U doba toga rata na hrvatskom je prostoru stajao i
pokušaj ustaške države: pokušaj strahovit, krvav, i
potpuno pogrešan (tako da se na nj mogu očajno
primijeniti riječi nekoga davnog francuskog ministra:
"To je više nego zločin, to je pogreška"). S tim
pokušajem, i osobito s njegovim zločinima, većina se
hrvatske nacije nije solidarizirala. Ali uzalud: poslije
rata, sve pod geslom bratstva i jedinstva, sve i uz
činjenicu da je znatan broj Hrvata bio u partizanima,
hrvatsko ime bilo je praktički proskribirano, odium
ustaštva bačen je na cijelu Hrvatsku.
Formalno je
ustanovljena hrvatska Republika, i postojala je u njoj
hrvatska zemaljska vlada i hrvatski sabor, ali
Hrvatska je u svemu tome bila svedena na nekakav
administrativno-teritorijalni pojam, pa se smjelo reći
samo: Republika Hrvatska, Sabor Hrvatske, Izvršno
vijeće Sabora Hrvatske, i to uvijek skrupulozno, čak i
u običnom govoru, stavljajući pred tu tako dekliniranu
Hrvatsku NR odnosno, poslije, SR. Danas se te hrvatske
partizanske i prve poratne godine nastoji
revalorizirati, očito u najboljoj namjeri; ali pitanje
je koliko je to zapravo korisno upravo za hrvatsku
naciju koju se i takvim revaloriziranjem želi
konsolidirati. Jer, opet jednom, ima li smisla
mitizirati povijest, može li naknadno mitiziranje
povijesti biti zbiljski korisno? Nije li istina uvijek
bolja od najplemenitijega mita, pa ma kako bila gorka
i crna? Nije li hrabrost za priznanje gorkih istina
ipak najbolji način da ih se prebrodi kroz
kvalitativnu izmjenu?
Jer kako je to zapravo bilo s Republikom Hrvatskom i
saborom Hrvatske i vladom Hrvatske, pa i s
Komunističkom Partijom Hrvatske - kako je to zapravo
bilo u ono doba (koje je osuđeno na Brijunima 1966.)
kad nam je mnogo toga bilo nametano pritiscima: to mi
svi nosimo u kostima, i komunisti i nekomunisti u
Hrvatskoj. Nosimo to da ime rođene zemlje nismo smjeli
izgovoriti bez administrativno-teritorijalne apreture,
to da su gotovo sva hrvatska stručna društva postala
"društva Hrvatske" protiv hrvatskih jezičnih zakona
(nekim čudom uspjeli su se od terora toga genitiva
spasiti samo Hrvatsko filozofsko, Hrvatsko filološko,
Hrvatsko prirodoslovno društvo i možda još koje), to
da je bila postala strahovita hrabrost nadjenuti
djetetu ime Domagoj ili Krešimir, to da je Srbin iz
Srbije glatko mogao postati profesorom nastavnog
jezika u Hrvatskoj i kolonizirati hrvatsku djecu
srpskim jezikom, to da je pjevanje hrvatske himne bilo
praktički zabranjeno kao da je veleizdaja socijalizma,
to da se jedan slovenski list glatko smio zvati
"slovenski Jadran" ali se riječi "hrvatski Jadran"
nisu smjele ni izgovoriti, to da se moglo dogoditi da
sudac u Hrvatskoj, videći gdje stranka u zapisniku
svoga preslušavanja briše riječ "veš", koju nije
izgovorila, i stavlja "rublje", kako je izgovorila,
zaprijeti toj stranci optužbom za uvredu suda, to da
je nakladnik u Hrvatskoj davao njemačke knjige
prevoditi profesoru Srbinu iz Šumadije, pa taj
profesor u svome osobnom poštenju davao svoje
prijevode kroatizirati >crncu< Hrvatu, pa nakladnik
tako kroatizirane tekstove sam natrag srbizirao, jer
da su "previše hrvatski" ...
