Kada su ti "oslobodioci", 8. svibnja 1945., ušli u
Zagreb, počelo je sistematsko čišćenje svega
nepoćudnog za te "oslobodioce". Kako je jednom Josip
Manolić izjavio da oni nisu ubijali već su čistili
teren od neprijatelja, pa su tako "čistili" teren po
Zagrebu i okolici. Tada su iz tadašnjih jedanaest
bolnica pokupili 4791 ranjenika i sve, bez ikakvog
ispitivanja i suđenja, likvidirali.
Kada to danas usporedimo sa
srbočetničkim zločinima u Vukovaru gdje su u
Veleprometu likvidirali preko 700 zarobljenika, među
kojima su bila djeca, žene i starci i na Ovčari 260
ranjenika, vidimo da se mržnja prema svemu što je
hrvatsko, nije otada promijenila. Što se tiče žrtava
Zagreba i okolice, danas imamo preko 180 masovnih
grobnica od Sljemena do Sošica. Iza toga slijede
zvjerstva i masovne likvidacije na Bleiburgu i
križnim putovima, o čemu danas postoji bezbrojna
literatura s nepobitnim činjenicama.
Teško je izdvojiti jedne zločine od drugih, jer su
zvjerstva bila neshvatljiva za zdravi razum. Kao
jedan od primjera možemo navesti masovnu grobnicu
Hude Jame, u rudniku Barbarin rov u Sloveniji. Do
sada ono što je istraženo položeno je u 1390
sanduka. Predviđa se da u tom rudniku ima oko 17.000
žrtava, a za daljnje istraživanje Slovenci "nemaju"
financijskih sredstava. Između ostalih, Državna
komisija Slovenije 2009. godine pronašla je posmrtne
ostatke 726 ubijenih, bez odjeće goli i bez
prostrijelnih rana, koji su vjerojatno živi
natjerani -zatvoreni u rodnička okna, potom zatrpani
ulazi i ostavljeni da umiru u mraku bez zraka.
Zločinci su ulaz u okno zatrpali s deset pregrada od
gline, cigle i ostalih materijala, a prva vanjska
pregrada je betonska, debljine jednog metra. Na taj
način su željeli sakriti trag svojih zločina.
Da im nije bilo dosta masakriranja na Bleiburgu,
to je dokazao velikosrpski zlotvor Aleksandar
Ranković, jedan od prvih Titinih suradnika. Ranković
je uz privolu druga Tite, 25. svibnja 1945., nakon
Titinog rođendana, organizirao likvidaciju hrvatskih
mladića rođenih između 1924. i 1927. godine s
područja grada i kotara Zagreba. Na prijevaru ih je
javnim proglasom pozvao da se odazovu novačenju u
partizane. Zborno mjesto bila je vojarna u Zagrebu,
Maksimirska 63. Kako se ubijalo na sve strane, na
sve načine i sve nepoćudno, da bi izbjegli smrt,
pozivu za novačenje se odazvalo 7800 hrvatskih
mladića. Potom su ih zlotvori odveli u sabirni logor
Maksimir i Prečko, a zatim u kolonama smrti kroz
Slavoniju prema logoru Kovin u Vojvodini. Usputni
pokolj bio je strašan i zvjerski, tako da ih je tamo
stiglo živo tek 2200. Zvjerstva su i tamo
nastavljena, tako da se kroz neko vrijeme u Zagreb
vratilo 58 od tih mladića. To je jedan od dokaza o
neopisivoj velikosrpskoj mržnji prema hrvatskom
narodu, i dokaz politike koja čeka hrvatski narod u
velikosrpsko-komunističkoj vladavini.
O zvjerstvima na Bleiburgu i Križnom
putu danas postoji puno napisanih dokumenata i razne
literature. O sveopćim masovnim likvidacijama, a
posebno nepoćudnih Hrvata, sami su se hvalili i
zapisivali te svoje "uspjehe" oni koji su ih
ubijali. Tako 1951., ministar unutarnjih poslova,
velikosrpski krvolok Aleksandar Ranković, podnoseći
izvješće u Saveznoj skupštini Jugoslavije u Beogradu
kaže: "Kroz naše logore i zatvore između 1945. i
1951. godine, prošlo je 3,777,776 logoraša i
zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih
neprijatelja iznosi 586.000. Unutar zadnjeg broja
preko 500.000 žrtava su Hrvati". Time sm Ranković
dokazuje da su od ukupnog broja likvidiranih, 85
posto bili Hrvati.
Velikosrpski ideolog Milovan Đilas, poznati jugoslavenski kadar
iz Crne Gore, povodom masovnih likvidacija Hrvata kod Bleiburga i iza toga na
križnim putovima, izjavio je: "Hrvatsku vojsku i ostale hrvatske zarobljenike -
civile trebalo je likvidirati da bi Jugoslavija živjela" (Fokus, 21. 3. 2002.),
(Hrvatsko slovo, 13. 5. 2010. str. 32.), te (Hrvatsko slovo, 28. 9. 2007.).
