I kao najvažnije izabrano je spašavanje Bihaća:
Izvještaj je, s razlogom, označen
tajnom: "Hrvatski ministar odbrane Šušak mi je rekao
prošle noći (21. jula) da je predsjednik Tuđman
odlučio da spriječi pad sigurnosne zone Bihać
direktnom vojnom intervencijom" - napisao je državnom
sekretaru SAD-a Warre nu Christopheru američki
ambasador u Zagrebu Peter Galbraith 22. jula 1995.
godine. "Na poziv u posljednjem trenutku, odletio sam
helikopterom sa Šuškom i ministrom vanjskih poslova
Granićem na Brione kako bih se pridružio maloj večeri
sa turskim predsjednikom Demirelom. Tokom večere,
Tuđman je rekao Demirelu da je Bihać, kao i Knin, bio
glavni grad Hrvatske i 'šalio' se o oslobađanju
hrvatskih glavnih gradova. Kasnije je Tuđman
navijestio da bi akcija mogla da počne u narednim
sedmicama."
Dvije
opcije
U
Galbraithovom izvještaju koji nikada ranije nije
objavljen, navodi se da je poslije večere sa Tuđmanom
i Demirelom, Šušak rekao Galbraithu da je donesena
odluka da se ide na direktnu vojnu intervenciju kroz
Krajinu kako bi se spasio Bihać: "Šušak je rekao da
Peti korpus Armije BiH procjenjuje da se može
suprotstavljati napadima još samo tri dana. Nije bilo
letova sa isporukama municije otkako je u maju oboren
helikopter u kome je bio pokojni ministar vanjskih
poslova BiH Ljubijankić, što je imalo za posljedicu da
branitelji Bihaća imaju samo 30 metaka po borcu.
Koristeći ruskog pilota, hrvatska vojska će pokušati
noćni let 21. jula."
Sa Galbraithovog izvještaja o
večeri na Brionima i posljedicama najave hrvatske
vojne operacije Oluja, State Department je skinuo
oznaku povjerljivosti u paketu sa više od 1.000
stranica diplomatskih izvještaja o pripremi Dejtonskog
mirovnog sporazuma od proljeća do jeseni 1995. godine.
Oznaka povjerljivosti je skinuta na zahtjev američkog
novinara Johna Bergera (In telwire.com). Redakcija
Dana, u saradnji sa Intelwire.com, objavit će u na
rednim brojevima najvažnije dijelove izvještaja
američkih diplomata i pregovarača o najdramatičnijim i
najtežim epizodama završnice ratova u Hrvatskoj i BiH
i pregovora sa međunarodnim zvaničnicima i lokalnim
akteri ma u pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U svom
komentaru, ambasador Galbraith opisuje Tuđmana kao
čovjeka koji se opustio nakon što je donio tešku
odluku. Iako nije bio siguran da će hrvatska akcija
odmah uslijediti, Galbraith kaže da Hrvatska ne može
tolerirati pad Bihaća i da bi bilo kakvo pogoršanje
situacije dovelo do vojne akcije. U svom prijedlogu
Washingtonu, Galbraith opisuje "dva moguća odgovora na
hrvatsku vojnu akciju":
"Ne raditi
ništa: pad Bihaća će stvoriti 160.000 novih izbjeglica
i dalje razoriti kredibilitet napora UN-a. Ako
međunarodna zajednica ne može da spasi Bihać, zar ne
bi bilo bolje da ga Hrvati spasu, nego da ga Srbi
zauzmu?
