Goldstein se do sada predstavio rasponom tema, problema
i obradom različitih razdoblja prošlog vremena, kao i
količinom objavljenoga, svestranim i upornim
istraživačem naše povijesti. Tako se barem čini onima
koji ne čitaju ili, pak, ne razumiju ono što čitaju.
Naime, Goldsteinovi uradci su kompendij svakovrsnog
neznanja, nestručnosti i šlamperaja.
Kako je Ivo
Goldstein visoko rangiran u hrvatskoj historiografiji,
barem što se tiče visokoškolske diplome i znanstvenog
zvanja, a i radnog mjesta, prešućivanje i toleriranje
ovakvih "doprinosa" historiografiji i znanosti više je
nego pogubno i zabrinjavajuće.
Ne štedeći
truda, vremena, prostora, riječi i papira, uz svesrdnu
podršku razno-raznih, sklonih mu medija, Goldstein nas
uporno, zabarikadiran posvemašnjim neznanjem,
površnostima i neistinama, već neko vrijeme
lobotomizira svojim "baš me briga" pristupom.
Goldsteinu, naprosto nije jasno mnogo toga.
Ukratko,
Goldsteinovi radovi školski su primjer kako se ne
treba i ne smije pisati. Ogledni primjer je
Goldsteinova "kapitalna" knjiga Hrvatska 1918 - 2008.
(Zagreb, 2008.), koju je prema ideološkoj matrici koja
mu je bliska sklepao poprilično površno i na brzinu.
Primjeri Goldsteinovih umotvorina su mnogobrojni i
iscrpljujući...
Goldsteinov način je zapravo
izvanredna alegorija u kojoj je sve moguće.
U knjizi Hrvatska 1918 - 2008.,
prikazujući sprovod Stjepana Radića u Zagrebu, i
pogrebnu povorku 12. kolovoza 1928., Goldstein se
poziva na pisanje književnika Miljenka Jergovića o
Radićevom sprovodu, u romanu Ruta Tannenbaum, koji
ustvrđuje da se u "svakom koraku" mogao "čuti samo
očaj, jed, mržnja i osveta". "Čini se da je bilo tako,
kako pripovijeda Jergović", skrupulozno ustvrđuje
Goldstein.
Nije mi poznato da je Jergović
sudionik i svjedok događaja, naime sprovoda Stjepana
Radića, a nisam ni pretjerano uvjeren da je upravo
Jergović autoritet za navedeno povijesno razdoblje i
događaje te sudove nezaobilazno potrebne
historiografiji i povjesničarima. No Goldstein
podastire i zaključuje ono što se njemu "čini", što
predosjeća. Možda i griješim, ali čini mi se da bi u
historiografiji navodi i zaključci trebali biti
provjereni i argumentirani, a ne utemeljeni na
hipotetičkim činjenicama i na onome što se nekome
"čini". Jer, svjedoci smo, ljudima se svašta čini i
pričinjava.
Goldstein se godinama upinje iskazati
svoja renesansna znanja i sposobnosti. No Goldsteinov
način je, rekao bi Lenjin, "korak napred, dva koraka
nazad".
U udžbeniku povijesti za strukovne
trogodišnje srednje škole (Zagreb, 2010.), u poglavlju
Nezavisna Država Hrvatska, pišući o uspostavi NDH,
Goldstein genijalno zaključuje: "Nova država nije bila
ni hrvatska država - jer kakva je to Hrvatska bez
Istre, dijela Gorskog kotara, Kvarnera i Dalmacije,
bez Međimurja i Baranje?"
Kakva je to NDH bez Istre i Baranje,
vjerojatno je jasno i rumunjskim Srbima, ali ne i
Goldsteinu. No pitati će se mnogobrojni kakav je to
sveučilišni profesor nacionalne hrvatske povijesti i
autor udžbenika povijesti, koji ne zna dijelom koje
države je Istra bila u vrijeme uspostave NDH u travnju
1941. i kada je Istra postala dijelom Hrvatske, a i u
sastavu koje administrativne jedinice je Baranja bila
u vrijeme uspostave NDH u travnju 1941. i kada je
Baranje postala dijelom Hrvatske. Da nije tragično,
bilo bi smiješno!
Ipak, svaka roba ima svoga kupca, i
onoga čega nema kod drugih ima kod Goldsteina.
Goldsteinu ponekad, jednostavno, nije
jasno tko je tko i što je što.
I djeca u pučkim školama Kraljevine
Jugoslavije, učila su od 1934. na dalje, naime nakon
smrti kralja Aleksandra: "Kralj Jugoslavije je Njegovo
Veličanstvo Kralj Petar II. Karađorđević. Do njegove
punoljetnosti (6. IX. 1941.) vlada Kraljevsko
namjesništvo." Uostalom, tako je Petar II.
