Nemoguće je ovom apsurdu dati nekakav smisao - shvatljiv
barem za one koji znaju smisao apsurdnosti. Stoga ćemo,
pojašnjenja radi, iznijeti prispodnu priču. Jednom je
car Galijan dao u arenu pustiti silnog bika, kojega je
imao ubiti neki lovac. No premda su bika deset puta
preda nj puštali, on ga nije mogao ubiti. Nato mu je car
poslao vijenac. Kad su ljudi mrmljali što takav šeprtlja
dobiva vijenac, car je dao odgovor: Taurum totiens non
ferire difficile est. (Teško je bika toliko puta ne
pogoditi!).
Zar je nemoguće
bilo u ovih 20 godina, od uspostave ''države'' Bosne i
Hercegovine, shvatiti suštinu bitnih problema kojima
nema rješenja na osnovicama na kojima je utemeljena
državotvornost bosanskohercegovačkog pučanstva?
Različiti, ali isti!
Bez obzira kakva su međusobna trvenja
u bošnjačko-muslimanskim političkim i vjerskim
strankama i organizacijama, oni imaju zajedničke
ciljeve: uspostavu bosanske države, bošnjačkog jezika,
turske kulture, islamske vjeroispovijedi i izgon
Hrvata iz BiH. Ef. Mustafa Cerić je na jednom skupu,
prigodom otvaranja džamije (2. rujna 2006.) rekao:
''Ovako kad vas vidim, ne mogu da prepoznam koji je
Bošnjak, a koji Turčin, jer svi ste isti kao da vas je
jedna majka rodila. Ovdje moramo biti jedno, ne možemo
dvoje i zato predlažem da svi mi ovdje budemo Turci.''
Mi u ovome vidimo uzrok sukobu - Casus belli!
U krajnjem slučaju bošnjački politički
i vjerski čelnici pomirili bi se i sa činjenicom da
ona druga polovica BiH i ostane Srpska Republika - u
doglednom vremenu, ali u slučaju pripajanja Srbiji
spremni su na ponovni rat. Dapače, nije isključena
mogućnost ponovnog rata u BiH, jer rat iz devedesetih
nije izvojevao pobjednika.
Međutim, Srbi se samo (iz taktičkih
razloga) pripucavaju sa bošnjačko-muslimanskim,
odnosno turskim političarima u Sarajevu, dočim u Banja
Luci vode svoju (srpsku) politiku i učvršćuju državne
institucije i granice u BiH. Srpski političari u BiH
se sporadično zagrle s kojim hrvatskim političkim
čelnikom u BiH, ili u Hrvatskoj, samo iz inata. Srpski
himbeni postupci iritiraju islamsko pučanstvo, jer im
muftije tumače opasnost od udruženog kršćanstva. Takva
srpska licemjernost ima očajničke posljedice za
hrvatsko žitelje, s obzirom što na prostorima
''Federacije BiH'', u nekim mjestima živi izmiješano
bošnjačko-muslimansko i hrvatsko pučanstvo.
Milorad Dodik, i srpska politička
elita, vode dvoličnu politiku sa hrvatskim čelnicima:
što češće se sastajati, o svemu otvoreno razgovarati i
- ni o čemu se dogovoriti. Takva se politika ponavlja
u BiH kao noć i dan. Kako, ipak, Dodikove riječi ne bi
bile beznačajne, on je ispunio sva obećanja dana
predsjedniku RH Ivi Josipoviću.
Naime, na osnovu dogovora Dodik - Josipović povećat
će se broj hrvatskih glasača u RS. Samo s jednog
sastanka ove dvojice ''ispunjena su sva obećanja'',
što je dobro za Hrvate u RS, ali je ponižavajuće za
čelnike (Čovića i Ljubića) koji su s Dodikom potpisali
tolike ugovore (Pacta dant leges), bez ispunjenog
ijednog obećanja. Hrvatski su čelnici osudili
Josipovićevo hodočašće u RS, a on im je pomogao
povećati glasačku listu za 25 posto!
Izbori su. Dobro je.
U toj čemernoj Bosni i Hercegovini,
koju mnogi nazivlju ''jazbinom'' (okupljalište
sumnjivoga svijeta, kriminalaca i prestupnika), dobro
je da se s vremena na vrijeme provode izbori, makar i
isprazni, jer tada sve ptice pokažu svoje repove.
Kako je već ustanovljeno, da Srbi i
Bošnjaci imaju svoje strateške (nacionalističke)
ciljeve, te kakvo državno uređenje treba biti u Bosni
i Hercegovini: mala Srbija i mala Turska, ali Hrvati
se još nisu nacionalno osvijestili, pa će zbog svoje
nesvjesnosti opet biti ovisni o tuđim odlukama.
Nije potrebno ulaziti u neke
znanstvene analize glasačkog sustava u nacionalnim
korpusima, jer tu su već definirani okviri, ali i
pored toga što su uzaludni izbori, može se mnogo čemu
dati definitivni zaključak.