Ni
obećanja, ni sankcije
Obećati Hrvatima da ako oni budu suzdržani, SAD će se
suprotstaviti svakom daljnjem ublažavanju sankcija
Srbiji, dok ne prizna Hrvatsku. Mogli smo da odgodimo
sličnu hrvatsku odluku 13. novembra prošle godine,
uvjeravajući Tuđmana da ćemo iskoristi sva sredstva,
uključujući održavanje sankcija Srbiji, da dođemo do
mirnog rješenja situacije u Krajini. Sa našim
rezultatima sa Miloševićem, nemamo bilo šta da
ponudimo Hrvatskoj za miran povratak njenog
teritorija. Otuda hrvatska odluka da povrati Krajinu
vojnim putem. Pad Bihaća bi takvu akciju otežao, pa
srpski napadi samo ubrzavaju hrvatske planove."
"Treća opcija -
prijetnja Hrvatskoj sankcijama - neće biti djelotvorna", procjenjuje Galbraith,
"jer Vlada Hrvatske vidi da međunarodna zajednica i dalje razmatra nagrađivanje
Miloševića, i pored dokaza o njegovoj umiješanosti sa bosanskim Srbima u
zauzimanje sigurnosnih zona UNa.
Stoga
Vijeće sigurnosti neće nametnuti Hrvatskoj ozbiljne
sankcije zbog spašavanja sigurnosne zone. Galbraith
naglašava da UN nisu uspjele da spriječe napade na
sigurnosnu zonu Bihać sa područja Krajine zbog čega se
Hrvatska može pravno pozvati i na svoje međunarodne
obaveze da spriječi takav na pad sa svoje teritorije.
Sve druge bilateralne sankcije ne bi imale veći značaj
u poređenju sa hrvatskim vitalnim nacionalnim
interesom", zaključuje Galbraith.
Vama je g.
Predsjedniče jasno da nije ništa slučajno pa to
sigurno nije ni činjenica da se State Department
upravo sada odlučio skinuti oznaku tajnosti s ovih
dokumenata. Nije slučajno što je američki vojni ataše
prije godinu dana pokušao upozoriti hrvatsku javnost i
odvjetnički tim generala Gotovine na sramotnu
činjenicu da nitko u Haagu niti u Hrvatskoj ne
spominje spašavanje tako velikog broja ljudi. Tim
prije bi Hrvatska trebala pokrenuti postupak da
general Gotovina dobije Nobelovu nagradu za mir.
Šteta što niste mogli odmah reagirati
na moje pismo, jer bi tako preduhitrili i sam State
Department i pomogli našim medijima da počnu doista
pisati istinito o Oluji i ne samo o njoj. Kao što
znate, ja sam svoje pismo poslao i svim
veleposlanstvima u Hrvatskoj i medijima. Zar Vam se ne
čini da su prešućivanjem tog pisma naši mediji
posredno optužili i Vas da samo sprovodite politiku
svjetskih moćnika? Naime, sva veleposlanstva znaju za
to pismo, a o njemu nigdje ništa!? Jasan je zaključak,
zar ne?
Uz to pismo poslao sam Vam i Pismo VS
UN-a dvadeset biskupa, nadbiskupa i akademika, koje je
supotpisalo više od 2300 naših ljudi. Da se radi o
bilo kakvim supotpisnicima pokazala Vam je i Redakcija
Dana. Naime, oni su komentare dokumenta o spašavanju
Bihaća tražili od dva supotpisnika Pisma VS UN-a: dr.
sc. Davora Marijana, povjesničara koji sistematski
istražuje događaje iz ratova devedesetih od Vukovara
do Oluje i autora knjige Oluja i prof. dr. sc.
Miroslava Tuđmana, koji je kao ravnatelj Hrvatske
izvještajne službe sudjelovao u ovim događajima.
Sarajavska redakcija je komentar tražila od dvojice od
2300 hrvatskih supotpisnika, a hrvatskim redakcijama
nije bilo vrijedno objaviti činjenicu da je VS UN-a
pisalo dvadeset hrvatskih biskupa, nadbiskupa i
akademika, a supotpisalo ga je više od 2300 ljudi
(spomenut ću samo nekoliko stotina sveučilišnih
nastavnika i znanstvenika)!?