Hrvatska i njezine institucije - u genitivu
Vlada Hrvatske u genitivu, sabor Hrvatske u genitivu
... kao da se ništa nije moglo protiv proskripcije
hrvatskoga imena, ništa protiv kolonizacije hrvatskoga
jezika, ništa protiv sustavne vanifikacije hrvatskoga
nacionalnog bića, ništa protiv prekida hrvatskoga
kulturnog kontinuiteta, ništa protiv konstantne
agresije na hrvatsku inteligenciju. Da bi se nešto
moglo početi protiv svega toga, trebalo je najprije
izići iz genitiva, učiniti od genitiva pridjev, steći
moralnu hrabrost da se konačno postane hrvatska vlada
i hrvatski sabor. Netom se ta hrabrost počela
stjecati, Hrvatska je izišla iz sjene.
Još jednom, isto kao u doba prvoga hrvatskog
preporoda, borba za materinsku riječ začela je čudo,
drugo čudo slično onomu o kojemu je govorio engleski
povjesničar Jackson proučavajući ilirski pokret. Jer i
ovaj put počelo je krikom: "Vre i svoj jezik zabit
Horvati hote ter drugi narod postati". I ovaj put
reagirao je najprije hrvatski jezični osjećaj kao
kvintesencija svijesti o nacionalnom identitetu. Piše
Grgo Gamulin: "Deklaracija o jeziku bila je tako jedan
čin svijesti koja se u jednom trenutku sabrala na
jednom mjestu".
Tako je
počelo, tako je bljesnulo, jer se naprosto, doslovno,
više nije moglo izdržati. Torturu rastapanja
hrvatskoga identiteta, torturu Novosadskog dogovora u
kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo
čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom,
strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi
posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas,
torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je
nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična
osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu
koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika
hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne
može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve
nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo
sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski
književni jezik.
Deklaracija i drugi hrvatski preporod
I nije se više moglo izdržati torturu
tanjugovštine, onaj očajno primitivni jezični hibrid
koji nam je surovo i invadentno trovao novine i
mnoštvo hrvatskih nenaobraženih i polunaobraženih
ljudi koji samo novine čitaju: onaj srpsko-ruski
hibrid koji kao da je zauvijek, neiskorjenjivo,
neprobojno, odredio jezični profil Telegrafske
agencije Nova Jugoslavija, još od njezinih prvih
herojskih dana, kad ju je stvarao upravo suprug one
avnojske tipkačice koja je bila u tjeskobi kako će
pisati zaključke sa zasjedanja AVNOJ-a na nepoznatom
joj "južnom narječju".
I nije se više moglo izdržati očajnu poniženost i zanemarenost
hrvatskoga jezika u hrvatskim školama, i to da se u hrvatskim školama povijest
hrvatske književnosti predavala tako da se od nje bezočno otkidalo i u veoma
metodičkoj regionalnoj magli ostavljalo gotovo sve stare pisce hrvatske osim
kajkavaca. I još mnogo toga nije se više moglo izdržati pod barjacima bratstva,
i baš poradi njih, poradi njihove časti i vjerodostojnosti. I ta hrvatska
moralna nemogućnost da se dalje izdrži torturu verbicida i falsifikata zgusnula
se u "čin svijesti", u Deklaraciju o jeziku. Cijela hrvatska svjesna
inteligencija stala je uz nju, svi svjetionici hrvatske kulture u onoj olovnoj
noći nju su potpisali čvrstim sjajem svoga imena. Tako je počeo drugi hrvatski
preporod - i smrtni strah od njega.
Strah je reagirao jedinim sredstvom što ga je imao: vlašću. A oslonio se na
također jedini oslon što ga je imao: idiosinkraziju prema hrvatskom imenu, i to
na njezino najotrovnije i najkobnije mjesto: mjesto u dušama Hrvata asimilanata,
Hrvata koji niječu sebe, Hrvata koji odbacuju svoj hrvatski identitet, Hrvata
duhovno i moralno koloniziranih, iznutra dezintegriranih. (Među svim narodima na
svijetu, samo Židovi i Hrvati imaju takav tip svojevoljnog isključenika iz
vlastitog moralnog i kulturnog nacionalnog sklopa, tip asimilanta koji nema
snage prihvatiti svoj identitet i zato se rastapa u drugoj naciji ili u
mistifikaciji "nadnacionalnoga" mita.)