U prvom redu nas zanimaju hrvatski
nacionali interesi, ne zbog toga što je hrvatski narod
najugroženiji, ili malobrojniji u odnosu na druga dva
konstitutivna naroda, nego da bolje upoznamo sebe, bez
takve spoznaje ne možemo imati viziju budućnosti.
Naime, bosanskohercegovački Hrvati imaju mnoštvo
međusobnih (osobnih) problema i stoga ne mogu imati
zajednički stav u odnosu na druga dva naroda - zbog
čega su upali u bezizlaznu situaciju. Dakle, Hrvate ne
mogu ujediniti ni vanjski, zajednički, neprijatelji,
jer među njima ima veliki nepremostivi jaz. Gandi je
rekao: Lakše je premostiti more između kontinenata
nego jaz između dvije individue.
U predizbornoj kampanji bitne su
polemike, jer u njima se prezentiraju svoji stavovi i
demoliraju protivnička stajališta. Međutim, obećanja
dana u predizbornoj kampanji, kao i u ljubavnoj aferi,
nemaju legalnu težinu, ali imaju neku moralnu
odgovornost. Tko je, recimo, dopustio nekomu da tako
nisko padne? Upravo tako nisko padaju predstavnici
političkih stranaka s hrvatskim predznakom. Ispunjene
su stranice novina, magazina i portala s osobnim
uvredama i podvalama. Nakon takvih ''čašćenja'' ostaju
mrlje na obrazima, koje se ne mogu izbrisati, nego i
dalje potiču ljude na šamaranja.
Polemike kao pokazatelji hrvatovanja
Vjerojatno nije nijednom pismenom
Hrvatu u domovinama i dijaspori izmaklo oku početak
predizborne polemike hrvatskih stranačkih čelnika u
BiH. Prije svega čelnici se nisu mogli dogovoriti o
zajedničkom predstavniku u Predstavništvu Parlamenta
BiH. Isto kao što je bilo na prethodnim izborima, pa
su bošnjačko-muslimanski socijalisti (komunisti)
izabrali ''hrvatskog'' predstavnika, bosanskog
građanina Željka Komšića, kojemu je hrvatstvo
istoznačnica za ustaštvo, a najveći zločinac, maršal
Tito - omiljeni babo. I pored navedene činjenice, koja
je četiri godine očevidno pokazivala i ukazivala
zablude, hrvatske stranke opet izlaze sa nekoliko
stranačkih kandidata. Vjerojatno neki od njih neće
moći ''preći ni preko Neretve'', stoga će Komšić biti
opet izabran za ''hrvatskog'' predstavnika.
U međuvremenu, kako bi se što više
hrvatski narod razjedinio, došlo je do smjene vlasti u
hrvatskoj Zapadnohercegovačkoj županiji; uoči izbora
smijenjena je koalicijska vlada ''devedesete'' HDZ-a,
HSP-a i BSRzB-a , koju je preuzela oporba HDZ BiH.
Nije to bila uredna izmjena političkih rivala, nego
neprijateljski sukob uz uvrede i prijetnje. I ovaj će
slučaj, koji nije slučajan, pomoći razvodnjavanju
glasova ili potpuno ignoriranje izbora.
Drugi uzrok žučnoj polemici, među
bosanskohercegovačkim intelektualcima bio je povijesni
tekst u mostarskom magazinu Statusu (br. 14.) : što je
(bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi, čiji
je autor poznati povjesničar i politički analitičar
prof. dr Ivo Lučić. Dakako, u tekstu su navedeni
razlozi rata i uvjeti razvoja društva i države u ratu
i poraću u BiH, gdje je s brojnim činjenicama očitovao
sve aspekte licemjernosti srpske,
bošnjačko-muslimanske i hrvatsko-jugoslavenske
političke sprege.
Bošnjacima nije u interesu ulaziti
ovdje u polemiku, jer bi morali dokazati suprotno
onome što je Lučić iznio u Statusu, a toga nema. Nisu
se ni Srbi htjeli uhvatiti u koštac s Lučićem, jer i
oni bi također morali ubiti dokaze, a to ne mogu - a
ne mogu više ni lagati, jer i lažima ima kraj. No,
udružili su se bosansko-hrvatski književnici i
svećenici, kojima su se pridružili i bosanski-hrvatski
Posavci, ne s nakanom da pomognu prof. Lučiću u
osmišljavanju spornih i sudbonosnih pitana za
opstojnost hrvatskog naroda, nego su udarili po
čovjeku kako bi diskvalificirali njegove stručne
sposobnosti. No, s osobnim uvredama se ne pobijaju
povijesne istine!