Godine 1979. za engleski časopis "Enconnter", Đilas je izjavio: "Da budem iskren
mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude (misli na zarobljene Hrvate na
Bleiburgu 1945. godine), nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni
nisu nikog ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi)
učiniše nešto sasvim pogrešno kad su ove ljude prebacili preko granice, kao što
smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali". (Fokus, 23. 5. 2002.).
Godine 1959., hrvatski kipar svjetskog
glasa Ivan Meštrović na poziv Tite dolazi na Brijune. Tada Meštrović upita Titu
zašto su 1945. godine, po završetku rata, njegovi partizani masovno ubijali
Hrvate na Bleiburgu i križnim putovima. Na to mu Tito odgovara: "To se nikako
nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje". (Hrvatski list,
14. 4. 2011., str 48.-49.).
U svezi Titinih velikosrpsko-komunističkih zločina, na propovijedi, 15.
kolovoza 2007. godine, krčki biskup Valter Župan izjavio, da je komunizam urodio
sa 100 milijuna žrtava, a nacistički vođa Adolf Hitler sa 20,9 milijuna, a Tito
nije daleko od njih jer je u maloj Jugoslaviji likvidirao 1.129.000 protivnika
jugokomunističkog režima. Ako tu primijenimo Rankovićevu formulu da su od
ukupnog broja likvidirani 85 posto bili Hrvati, i po Đilasovoj ideologiji da su
Hrvati morali biti likvidirani da bi Jugoslavija živjela, tad vidimo da je taj
režim likvidirao preko 960.000 Hrvata. To ujedno govori da je taj
velikosrpsko-komunistički režim likvidirao svakog četvrtog Hrvata. Ako znamo da
je u Auschwitzu likvidirano 1.100.000 žrtava, gdje je Hitlerova mašinerija
transportirala zarobljenike iz cijele Europe, tad vidimo razmjer mržnje i
zločina nad hrvatskim narodom.
Ogromni zločini nad hrvatskim narodom jedan su od razloga za ukidanje
pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad žrtvama Bleiburga, što je provela ova
aktualna vlast. To je i razlog zašto na Dan sjećanja žrtava Vukovara, imamo
dvije kolone, od kojih je jedna od onih koji su ginula i borila se za samostalnu
Hrvatsku, a druga je ona protokolarna, koja ne voli svoj narod.
Ideološka poveznica velikosrpske politike i jugokomunističkih ideologa
Povijesne činjenice pokazuju da, razdoblje od 1918. do današnjih dana, čini
jednu povijesnu cjelinu, s različitim intenzitetom i oblikom terora nad
hrvatskim narodom, iz koje hrvatski narod još do danas nije u potpunosti izašao.
Dovoljno je znati da nam i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, školske udžbenike i
povijest pišu velikosrpsko-komunistički ideolozi. Ako sve to sagledamo, onda će
nam biti jasno zašto jugokomunistički ideolozi, koje predvode Ivo Josipović,
Zoran Milanović i Josip Leko, u Vukovaru vrše nasilje s ćirilicom, zašto progone
hrvatske branitelje, zašto se ljube sa četničkim vojvodom Tomislavom Nikolićem i
zašto ne mogu bez velikosrpskih ideologa i Srbije, zašto negiraju i obezvrjeđuju
hrvatske žrtve Bleiburga i Križnog puta, a istovremeno uveličavaju broj žrtava
Jasenovca, zašto pokušavaju zaštititi udbaše kao organizatore ili izvršitelje
zločina nad hrvatskim narodom, pa čak idu dotle da mijenjaju odredbe Ustava RH
kako bi skrili tragove zločinačkog režima, čiji su ideološki slijednici. S
pravom si trebamo postaviti pitanje je li slučajno da u Hrvatskoj imamo 4,5
posto Srba, a u Vladi RH 40 posto Srba. Je li slučajno da za ministra
obrazovanja Hrvata imamo Srbina.
Je li
uopće moguće razumjeti dokle ta
velikosrpsko-komunistička drskost može ići, ako u
namučenom gradu Vukovaru, u Veleučilištu "Lavoslav
Ružička", ima ukupno 90 posto Srba, a od opet
članova Upravnog vijeća četiri su Srbina, od tri
pročelnika ureda njih dvojica su Srbi, a i dekanica
fakulteta također je Srpkinja. Očito da krvna zrnca
prebrojavaju oni koji su s takvom
velikosrpsko-komunističkom kadrovskom politikom
nezadovoljni, a prebrojavanje zabranjuju oni koji
provode tu politiku mržnje, u kojoj su Hrvati
građani drugog reda, što su bili i od 1945. do 1990.
godine.
