KOLIKO VRIJEDI RIJEČ HRVATSKE DIPLOMACIJE I DRŽAVNIH DUŽNOSNIKA

U sijećnju 2007. g. Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj organizirala je, u okviru svoga projekta "Dva tjedna hrvatske kulture", između ostaloga i izložbu hrvatske naive u galeriji Anixis u Badenu. Zastupljeni su bili ugledni slikari druge generacije škole naivne umjetnosti: Nada Hegedušić Janković, Marija Peti Božić, Ivica Fišter, Mato Toth, Zvonko Sigetić.

Otvorenju izložbe prisustvovali su i hrvatski diplomati, veleposlanik Mladen Andrlić, gospodarska savjetnica u veleposlanstvu RH u Bernu Tamara Tafra i generalni konzul u Zuerichu Nenad Hoelbl. Oduševljen izložbom, veleposlanik Andrlić je prisutnoj predstavnici slikara, Nadi Hegedušić Janković, predložio daljnje izložbe u Bernu i Ženevi, što je gđa. Hegedušić rado prihvatila.

Time je HKZ izašla iz 'igre', a briga o slikama prešla na veleposlanstvo, no gospođa Hegedušić me je zamolila da se o slikama osobno brinem do postavljanja prve izložbe, što naravno nisam mogla odbiti. I time sam samoj sebi napravila medvjeđu uslugu.

09.11.2007. piše mi gđa. Hegedušić:

"...Ambasada i gospođa Tafra odgađaju obećane akcije.... lijepo te molim, zamoli prof. Matarića da nešto učini, a i ti stupi u kontakt s gđom. Tafrom, Kultur- und Handelsraetin koja nam pismeno obećaje najnovije: izložbu u Ženevi, ali se ništa ne pokreće..."

Pišem gospođi Tafri nekoliko elektronskih poruka, koje su se Bog zna gdje "izgubile", pa od odgovora ni traga! U međuvremenu je g. Andrlić napustio Švicarsku, a na funkciji ga je zamijenio g. Jakša Muljačić.

21.04.2008. prof. Ivan Matarić, predsjednik HKZ, piše veleposlaniku Muljačiću, pojašnjava situaciju, podsjeća na obvezu koju je veleposlanstvo preuzelo obećanjem organiziranja izložaba u Bernu i Ženevi i moli da se po tome pitanju konačno nešto napravi. Njegovo pismo je poslano e-mailom i poštom, ali odgovor ne stiže.

Gđa. Hegedušić i dalje pokušava uspostaviti direktni kontakt s Bernom, naravno bez ikakvog uspjeha. U jesen se obraća meni i zdvojna moli da nešto napravim. Opet idu e-poruke i opet ne stižu odgovori.

03.11.2008. pišem gospođi Tafri slijedeće:

"Poštovana gđo. Tafra, kako do danas niste našli za shodno odgovoriti na više e-maila gospođe Hegedušić, odazivam se njenoj zamolbi i podsjećam Vas na obećanje koje ste Vi i gospodin Andrlić dali prilikom otvaranja izložbe naive u Badenu 2007. g. Naime da će te organizirati izložbu u Bernu i/ili Ženevi. Oslonivši se na Vaše obećanje, gđa. Hegedšić je slike ostavila u Švicarskoj. Do danas niti ste organizirali izložbu, niti nam javljate imate li namjeru izvršiti obećano. Prof. Matarić je 21.04. o.g. takoer zamolio da nas se obavijesti o daljnjim koracima, no nije dobio nikakav odgovor. Takvo ponašanje smatram krajnje neodgovornim, sramotnim i nedostojnim diplomacije. Zašto obećavate nešto, što ne mislite napraviti? Ako je obećanje bilo ishitreno i nepromišljeno, onda bi se valjalo ispričati gđi. Hegedušić, umjetnicima, ali i meni koju ste doveli u situaciju da se brinem o slikama koje su u Švicarskoj ostale zbog diplomatskog obećanja...."