Razmah manipulirane kampanje poslije hrvatske Deklaracije o
jeziku plastično je pokazao snagu straha, opseg i dubinu kolonizacije na
hrvatskomu etničkom prostoru. Pokazao je i to kako će šekspirski težak biti
izlazak iz genitiva za strukture vlasti u Hrvatskoj. Ali pokazao je i to da se
hrvatska svijest više ne da manipulirati, ni težnja za autentičnim ostvarenjem
naravne dimenzije hrvatskog identiteta ugušiti. Hrvatski intelektualci i
hrvatske kulturne ustanove, potpisnici Deklaracije o jeziku, bili su pod
pritiskom, ali svoj potpis nisu povukli. Ne odnosi se domovina na potplatima
obuće, govorio je Danton.
Isto tako, ne briše se domovina kad
je ona sva u jednom potpisu. U strukturama vlasti u Hrvatskoj to se tada počelo
shvaćati. Hajka na hrvatsku humanističku inteligenciju, na cijelu hrvatsku
humanističku kulturu, hajka koja je poslije Deklaracije, udarajući na njezine
potpisnike, udarala na sam hrvatski identitet u njegovu najvišem i moralno
najkvalificiranijem izrazu, stavila je ljude iz struktura vlasti u Hrvatskoj
pred izbor: ili ostati u genitivu, u stvarnom nepostojanju hrvatske državnosti,
u goloj kategoriji vlasti oklopno uvjetovane centralizmom i unitarizmom, u
apatiji i antipatiji hrvatskoga naroda; ili izići iz genitiva, zahtijevati
stvarnu hrvatsku državnost kroz radikalnu reformu cijele federacije, preobraziti
vlast radošću zauzetosti za hrvatsku nacionalnu i državnu afirmaciju, u
politizaciji naroda koja neće biti samo referatska fraza na sjednicama dosadnim
kao nadgrobne ploče, u simpatiji naroda koja se neće očitovati tek po direktivi.
I ljudi iz struktura vlasti u Hrvatskoj izabrali su. I samo tri godine poslije
Deklaracije o jeziku njihovom lucidnom i rigoroznom odlučnošću mirno je i
zakonito uklonjen ledeni integralist koji je prvi bio poveo hajku na
Deklaraciju, i koji je uopće od bratstva i jedinstva i socijalizma pravio bič
nad bolnom glavom Hrvatske.
Asimilanti jugointegralističkog mita
Jedini otpor tome izboru hrvatske državne i političke uprave dolazi u
Hrvatskoj od ljudi bez lica i ljudi bez sluha. Ljudi bez lica jesu Hrvati koji
Hrvati neće da budu, ljudi bez svijesti o nacionalnom identitetu, ljudi bez
imena, asimilanti jugointegralističkog mita. Ima ih u Savezu komunista, manje iz
radikalnoga internacionalističkog uvjerenja u paleomarksističkoj akcepciji, više
iz karijerizrna (jer većinom su stupili u Partiju u doba kad je to bio
najučinkovitiji način za osobni uspjeh u jednom sustavu gdje su premoć
privatnoga bogatstva i ugled obiteljskog imena bili zbrisani revolucijom, a
nadomješteni ne prernoću zbiljskih osobnih sposobnosti nego pokornim otuđenjem
savjesti; fenomen takvih partijskih karijerista veoma je nalik fenomenu
europskih Židova koji su poslije francuske revolucije i napoleonskih ratova bili
počeli primati krštenje naprosto kao "ulaznicu u društvo", kako je rekao upravo
jedan od njih, Heinrich Heine).
