosove najave ostvare i EU postane jedinstvena država, hrvatskom narodu i hrvatskom jeziku šanse za opstanak na dulji period nisu prevelike.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo
21. rujan 2012.