Od odgovora ni traga!

28.11.2008. pišem preporučeno pismo na veleposlanika Jakšu Muljačića. Pojašnjavam o čemu se radi i nastavljam:

"U nemogućnosti uspostaviti kontakt s veleposlanstvom, gđa. Hegedušić se obratila prof. Matariću sa zamolbom da osobno urgira u Bernu. Prof. Matarić Vam je pisao 21.04. o.g. (e-mail u privitku). Odgovor nije nikada dobio.

03.11. o.g., dakle prije 25 dana, osobno sam se elektronskom poštom obratila Vama i gđi. Tafri izrazivši svoje ogorčenje i razočaranje takvim ponašanjem. Odgovor nisam dobila! Ignorirati neugodnu poštu linija je manjeg otpora, no time problem nije riješen. Ako veleposlanstvo ne želi ili nije u stanju organizirati izložbu, onda gđa. Hegedušić i ja očekujemo pismeno priopćenje.

Zbog neodgovornog ponašanja djelatnika veleposlanstva RH u Bernu, organizatori su suočeni s mnogim problemima i neplaniranim troškovima. Za povratak slika u Hrvatsku imali smo sponzora, koji sada, nakon gotovo dvije godine, više nije spreman organizirati i financirati povratak slika. Ostanak slika u Švicarskoj prouzročio je i dodatne troškove transporta na razna mjesta na kojima su pohranjene. Nije zanemariva ni činjenica da su slike mogle biti izložene na drugim mjestima, možda i prodane.

Ružna slika o načinu rada veleposlanstva u Bernu mogla bi djelomično biti ispravljena jednom izložbom, otkupom nekoliko slika ili organizacijom povratka slika u Hrvatsku i preuzimanjem troškova transporta...."

01.12.2008. konačno veleposlanik Jakša Muljačić odgovara:

".... nastavno na Vaše pismo od 28.11., a nakon naknadne provjere svih relevantnih činjenica, želim Vas obavijestiti kako, sukladno odredbama Bečke konvencije, u prostorijama diplomatsko-konzularnih predstavništava nije dozvoljeno organiziranje prodajnih izložbi. Siguran sam kako je bivši veleposlanik u najboljoj namjeri, ponudio pomoć u organizaciji izložbe u nekom trećem prostoru, međutim budžetske restrikcije vezane uz ekonomsku i financijsku krizu, onemogućile su takvu vrstu organizacije izložbe..... Slijedom Vašeg zahtjeva o pomoći prilikom prijevoza slika nazad u Hrvatsku, uputili smo dopis nadležnom ministarstvu da se pokuša organizirati transport. Po primitku odgovora, promptno ćemo Vas obavijestiti o tome ...."

Zar bivši veleposlanik nije bio upoznat s Bećkom konvencijom? Osim toga, kada je obećavao organizirati izložbe, nije bilo govora gdje, niti je to umjetnike zanimalo, niti je izložba morala biti prodajna. Uzela sam si truda i potražila Bećku konvenciju, u kojoj ne stoji ništa o tome, da bi bilo kakve izložbe u prostorijama veleposlanstva bile nedopuštene! Koja komedija na 'višoj' razini i mazanje očiju naivnima.
Prolaze prosinac, sijećanj, veljaća, a ništa se ne događa.

05.03.2009. pišem načelniku Samostalne službe za Hrvate u inozemstvu i kulturu, Petru Barišiću:

"Poštovani gospodine Barišić, pišem Vam u nadi da ćete moći, prije svega htjeti riješiti problem - povratak slika u Hrvatsku - s kojim se slikari hrvatske naive nose već dvije godine, a silom prilika i ja uz njih. O čemu se radi opširno sam napisala u priloženom pismu na veleposlanika g. Muljačića, stoga se na ovom mjestu ne želim ponavljati. Šaljem Vam i odgovor gospodina Muljačića. Mislim da je nepotrebno naglasiti da se do danas, tri mjeseca poslije, nije baš niššta pomaknulo s mrtve točke. Sigurna sam da se niti u slijedećih godinu dana neće ništa napraviti po pitanju povrata slika u Hrvatsku. Radi toga sam jako blizo odluci da cijeli ovaj slučaj stavim u javnost, kako u Hrvatskoj tako i svim Hrvatima po svijetu.

