Ne nije zabuna. Gore citirana knjiga stvarno je tiskana
1747. g. i to u Mletcima na "jeziku iliričkom aliti
arvackom" kako piše autor. fra Filip Grabovac,
između ostaloga i dušobrižnik "Compania Croati a
cavallo", t.j. hrvatskih konjanika u mletačkoj vojsci
(gdje nas sve nije bilo!), završio je zbog domoljubne
knjige u mletačkoj tamnici i umro dvije godine nakon
njenog tiskanja.
Naravno, Mlečanima su ga denuncirali neki naši ljudi
zbog "poticanja naroda na ustanak". Primjerci knjige
su bili javno spaljeni u Zadru, Splitu i Sinju, pa su
sačuvana svega četiri primjerka. Na isti način, kako
je ovaj hrvatski domoljub prije 258 godina završio u
tamnici, mnogi drugi domoljubi su završili u Haagu. A
za jednim još tragaju, napisao sam prije par dana.
Boli me srce i duša, jer od danas, 08. prosinca 2005.,
ta rečenica nije više aktualna.
Zbog hrvatskog nesklada, koji je tako davno uočio
fra Grabovac, hrvatski narod je prije 60 godina prošao
bleiburšku kalvariju. Nadajući se zaštiti britanskih
snaga od partizana, hrvatski zbjeg civila i vojske
prešao je jugoslavensko-austrijsku granicu kod
Bleiburga. Umjesto zaštite Britanci su tajno odlučili
Hrvate izručiti partizanima, a ruske kozake sovjetskoj
armiji. Dana 15. svibnja 1945. u 4.30 sati u
bleiburškom dvorcu hrvatski zapovjednik Herenčić je
pod pritiskom britanskog brigadira Scott-a usmeno
kapitulirao. General Herenčić je svojim postrojbama
naredio da polože oružje i nakon toga je počinio
samoubojstvo. Premda je daleko veći broj žrtava bio
ubijen kasnije na križnim putevima, Bleiburg je simbol
stradavanja Hrvata.
Na komemoraciji povodom 60-godišnjice
tog zločina okupilo se je neobično puno Hrvata iz svih
dijelova Lijepe naše kao i iz svih zemalja svijeta.
Među njima bila je i Hrvatska kulturna zajednica. U
ovom broju DO-a podsjećamo na tu tragediju i pitamo
se, potaknuti uhićenjem hrvatskog viteza generala Ante
Gotovina, kad će biti suđeno onima koji su te zločine
počinili. Ali, ne samo njima. Treba Britance, koji su
tako uporno tražili izručenje generala Gotovine,
podsjetiti na haške kriterije zapovjedne odgovornosti:
krivi su i oni koji nisu zločine spriječili iako su
znali, ili su morali znati, da će se dogoditi. A to su
u bleiburškom slučaju mnogi britanski generali znali,
a prije svega, prema istraživanju grofa Tolstoya,
Harold MacMillan, tadašnji ministar i kasniji
premijer.
Međutim fra
Grabovac nije samo prvim dijelom svoje strofe ušao u
srž "naravi i čudi arvacke" nego i drugim dijelom.
2005. godine smo obilježili 10-godišnjicu "Bljeska" i "Oluje". Ta, po mom
mišljenju najsjajnija hrvatska pobjeda od Tomislava na ovamo, izvojevana je
zahvaljujući jedinstvu hrvatskog naroda zahvačenog domoljubnim zanosom u jednom
od svojih povijesno najkritičnijih trenutaka. U Domovinskom ratu Hrvatska je
bila prisiljena braniti se bez oružja, odnosno sa embargom na uvoz oružja, i to
protiv do zuba naoružanih Srba. Hrvatska se je obranila i "Oluja" je bila ona
odlučujuća prelomnica. Međunarodna zajednica nam je najprije embargom uskratila
pravo na samoobranu, a sada nas kažnjava Haagom. "Oluja" i naknadni hrvatski
proboj u Bosni i Hercegovini, koji je stao kod Banja Luke zbog američkog
ultimatuma, omogućili su Daytonski sporazum.
To je druga 10-godišnjica koje se prisjećamo u ovom broju. Upravo obrnuto
srpskom jadikovanju, da oni ono osvojeno u ratu izgube u miru, Srbi su bili
Daytonom nagrađeni, dok Hrvati svoje vojne pobjede nisu uspjeli valorizirati.
Uvidjevši da komplicirana Daytonska konstrukcija BiH ne može zaživjeti,
međunarodna zajednica se je odlučila ne reviziju te tvorevine. Bojim se, na
uštrb Hrvata, a to zaključujem na osnovu onoga što je bilo propagirano na forumu
u Zürichu, na kojem smo i mi prisustvovali i oglasili se.
Sad u miru prijeti hrvatskom narodu u BiH, pored Dalmacije, nekadašnjem srcu
hrvatske države, da bude sveden, kao Indijanci u Americi, na manjinu za zabavu
turistima.
Folklorna
skupina "Kolovrat" proslavila je svojih 10 godina
djelovanja, pa smo zabilježili i tu treću
10-godišnjicu.
Naš poznati nogometni reprezentativac i stomatolog, član AMAC-CH, dr. Željko
Matuš, proslavio je svoj 70. rođendan. Bili smo i tamo, i zabilježili tu
70-godišnjicu.
Slijedeća godišnjica, ona stota hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića,
proslavljena je dostojno u Domovini. Ni mi je ne možemo zaobići i posvećujemo
joj odgovarajući prostor.
Veze između Švicarske i Hrvatske su vrlo stare. To pokazuje 400-ta godišnjica
rođenja Serafin Schön-a, Švicarca koji je postao Hrvatom. Proslava te godišnjice
održana je u Menzingenu, njegovom rodnom mjestu, i bila je popraćena izložbom iz
Hrvatske.
I ove godine smo u suradnji sa Hrvatskom dopunskom školom organizirali
natjecanje za učenike. Na to ukazuje naslovna slika, a nagrađene radove
predstavljavamo na središnjim stranicama.
I na kraju, vratimo se fra Grabovćevoj strofi "Reko, da bi sklad imali,
svim bi svitom ti vladali". Ovaj puta se ne radi o nikavoj godišnjici već o
sadašnjici. Ivan Ljubičić i Mario Ančić ponijeli su Hrvatsku na vrh teniskog
Olimpa. 4. prosinca 2005. osvojili su Davis cup. Veliku ulogu u tom neočekivanom
uspjehu odigrao je sklad između hrvatskog prognanika iz Bosne i našeg mladog
Splićanina uz vodstvo Nikole Pilića i asistenciju Gorana Ivaniševića. Na putu do
Olimpa odlučujuće su bile pobjede u parovima. Ljubičić i Ančić su tako
harmonirali da su pobijedili i američki par koji slovi kao najbolji na svijetu,
i to na njihovom bunjištu. A Nikola Pilić se upisao u tenisku povijest kao prvi
voditelj koji je osvojio Davis cup sa dvije momčadi: sa Njemačkom 1988., 1989. i
1993., i eto sada sa Hrvatskom 2005.
P.S. U zadnju minutu saznali smo za
akciju Hrvati AMAC uredništva - ŽUTA VRPCA za generala
Antu Gotovinu (str. 34). Podržavamo i preporučujemo tu
akciju. Nosimo ŽUTU VRPCU do povratka naših sužnjika
iz Haaga!
Piše:
Osvin Gaupp, glavni urednik
Izvor: Društvene obavijesti broj 97, prosinac 2005., uvodnik
|
