Porotnim sudom predsjedava g. De la Broize, a što se
tiče optuženika, njih brani poznati pariški odvjetnik
Georges Desbons.
'Gorljiva oka i energična lica',
on je u svakom trenutku poznat 'po svojoj
borbenosti'. Hrvatske udruge iz Buenos Airesa i
Pitsburgha zamolile su ga da preuzme obranu triju
optuženika - što on prihvaća bez ikakva honorara.
Budući da je vrlo dobro upoznat s jugoslavenskom
problematikom i da je odlučio ne dozvoliti da suđenje
bude maska za niske osvetničke radnje, Desbons odmah
prelazi u snažan napad. Već se prvog dana okomio na
službenog prevoditelja kojega proziva 'okom
jugoslavenske policije' - da bi potom zaradio
opomenu suda.
Sutradan,
19. studenoga, ponavlja napad. Ponovno se okomio na
službenog 'jugoslavenskog' prevoditelja (stanovitoga
'Ilića') te opovrgava psihijatarske ekspertize i
prosvjeduje protiv nepravilnosti u radu sudstva. U 14
sati i 30 minum dolazi do sukoba. Budući da mu je
odbijeno pravo na riječ, Desbons udara šakom o stol i
dobacuje predsjedniku: "Znači to je dakle, pravda
Republike ... No ne ćete dobiti glave ovo troje ljudi.
Niti vi, niti vaš zamjenik, niti vaš krvnik!"
Ljutit, državni odvjetnik skače sa stolca i
zahtijeva hitno micanje odvjetnika koji mu na to odmah
odgovora: 'Ne ću pokleknuti!' Sud se povlači
na nekoliko trenutaka, a nakon toga najavljuje se
brisanje Desbonsa koji dovikuje: 'Ne ću otići,
osim ako me se na silu otjera."
U općem metežu
žandar poziva udvjetnika da ode.
"Odlazi', napisao je bivši policijski
komesar Ceorge Paulet, 'uspravno, glave zabačene
unatrag, praćen sve do garderobe svojim kolegama i
novinarima". "Moja smjena", kazat će on, 'izraz je
počasti mojoj karijen". Rasprava se prekida na
neodređeno vrijeme, no nekoliko mjeseci kasnije, u
veljači 1936., održat će se drugo suđenje nakon čega
će optuženi koje brane drugi odvjetnici, konačno
izbjeći smrtnoj kazni. Na žalost, o Desbonsu, ovom
nesalomljivom odvjetniku koji nikada nije oklijevao
riskirati niti svoju karijeru niti svoj kruh, šira
javnost ne zna mnogo. Pedeseta godišnjica njegove
smrti pruža nam danas sjajnu priliku da osvijetlimo tu
neobičnu osobu.
PRAVNIK I
ČOVJEK VISOKE KULTURE
Unuk diplomata i zamjenik gradonaćelnika, kao i sin suca, Georges Eugene
Anatole Desbons pripada obitelji srednje klase iz jugoistočnog dijela Francuske
poznate po uzgoju konja. Rođen je 5. studenoga 1889. u gradiću Maubourguetu u
podnožju Pirineja, a na dan svog krštenja dobiva poseban blagoslov Njegove
Svetosti Lea XIII. Kao đak lokalnih škola, nastavlja svoju naobrazbu u Pauu, a
nakon toga pohađa koledž Stanislas, jedne prestižne katoličke škole u Parizu.
Vjeran obiteljskoj tradiciji studira pravo, a 1911. postaje član odvjetničke
komore u Parizu, i istovremeno nastavlja svoj rad na doktorskoj tituli.
Njegova disertacija (1912.),
ocijenjena kao 'izuzetna', ima za temu 'kapitalizam i poljoprivredu'. Vjeran
svojim seljačkim korijenima pokazuje veliko zanimanje za selo, kao što svjedoče
njegove knjige Credit Agricole (1913.), (Poljoprivredni zajam), la cooperation
rurale au Danemark (1916.) (Suradnja sela u Danskoj), čiji predgovor piše
ministar i član radikalne socijalističke stranke Maurice Violette, i La crise
agricole et le remede cooperatif (1917.) (Poljoprivredna kriza i lijek u
zadrugama).
