Hrvatski list u posjedu je opsežne dokumentacije koja
sadrži stotine dokumenata korespondencije generala
Praljka s Tajništvom Haaškog tribunala, a u svezi s
utvrđivanjem njegova imovinskog stanja. Tajništvo
Haaškog suda punih osam godina ispituje imovinsko stanje
generala Slobodana Praljka, koji se odlučio braniti sam
izjasnivši se da nema novca za skupu obranu. U sklopu te
istrage stalno, počevši od 2004. godine, Tajništvo suda
traži od generala Praljka dostavljanje raznih podataka.
Suprotno svakoj pravnoj praksi i logici ovaj
'sekretarijat' po svojoj volji i logici utvrdi da je
nešto njegovo vlasništvo. Jedina Praljkova obrana je da
dokaže da to nije njegovo i to na način da utvrdi čije
je to zapravo vlasništvo. I on to uporno radi. Na svaki
dopis odgovara, za svaki upit daje objašnjenje, svaki
odgovor potkrjepljuje dokumentacijom i navodi kako iza
svakog dokumenta i svakog objašnjenja koje je dao
tajništvu Haaškog suda, koje se pretvorilo u
nadnacionalni organ imovinsko-pravnog i financijskog
progona, stoji pod 'punom materijalnom, moralnom i
krivičnom odgovornošću'.
Posve je nevjerojatno da Tajništvo Haaškog suda,
nadležnog za ratne zločine, može samostalno provoditi
ovakve imovinsko-pravne istrage u Hrvatskoj. Posve je
nevjerojatno i to da se pri tome ne oslanja na
institucije hrvatske države koje o tome moraju imati sve
relevantne podatke i koje su kadre do njih bez problema
doći i tako zaustaviti ovaj gotovo desetljeće dug progon
svoga generala. Svog ratnog zapovjednika. Svog
političara. Svog kulturnog djelatnika. Intelektualca.
Građanina. Državljanina. Poreznog obveznika...
Posve je nevjerojatno da opunomoćenik haaškog
'sekretarijata' može, protivno osnovnim pravnim
principima i Ustavnom zakonu o suradnji s MKSJ-om,
provoditi istrage koje prelaze okvire svrhe
(verifikacija zaprimljenih podataka o imovinskom stanju)
bez ikakve asistencije ili posredovanja domaćih
nadležnih tijela. Posve je nevjerojatno da nadležna
državna tijela ne uzmu u razmatranje zakonitost takvih
aktivnosti koje nisu usmjerene samo protiv generala
Praljka već i protiv većeg broja drugih hrvatskih
državljana koji nisu ni pod kakvom istragama Haaškog
suda. Jer Praljak je prisiljen davati podatke o imovini
osoba s kojima je povezan ili je bio povezan tijekom
svog života. Nevjerojatno je da država ne poduzima ništa
u svezi s ovim kriminalnim postupanjem trećih fizičkih i
pravnih osoba na vlastitom tlu.
Posve je nevjerojatno da nitko od
tijela vlasti, od pravnih udruženja, nevladinih
organizacija, istaknutih pojedinaca... ne ustane
protiv ovog ponižavanja države, koja je na pragu
ulaska u Europsku Uniju, njezinih tijela vlasti,
njezinih institucija. Posve je nevjerojatno da
Tajništvo Haaškog suda ne priznaje zemljišne, porezne
i financijske knjige, vlasničke listove i druge
državne dokumente Republike Hrvatske. Čak je i u
slučaju ratnih zločina, za koje je MKSJ nadležan,
hrvatska država imala je na razini Vlade ustrojen
'Savjet za suradnju' preko kojega je bilo obvezno
voditi svaki postupak, usmjeravati svaki zahtjev i
upit.
Iako je, posebice za Mesićevih
mandata, uspostavljena 'paralelna crta suradnje'
zahvaljujući kojoj je došlo do brojnih lažnih
interpretacija i krivotvorina protiv prvog hrvatskog
predsjednika Tuđmana i njegovih najbližih suradnika,
ipak je postojao privid postojanja priznate hrvatske
državne vlasti. U ovom je slučaju sluganska Sanaderova
i Kosoričina vlast prepustila hrvatske građane pod
jurisdikciju čak i Tajništva tog suda. Čak i u
postupcima utvrđivanja njihove imovine. Za Sanadera
ništa čudno, zaštita hrvatskih interesa i onako nikada
nije bila u fokusu njegova interesa. Za Jadranku
Kosor, 'majku hrvatskih branitelja' i najnaivnijima je
sve postalo jasno kada joj je sam Haaški sud morao
naložiti da prestane sa sudskim progonima odvjetnika
generala Gotovine.