Naglašavam da je HKZ - Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj (čija sam dopredsjednica) samostalno organizirala izložbu naive u okviru projetka "Dva tjedna hrvatske kulture u Badenu". Nismo ništa tražili od Hrvatske, nismo ništa tražili od hrvatske diplomacije! Tražili smo i dobili podršku grada Badena, kojeg je dogradonačelnik bio i na otvorenju. Zastupljeni umjetnici sami su snosili troškove tiskanja kataloga, transporta i putne troškove, a sve ostale troškove snosila je naša udruga.

Neoprostivo je i nekorektno ponašanje hrvatske diplomacije u Švicarskoj, ali se očito ne možemo osloniti niti na ljude koji bi se u Hrvatskoj trebali brinuti za dobre odnose s nama u inozemstvu, kao i za to da naši hrvatski umjetnici dobiju pomoć predstaviti se izvan Hrvatske....."

13.03.2009. stiže pismo veleposlanika Muljačića iz Berna:

"..... nastavno na Vaše pismo od 28.11.2008. te naš zahtjev za prijevozom zbirke slika naivne umjetnosti iz Švicarske u Hrvatsku upućene MVPEI RH dana 01.12.2008. slobodan sam Vas izvijestiti da do danas nismo zaprimili odgovor. U međuvremenu smo saznali da ste se i osobno obratili na MVPEI za pomoć u prijevozu slika. Neslužbeno smo upoznati kako je praksa MVPEI RH da jedino predmeti koji su u inozemstvo poslani diplomatskom poštom mogu u Hrvatsku biti vraćeni istim putem. Međutim, s obzirom na dosadašnju dobru suradnju i Vaš trud u organizaciji i promociji hrvatske kulture u Švicarskoj, ponovno smo zamolili nadležne službe MVPEI RH da Vam pomognu u povratku predmetne zbirke u Hrvatsku......"

Da, osobno sam se obratila i to je ono što im ne odgovara! Ali, ja ne molim za pomoć, nego se zauzimam za umjetnike koji su nasjeli na njihova obećanja.

24.03.2009. stiže slijedeći e-mail iz veleposlanstva u Bernu:

".... zaprimili smo upit od strane Ministarstva koji se odnosi na način kako su slike ušle u Švicarsku. Kontaktirali smo i Hrvatsku maticu iseljenika gdje nam je rečeno da su oni bili zaduženi samo za prijevoz izložbe hrvatskih tradicijskih glazbala te da nisu upoznati s načinom ulaska slika hrvatske naivne umjetnosti u Švicarsku Konfederaciju. Stoga bismo Vam bili zahvalni da nam pošaljete presliku dokumentacije koja je pratila taj unos...."

26.03.2009. pruža mi se prigoda upoznati g. Barišića na konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa u Dubrovniku. Predstavljam se i podsjećam ga na izmjenjenu korespondenciju u svezi povratka slika u Hrvatsku. Obećava mi da će se sigurno naći rješenje. S obzirom na dosadašnje iskustvo ne vjerujem baš puno u to obćanje izrečeno u 4 oka, pa koristim prigodu narednog dana da tu njegovu izjavu čuje više ljudi.

