2. Cjelovitost i nepovredivost. Naša Komisija izražava
svoju duboku zabrinutost za mir, zasnovan na istini,
pravdi i međunarodnom pravu ovdje, kod nas, hic et nunc.
Hrvatski predstavnici naime prečesto zaboravljaju da je
poštivanje teritorijalne cjelovitosti - tj. državnih
granica i njihove nepovredivosti - bitan uvjet
jednakosti, mira i suradnje među državama. A ta načela
svečano su proklamirali osnivači Ujedinjenih naroda u
Povelji UN 1945, a potom predstavnici država sudionica
Konferencije o Europskoj sigurnosti i suradnji 1975. u
Helsinkiju i u svom Završnom aktu obvezali su se na
poštivanje "teritorijalne cjelovitosti svake države
sudionice" i "svih njihovih granica" te osudili "izravne
i neizravne mjere prisile" i prisvajanja tuđeg
teritorija.
3. Lutanja i pravorijek. Usprkos
takvih jasnih i strogih načela, koja proizlaze iz
prirode demokratskih država, pa stoga i iz
međunarodnog prava, već dva desetljeća pojedini
hrvatski predstavnici pristaju, daleko od očiju
građana, javnosti i hrvatskog Sabora, da odstupe od
prava, od kojih ne odustaje ni jedna država, a to su
teritorijalna cjelovitost i nepromjenjivost granica.
Republika Hrvatska svoju državnu suverenost i
nezavisnost temelji na volji svojih građana izraženoj
na referendumu o samostalnosti 19. svibnja 1991.
godine. Ona je temelji i na otporu agresiji i na
oslobađanju okupiranih područja, koji su odnijeli
brojne ljudske živote. Hrvatska je svoju samostalnost
i nezavisnost proglasila 25. lipnja 1991. i to u
okviru tadašnjih granica prethodne Socijalističke
republike Hrvatske, poštujući opće načelo međunarodnog
prava uti possidetis iuris, tj. "poštivanja
teritorijalnog status quo-a", kako je u svojem
mišljenju 11. siječnja 1992. - o međunarodnim
granicama novih država, nastalih na području
nekadašnje SFR Jugoslavije - istaknula i Arbitražna
komisija predsjednika ustavnih sudova Francuske,
Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije, tzv.
Badinterova komisija.
4. Teritorij i granice. Kod nastanka
novih država, ili razdruživanja složenih državnih
zajednica, kao što je to bio slučaj kod nas, po
međunarodnom pravu teritorij novonastalih država
određuje se upravo po tom načelu zatečenog stvarnog
stanja na dan proglašenja samostalnosti. Zato je
međunarodna zajednica kroz pravno mišljenje Arbitražne
komisije potvrdila da granice bivših jugoslavenskih
republika postaju međunarodno zaštićene, državne
granice i da je svaka promjena tih granica silom -
pravno ništavna. Granice Republike Hrvatske postale su
dakle one granice koje su bile određene u bivšoj
državi nakon II. svjetskog rata, tj. granice zatečene
na dan proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske - a
pravno valjane promjene do tog vremena mogle su biti
samo one, koje su bile provedene u skladu s
dotadašnjim ustavnim poretkom. Hrvatska javnost zna da
nakon II. svjetskog rata Federalna država Hrvatska
nije uključivala velika područja na svom sjeveru i
jugu - istočni Srijem i jug ondašnje Dalmacije, koja
je Trojedna kraljevina bila unijela u prvu
južnoslavensku državu 1918. godine. Hrvatski građani,
međutim, isto tako znaju da je, u ime mira, potrebno
poštivati pravo i načelo uti possidetis iuris, tj.
stvarno zatečene granice 1991. godine, u skladu s
pravno valjanim stanjem.
5. Državno kopno i more. Za kopneno
područje Hrvatske, te granice su ondašnje, utvrđene
granice Socijalističke republike Hrvatske. Što se pak
mora tiče, razgraničenje između republika bivše države
nije bilo svugdje precizno utvrđeno, premda su i tu
postojale granice djelovanja ondašnjih republičkih
vlasti i lučkih kapetanija. Međutim, pravila o
razgraničenju na moru određuje svjetski "ustav mora",
tj. vrlo jasna pravila Konvencije Ujedinjenih naroda o
pravu mora (1982), koju su ratificirale 161 država i
Europska unija. Među državama strankama Konvencije su
sve današnje obalne države na Jadranu, među kojima i
države bivše SFRJ. Republika Hrvatska nije, međutim,
do dan-danas ostvarila ta nedvojbena prava svake
države, a to izaziva zabrinutost hrvatskih građana i
za pravdu i za mir u ovom dijelu Europe.