Kao svestranog mladića ne zanima ga samo poljoprivreda. Godine 1913. počinje
se baviti zloporabom vojnih sudova koje optužuje u svom članku (L'agonie de la
justice militaire) (Agonija vojnog pravosuđa,) objavljenog u La Revue
socialiste. Bavi se i tehničkim pitanjima, u knjigama Le mormorium des loyers
(Moratorij na najamninu) i La responsabilite civile des communes (Građanska
dgovornost komuna), esej koji objavljuje 1915.
Premda je iz zdravstvenih razloga
oslobođen vojne obaveze, ipak dragovoljno odlazi na bojišnicu u kolovozu 1914.
gdje služi kao običan vojnik. Borit će se sve dok surovost rovova ne počinje
narušavati njegovo zdravlje. Zatim počinje raditi u administraciji. Budući da je
zapažen po svojim intelektualnim kvalitetama, a blizak lijevom centru, ministar
Rene Viviani imenuje ga podžupanom. U tu svrhu odlazi u grad Uzes gdje potiče na
aktivnosti glede potrage za nestalim vojnicima (uključujući i svoga bratića
Jeana, budućega zastupnika). 1917. objavljuje malu brošuru Pour le droit par
le droit (Za pravo od prava) posebno namijenjenu za pomoć obiteljima.
Završetkom Prvog svjetskog rata Desbons
još nije navršio 30 godina, no već uživa stanoviti ugled, a to je možda i razlog
što ga crnogorska vlada u egzilu u Francuskoj traži da brani interese Crne Gore.
Kao odvjetnik kraljevske obitelji, Georges Desbons postaje savjetnik Crvenog
križa Crne Gore i Ureda Crne Gore za vanjsku trgovinu. Svjedok je ekscesa koje
čini srpska vojska tijekom aneksije Crne Gore te će kao mladi pravnik stalno
osuđivati nepravednost ugovora i brutalne ambicije Beograda.
1920. piše predgovor malom pamfletu Pere Soća L'allić martyr, le
Montenegro (Crna Gora; saveznik martir), prije nego što i sam počinje pisati
veliko djelo L 'Agonie du Rayaume de Montenegro (Agonija Kraljevine Crne Gore)
(knjiga nije do dandanas objavljena).
Interes za Balkan navodi ga da razmotri slučaj Makedonije i
Bugarske. Njegovu knjigu La Bulgarie apres le Traite de Neuilly (Buganska nakon
Sporazuma u Neuillyju), čiji predgovor piše bivši ministar Justin Godart, a koja
izlazi 1930., pozdravlja broj istaknutih akademika, a on će sam biti odlikovan
od bugarskog kralja Borisa III. Tri godine kasnije, njegova knjiga La Hongrie
apres le Taite de Trianon (Mađarska nakon Sporazuma u Trianonu) ponovno dobiva
pohvale velikog broja ljudi (uključujući i generala Georges
Brissauda-Desmailleta, grofa Telekija i Josipa Balogha, urednika Nouvelle Revue
de Hongrie), koji hvale Desbponsovu neovisnost i nekonformizam.
lako je vanjska politika uvijek u
središtu njegovih interesa, Georges Desbons također je
aktivan i na drugim područjima. Objavljuje razne
tehnička studije iz područja prava (Le commerce des
chiffons et la loi de 1905 sur les fraudes; Notre sur
la loi de revision du prix de venete des fonds de
commerce) (Trgovina tkaninom i zakon iz 1905. Protiv
prijevare; Napomena o reviziji zakona o prodajnoj
cijeni u trgovini) kao i iz područja kolonijalne
politike gdje su brojne njegove intervencije. Kao član
geografskog društva u Parizu piše 1929. brošuru od 20
stranica Une richesse nationnla bulgare; La culture
des roses et la fabrication de l'essence de roses.
(Bugarsko nacionalno bogatstvo; uzgoj ruže i
proizvodnja ružinog ulja).
