|
Nakon što smo u prošlome broju objavili pjesme "Laž o
Bosni" i "Podivljala pamet" gospodina Ilije Ice
Blaževića, stigla nam je njegova knjiga poezije.
Zahvalili smo se i zamolili za razgovor.
Prije svega se želimo zahvaliti na
knjizi poezije "Šta sam - tko sam", koju smo sa
zanimanjem pročitali. Poželjeli smo saznati o Vama
više nego što otkrivaju one tri rečenice na poleđini
knjige. Biste li nam otkrili kada ste rođeni, što Vas
je dovelo u Švicarsku i kada, imate li obitelj,
roditelje, suprugu, djecu, što radite, koji su Vaši
hobiji? Naravno, samo ako nismo previše indiskretni.
Obično
kolićina teksta o piscu i otkriva njegov životni put,
tako i moj, kako ste sami rekli, sažet u tri rečenice.
Teško bi se tu moglo nešto više napisati, a da čovjek
ne izgubi objektivnost i prepusti se onom valu
osjećaja što nosi no-stalgija, želje, snovi.. Jer svi
smo mi iščupani iz nekog vremena u tim našim
mladalačkim snovima, koji su puni raznih planova,
ciljeva, želja. Tako se i moj životni put stvarno
nalazio na relaciji kuća - škola - igralište. Rođen
sam 03.03.1963. godine u jednom beznačajnom zapećku
ovog globalnog svijeta, ali toplom i prijatnom
zapećku. Među prijateljima uveliko vodimo raspravu oko
starosti sela tako i naziva. Jer, izvorno ime koje se
još zadržalo u narodu kao Jošava i to Gornja (jer
postoji i Donja), dok je u dokumentaciji naziv sela
Potočani 2. Kako sam oduvijek pristalica oprečnih
zakona (znate ono: kao loš plivač, kad se pokušavaš
održati na površini - ti toneš, a ako se pustiš -
ostaješ na površini), tako i ja vođen željom zdrave i
smiješne polemike navodim mjesto rođenja ovako ili
onako. |
Dakle, rođen u Bosanskoj Posavini u jednom selu nedaleko
od Odžaka, poslije završene srednje ekonomske škole,
uzaludnog traženja posla, kao i većina Hrvata u ovom
dijelu tadašnje države odlazim "trbuhom za kruhom" u
Švicarsku davne 1984. g. Kao veliki dio zemljaka,
poslije promijenjenih nekoliko profesija i gradova,
konačnu ljepotu našao sam u Luzernu gdje se još nalazim.
U tom predivnom gradu, zasnovao obitelj, sretno se
oženio i dobio dvoje prekrasne djece. Kako kaže
prijateljica iz škole, dva puta moraš u životu biti
pametan i to kad biraš životnu suputnicu i kad biraš
posao. Eto, ja imam sreću da sam odabrao pametno i zato
se sada mogu prepustiti ovozemaljskim malim glupostima
kao što je pisanje poezije.
Pišete
kako Vam se život odvijao na relaciji kuća - škola -
igralište. Kada se pojavio afinitet za poeziju, kada
ste počeli pisati pjesme, jesu li one samo hoby ili
možda dio Vaše profesije?
Teško je to odrediti kada se pojavila želja za
pisanjem poezije, a zvuči mi previše stereotipno da
govorim kako je ta želja oduvijek u meni postojala.
Teško je bilo kakvu kreativnost vezati za određeni
vremenski period. To je isto kao kad Vam netko kaže -
daj napiši nešto sada o tome i tome. Kao kad bi Vam
netko rekao - budi kreativan sad i to odmah ili sutra
od 14 sati ću biti kreativan, to je nemoguće. Kao da
Vam kažu - budi spontan. Kako se može biti spontan u
datom trenutku i na komandu, spontan se rodiš ili ne.
Ja mislim da je svaki čovjek kreativan na svoj
način, u nekom svome hobiju ili profesiji. Tu
kreativnost vidim kao balon koji svakodnevno
napuhavamo svojim osjećajima (tuge, sreće,
usamljenosti). Jer čovjek je čitav svoj život vođen
tim osjećajima. Kako uskladimo ravnotežu između tih
osjećaja, tako nam je i život sretan ili nesretan,
jesmo li zadovoljni njime ili ne. Eto vidite, taj
balon kreativnosti je sve veći i veći, ukoliko nemate
ventil za ispuštanje kreativnosti, balon će puknuti i
Vi ćete doživjeti duhovni, psihički kolaps. Kako ne bi
prevladao osjećaj nepotpunosti, bezkorisnosti, mnogi
će tražiti ventil u religiji, hobiju ili eto, pisanju
poezije.
Osim pisanja poezije, kako ja nazivam "duhovni
gušt", potrebna je i jedna doza hrabrosti da se ona
prikaže široj publici ili čak objavi. Poznajem par
prijatelja Anto B. ili Ilija G. koji su napisali
nekolicinu predivnih stihova, ali nedostaje im želja
da ih i objave. Mada bi to bila odlična ideja, nekakav
zajednički projekt.