Najprije se oglasio književnik Ivo
Lovrenović u sarajevskom tjedniku Danis naslovom:
Hrvatima u BiH glave došli tobožnji nacionalni
interesi; književnik Mile Stojić, u obrani
Lovrenovića, poručio je Lučiću: Vi i vaša klika
osramotili ste Hrvate (Tuđmanove i njegove političke
akvizicije Međunarodni sud okarakterizirao je
udruženim zločinačkim poduhvatom, te napominje Lučiću
da posjedi Darija, Prlića, Ćorića, Praljka i druge
suborce); fra Ivan Šarinić, urednik Svjetlo riječ i
kolumnist u sarajevskom Oslobođenju, nazvao je Lučića:
meteorskim znanstvenikom kojemu je najviše pomogao
rat.
U osvrtu : Jesu li Posavci za hrvatsku
stvar?, koji se također odnosi na Lučićevu analizu,
piše ''Ljudevit Posavski'', s porukom: ''O Posavcima
mogu pisati i Hercegovci. Što da ne. S duge strane i
mi imamo isto pravo. Da pišem o sebi prije svega ali i
da napišem pokoju o Hercegovljacima. Ako napišemo
'Hercegovac' mogli bi se uvrijediti jer imamo pasminu
magaraca za koju narod voli reći 'Hercegovac'. Ali
znam ja dobro njih i znam da im neće smetati ako ih
oslovim sa Hercegovci, a tovare ostavimo za neku drugu
priču.''
Doduše, nije ni Ivo Lučić ostao dužan
svojim ''dobronamjernim'' kritičarima. On ih je
(svakog pojedinačno) oslikao kao intelektualce,
hrvatske ''dobročinitelje'' - razgolio je njihovu
ružičastu prošlost, koja većini nas nije bila poznata.
Vjerojatno nema Hrvata koji je toliko tvrd da mu
ovakve polemike ne ostavljaju dojam vrijedan
sažaljenja.
Tko želi znati stvarno stanje u Bosni
i Hercegovini taj treba, bez odgađanja, pročitati
Lučićev tekst u cjeloviti: što je (bila) Bosna i
Hercegovina i tko smo (bili) mi (Hrvati i hrvatstvo u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini).
Zaključna misao
Što ponuditi nakon svega iznesenog?
Treba očitovati ljude iz tuđeg sokaka i njihove
namjere, onda ćemo se lakše snaći u donošenju
sudbonosnih odluka. Upravo ovi izbori, za koje tvrdimo
da su isprazni, mogu biti čak odlučujući za ustrojstvo
društva i države.
Međunarodna zajednica traži da se
nakon ovih izbora pristupi donašanju ustavnih
promjena. Ustavne promjene će uslijediti, jer su one
već dobrim djelom usuglašene u moćnim središnjicama,
samo im trebaju (pro foro externo) izbori za
legitimitet. Poznate su i temeljne osnovice ustavnih
promjena sarajevskih čelnika, također i banjolučki
političari imaju svoj koncept za ustavne promjene.
Dočim, mostarski političari nemaju
vizije na koji način ostvariti Herceg-Bosnu, jer
nemaju teritorijalnu cjelovitost, nemaju ni osjećaj
nacionalnog zajedništva, jer su podijeljeni na:
hrvatske Posavce, hrvatske Bosance i hrvatske
Hercegovce. Dokle ćete, vi glupi, ljubiti gluposti, i
dokle će posmjevačima biti milo podsmijavanje, i dokle
će bezumnici mrziti znanje? (I. Proslov, 1, 22)
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini
toliko je promućuran, pametan i bez visokog
obrazovanja, a Bogu hvala imamo proporcionalno više
intelektualaca nego bilo koja nacionalna zajednica u
svijetu, izuzev židova u Americi. Taj Božji dar moramo
manifestirati i osvijestiti one koji su zavedeni, one
koji su skeptici i oportunisti, one koji su na
stranputici i one - luđake koji su sluge našim
neprijateljima.
Možemo čak djelomično ostvariti nešto
i na ovim izborima. Naime, čelnici hrvatskih stranaka
(Čović, Ljubić, Jurišić) nisu na listi kandidata, nego
su njihovi ljudi iz stranaka. (Jedino se kandidirao
čelnik ''Narodne stranke radom za boljitak'',
Lijanović, koji tek sada plaća s majicama glasove za
prošle izbore. Nu, obećao je kobasice, kulene i
divenice onima koji će ga podržati na ovim izborima.)
Umjesto stranačke lojalnosti glasači
bi trebali dati svoj glas jednom od kandidata koji
prednjači u poštenju i spremnosti, u kojem prevladava
stanje svijesti da se bori za hrvatski narod u
državnim institucijama gdje će se utemeljiti i Ustavni
zakoni.
Dakle, najveća bi bila pogreška
glasati po stranačkoj liniji, ili - bojkotiranje
izbora, jer s tim činom (šutnjom) dajete glas za one
koji nisu podobni i umanjujete težinu brojnosti
hrvatske zajednice. Vidjeli smo kako u Hrvatskoj, zbog
šutnje većine, manjina bira svoje kandidate (Mesića i
Josipovića).
Piše: Rudi Tomić, www.hkz-kkv.ch
09.09.2010. |