U svojstvu savjetnika nekoliko tvrtki koje posluju u inozemsrvu
Desbons putuje u više navrata u Maroko i Tunis (dvije zemlje koje mu dodjeljuju
najviše počasti), no u isto vrijeme, usprkos aktivnostima u poslovnom svijetu,
on i dalje brani male ljude, kao što svjedoći njegova podrška tuniskim
socijalistima i zastupniku progresista s otoka Martinique, Josephu
Lagrosilliereu. U lipnju 1934. g. predložen je za dodjelu nagrade Legije časti
radi svojih 'uvjerljivih zasluga koje je pružio kolonijalnoj Francuskoj', a na
visokom je mjestu u listopadu 1935., u odboru za sponzorstvo povodom tri stotine
obljetnice spajanja Antila i Gvajane s Francuskom.
INTEGRITET l SAMOSTALNOST
Takav je 1935. profil odvjetnika koji preuzima težak zadatak da
brani ustaše. Budući da je visoki dužnosnik odvjetničke komore, blizak umjerenoj
ljevici i establišmentu, ni po čemu se ne naslućuje odlučnost s kojom će tražiti
pravdu za svoje opasne klijente. Svakako da Desbons ima ambicija i vještine, no
on sigurno nije oportunistički dvorjanin. Kao pedantan odvjetnik, on odlično
poznaje tajne jugoslavenske politike, a konačno on je čovjek integriteta koji se
ne namjerava upustiti u zamku sudske maskarade, čak ako je to u ime državnog
interesa. Od strane vlasti - što će mu Pierre Laval kasnije priznati - apsolutno
je bitno da se njega ukloni sa sudskog procesa gdje bi kombinacija njegova
talenta i integriteta mogla imati loše posljedice.
Treba zato izmisliti jeftini povod.
Zabranjuje mu se obrambeni govor već drugog dana suđenja. Zahvaljujući tom
skandalu, George Desbons ipak uspijeva usporiti mašineriju. Predstojnik
odvjetničke komore, Emile de Saint-Auban i njegovi kolege nastavit će njegovim
stopama te će u konačnici opluženici ipak uspjeti izbječi giljotinu, što nije
nipošto bilo predvidljivo. No pored triju optuženika, gospodin Desbons i njegovi
kolege dobro su uspjeli prodrmati savjest nekih ljudi. Zastupnik Lionel de
Tastes čak prijeti da će zvati Vladu na sud, a utjecajni dnevnik L'Ceuvre 2.
prosinca 1936., otvoreno govori o 'marseilleskom misteriju', dok revija Esprit
(čiji je urednik i Emmanuel Mounier) prepušta mladom sociologu Georgesu Duveauu
da napiše jedan zdrav zaključak: 'Ante Pavelić nije profesionalni terorist,
te ako već ustaše prisežu politici atentata i nasilja, to je na žalost srpska
diktatura koja njima pruža žalostan primjer i navodi ih na ljutu mržnju. Cijela
afera ustaštva ukazuje na dvostruku odbojnost koju nose svi hrabri ljudi suočeni
s policijskom i državnom tiranijom' (broj 42, ožujak 1936.,. str. 998).
Nakon događaja u Aix-en-Provence, George Desbons nije dugo 'na ledu' budući da
je već službeno vraćen na posao 31. ožujka 1936. Sada može nastaviti praksu u
svojoj struci, premda ugodan posao postaje sada neugodan posao. Neki su mu
predmeti oduzeti te sam sebi mora tražiti nove klijente. Nakon što je dugo
uživao visoki stupanj simpatija, sada se mora suočiti s otrovnim kritikama.
Negdje ga optužuju da je fašist, negdje da je komunist (jer je neprijateljski
raspoložen prema reviziji Versailleskog ugovora i sporazum u Muenchenu), ili čak
da ima veze sa slobodnim zidarstvom! Koliko god je pogođen ovim nepravednim
navodima, Georges Desbons ipak nastavlja vlastiti samostalni put. Nakon vojnog
poraza Francuske 1940. i uspostave nove 'francuske države', on i nadalje zastupa
patriotske republikanske stavove.