Vjerojatno će Vam za pokretanje
postupka da se generalu Gotovini dodijeli Nobelova
nagrada za mir itekako potrebana suradnja dr. Marijana
kao povjesničara koji je napisao i knjigu o Oluji.
Naravno, držim kako će Vam od
posebne važnosti biti tekst prof. Tuđmana:
Dokaz šta je ko radio
Izvješće veleposlanika SAD-a
Petera Galbraitha State Departmentu od 22. srpnja
1995. samo je još jedan dokaz o razjedinjenosti,
nespremnosti i neodlučnosti međunarodne zajednice da
poduzme zajedničku akciju protiv ofanzive srpskih
snaga u srpnju 1995. na UN zaštićena područja
Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Međunarodnoj
zajednici bilo je već tada vrlo dobro poznato da je
nakon pada Srebrenice 11. srpnja 1995. uslijedila
genocidna odmazda nad civilnim stanovništvom.
Istodobno je situacija u Žepi bila vrlo kritična, te
je u strahu od novog masakra predsjednik Izetbegović
uputio poziv da se omogući iseljavanje pučanstva iz
Žepe. To znači da Armija BiH nije imala snage i
mogućnosti obrane Žepe, već se orijentirala na obranu
Goražda.
Načelnik općine Bihaća 21. srpnja
1995. upućuje apel predsjedniku RH i predsjedniku
Sabora RH "da se spasi ovaj herojski grad i njegovo na
paćeno stanovništvo". "Sudbina 180.000 stanovnika. je
neizvjesna. Bolnici nedostaju lijekovi, bolesnici
primaju samo je dan obrok dnevno, a već smo imali i
prve slučajeve umiranja od gladi."
U takvim okolnostima predsjednik
Tuđman donio je odluku da se vojno intervenira kako bi
se spasila UN zaštićena zona Bihać. Preduvjet za tu
intervenciju bilo je potpisivanje sporazuma između RH
i BiH.
Predsjednik Izetbegović predlaže
(18. srpnja 1995.) razgovor o pitanju "vojnog saveza
Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine
radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora".
Prijedlog je prihvaćen istoga dana ali s porukom da je
potrebno "postići i politički sporazum o oživotvorenju
vašingtonskih dogovora te ponuditi zajednički
prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u
Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike
Hrvatske". Narednog dana predsjednik Tuđman primio je
na Bri junima veleposlanika BiH Kasima Trnku gdje su
dogovoreni detalji oko sastanka u Splitu 22. srpnja
1995. na kojem je potpisana Deklaracija o
oživotvorenju sporazuma iz Washingtona i zajedničkoj
obrani od srpske agresije.
Galbraith je upozoren da se
Bihaćka enklava može braniti tek još nekoliko dana. Ne
brine ga sudbina tih ljudi koliko ga brine to da bi
novih 160.000 izbjeglica bila pljuska vjerodostojnosti
naporima UN-a. Galbraith izvješćuje da osobno "nije
potpuno uvjeren" da će Hrvatska odmah vojno pomoći
Bihaću, iako je svjestan što bi za Hrvatsku značio pad
Bihaća. Unatoč svojoj sumnji točno nabraja dvije,
odnosno tri, opcije koje SAD, odnosno međunarodna
zajednica mogu poduzeti kao reakciju na hrvatsku vojnu
intervenciju.
Prva je
opcija - ne poduzeti ništa. Kako međunarodna zajednica
nije spremna intervenirati da spasi Bihać, "bolje je
da ga spase Hrvati nego da ga osvoje Srbi".
Druga je opcija - obećati da će SAD vršiti pritisak na
Srbiju kako bi priznala Hrvatsku. Sam je svjestan da
SAD ne može ništa obećati Hrvatskoj da ona mirnim
putem povrati svoj okupira ni teritorij.