Neki bi rekli, Hrvati ne bi smjeli biti
nezadovoljni s kadrovskom politikom ovih
jugokomunističkih ideologa ako usporedimo njihovu
kadrovsku politiku s politikom njihovih očeva. Danas
svatko može reći da je nezadovoljan, a da mu
ministar policije ne pokuca na vrata. To znači da
živimo u demokratskom društvu, a Hrvati toga nisu
svjesni. Za vrijeme vladavine njihovih očeva, za
ovakvo nezadovoljstvo i prebrojavanje krvnih zrnaca,
obvezno bi dobili besplatnu kartu i prijevoz do
Stare Gradiške ili Lepoglave, i besplatnim boravkom
tri, pet ili više godina. Koliko su tada Hrvati bili
disciplinirani to pokazuje primjer iz 1971. Godine
kada je u Željezari Sisak bilo zaposleno oko 14.000
radnika, od kojih su bila 33 direktora. Jedan je bio
Makedonac, a sve ostali oni čija se krvna zrnca nisu
smjela prebrojavati, pa ih Hrvati i nisu javno
prebrojavali. Doduše, bilo je nekih zavedenih Hrvata
koji su mislili da je 1971. nastupila demokracija,
pa su počeli s nekakvim prebrojavanjem. To je
trajalo samo do prosinca 1971., do sjednice u
Karađorđevu, gdje je utvrđeno da u Hrvatskoj ima
puno nediscipliniranih koji su krivo razumjeli što
je to demokracija. Tako je, iza sjednice u
Karađorđevu, drug Vladimir Bakarić došao u Željezaru
i poručio ugroženim Srbima: "Oni koji vas
prebrojavaju dajte im nogu u dupe i istjerajte na
ulicu".
Tada su oni odani režimu, poslušali savjet druga
Bakarića i nastavili s proklamiranom politikom
bratstva i jedinstva. U realizaciji tog programa,
ispred Izvršnog komiteta CK SKH, formirana je
Koordinacijska radna grupa za sređivanje stanja u
Hrvatskoj, odnosno za utvrđivanje što je to po
komunističkim kriterijima demokracija, a što je
hrvatski nacionalizam i ustaštvo. Tada je (otac,
danas aktualnog predsjednika RH) Ante Josipović,
ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo
"Kordinacione radne grupe", kojoj je bio zadatak
pravilno i ispravno informirati javnost o tijeku i
činjenicama karaktera istraga i pripremanja suđenja
i koordinirati djelovanje svih faktora koji se tiče
u ovom postupka. U toj Grupi bili su: Ante
Josipović, ispred Izvršnog biroa CK SKH, Mirko
Bilić, sekretar za informiranje u Izvršnom vijeću
SRH, Ivica Krizmanić, šef partije na radio
televiziji, Bogumil Cukon, "javni tužilac" za
Zagreb, i Mile Trbojević, sudac Okružnog suda u
Zagrebu u istražnom odjelu.
Dakle, vidimo da Ante Josipović nije bio neka
sporedna osoba, već jedan od povjerljivijih osoba
tadašnjeg režima, koji je bio na čelu komisije za
čišćenje svih i svega što prohrvatski diše. U pravu
je Ivan Zvonimir Čičak kad kaže da djeca ne smiju
biti krivci i odgovarati za ono što su im očevi
radili. Ali Čičak kaže da Ivo Josipović ne smije
govoriti neistinu kad je rekao da mu je otac Ante te
1971. bio u mirovini neaktivan. Međutim, tu bi
trebalo dodati da djeca ne mogu biti odgovorna za
ono što su očevi radili, ako su se ogradili od te
zločinačke politike. Međutim, vidimo da ova
politička garnitura nastavlja grčevito podržavati
taj zločinački režim, podržavaju četnički vodeću
garnituru u Srbiji, a istovremeno napadaju i ruše
sve što je u svezi s hrvatskim nacionalnim
identitetom stvorenim u Domovinskom ratu.
U to vrijeme, Milan Čačić, otac Radimira Čačića,
bio je državni tužilac SRH. Pritom treba reći da je
to bio početak sveopćeg progona proljećara i svega
što je u svezi s hrvatskim nacionalnim identitetom.
Tada je oko 32.000 domoljuba završilo u
srbokomunističkim kazamatima, a preko 150 tisuća
Hrvata je prognano iz poduzeća i ustanova na ulice.
(Hrvatski list, 21. 1. 2010., str. 6.-7,, te 16. 9.
2010., str. 17.-20.). (Nastavak slijedi)
Piše: Ivan Runje
www.hrvatski-fokus.hr
ZAŠTO NAM JE TAKO - Pitaju se hrvatski branitelji, pitaju se hrvatski domoljubi
(1) |
