PREDSTAVLJENA HKZ  

Povodom 40 godina HKZ naši su nas prijatelji iz Matice hrvatske Vinkovci i Hrvatske matice iseljenika Vukovar ugodno iznenadili pozivom da predstavimo našu udrugu i glasilo DO (Društvene obavijesti). Putovanje je bilo planirano u jesen 2011. g., a naši su članovi bili pozvani da nam se pridruže. Željeli smo im pokazati što je učinjeno s njihovim novcima iz dviju naših humanitarnih akcija "Orgulje za Vukovar" i "Pazi, ne gazi" (dječje igralište na razminiranom terenu).

Nažalost, do putovanja nije došlo. Broj prijavljenih putnika više se puta smanjivao, što zbog bolesti, što zbog neodgovornog ponašanja pojedinaca. Na kraju smo ga morali otkazati, jer bi cijena putovanja za prilično umanjen broj putnika, bila previsoka. Ispričali smo se domaćinima i javili da smo žalosni što ne ćemo moći uživati u njihovom gostoprimstvu. No, oni nisu odustali od prvobitne namjere i tako je došlo do novoga termina u svibnju ove godine.

Što su nam domaćini priredili, kako nam je bilo, zabilježila je članica Upravnog odbora, gđa. Milica Krakan. U nastavku pročitajte njezin putopis.

PREKRASNA ZEMLJO, SLAVONIJO!

Piše Milica Krakan

Drugi dan našeg boravka je bio za nas poseban, jer smo imali prigodu našu HKZ predstaviti široj publici. Gsp. Silvio Jergović, ispred HMI podružnica Vukovar, je otvorio predstavljanje govoreći sažeto o HKZ.

Gsp. Ivan Matarić, predsjednik HKZ je pozdravio sve nazočne i ukratko predstavio internetsku stranicu na kojoj se može puno toga saznati o našoj udruzi, ali i o mnogočemu drugom.

Predsjetnik Ivan Matarić predstavlja internetsku stranicu HKZ

Gđa. Dunja Gaupp je na svoj svestran i sveobuhvatan način, upravo kao riznica podataka i detalja, pokušala nazočnima dočarati potrebu osnutka HKZ u Švicarskoj prije 41 godinu, te o radu HKZ od početka do danas.
Gosp. Osvin Gaupp, glavni urednik Društvenih obavijesti svoje je izlaganje bazirao na uređivačkoj temi pročitavši nekoliko zanimljivih tekstova.

Glavni urednik Društvenih obavijesti, Osvin Gaupp i voditelj HMI Vukovar, Silvio Jergović

Tom prigodom su uručene nagrade djeci koja su sudjelovala u likovnom i literarnom natjecanju Iserlohn-Zürich.
Vidjevši ih u velikom broju, shvatih da nisu nazočna samo ona djeca koja su došla primiti zasluženu nagradu. Došli su ih podržati njihovi školski kolege, kolegice i prijatelji. Neki od njih su i sami sudjelovali bilo u likovnom ili literarnom izričaju na temu o Vukovaru. Primajući nagrade, na licima djece i roditelja se iščitavao ponos i radost.

O. Gaupp, B. Tomić, M. Macukić, I. Matarić, D. Švagelj, D. Gaupp, S. Jergović, M. Krakan, M. Tušek

TRI NEZABORAVNA DANA

Ali, početi ću ipak od prvoga dana našeg dolaska. Ne znam je li proljetno buđenje u nepreglednoj slavonskoj ravnici bilo jače od moje želje posjetiti našu lijepu Slavoniju, Vinkovce i grad heroj - Vukovar.

Prekrasan sunčani svibanjski dan podariti je mogao samo dragi Bog, želeći valjda da susret sa Slavonijom ostane trajan i neizbrisiv pečat sjećanja na njezinu ljepotu. Oči se umorile gledajući iz automobila sad na jednu pa na drugu stranu, bojeći se da ne bi nešto propustile. Poželjeh napustiti autocestu i dotaknuti djeličak njezine duše. Vidjeti šorove, da mi oko izbliza dodirne taj niz kao biser naredanih kuća, da osjetim bilo srca njezina i uživam u nepreglednoj ležernosti.

I zaista, u trenutku kad se najmanje nadah kao Bogom naručena zaobilaznica odvede nas kroz nekoliko slavonskih sela. Ushićena od sreće, ne govorim ništa, samo promatram i divim se ljepoti susreta izbliza onoga što vidim, te skoro na trenutak pomislih da sanjam. Gledam nepregledne livade što prosute su kao najljepši sag šarenilom proljetnog cvijeća, livade koje krase prekrasni crveni makovi i duboko upijam miris trave, miris suncem obasjane hrvatske-slavonske grude. Raskošna Slavonija djeluje mi kao dobar domaćin, koji svoje goste širokogrudno dočekuje i svoje blagodati nudi. Naša pak odrednica putovanja bijahu Vinkovci i Vukovar, koju nam je priredio gosp. Silvio Jergović (HMI).