Kao bivši veteran osjeća veliko poštovanje za maršala Philippea Petaina, ali
ne prihvaća ukidanje Republike niti odobrava politiku svoga prijatelja iz
djetinjstva, Pierrea Lavala. Premda ga se moli da prihvati mjesto župana i
gradonačelnika jednog okruga u Parizu, i da bude predsjednik Prizivnog suda, on
odbija sve ponude i ostaje vjeran svome pozivu branitelja. Budući da živi u
okupiranoj zoni, u kontaktu je s franjevcem Corentin Cloarecom, koji je takoder
svećenik u Pokretu otpora. Uz njegovu pomoć on pruža materijalnu pomoć brojnoj
djeci i osiromašenim obiteljima.
Bez ikakve naknade pruža stručnu pomoć
brojnim pripadnicima Pokreta otpora i pojedincima koji
odbijaju odlazak na prisilan rad. Radi toga dva puta
Gestapo čini premetnčinu u njegovu stanu.
OD VELEPOSLANSTVA DO ZATVORA
Budući da nije nikada izgubio veze sa
svojim bivšim ustaškim klijentima, Desbons pozdravlja proglašenje Nezavisne
Države Hrvatske, gdje će uskoro - untoč snažnom protivljenju Italije i Trečeg
Reicha - biti pozvan od strane novih vlasti. Tijekom svojih posjeta, odvjetnik
Desbons ističe posebne odnose koje ima s Antom Pavelićem, generalom Ivanom
Perčevićem i Andrijom Artukovićem kod kojih se zauzima za neke Francuze koji su
pobjegli iz njemačkih logora.
U želji da mu oda priznanje hrvatskog naroda, poglavnik ga odlikuje, 11.
siječnja 1943. g. Redom krune kralja Zvonimira, što je jedna od
največih počasti hrvatske države. Protiv svoje volje George Desbons našao se u
središtu teško rješivih diplomatskih zapleta. Francuska priznaje samo de
facto neovisnost Hrvatske, dok Ante Pavelić želi dobiti puno priznanje i to
imenovanjem Desbonsa za francuskog veleposlanika. No ostavština Marseillea čini
stvar vrlo delikatnom. Doista, u Francuskoj je za poglavnika i nadalje na snazi
smrtna kazna, a predsjednik francuske vlade i ministar vanjskih poslova nije
nitko drugi do Pierre Laval, nasljednik ubijenog ministra Barthoua 1934.
U iščekivanju povoljnog raspleta
potpisuje se trgovinski sporazum od strane dviju zemalja, a francuskom misijom u
Zagrebu službeno rukovodi konzul Andre Gaillard. Budući da nije službeno
imenovan francuskim veleposlanikom, Desbons djeluje u svojstvu glavara
"francuskog izaslanstva" u Zagrebu, kojega će posljednji put posjetiti u ožujku
1944. godine.
Čim je Paris oslobođen, u kolovozu 1944., Desbonsovi neprijatelji nastavljaju
svoju ofenzivu, navodeći ovaj put tri Desbonsova odlaska u Hrvatsku i optužujući
ga za 'kolaboraciju' i izdaju. Naravno da je riječ o čistoj kleveti, no
odvjetnik Desbons svejedno mora u zatvor Fresnes, gdje provodi nekoliko mjeseci.
Novine iz toga vremena, poput Paris-Presse, više ili manje sarkastično
pokušavaju ismijati Desbonsa - "Komično veleposlanstvo Georgesa Desbonsa
najekstravagantnijeg višijevskog diplomata koji provodi dvanaest dana u
Hrvatskoj, a završava svoju karijeru u Fresnesu". (7. veljače 1945.)