Treća je
opcija i za Galbraitha nerealna: prijetiti Hrvatskoj
sankcijama ako se upusti u spašavanje UN zaštićenih
zona, kada međunarodna zajednica istovremeno razmatra
"nagrade" Miloševiću ako - bez obzira na genocid u
Srebrenici - odustane od potpore bh Srbima za na pade
na UN zaštićena područja.
Nije slučajno predsjednik Tuđman
pozvao Galbraitha na večeru s turskim predsjednikom
Demirelom, da ga informira o hrvatskoj vojnoj
intervenciji radi spašavanja Bihaća. On je bio
svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim
pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu
operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća. Zbog
nejedinstva i oprečnih interesa međunarodnih
čimbenika. Za to mu je bila potrebna potpora Turske,
koja je članica NATO-a, ali i dobar prijatelj i
Hrvatske i BiH. Dobio je od Demirela obećanje i za
vojnu i za političku potporu. Za to je bilo potrebno
da i Galbraith i Demirel budu upoznati s poduzetim
koracima.
Splitski sporazum, potpisan
narednog dana, trebao je potvrditi i vojni i politički
dogovor RH i BiH radi zajedničkog vojnog nastupa
protiv agresora i političkog prema međunarodnim
čimbenicima. Galbraith sam piše da Hrvatska ima
"obvezu i prema međunarodnom pravu da spriječi napade
sa svojeg teritorija na teritorij susjedne BiH
države". Unatoč tome već drugog dana Oluje međunarodna
zajednica je nametnula sankcije Hrvatskoj, odnosno EU
je suspendirala sve pregovore s Hrvatskom - otpalo je
potpisivanje Sporazuma o suradnji i Phare program.
Galbraithovo izvješće od 22.
srpnja 1995. samo je još jedan u nizu dokaza da se na
tlu RH i BiH vodio jedan rat protiv samostalnosti i
teritorijalne cjelovitosti i RH i BiH; da međunarodna
zajednica nije poduzela odlučne korake da odgovori na
8.000 likvidiranih civila u Srebrenici; da je hrvatska
službena politika činila sve da dobije potporu
međunarodne zajednice kako bi se spriječili napadi na
UN zaštićena područja u BiH, i primorali pobunjeni
Srbi na mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih
teritorija.
Splitski sporazum bio je konačni
pristanak Izetbegovića na vojni sporazum s RH, pa su
vojne operacije Ljeto '95 i Oluja bile jedini
konkretni odgovor na srpske napade na UN zaštićena
područja. Vojno-redarstvena operacija Oluja oslobodila
je 10.400 četvornih kilometara hrvatskog okupiranog
teritorija, ali je spasila i 180.000 ljudi u bihaćkoj
enklavi od progona i masakra. Takvo rješenje očito
nije bilo u interesu određenih međunarodnih čimbenika,
pa su već drugog da na Oluje počele optužbe na račun
Republike Hrvatske. Hrvatski generali u Haagu i danas
plaćaju cijenu tog razmimoilaženja i različitih
interesa međunarodnih čimbenika. Optužbama u Haagu
prikriva se suodgovornost međunarodnih čimbenika, u
najma nju ruku, za nečinjenje kako to svjedoči i Peter
Galbraithovo izvješće State Departmentu.
Uz tekst prof. Tuđmana dana su i
četiri dokumenta za koja vjerujem da Vam mogu
također biti posebno važna u pokretanju postupka
za Nobelovu nagradu:
1. Dopis Ambasade
Republike BiH Uredu predsjednika RH, 18.7.1995.
2. Dopis Ureda predsjednika RH Ambasadi Republike BiH,
18.7.1995.
3. Pismo načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F.
Tuđmanu i predsjedniku Sabora RH N. Mihanoviću,
21.7.1995.
4. Pismo
načelnika Bihaća predsjedniku RH dr. F. Tuđmanu i
predsjedniku Sabora RH N. Mihanoviću, 21. 7. 1995. -
prijepis.
S poštovanjem,
akademik Josip Pečarić
19.07.2012.
Prvo pismo ovdje |