27.03.2009. upriličen je okrugli stol s predstavnicima državnih ustanova RH, jedan od njih je i načelnik Samostalne službe za Hrvate izvan RH pri MVPEI Petar Barišić. Tema su službe koje se bave izvandomovinstvom, te kako povećati efikasnost rada i osigurati potrebno umreženje. Na kraju je nama, izvandomovinskim Hrvatima, pružena mogućnost postaviti pitanja, dati prijedloge ili se požaliti na moguće probleme. Javljam se za riječ i i pred 30-tak prisutnih opisujem iskustvo koje su naši hrvatski umjetnici napravili s obećanjem veleposlanstva u Švicarskoj. G. Barišić, vidno nezadovoljan mojim nastupom, kaže da mu je situacija poznata i izjavljuje - "nekakvo rješenje će se sigurno naći".

14.04.2009. odgovaram na e-mail veleposlanstva u Bernu od 24.03.2009, ispričavam se što zbog višetjedne odsutnosti nisam bila u mogućnosti prije odgovoriti:

"... Kao što sam u mome pismu naglasila, izložbu slika Hrvatske naive organizirala je Hrvatska kulturna zajednica u direktnoj suradnji sa slikarima. Oni su sami organizirali i platili transport, kojeg je u Švicarskoj preuzela galerija u kojoj je izložba bila održana. Hrvatska matica iseljenika nije imala ništa s organizacijom izložbe slika naive, a niti s organizacijom izložbe instrumenata i njihovim transportom. Te je pak vlasnik osobno dovezao svojim automobilom, a HMI je samo platila putne troškove. Kao što vidite, HMI nije u nićemu direktno sudjelovala, stoga i ne može ništa znati.
U međuvremenu je prodano više slika, pa će za izvoz trebati napraviti novi popis. Molim Vas javite mi kada je planiran povrat slika i na koji način. Slike su pohranjene na više mjesta, stoga bih morala znati detalje oko njihovog transporta u Hrvatsku, kako bih na vrijeme priredila sve potrebno..."

17.04.2009. piše mi gđa. Tamara Tafra:

"....dobili smo informaciju iz nadležnog ministarstva kako samo predmeti koji su u zemlju ušli diplomatskom poštom iz zemlje mogu biti iznijeti na isti naćin. Kako bi se istražile druge mogućnosti potreban nam je uvid u dokumente koji su pratili slike prilikom njihova unosa u Švicarsku te bismo Vam bili zahvalni ukoliko biste nam ih mogli faksirati ....."

17.04.2009. odgovaram:

".... transport slika izvršen je jednim manjim transportnim automobilom nekog privatnog prijevoznik iz Hrvatske. Detalji oko transporta nisu mi pozati, jer su se o tome brinuli umjetnici, odnosno gđa. Hegedušić, no mislim kako to i nije od važnosti za povrat slika. Što se tiće dokumenata koji su pratili slike, za svakog je umjetnika postojala posebna lista s popisom njegovih slika označenih rednim brojem, dimenzijama, tehnikom crtanja, nazivom slike, godinom kada je napravljena i cijenom u CHF. No, kao što sam već pisala, liste nisu više aktuelne, jer je svaki umjetnik prodao ponešto slika, stoga nema smisla da Vam sve te liste šaljem. Nove ću napraviti osobno čim prijevoz bude organiziran".

29.04.2009. gospođa Tafra piše gđi. Hegedušić i meni:

".... od nadležnog Ministarstva smo zaprimili informaciju kako navedeni dokumenti koje ste naveli u svome e-mailu nisu dovoljni za iznošenje slika iz RH. Naime, prilikom izvoza umjetnićkih predmeta iz RH potrebno je imati više dokumentacije poput ATA karneta i/ili potvrde nadležnih institucija (poput Ministarstva kulture), koje se po povratku moraju predočiti na hrvatskoj granici. Ukoliko Vi niste u posjedu te dokumentacije, možda je ima špediter koji je prevozio slike iz Hrvatske u Švicarsku ili umjetnici osobno te Vas molimo da kontaktirate s njima. Za bilo kakvo daljnje postupanje potrebno je dostaviti nam pravovaljanu izvoznu dokumentaciju koja je pratila iznošenje slika iz RH...."