Dolazimo u Vinkovce. Ne znam zašto sam ih zamišljala sasvim drugačije od ovoga što vidim? U hotelu u kojem ćemo odsjesti održaje se i sajam knjiga Slavonijaliber. Na ulazu se već osjeća miris knjiga i papira.

Gosp. Silvio već čeka na nas. Upoznajemo se sa Julienne i Zvonkom Bušić. Tu su i doc. dr. sc. Dražen Švagelj, predsjednik Matice Hrvatske Vinkovci, Hrvoje i Karmela Janković i još neka poznata imena, te nadasve ljubazno osoblje hotela koje nam je poželilo dobrodošlicu i ugodan boravak. Rekoše mi naši dragi Vinkovčani, kad si u Vinkovcima, onda si u centru svijeta, ponosni na svoj grad, na sve što se u njemu, ispod njega i iznad njega nalazi.

Ne osjećah do ovog trenutka potrebu ni gladi ni žeđi, zamjenivši to hranom očiju što su upijale svaki detalj. No u dvorani pak preizazovna zamka koja u čas razbudi nagon za jelom gledajući ukusne slavonske specijalitete kojima, vjerujem, ama baš nitko ne bi mogao odoljeti. Blagujemo uz opušteni razgovor s dragim jednostavnim ljudima, među kojima su i supružnici Bušić.

Popodnevo vrijeme koristimo za razgledavanje grada. Svi su, osim mene, bili već više puta u Vinkovcima. Nemam riječi, samo promatram i fotografiram grad i znamenitosti koje su vidljive kuda god se okrenem.

Šetnja Vinkovcima: D. Gaupp, Julie Bušić, O. Gaupp, Z. Bušić, M. Krakan, M. Tušek, M. Macukić

Na večer u sklopu Slavonijaliber, gđa. Julianne Bušić predstavlja svoju novu knjigu Živa glava. Ispunjena dvorana je dokaz zainteresiranosti za temu t.j. patnje žena koje su u Domovinskom ratu na najmonstruozniji i najneljudskiji način prošle torture, horor i silovanja, ne znajući da li uopće biraju manje ili veće zlo da bi sačuvale tek možda živu glavu. Gđa. J. Bušić je u svom romanu Živa glava ušla u srž problematike silovanih žena.

Spontano nam je upriličen susret s jednim velikim čovjekom, hrvatskim braniteljem 100 % ratnim vojnim invalidom, časnikom HV koji je u rujnu 1991. god. teško ranjen prilikom minobacačkog napada tzv. JNA na Bogdanovce. Marjan Almaš je rođen 31. siječnja 1965. god. u Vukovaru. Poznat je u Vinkovcima i okolici kao čovjek pun energije, životnog optimizma i vjere u Boga. Marjan se više od dvadeset godina bavi pisanjem pjesama, a prva zbirka mu je objaviljena 1993. U pripremi mu je i nova zbirka, koja bi trebala izaći u toku ove godine. Vinkovčani s ponosnom pričaju o duhovnoj i ljudskoj veličini tog hrvatskog branitelja.

Otići u Vinkovce, a ne posjetiti Arheološki muzej, bio bi promašaj. Do sada otkriveno i sačuvano arheološko blago, te skoro svakidašnji susret s novim spoznjama o kulturi i postojanosti grada, pričaju iz dana u dan svoju još nedovršenu priču povijesti isprepletenu sadašnjošću.

Vinkovci, dječje igralište, donacija HKZ

Nalazeći se među Vinkovčanima brzo shvatiš da si okružen ljudima istanćanog osjećaja i ljubavi za bližnjega. Da si s ljudima, koji svoju angažiranost i solidarnost provode u djela. U to smo se uvjerili u Crvenom križu gdje nam je g. Brankom Tomić na vrlo zanimljiv način, potkrepljujući svaku priču slikom ili snimkom, prikazao rad Crvenog križa. Posebno me se dojmio rad s djecom i mladima.
Pobojah se da će nam dan uteći i ne ćemo uspjeti posjetiti već planirani put u grad "...na braniku moje Hrvatske". Naš Vukovar. Kako ući mirno u Vukovar kad mi se pred očima izmjenjuju slike razrušenog grada, umornih i iscrpljenih Vukovaraca, divljanje četnika i pasivno promatranje uljudbene Europe?