Karađorđević, od 1934. na dalje, nazivan i u javnosti
i svima je tko je i što je Petar II. Karađorđević bilo
jasno i nedvojbeno.
No Goldstein
u udžbeniku Povijest 4 za četvrti razred gimnazije
(Zagreb, 2010.), kralja Petra II. Karađorđevića, u
vrijeme državnoga udara u ožujku 1941., ni manje - ni
više, proglašava prestolonasljednikom: "No, već u noći
26./27. ožujka grupa probritanski orijentiranih
oficira izvela je državni udar. Isto jutro izbile su u
Beogradu i većim gradovima Srbije višednevne
demonstracije. 18-godišnji prestolonasljednik Petar
II. je proglašen punoljetnim."
Goldstein bi
kao srednjevjekovac trebao znati da svaki
prestolonasljednik ne postane kralj, a Petar II.
Karađorđević je i u noći 26./27. ožujka 1941. bio ne
"prestolonasljednik", nego "Njegovo Veličanstvo Kralj
Petar II. Karađorđević".
Zlobnici bi rekli da su to
pučkoškolska znanja. No Goldstein je, ipak, druga
razina znanja i spoznaje, s amfetaminskim učinkom.
Goldsteinovi navodi i tvrdnje često daju iskrivljenu
sliku prošle stvarnosti.
Goldsteinovo manirističko viđenje
Drugoga svjetskog rata, i činjenično i
interpretacijski, najčešće su pojednostavljena
stajališta jugoslavenske socijalističke
historiografije, ponekad i uz neuspjelo antifašističko
"pohrvačivanje".
Takvu
sveobuhvatnost znanja Goldstein iskazuje i o četničkom
pokretu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, napose u
"kapitalnom djelu", knjizi Hrvatska 1918 - 2008. te
ustvrđuje: "Mihailovićev pokret zalagao se navodno za
kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije." No
"Mihailovićev pokret" nije se zalagao "navodno", nego
stvarno "za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom
Srbije." Goldstein zatim navodi da su četnici branili
"srpsko stanovništvo od ustaškog genocida u NDH,
odnosno spašavali 'biološku supstanciju' srpskog
naroda" i razglaba o četničkim osvetničkim akcijama u
Bosni i Hercegovini prema katolicima i muslimanima,
kao da četnika nebi bilo da je NDH, kojim slučajem,
bila i demokratska država.
Naime, riječ je i o četničkoj borbi
protiv bilo kakve hrvatske države, a i protiv bilo kakve druge državne tvorevine
na području Kraljevine Jugoslavije, i za obnovu monarhističke Jugoslavije.
Potvrdio je to i Svetosavski kongres u selu Ba u Srbiji, u siječnju 1944., koji
je izrazio podršku jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu i Jugoslovenskoj vojsci u
otadžbini, istaknuvši da se zalažu za federativno preuređenje Jugoslavije u
ustavnu i parlamentarnu monarhiju.
Goldsteinovi
navodi i opisi izraz su njegovog više nego li
osebujnog (ne)znanja o povijesti Drugoga svjetskog
rata i kod upućenih mogu izazvati samo podsmjeh.
Goldstein i
osnove matematike i logike, najblaže rečeno, u
zategnutim su odnosima.
Naime, Goldstein u knjizi Hrvatska
1918 - 2008., više-manje proizvoljno, navodi da je
tijekom Drugoga svjetskog rata na području NDH život
izgubilo oko 330.000 Srba, od čega oko 82.000 kao
partizanski borci, oko 23.000 kao kvislinzi i
kolaboracionisti te oko 217.000 kao žrtve
nacističko-kolaboracionističkog terora. Zbrojimo li
ove Goldsteinove brojke: 82.000 + 23.000 + 217.000
dobivamo 322.000, a ne navedenih 330.000. Goldstein,
također više-manje proizvoljno, navodi da je tijekom
Drugoga svjetskog rata na području NDH život izgubilo
oko 178.000 Hrvata, od čega 46.000 kao partizanski
borci, oko 65.000 kao žrtve nacističkog, četničkog i
ustaškog terora te oko 70.000 kao kvislinzi i
kolaboracionisti, odnosno kao žrtve komunističke
osvete pred kraj rata i u neposredno nakon rata.
Zbrojimo li ove Goldsteinove brojke: 46.000 + 65.000 +
70.000 dobivamo 181.000, a ne navedenih 178.000. No
što će povjesničarima matematika!
Goldsteinova je specijalnost pobrkati
sve što se pobrkati može.
Goldstein često za navode i podatke
koje iznosi ne donosi izvore i literaturu, bez obzira
je li riječ o važnim ili manje važnim navodima i
tvrdnjama. Izvori i(li) literatura koje Goldstein
donosi u bilješkama svojih uradaka, često ne potvrđuju
ono što i kako navodi.