Hrvatsko Podunavlje. Na
sjeveroistočnoj svojoj granici, hrvatska država i
građani još uvijek ne ostvaruju svoja prava na
Vukovarskoj i Šarengradskoj adi, ali i na značajnim
prekodunavskom područjima. S druge pak strane, na
desnoj obali Dunava nalazi se manji dio područja koji
katastarski pripada građanima Srbije. Međutim,
hrvatskoj javnosti nije poznato kani li Republika
Hrvatska rješavati taj dvostrani problem u skladu s
međunarodnim pravom.
Sveta Gera i Savudrijska vala. Na
zapadu, Republika Hrvatska još uvijek ne vrši svoja
suverena prava na Svetoj Geri, usprkos nedvojbenoj
hrvatskoj pripadnosti tog područja. U
savudrijsko-piranskoj uvali pak, privremeno stanje
poštuje "pravilo sredine", ali Hrvatska je prihvatila
da konačno razgraničenje utvrdi jedna međunarodna
arbitraža. Ova nažalost ne će odlučivati samo temeljem
međunarodnog prava, što bi bilo jamstvom pravde i
mira, nego i na osnovi drugih kriterija, što može
dovesti do nepravda, nezadovoljstva i trvenja među
ljudima i zemljama koje se u povijesti nikad nisu
sukobljavale. Hrvatska je naime u tom razgraničenju
tražila samo ono što određuje Konvencija UN o pravu
mora, a to je "crta sredine<, dok susjedna država
pretendira na čitavu uvalu i na još veliki dio
hrvatskog teritorijalnog mora.
Malostonski zaljev. Na jugu, prvi
hrvatski predsjednik i bosansko-hercegovački
predsjednik Predsjedništva potpisali su 1999. godine
ugovor kojim bi, bude li ratificiran s pratećom
dokumentacijom, došlo do prepuštanja vrha poluotoka
Kleka, dvaju otočića i jedne hridi susjednoj državi.
Za sada taj ugovor ni jedna strana još nije
ratificirala. Ovdje treba napomenuti da ova kopnena
područja povlače za sobom i nemalo morsko područje od
10-tak četvornih kilometara hrvatskih unutarnjih
morskih voda.
Boka kotorska. Na krajnjem pak jugu
sadašnjeg područja Republike, Hrvatska je bila
prisiljena pristati na veoma nepovoljan privremeni
pravni režim, po kojem ne smije sama nadzirati čak ni
svoje obalno more. Ipak, susjedna Crna Gora je, što je
pravedno i hvale vrijedno, načelno pristala da to
razgraničenje odredi Međunarodni sud pravde (ICJ),
najviša i najkvalificiranija sudska instanca UN za
sporove među državama. Kakvo je sadašnje stanje
priprema za iznošenje tog spora pred ICJ, hrvatskoj
javnosti, međutim, nije poznato.
6. Načela i interesi. Teritorij i
granice su često rezultat povijesnih prilika i
neprilika, ratova i ogromnih ljudskih patnji. Zbog
toga ni jedna vlada i ni jedan predsjednik nemaju
pravo odricati se od kopnenog ili morskog područja
svoje države. Pokušaji koji bi bili suprotni tome se
jednostavno ne mogu ni zamisliti, a kamoli izvesti.
Zato ni jedna pravna država u Europi ne prepušta svog
teritorija drugoj državi. Jer, državno područje -
kopneno, riječno, jezersko, morsko, podmorsko i zračno
- nije ni roba, ni novac, a nije samo ni "nekretnina".
S teritorijem se ne trguje. Zato se u svim
demokratskim državama Europe i svijeta pitanje granica
ne miješa ni s kojom drugom temom, ne stavlja ni u
kakav >paket<, ne zamjenjuje se ni za koji interes.
Državno područje je pitanje međunarodnog prava i ono
nije tek interes, kako se čuje kod nas od ljudi
nevičnih demokratskoj državi i pravu. Interesi naime
mogu biti i sebični i protupravni, dok je međunarodno
pravo civilizacijski i etički doseg našeg vremena.
Granice država su eminentno pitanje pravde i održivog
mira i zato ovo naše obraćanje hrvatskoj javnosti.
7. Pravdom do mira. U zaključku, ako
Hrvatska ne ispravi dosadašnje krupne propuste i
pogreške svojih predstavnika glede državnih granica,
njezina uzmicanja i šutnje urodit će precedensima
nepravde koji će postati opasan primjer za presizanja
drugih država na trusnom jugoistoku i istoku našeg
kontinenta, presizanja koja mogu izazvati trvenja,
sukobe i velike nesreće, usuprot temeljnim
vrijednostima istine - u pravednosti i mira - u
dobrosusjedstvu.
U Zagrebu,
12. listopada 2012.
mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački,
predsjednik Komisije Iustitia et pax HBK2012.
|