Vinkovci, Crveni križ

Sva sreća u autu sam sa g. Silviom koji me na zanimljiv način "bezbolno" uvodi u Vukovar, pričajući cijelim putem o događanjima u vrijeme njegova napada. Imam osjećaj da svaki pedalj te hrvatske grude ima svoju ratnu priču. Posjetismo, reklo bi se, maratonski, najprije Povijesni muzej, zabilježivši najveći dio našim fotokamerama. Obavezno želimo još prije mraka položiti vijenac ispod križa na Dunavu i tako odati poštovanje svima koji dadoše svoje živote za Domovinu.

Navečer nam je gosp. Silvio priredio iznenađenje. Na vratima njihovog doma u Vinkovcima nestrpljivo i prijateljski nas dočekuje supruga Martina i njihovi prijatelji, bračni par Janković. Vidjevši bogato pripremljen stol, domaćini odmah odgovoriše: tako je to ovdje kod nas. Hvala vam Martina i Silvio!

Slijedeći je dan i idemo drugim putem prema Vukovaru. Bogu hvala, g. Silvio i ovaj puta priča o događanjima iz rata i ne znajući da čini veliku uslugu odvlačeći mi pažnju od mojih misli u kojima sam zarobljena. Prolazimo kraj Veleprometa, sajmišta, pokazuje nam u daljini kukuruzni put i evo nas na Memorijalnom groblju. Ove križeve sam vidjela samo na televizji i na slikama. Sada stojim tu na svetom mjestu, bez riječi. Pokušavam moliti, srce kuca sve jače i osjećam neku tjeskobu. Suze se slijevaju niz obraz. To je sve što mogu ovog trenutka učiniti za vas, dragi moji, prošaptah u sebi. Bijeli križevi me zovu da im se približim i ja silazim među njih. Imam potrebu barem jedan dotaknuti i fotografirati se. Tu je i grobnica Blage Zadra, velikog čovjeka obrane Vukovara u koju je sahranjen i njegov sin Robert i veliko polje grobova znanih i manje znanih junaka, što položiše svoje živote na Oltar Domovine.

Vukovar, Memorijalno groblje, Milica Krakan

Ovčara. Pred očima mi slika ranjenika i osoblja vukovarske bolnice ovdje bestijalno pogubljenih i to samo zato što su bili Hrvati. Pokušajem dokučiti kako su se osjećali tog trenutaka onako nemoćni, nemajući šansu ni pravo braniti se. U glavi mi riječi Siniše Glavaševića. " ...Zato, ako je u vama ima (ljubavi), ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je to." Pomišljam, je li i u tom trenutku osjećao ono što je napisao u svojoj Priči o neprijateljima. Otvaraju se stotine pitanja o tajni ljudske zloće i zlobe, koja nije birala sredstva u ostvarenju svojih ciljeva. Osjećaji tuge se pretvaraju u ponos, jer stojim na svetom mjestu gdje je moja Domovina polagala najveći i najteži ispit. U kratkoj molitvi nadodah još - Hvala vam!

Vukovar, Ivan Matarić svira na orguljama, donacija HKZ

Obilazimo kratko crkvu i samostan u Vukovaru. Gsp. Ivan Matarić svira na orguljama, koje je prije nekoliko godina donirala HKZ Švicarske, a onda se vraćamo natrag u Vinkovce na sv. Misu. Crkva puna. Nakon mise, ispred crkve susrećemo se sa hrvatskim braniteljem Marjanom Almaš. Jednostavan, vedar i nasmijan u invalidskim kolicima. Takav je uvijek, kažu svi koji ga poznaju.

Na ručku smo zajedno. Neki naši članovi se žure već na put, a mi drugi ostajemo. Htjela sam da taj boravak u Vinkovcima, u prekrasnoj Slavoniji jednostavno traje. Nakon ručka, spontano i ležerno zapjevasmo. Marjan ima prekrasan glas. Promatram čovjeka kojemu unatoč 100 % invalidnosti iz očiju zrači neka posebna energija i pitam se, odkud mu tolika snaga? Pokušajem shvatiti i dokučiti kako se on snalazi u svakidašnjem životu i to godinama? Rekoše nam naši Vinkovčani da je Marjan za svih njih pojam optimizma, da je on snaga koja daje motivaciju za ići naprijed i ne posustati. On je simbol hrabrosti i odlučnosti, onom istom s kojom je tako mlad krenuo u obranu Domovine i bio spreman za nju dati život. Marjane, drago mi je i hvala ti što sam imala čast upoznati te. Obećah, doći ću ako Bog da uskoro ponovno u Vinkovce i Vukovar.

Vinkovci, oproštajni ručak: O. Gaupp, M. Macukić, Marjan Almaš, Martina i Silvio Jergović, M. Krakan

Silvio, hvala ti na pozivu, super organizaciji, požrtvovnosti i vremenu provedenu ovih nekoliko dana s nama. Hvala vam svima, dragi Vinkovčani!

Izvor: Društvene obavijesti broj 109, srpanj 2012.

www.hkz-kkv.ch