Nepoznata rasa - ovčarski pas iz Slavonije
Hrvatski ovčar postoji u Hrvatskoj
više od 1'000 godina. Od 1969. njegov je standrad
priznat od FCI (Europska kinološka organizacija).
Usprkos toga, hrvatski je ovčar izvan svoje domovine
slabo poznat.
Povijest
hrvatskog ovčara je duga i dobro dokumentirana. Prvi
točan opis Canis pastoralis croaticus nalazi
se u rukopisu biskupa Petra Đakovačkog u Slavoniji
godine 1374. On piše da su Hrvati u vrijeme
naseljavanja današnjeg područja Hrvatske u 7.
stoljeću, toga psa doveli sa sobom iz svoje prvobitne
nastanbe. U 18. stoljeću već je bio uzgajan u cijeloj
Hrvatskoj.
Još i danas hrvatskog se ovčara može vidjeti u
njegovoj tipičnoj djelatnosti, čuvanju stoke. Uz
njegove srodnike, mađarske Pumi i Mudi, on je jedini
pastirski pas koji ne čuva samo ovce, konje i goveda,
nego na okupu uspjeva zadržati također i svinje i
perad.
Njegova hrabrost, kojom taj osrednje veliki pas može
čak jednog neukrotivog bika potjerati natrag, u
njegovoj je zemlji poslovična, jednako kao i njegova
pažnja i brzina. Njegovom budnim očima i ušima čini se
ništa ne može promaknuti, a koji puta ga se može
vidjeti kako trči preko leđa ovaca kako bi čim prije
došao tamo gdje je potreban.
U posljednje vrijeme taj pas u
Hrvatskoj dobiva sve više na važnosti i kao kućni,
obiteljski pas. Njegova budnost čini ga idealnim psom
čuvarom, sve češće ga se vidi i u gradovima kao psa
pratioca. Danas se uistinu može sresti posvuda u
Hrvatskoj, u ratom opustošenim selima zapadne
Slavonije jednako kao i u njegovanim parkovima
Zagreba.
Selekcija uzgoja
Sistematskim
selektivnim uzgojem hrvatskog ovčara započeo je prof.
dr. Stjepan Romić godine 1935. u Đakovu. 1949.
Hrvatski je ovčar prvi puta nastupio na
internacionalnoj izložbi pasa u Zagrebu. 1952.
postavio je dr. Otto Rohr standard za tu rasu i
predložio je Komisiji tadašnjeg Jugoslavenskog
kinološkog saveza.
Što se tada dogodilo, tipično je za situaciju u
tadašnjoj Jugoslaviji. Komisija je odmah prihvatila
standard, ali je Savez kinologa uvijek iznova
odugovlačio sa zvaničnim priznanjem - očito pod
pritiskom antihrvatskog režima u Beogradu. Sporna
točka bila je riječ "hrvatski", koja je u ušima
službenog Beograda očito imala tako loš prizvuk da
nije mogla biti navedena čak niti u imenu rase.
Potrajalo je 16 godina dok je
jugoslavenski Kinološki savez konačno priznao
standard. Već iduće godine, 23. lipnja 1969.
uslijedilo je priznanje FCI-a. Standard je dobio broj
277 i uvršten je u FCI-skupinu ovčarski pas i tjerač.
Situacija danas
Prema informaciji Kluba za Hrvatske
ovčare u Zagrebu danas postoji oko 1000 vlasnika i 100
uzgajivača Hrvatskog ovčara u cijeloj zemlji. Centar
uzgoja je i dalje u Slavoniji, u Đakovu. Nažalost, rat
je teško naškodio uzgoju pasa u Slavoniji.
Hrvatski
kinološki savez uspješan je u očuvanju tog autohtonog
psa. Za Hrvate je njihov ovčar više nego samo rasan
pas, on je dio njihove kulture. Svake godine u lipnju
održavaju se tradicionalni Đakovački vezovi, folklorna
predstava u Đakovu ne prikazuje samo umjetničke
izvezene narodne nošnje i bogato opremljene konjske
zaprege, nego i Hrvatske ovčare, koji su uvijek
posebna atrakcija.
Koliko god je Hrvatski ovčar u svojoj domovini
popularan, izvan Hrvatske teško ga je naći. Jedino u
Kanadi, gdje živi puno iseljenih Hrvata, raširen je i
Hvatski ovčar. Pojedinačne pse nalazimo također u
Finskoj i Mađarskoj.
Dr. Christine Kary, Švicarski časopis
za pse
 
 
|