Nikako da shvatim Goldsteinovo
razglabanje o "proustaškoj mitologiji" u vezi
Bleiburga. No što i očekivati od osobe za koju je
komemoracija na Bleiburgu "ustaški dernek", a onaj,
pak, tko tvrdi, da je ustanak 27. srpnja 1941. u Lici
četnička pobuna "ustašoidno bulazni", te da će oni
koji ne misle kao on (i njemu slični) "morat (će)
podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu".
Znakovito je da Goldstein uglavnom ne
mari za istraživanja Komisije Vlade Republike
Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta,
pa i ne koristi njezina izvješća, a i nezaobilazne
radove slovenskog povjesničara prof. dr. Mitje
Ferenca, bez kojih je nepotpuno poznavanje likvidacija
zarobljenika i masovnih grobnica 1945. na području
Slovenije.
Goldstein od mnogobrojnih radova,
ponajprije onih objavljenih u znanstvenim časopisima,
ali i mnogobrojnih knjiga, važnih i nezaobilaznih za
poznavanje i razumijevanje događaja potkraj Drugoga
svjetskog rata i u neposrednom poraću, napose
partizanske i komunističke represije i zločina ili
kako to on radije naziva "obračunom s narodnim
neprijateljem", navodi malo toga. Ne koristiti ili ne
poznavati radove, barem one najznačajnije, objavljene
u slovenskim i srbijanskim znanstvenim časopisima,
ponajprije u Zgodovinskom časopisu, Prispevkima za
novejšo zgodovino, Istoriji XX. veka i Tokovima
istorije, nedopustivo je i zabrinjavajuće. Naime, ne
poznavati i(li) ne koristiti se radovima slovenske i
srbijanske historiografije krajnje je neozbiljno.
Dugačak je popis knjiga, zbornika, časopisa i radova
kojima se Goldstein u "skrupuloznom" pristupu nije
koristio i konzultirao, nenamjerno ili, pak, namjerno,
a ukratko rečeno trebao je jer su za razumijevanje
pitanja kojima se bavio nezaobilazne. Uz to, predaleko
bi nas odvelo nabrajanje svih Goldsteinovih
činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih
improvizacija suvremene hrvatske povijesti.
Goldsteinova znanja i tumačenja
suvremene hrvatske povijesti, napose Drugoga svjetskog
rata i neposrednog poraća površna su, točnije
neprolazna.
Goldsteinovi navodi i tvrdnje,
najblaže rečeno, zahtijevaju usklađivanje s
činjenicama.
Možda je najsažetije i najjasnije
način i doprinose Ive Goldsteina opisala srpska
wikipedija: "Ivo Goldštajn, [...] hrvatski istoričar i
jevrejski verski službenik [...] Ivo Goldštajn je
napravio obrt u naučnoj karijeri promenom matične
naučne discipline. [...] Dao je nekoliko
publicističkih sinteza celokupne istorije Hrvatske.
Radovi o novijoj hrvatskoj istoriji opterećeni su
često dnevnopolitičkim kretanjima. [...]"
Kako bilo da bilo, u nestrpljivom sam
očekivanju novih Goldsteinovih uradaka.
P.S.
Netko mudar nedavno je izrekao da su naši
povjesničari u mnogo slučajeva veća sramota od naše
povijesti.
No Goldstein nažalost nije usamljen, a ni
najzaslužniji za tragikomična kretanja u hrvatskoj
historiografiji ...
Dr. sc.
Vladimir Geiger
Znanstveni savjetnik
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Dr. sc. Vladimir Geiger rođen je u Đakovu 1962. Na Odsjeku za
povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je
povijest i doktorirao 1996. s tezom "Njemačka etnička zajednica u Đakovu i
Đakovštini od početka 19. do sredine 20. stoljeća". Od 1993. radi u
Hrvatskom institutu za povijest (tada Institut za suvremenu povijest) u
Zagrebu. Istražuje povijest i sudbinu hrvatskih Nijemaca, te partizansku i
komunističku represiju i zločine u Hrvatskoj potkraj Drugoga svjetskog
rata i u neposrednom poraću. Kao slijed tih bavljenja objavio je nekoliko
knjiga, a u domaćim i stranim časopisima veći broj znanstvenih, stručnih i
publicističkih radova, te sudjelovao s izlaganjima na mnogobrojnim domaćim
i međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima. Član je uredništva
"Časopisa za suvremenu povijest" (Hrvatski institut za povijest, Zagreb) i
"Tokova istorije" (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd). U
Hrvatskom institutu za povijest voditelj je znanstvenog projekta "Ljudski
gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću".
|
|