Iz svoje ćelije,
odvjetnik, čije je zdravlje narušeno, protestira i zahtijeva obustavu kaznenog
progona. Konačno, dolazi nalog da ga se oslobodi u ožujku 1945., no postupak
protiv njega i dalje traje, što njemu nikako nije po volji. 'Državno tužilaštvo,
piše Le monde 23. ožujka. 1945', odlučuje pustiti na uvjetnu slobodu Georges
Desbonsa, odvjetnika iz Pariza, koji je održavao bliske veze s Vladom Republike
Hrvatske i njezinim čelnikom Ante Pavelićem. Optuženi, koji očekuje obustavu
postupka, odbija napustiti zatvor u kojemu četiri dana štrajka glađu.'
Unatoč dobroj obrani i povoljnim svjedočenjima istaknutih ljudi, kao što je
budući premijer Antoinen Pinaya, pravne zavrzlame Georgesa Desbonsa trajat će
sve do 1947. godine.
SEMPER FIDELIS
Na kraju svih tih kušnji, čiji je jedini i pravi povod (što treba istaknuti)
suđenje iz 1935. g., Desbons ne poriče ništa glede svog angažmana za hrvatske
nacionaliste. 'Hrvatska ima pravo na pravdu. Ovo pravo na pravdu podrazumijeva
slobudu', piše on 1954. na na stranicama časopisa Hrvatski domobran. Uvijek
spremim na bitku sa svojim klevetnicima, on ostaje nadalje u pismenom kontaktu s
dr. Antom Pavelićem, kojemu prenosi razne političke indiskrecije jer je dobro
informiran, a koje i sam prenosi glede pojedinosti hrvatske zajednice u Parizu.
Premda susreće svaku vrstu lažnih prijatelja provokatora,
Desbons se pametno drži po strani od svih intriga, a u islo vrijeme diskretno
vrši utjecaj na ljude koje on zove 'čistim elementima emigracije'. Tako on piše
fra Branku Mariću, "uvijek sam bio vjeran prijatelj vaše domovine. U okviru
mojih mogućnosti i mojih pravih informacija, razbijam lažne konstrukcije i
izbjegavam greške koje mogu imati teške posljedice .... Drugim riječima, ostajem
vjeran samom sebi".
Neporeciv prestiž koji on ima kod
mlađih emigranata omogućuje mu da se suprostavi dvosmislenim manevrima patera
Teodora Draguna, rektora Hrvatske katoličke misije i njegove desne ruke,
novinara i pjesnika Mate Vučetića (1892.-1981.), bivšeg novinskog atašea
jugoslavenske ambasade. Koliko god su oni protivnici komunističkog režima
(Vučetić je u Parizu službeni predstavnik Valatka Mačeka), oba su deklarirani
protivnici hrvatskog nacionalizma. Budući da su povezani s bivšim zastupnikom
Rokom Miletićem, oni pokušavaju (s mnogo poteškoća) mobilizirati hrvatske
izbjeglice iza opasne iluzije o nekoj trećoj 'demokratskoj Jugoslaviji'.
U želji da ostavi budućim naraštajima svoj iskaz u slučaju Marseille i da
konačno svima obznani sve što bi on bio rekao u Aix-en-Provence da mu je bilo
dopušteno iznijeti obranu. Desbons započinje prikupljati bitne dijelove za
buduću veliku knjigu posvećenu hrvatskom pitanju. Na žalost knjiga ne će vidjeti
svjetlo dana jer bolest koja ga nagriza bila je jaća od njega. Nakon što je
završio u bolnici St. Joseph, 16. rujna 1962., umire 26. rujna, oko 22.30 sati,
i to nakon što je primio posljednje sakramente. Nekoliko dana prije toga do
njega je došao njegov stari prijatelj, pater Branko Marić. Koji će održati
zadušnicu u bolničkoj kapeli.
U posljednjoj gesti prkosa, ukrašen na prsima s Redom krune
kralja Zvonimira, pokojnika se pokapa 1. listopada 1962. na groblju Saint-Cloud,
i to u nazočnosti dvojice članova Francuske akademije i izaslanstva mladih
hrvatskih domoljuba. Hrvatska je izgubila vjernog i vrijednog prijatelja.
Piše: CHRISTOPE DOLBEAU
Preveo s francuskog: dr. Tomislav Sunić
Hrvatski list, 20. rujna 2012.
|