No što je
sa Zoranom Milanovićem, koji je posebno verziran za
međunarodnopravne uzuse? Njegov unutarnji poriv da
strogo slijedi svaku, pa i najupitniju
međunarodno-pravnu obvezu, pravo i zakon, u posljednje
se vrijeme navodi kao motiv za predaju dijela
hrvatskog teritorija Bosni i Hercegovini. Zašto je on
zaključio da je bolje ostaviti vlastitog generala u
poziciji progonjene zvijeri nego se zauzeti za
poštivanje hrvatske države, njezina suvereniteta i
vjerodostojnosti njezinih isprava i tijela? Nije li to
pravo pitanje za istinoljubive perjanice hrvatskog
istraživačkog novinarstva? U Hrvatskoj na pragu
Europe?
Sekretarijat i njegovi suradnici izvan zdrave pameti
Procjena Praljkove financijske moći nevjerojatnim je
nizom konstrukcija dosegla iznose koji graniče s
financijskim potencijalnom Ivice Todorića i Franje
Lukovića zajedno. To je iznos koji nadmašuje imovinu
iskazanu u imovinskim karticama svih saborskih
zastupnika. Višestruko je veća od imovine premijera i
svih ministara u hrvatskoj Vladi. Dvanaest ministara
korumpirane Sanaderove vlade iskazalo je imovinu (ne
uključujući kreditne obveze) u iznosu manjem od 20
milijuna kuna (2.702 000 eura). Tajništvo Haaškog suda
tvrdi da jedan hrvatski general ima nekoliko puta više
imovine od svih njih zajedno i traži da za troškove
obrane plati iznos jednak vrijednosti nekretnina i
pokretnina, ušteđevine i financijskih sredstava
dvanaestorice Sanaderovih ministara! Kako je to
moguće?
U ovom
kafkijanskom procesu veliku su ulogu odigrali brojni
domaći jataci, usidreni prije svega u medijima koji
svoju suradnji i podložništvo ovoj instituciji
dokazuju stavljajući rezultate svoga 'istraživačkog
djelovanja' na svoje naslovnice, potkrjepljujući
njihove paušalne zaključke svojim izmišljenim
'dokazima', iza kojih, za razliku od generala Praljka,
nisu kadri preuzeti ni pravnu, ni moralnu, ni
materijalnu odgovornost. I dok su svoju raniju
djelatnost, kada su izmišljali podatke o navodnom
skrivanju ratnih zločinaca od strane hrvatskih vlasti
(uvijek u trenucima nekog važnog preispitivanja
hrvatskog napretka od strane međunarodnih institucija)
opravdavali svojom potrebom da sudjeluju u progonu
optuženih 'zločinaca', višegodišnju aktivnost
usmjerenu na naplatu troškova od ovog hrvatskog
generala koje mu je protiv njegove volje nametnulo to
isto Tajništvo, teško da mogu objasniti. Što je
uistinu ovdje posrijedi? Nastojanje da se Tajništvu
MKSJ-a smanji trošak?
Ljubomir Jovanović: "Gospodine Praljak, čija je ovo
kuća?"
General Praljak prisiljen je baviti se opetovanim,
neutemeljenim i lažnim objedama koje se godinama
javljaju u nekim hrvatskim glasilima i to u jeku
vlastite borbe za istinu ne samo o vlastitoj nego i o
Hrvatskoj ulozi u ratu za političko i nacionalno
oslobođenje. Desetci demantija, podignute tužbe protiv
klevetnika, pa i tiskanje plakata s kojim je oblijepio
grad Zagreb, nisu bili dostatno da zaustave
desetljećima istreniranu pogromašku mašineriju u
suludoj proizvodnji lažnih priča o ljudima i
događajima. Sam Praljak svoje mogućnosti da se
suprotstavi takvoj energiji i turbulencijama opisuje
kao slabe, ali ne i nepostojeće, jer '...pojedinac
nema atribute Boga, ali iskazati svoj stav mora,
sudjelovati mora, napisati mora, boriti se mora...'