06.05.2009. na gornji e-mail gđi. Tafra odgovara gđa. Hegedušić:

".... Izvoznu dokumentaciju svatko od autora posjeduje. Molim Vas potvrdite nam da ćete vratiti slike diplomatskom poštom ili nekako drugačije. Tada ćemo Vam poslati i kompletnu izvoznu dokumentaciju poštom... "
Gđa. Hegedušić predaje sve orginalne izvozne dokumente Službi za Hrvate u inozemstvu (u Zagrebu). Usput naglašavam da ih nikada nije dobila natrag!

08.07.2009. piše mi g. Muljačić:

".... zaprimili smo dopis MVPEI RH u kojem se, citiram, navodi slijedeće: Budući da su slike u Švicarsku dopremljene u organizaciji samih autora te je izložba bila prodajna, za Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija to otežava situaciju glede sudjelovanja u transportu. Međutim, još uvijek smo spremni izaći u susret, ali molimo da nam organizator pomogne tako da nam dostavi SVU dokumentaciju kako bismo se uvjerili da su slike regularno izvezene iz Hrvatske te uvezene u Švicarsku Konfederaciju, što nam je vrlo bitno kako bismo ih regularno vratili u Hrvatsku...."

Pročitavši taj dopis, pomislila sam da sam u krivom filmu.

16.07.2009. uslijedio je moj odgovor:

".... Potvrđujem primitak Vašeg pisma u kojem javljate da je MVPEI još uvijek spremno izaći u susret oko povratka slika u Hrvatsku.
Dozvolite mi slijedeću primjedbu: niti umjetnici, niti ja osobno ne očekujemo nikakve usluge od Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Očekujemo jedino da preuzme odgovornost za povrat slika koje su u Švicarskoj ostale na izričitu želju bivšeg veleposlanika i gospođe Tafre, a u svrhu organiziranja izložbe u Bernu i Ženevi, do kojih nikada nije došlo. Moralna je obaveza hrvatske diplomacije, odnosno MVPEI, snositi posljedice neodržanog obećanja. Kao što znate, za pokriće troškova povratnog transporta imali smo sponzora, ali kako su slike ostale u Švicarskoj on se povukao, jer od toga momenta to više nije bila obveza HKZ.
Uvredljiva je primjedba kako se MVPEI žli uvjeriti "...da su slike regularno izvezene iz Hrvatske te uvezene u Švicarsku..". Hrvatska kulturna zajednica, kao organizator izložbe, nikada ne bi došla na ideju napraviti bilo što izvan okvira zakona; isto vrijedi i za umjetnike...."

29.07.2009. ponovno pišem gospodinu Barišiću, šaljem mu pismo veleposlanika na mene i moj odgovor,

"... a povodom, još uvijek neorganiziranog transporta za povratak slika hrvatske naive, koje su u Švicarskoj ostale na izričitu želju hrvatskog veleposlanstva. O toj vrlo neugodnoj situaciji informirala sam Vas pismeno 05.03.2009. i usmeno 27.03.2009. na otvorenoj tribini HSK u Dubrovniku. Računam na Vaše obećanje koje ste mi tom prigodom dali t.j. da ćete slike vratiti u Hrvatsku..."

Nastaje veliki i dugi tajac, ništa se ne događa, nitko se ne javlja. Onda mi početkom studenoga stiže e-mail od gđe. Hegedušić i u privitku pismo koje je dobila od g. Barišića.