Prvi, paleomarksistički tip člana
Saveza komunista već je davno moralno sklerotiziran, ukočen u arhaičnoj
mentalnoj formi koja je od komunizma pravila religiju, od radničke klase
vjerničku masu, od Partije institucionalnu Crkvu, od partijske uprave prelaturu,
od ideološke komisije Svetu Inkviziciju, od oponenta u Partiji heretika, a od
Sovjetskog Saveza eshaton. U takvoj mentalnoj formi nije nikad bilo mjesta za
nacionalne vrednote, to je tako ostalo i to je beznadno. No takvih patetičnih
paleokomunista malo je danas, oni su sad samo stvar biološkog Absterbunga.
Mnogo veći balast Savezu komunista u Hrvatskoj tvori drugi od spomenutih
tipova članstva, komunisti od karijere, "ziheraši", ljudi otuđene savjesti.
Pristupivši u Partiju kao u puku kategoriju vlasti, i to pristupivši joj u doba
kad je sama Partija pravila od Hrvatske puki administrativni kvalitet, tim
ljudima kao da sad struji dušom dvostruka sablazan: sablazan nad činjenicom da
je hrvatska politička uprava odustala od krivotvorine života u oklopu vlasti
otuđene od naroda, i sablazan nad činjenicom da je hrvatska politička uprava
shvatila apsolutnu uzaludnost utapanja Hrvatske u mitove. U promatranju
sadašnjih reagiranja ili odsutnosti reagiranja takvih "ziheraša", stječe se
dojam da je tim ljudima zapravo veoma krivo što hrvatsko ime više nije
proskribirano, što se hrvatska politička i državna uprava solidarizirala s
njegovom čašću.
Taj dojam postaje još jasniji i strašniji kad se pomisli tko su zapravo ti
"ziheraši": ljudi starih jugointegralističkih korijena, ljudi koji su u mitu
integralnog jugoslavenstva uvijek i precizno mrzili hrvatstvo, ljudi kobne
hrvatske samomržnje, tako slijepe i tako duboke da jedan od njih (mladić,
student, jedan od onih "tatinih sinova" koji su sve dosad mislili da je vlast
nad Hrvatskom nečija nasljedna prćija) može reći, doslovce, od riječi do riječi:
"Gadi mi se kad čujem pjevati hrvatsku himnu!"
Takvi ljudi zapravo
samo žele i očekuju da se "sve ovo" sruši. Tako oni kažu, "sve ovo". Tako zovu
drugi hrvatski preporod, odbojno, prezirno, mrsko, glupo: "sve ovo". I zabadaju
u "sve ovo" gdje mogu i kako mogu, pa inasitno, pribadačama, kao ostentativnom
porabom srpskih riječi namjesto hrvatskih, ostentativnim prešućivanjem hrvatskog
imena, tvrdokornim nametanjem "službenoga" dvočlanog imena hrvatskom jeziku,
izrazima zabrinutosti za Federaciju, a iznad svega: šutnjom o Desetoj Sjednici
hrvatskog Centralnog Komiteta (usput pripomenimo: hrvatski se i to može reći
Središnji Odbor). I sve to, i sasvim prozirno, sa starim nostalgičnim pogledom.
Hrvatski Srbi
Takav stav zajednički je Hrvatima asimilantima i u Partiji i izvan nje, bitne
razlike među njima u tome nema, kolonizirani su jednako i jedni i drugi. Posebno
pak zabrinjuje to da se crte toga istoga stava vide i među nekim Srbima u
Hrvatskoj, hrvatskim Srbima, Srbima koji druge domovine osim Hrvatske nemaju,
koji ovdje, dobjegli pred turskim zulumom, žive stoljećima. Tu treba biti jasan,
radikalno i bez ostatka: Hrvatska je država i hrvatskih Srba, hrvatski Srbi ne
mogu u Hrvatskoj biti ničija peta kolona. Razdor između Hrvata i Srba u
Hrvatskoj je uvijek trovao klimu upravo onda kad su se pojedini predstavnici
hrvatskih Srba priklanjali shvaćanju da su nekakva dijaspora i peta kolona.