Po svojoj volji i pravu koje mu je dala hrvatska
vlast istragu o Praljkovoj imovini vodi stanoviti
gospodin Jovanović. Neki Jovanović, osoba bez potrebna
obrazovanja, upućenosti i stručnosti, ispituje usred
Zagreba hrvatskog generala! Arogantno i bahato
postavlja pitanja kojima vrijeđa zakone države i prava
pojedinca. Praljak piše: 'Pojavio se sa zahtjevom da
razgovara o mom imovinskom stanju, zahtjevu i legalnom
i legitimnom, ali načinom koji ne postoji u zemljama
koje govore o sebi kao o uljuđenim i civiliziranim
društvima, pojavio se s pitanjima i zahtjevima koji su
imperijalni, krše ti njegovi zahtjevi 'Kinderstube',
ti zahtjevi gospodina Jovanovića proturječili su
osnovnim zakonskim propisima. Tražio je da mu dovedem
na razgovor ljude koji su drugi i pravni i fizički
subjekti i da mu odgovaram na pitanja na koja ja ne
smijem odgovarati ako sebi ne priznajem prava koja mi
na pripadaju. Čija je ovo kuća? - pita Jovanović, a ja
mu odgovaram da dobro pitanje treba glasiti: Da li je
ovo Vaša kuća?....a na pitanje: Da li je ovo Vaša
kuća? - pitanje koja ja smatram korektnim i zakonski
ispravnim, moj odgovor glasi: 'To nije moja kuća, ja u
toj kući samo stanujem, namještaj u toj kući nije moj,
u toj kući su samo moje slike, i knjige su moje, i ako
želite gospodine Jovanoviću, možete ih pogledati i
procijeniti njihovu vrijednost.'
'Istraživačko novinarstvo' kao krinka, optužbe za
'ratno profiterstvo' kao mudus operandi
Prva zakonitost kod popularizacije svakog poteza
haaškog tužiteljstva, a u ovom slučaju čak i
tajništva, jest poistovjećivati ih sa samim Haaškim
sudom. Da se shvate sve posljedice takva lažnog
prikazivanja stvarnosti, trebalo bi samo zamisliti
kako bi izgledalo da mediji ono što u Hrvatskoj
državno odvjetništvo stavlja optuženima na teret,
proglase stavovima Suda. Svi bi sudski procesi već
bili završeni i svi bi već bili proglašeni krivima.
Smatraju li neki mediji da su tužiteljstvo, tajništvo
i Sud zapravo jedno!? Ili su tužiteljstvo i tajništvo
Haaškog suda jedno s određenim novinarima, urednicima
i njihovim medijskim kućama. 'Bilo bi lijepo i pošteno
i istinito', piše u jednom odgovoru na netočnosti u
Jutarnjem listu general Praljak, 'kada bi već jednom
počeli razlikovati SUD od TUŽITELJSTVA, TAJNIŠTVO od
SUDA, OBRANU od TUŽITELJSTVA, ako vi to uopće želite.'
Uzalud.
Zar ne bi prva tema bilo kakvog ozbiljnog
istraživačkog novinarstva trebalo biti pitanje tko je
stanoviti "gospodin Jovanović" koji u Hrvatskoj, mimo
njezinih službenih i ovlaštenih tijela provodi istrage
ovakve naravi nad hrvatskim građanima? Tko je od
strane Hrvatskih vlasti na to dao pristanak i temeljem
čega? Za čiji se račun izmišlja nepostojeće bogatstvo
i imovina generala Praljka?
Umjesto toga, neinventivni suradnici Tajništva
Haškog suda i na ovom hrvatskom generalu primjenjuju
metodu diskvalificiranja najgorim lažima i optužbama
za navodno "ratno profiterstvo". Najgori profiteri
svih vremena, pa i ratnih, upravo su ti skorojevići
koji se bez razmišljanja bacaju u sunovrat lažnih
optužaba kako bi izluđenoj hrvatskoj javnosti olakšali
prihvaćanje bilo kakve kazne koju će Sud odrediti.
Možda se u ovome nalazi i odgovor na pitanje koje
jednom dnevnom listu postavlja General Praljak na
kraju jednog demantija: '.... jedno dječje pitanje:
Zašto vi pišete tako kako pišete?'
Piše: Mario Kapulica
Hrvatski list - Nastavak slijedi
20. rujna 2012.
|