05.11.2009. piše Petar Barišić:

".... Prema hrvatskoj carini ne postoje obveze, s obzirom da su slike izašle iz RH bez obveze povratka. No ipak, ako se želi, može ih se vratiti kao domaću robu, dakle da se ne moraju platiti ni carine ni porezi, ali to mora biti u roku 3 godine od dana kada su izvezene, dakle do 09.01.2010. g. Kako bi se pokrenuo postupak izvoza iz Švicarske, potrebno je u Švicarskoj kod špedicije, odnosno kod onog tko je radio uvoz slika saznati kakav status slike imaju u Švicarskoj, te koje su obveze prema njihovoj carini. Također, s točnim popisom slika koje se vraćaju u RH treba u Švicarskoj saznati koja je procedura za izvoz, te pokrenuti istu.
Željeli bismo napomenuti da špediter koji je radio izvoz slika 2007. g. više ne postoji, a njegove poslove preuzela je firma ..... Slijedom Vađeg upita o mogućnosti da Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija obavi transport spomenutih slika, moramo Vas nažalost izvijestiti da radi trenutne financijske situacije, iz našeg proračunskog dijela možemo izdvajati sredstva samo za one projekte koji su u Planu rada Odjela za kulturu, te koji su odobreni...."

I to je bilo zadnje što smo čuli od naše diplomacije i državnih tijela.

Drugim riječima, gospodo naivci, bili ste u pravom smislu Hlebinci kada ste povjerovali obećanju veleposlanika Andrlića i g. Barišića.

Postavljam nekoliko pitanja za razmišljanje:

- Što je g. Andrlića ponukalo ponuditi umjetnicima organiziranje izložbe u Bernu i Ženevi? Nitko ga nije potezao za rukav, sam se je ponudio!

- Je li ta ponuda uopće bila ozbiljana?

- Jesu li se gospoda prestrašila posla? Organizacija jedne takve izložbe je zahtjevna, to znam iz osobnog iskustva. Ali, ako smo je mogli odraditi mi, Hrvatska kulturna zajednica, i to dragovoljno i bez naknade, a u svrhu promocije naše domovine i kulture, zašto to nije u stanju napraviti veleposlanstvo koje ima svoje zaposlenike i kojem je to ustvari dužnost?

- Zašto se daju obećanja koja se ne misle ispuniti?

- Zašto gospoda nemaju hrabrosti reći da su se zaletili i ispričati se?

- Zašto naša Hrvatska ne preuzme odgovornost za ono što 'zakuhaju' njeni službenici?

- Zašto se ima novaca za kojekakve civilne udruge u Hrvatskoj koje organiziraju predstave na kojima se trga hrvatski stijeg, a nema se novaca za hrvatske umjetnike i njihovo predstavljanje u inozemstvu?

- Zašto ima novaca za dizanje spomenika ustanku četnika, a nema novaca za promociju hrvatske kulture u inozemstvu?

- Jesmo li zreli za Europu, kad je ponašanje visokih državnih službenika na razini neobrazovanog, nekulturnog čovjeka?

I na kraju, sigurno se pitate što je bilo sa slikama?

Za izvoz iz Hrvatske svaki je umjetnik imao hrpu raznih ovjerenih formulara. U Švicarsku su ušle bez ikakvih problema i bez carine, bio je dovoljan samo žig na uvoznom papiru koji nas je koštao ca. 80 franaka. Povratak u Hrvatsku, kao što ste vidjeli, bio je opterećen svim mogućim problemima, a zadnji šok bila je vijest da se moraju vratiti u roku od 3 godine, što su javili neposredno prije isteka roka i to nakon očito namjernih zatezanja. Angažmanom samih umjetnika i zaslugom nekoliko požrtvovnih ljudi, slike su ipak stigle natrag svojim vlasnicima.

Zašto sam čekala s ovom pričom tako dugo? Zato što su se umjetnici bojali da će imati i većih problema, ako se o njima bude javno pisalo. Podsjeća li vas to na nešto? Kao da smo u staroj Jugi! Hrvat se ne usuđuje tražiti ono na što ima pravo, boji se represalija, očito ne bez razloga!

Piše Dunja Gaupp, dopredsjednica HKZ

Društvene obavijesti broj 108, glasilo Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj

NASLOVNICA

Pogledajte otvorenje izložbe "Dva tjedna hrvatske kulture u Badenu"