Upravo tu klimu razgarao je po zlu spominjani kobni ban hrvatski
Khuen-Hedervary. Taj isti otrov sijao je i Svetozar Pribićević, i rezultat toga
konačno je bio vlak za Beograd 1918. i gubitak hrvatske državnosti prvi put u
trinaest stoljeća - i sve ono što nam je slijedilo, uključiv i zločin i pogrešku
ustaške države, uključiv i njezinu hipoteku bačenu na Hrvatsku sve do danas
rukom koja nije hrvatska ruka, uključiv i pojedine stavke iz te hipoteke, na
primjer to da su za bogovanja Udbe u Udbi bogovali većinom Srbi, ili to da je
partijski aparat u Hrvatskoj na terenu bio sastavljen većinom od Srba, ili to da
je broj Srba na upravnim položajima u Hrvatskoj uopće nesrazmjerno velik spram
broja Srba u Hrvatskoj. Sada, kad odgovorni hrvatski politički i državni prvaci,
uz moralnu potporu svih svjesnih Hrvata, nastoje napokon skinuti tu hipoteku i
ispraviti te nesrazmjere, čuju se podmukle krilatice o "nacionalizmu i
šovinizmu". To je opasno, to stvara tjeskobu i zatvara srce. U takvoj klimi može
se razvijati sve, ali ne bratstvo. "Mir je djelo pravde", stoji pisano u
hebrejskoj Bibliji.
Staro hrvatsko državno pravo poznavalo je, kao i pravo drugih starih nacija
naše civilizacije, pojam političkog nacionaliteta. Evo kako Bogoslav Šulek,
veliki hrvatski pravnik i jezikoslovac, jedan od ilirskih preporoditelja, tumači
taj pojam u tkivu ustava Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s
posebnim obzirom upravo na hrvatske Srbe, u svojoj knjizi Hrvatski ustav ili
konstitucija godine 1882., u poglavlju "Pučanstvo ili narod", na strani 38. i
39. (naklada Dioničke tiskare, Zagreb 1883):
"Nego osim tako zvane etnografske narodnosti ima jošt i politička narodnost,
kod koje se negleda na poreklo, nego na zemlju, državu, kako se zove. Evo
jednoga primjera. Tko se je rodio u Zagrebu, on je Zagrebčanin, bio on već
poreklom Hrvat ili Niemac, kršćanin ili izraelac. Svaki belgijski državljanin je
Belgijanac, bio poreklom Francez ili Vlam. Isto tako je svaki srbski državljanin
u političkom pogledu Srbin, makar bio porekla bugarskoga ili rumunjskoga (zato
se i drže srbski državljani za prave Srbe, a Srbi preko Save su jim samo Švabe).
Prema tomu su dakle i svi oni, koji su se rodili u Hrvatskoj, u političkom
pogledu Hrvati." - "Prema tomu izjavio se je i barun Živković u hrvatskom
saboru: 'Moja je politika trojedne kraljevine, ili, ako se hoće, Hrvatske.
Razboriti Srbi netraže nikakove političke individualnosti i nemogu ništa drugo
zahtievati, nego da jim se priznaje njihovo ime i da jim se dade autonomija u
nastavnih i vjerskih stvarih." (Barun Jovan Živković bijaše podban hrvatski.)
Taj stari komentar stare hrvatske konstitucije živ je i danas. I, za sve nas
koji u Hrvatskoj živimo prihvaćajući Hrvatsku kao svoju bitnu i neotuđivu
egzistencijainu odrednicu, u ovom sjaju i naporu drugoga hrvatskog preporoda,
živi su dubokom, neotuđivom radošću i stihovi Friedricha Schillera što ih je
Šulek dodao tome svom komentaru:
An's Vaterland, an's teure schliess dich an,
Das halte fest mit deinem ganzen Herzen,
Das sei dein Stolz, dess' Adels ruehme dich!
Hier sind die starken Wurzeln deiner Kraft.
"Ovdje su jaki korijeni tvoje snage." Ovdje. U domovini koja nije
administrativni genitiv.
Smiljana Rendić
SMILJANA RENDIĆ: IZLAZAK IZ GENITIVA ILI DRUGI HRVATSKI PREPOROD (1)
SMILJANA RENDIĆ: IZLAZAK IZ GENITIVA ILI DRUGI HRVATSKI PREPOROD (2)
|
