Ispočetka su ga, istina, znali priupitati, ali on bi
odgovorio da ga njegovi dečki iz Trnja savršeno razumiju
iako nisu pozavršavali fakultete, pa ga onda, valjda,
moraju razumjeti i svi ostali. To je bilo onda kada je
govorio o ''slučajnoj državi''. Budući da naš premijer
zna biti vrlo osjetljiv, poslije se nitko nije usudio
išta ga priupitati. Da ne izgubi živce kao nedavno u
Saboru, ustoboči se i izjavi da će ''sad četiri minute
pričati bezveze''. Jer, navodno, i drugi u Saboru tako
rade.
Stoga je prije mjesec-dva Tanja
Torbarina u svoj kolumni predložila da se osnuje
institut za proučavanje i tumačenje izjava Zorana
Milanovića. Dok se institut ne ustroji, ostaje nam se
osloniti na ad hoc tumačenja Ive Josipovića, ipak je
on prvi čovjek u zemlji. Gledam naslov u ''Večernjem
listu'', Josipović izjavljuje: ''Ne razumijem
premijera!''
Odustajem od čitanja. Jer je sve jasno. Ako predsjednik države
ne razumije premijera, onda se tu nema što ni razumjeti. Radi se samo o još
jednoj političkoj izjavi, a one su u našoj politici stvar trenutne inspiracije.
Obično bez veze sa stvarnošću. Milanović, stoga, uopće ne misli o referendumu
kada govori o referendumu. Kao što ni Sanader ništa ozbiljno nije mislio jamčiti
dok je mahao jamstvenom karticom ili kao što se Ivo Josipović nije zamarao
pravdom dok je govorio o ''novoj pravednosti''.
Ipak,
kolikogod političari bili skloni neobveznom lupetanju,
čini se da je stanovita euroza zahvatila našu
javnost. Nakon dvanaest godina žarke eufilije
političke kaste i rastućeg euroskepiticizma običnog
puka političare je spopala euroza, a puk
apatija. Euroza je osobita vrsta neuroze,
vjerojatno uzrokovana predugim ''ulaženjem'' Hrvatske
u EU. Sada kad se taj proces približio kraju, domaći
političari osjećaju kako gube čvrsto tlo pod nogama,
svoj raison d'etre iliti, po naški, praznu slamu po
kojoj su naučili mlatiti.
Stoga su se u SDP-u dosjetili da taj prozaični put rastakanja krvavo stečene
hrvatske državnosti u nesigurnoj eunijskoj budućnosti dodatno malo dramatiziraju
kojekakvim začinima. Zato Milanović u Njemačkoj priča koješta i zatim spominje
referendum, zato se u javnost pušta afera o nezakonitom policijskom praćenju
telefonskih kontakata vrha obavještajne zajednice i obitelji Todorić. Treba
Nijemcima dati još štofa da problematiziraju hrvatski ulazak u EU. Paradoksalno
je samo to što će, kada prevlada te prepreke koje je sam postavio, Milanović
moći i sebi pripisati nekakve zasluge za ulazak u EU.
Zanimljivo
je da tzv. hrvatski desničari ozbiljno shvaćaju sve
što se događa i da su se podijelili u dvije skupine.
Oni radikalniji, protuintegracionistički nastrojeni,
prepoznaju u Milanovićevim izjavama neočekivano
državništvo, dok oni umjereniji, neumjereno i
nepopravljivo proeuropski nastrojeni, strepe od toga
da bi ''orjunaška'' vlast u zadnji trenutak nekom
udbaško-masonskom ujdurmom mogla spriječiti Hrvatski
ulazak u EU i nepovratno zemlju odvesti u neku novu
južnoslavensku, odnosno balkansku zajednicu.
Bezrazložno se nadaju prvi i bezrazložno strahuju drugi, bit će onako kako
naručioci eksperimenta u ''laboratoriju Balkan'' kažu. Naime, Hrvatska, to jest
njezina politička elita, odavno je odustala od same sebe i iluzorno je očekivati
da će je netko drugi vratiti vlastitoj pameti i vjeri u vlastitu snagu i smisao
postojanja.
Beskrajno poigravanje s narodom i njegovim toliko puta iznevjerenim nadama
proizvelo je kod širih slojeva nepovjerenje prema politici kao takvoj, a kriza
je polako tjerala ljude da se brinu samo o sebi, dok ih opće sve manje zanima i
sve ciničnije se odnose prema njemu. U takvim uvjetima slabe sve kohezivne sile
u društvu. Političare to ne zanima, oni kalkuliraju kratkoročno, a kratkoročno
im odgovara da je narod apatičan i nezainteresiran. Tako još jedno vrijeme mogu
igrati svoje besmislene igrice i graditi se pri tome da nešto ozbiljno rade.
Što će iz
svega toga na koncu ispasti, iskreno rečeno, ne znam!
Ali pouzdano znam da neće biti ono i onako kako pišu
''ugledni analitičari'' u domaćem tisku. Jer kao što
političari svoje ''dionice'' odrađuju po narudžbi,
tako i oni svoje pisanije otaljavaju po narudžbi. Žao
mi je samo naivaca, onih ''mokrom krpom opičenih''
domoljuba koji se međusobno hvataju za vratove oko
toga je li bolje ući u EU ili ostati samostalan. Kao
da njih itko išta pita!
Za to vrijeme čak i SDP, ako je vjerovati nekim glasovima s terena, vrbuje
neke dijelove razbucane domoljubno-braniteljske scene kako bi oslabio HDZ. S
druge strane u HDZ-u se odvija nadziran i doziran povratak nekadašnjih
razočarani hadezeovaca i ostalih nacionalno senzibiliziranijih političkih
skupina, a radi se paralelno i na uspostavi nekakve ''antikukuriku koalicije''.
Odlučna i suvisla stava i držanja,
međutim, ne može se vidjeti nigdje.
Piše:
Damir Pešorda
Hrvatski list
25.10.2012.
|