U
uvodniku pišete da je pjesnikova poruka izrečena kroz
stihove. Iz njih iščitavamo bol za rodnim krajem,
izgubljenim vremenom u kojem ste bili bezbrižno
dijete, osjećaj nemoći, osame i nerazumijevanja
okoline. Je li to točno?
Da, pjesnikova poruka dolazi kroz stihove. Međutim,
inspiracija nije uvijek osobnog karaktera da bi se
mogla vezati za pjesnika. Priča sa prijateljima,
nekakav događaj ili jedna jedina riječ može navesti na
početak pisanja i ako si u štimungu, rodi se pjesma.
Tako i ja, rado se sjećam prijatelja iz školskih dana:
Mije, Slađane, Enesa, Vesne i naravno žalim za tim
vremenom, jer je bilo lijepo. Zato ponekad rujem po
toj prošlosti kako bih iskopao onu nevidljivu nit. Jer
ja prošlost vidim kao veliki šareni tepih pod kojeg se
ponekad zavučemo u nastojanju sakriti se od
svakodnvnih problema. Iako odrasli ljudi, potražimo
zaštitu tepiha da bi se sretno i bezbrižno smijali,
baš kao djeca ili mladi, nesvjesni svoje trenutačne
sreće.
Priznajem, vrlo često pobjegnem pod tepih, navučem
ga preko glave i od srca se nasmijem, opustim ili
isplačem, mada kažu kako muškarci ne plaču. Bilo je
osjećaja nemoći, bačen u životnu bujicu koja nosi kamo
ona hoće, grčevito se boriš isplivati na obalu,
međutim nema one ruke koja bi pomogla izlasku na suho.
Onda se prepustiš bujici u nadi da će doći bolja
vremena, da će te ionako izbaciti na suho u budućnosti
koju si sebi zamislio kao bolja vremena.
Primjetili smo da su Posavci dobro povezani i vrlo
aktivni. Pripadate li i Vi nekoj udruzi?
Da, Posavci su jako povezani narod, kako ovdje u
Švicarskoj, tako i sa ljudima u Posavini. Ovdje smo
uključeni u zavičajni klub "Župa Potočani", družimo se
kroz te sastanke i jednom godišnje imamo feštu
Potočansko prelo. Svu novčanu dobit darujemo za
dogovorene projekte u rodnom kraju, kao primjerice: za
Božićne blagdane pečenkama darivamo tridesetak
materijalno ugroženih obitelji. Svake godine, drugog
vikenda u rujnu, idemo na memorijalnu nogometnu
utakmicu u Jošavu, gdje se uz jelo i pjesmu prisjetimo
onog šarenog tepiha, t.j. prošlosti.
Kako
ste saznali za Hrvatsku kulturnu zajednicu, što
mislite o njoj, kako Vam se sviđaju Društvene
obavijesti?
Za Hrvatsku kulturnu zajednicu sam saznao sasvim
slučajno preko web-portala "posavski vremeplov" koji
je objavljivao moje pjesme. Kulturnoj zajednici želim
sve najbolje u budućnosti, a Društvene obavijesti bih
volio da mi se nađu na stolu i u mojoj dubokoj
starosti. Jer su jako zanimljive, kako kulturno, tako
i informativno.
Imate
li neku poruku za Hrvate u Švicarskoj?
Teško je danas, u ovo doba neuobičajene
nesigurnosti, davati bilo kakve poruke, bilo kome. U
proteklih nekoliko godina slomile su se mnoge
tradicije obiteljskog i društvenog života, slomile su
se države, padale su vlade, slabila ili jačala vjerska
uvjerenja. Kako godine prolaze, čini mi se da imamo
sve manje uporišta za koje bismo se mogli uhvatiti,
sve je manje stvari koje bismo mogli držati posve
ispravnima i istinitima.
Živimo u vremenu globalne laži. Laž se toliko duboko
uvukla u naše postojanje, da je to za mene opasan i
užasavajući prekid s razumom i pameću. Bojim se da će
naše postojanje postati beznadni kaos, a ljudski se
život srozati na onu animalnu borbu, kako preživjeti.
Nisam pesimista, ali govorimo kako je svijet postao
jedno veliko selo, a sami se zatvaramo u svoje lokalne
misli, ideje, valjda misleći da smo tu najsigurniji.
Nadam se, od srca se nadam, kako nismo ona gomila
ljudi koja tumara u tami i dovikuje se samo kako bi se
ohrabrila, a ne i dogovorila. Ako nam je život,
svjetlost između dvije tame. Nadam se da će ta
svjetlost biti jaka i topla, a ne mliječno, blijedo
prolazna.
Poštovani Ico, zahvaljujemo na
odgovorima i uloženom vremenu. Želimo Vam sve najbolje
u budućnosti i da nas razveselite daljnjim lijepim
stihovima.
Razgovarala Dunja Gaupp
Društvene obavijesti broj 106, 2010.
Knjiga se
može kupiti na slijedećoj adresi:
http://www.unibook.com/hr/searchfunction?search=ilija
ico blazevic
|
