Mediji su prenijeli šokantnu izjavu ministra poljoprivrede:

"Nakon ulaska u EU svi oni koji se danas u Hrvatskoj bave poljoprivredom neće moći opstati",

a to je bolna istina, jer njegovo ministarstvo nije učinilo što je trebalo učiniti već je radije pogodovalo uvoznim lobijima i krupnome kapitalu.

Ovih dana u Hrvatskoj se rasplamsava rasprava je li ili nije Hrvatska spremna za ulazak u Europsku Uniju 1. srpnja sljedeće godine te političari svako malo dolijevaju ulje na vatru te rasprave pa se na taj način po tko zna koji put pozornost odvraća od sadašnjega trenutka i od onoga što je moguće i potrebno učiniti sada da bilo bolje u Hrvatskoj. Ne ulazeći u meritum jesu li riječi predsjednika Vlade i na sjednici Vlade i one posljednje u Bruxellesu o referendumu tek nastavak brojnih nespretnosti u komuniciranju ili su smišljeno, ali prikriveno traženje alibija za odgodu ulaska Hrvatske u EU, činjenica je da se glavna struja javnoga mnijenja pa onda i najšira javnost bavi "futurologijom" umjesto aktualnom stvarnošću, a što oslobađa odgovorne od pritisaka da konačno porade na stvarnom ozdravljenju svih segmenata hrvatskoga društva.

Poznato je da je Europska komisija u svom posljednjem izvješću o monitoringu vlastima u Hrvatskoj dala deset zadaća koje treba ispuniti da bi se otvorio put u puno članstvo EU-a, no manje je, možda, poznato da ti zahtjevi predstavljaju zapravo interese Europske Unije i njezinih pojedinih članica, da su to minimumi koje u interesu EU-a i pojedinih članica Hrvatska mora ispuniti ako želi ući u predviđenom roku u EU, a da baš ništa ne govore o stvarnim i objektivnim hrvatskim interesima.

Sramotno je za onu politiku u Hrvatskoj koja je posve podcjenjivala i etiketirala kao nacionalističku potrebu za teritorijalnim povezivanjem južne Hrvatske s ostalim hrvatskim teritorijem, da bi napravila kopernikanski obrat kad je podučena da se istodobno radi o povezivanju teritorija EU-a pa je odjednom oživljena i ideja o pelješkom mostu. To je jedan od tipičnih primjera koliko je određena politika u Hrvatskoj podcijenila i marginalizirala legalne i legitimne nacionalne interese da oni postaju važni tek kad su važni nekome izvan Hrvatske!

Činjenica da ta politika nije sposobna prepoznati čak ni područja u kojima se hrvatski nacionalni interesi poklapaju s interesima EU-a, pa počinje o njima voditi brigu tek pod pritiskom EU-a, nameće pitanje: Jesu li takvi političari toliko nesposobni ili su toliko usmjereni na rušenje hrvatskih nacionalnih interesa? Što se može od takvih političara očekivati na drugim područjima na kojima također postoje legalni i legitimni hrvatski nacionalni interesi, ali se ne poklapaju ili se možda čak djelomice sukobljavaju s interesima EU-a?

Mediji su prenijeli šokantnu izjavu ministra poljoprivrede: "Nakon ulaska u EU svi oni koji se danas u Hrvatskoj bave poljoprivredom neće moći opstati", a to je bolna istina, jer njegovo ministarstvo nije učinilo što je trebalo učiniti već je radije pogodovalo uvoznim lobijima i krupnome kapitalu. Tako se očituje neprijateljski odnos vlasti prema poljoprivredi koja je jedan od najvećih hrvatskih potencijala, jer kad bi bilo političke volje da se organizira, poveže u zadruge i klastere, svi bi poljoprivrednici mogli opstati kao u Francuskoj ili Poljskoj.

Politika je očito neprijateljska prema poljoprivredi - još iz doba komunizma - također jer je ona bitna za opstanak hrvatskoga sela, što ujedno znači i uvelike opstanak žarišta hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Poznato je da je politika zlorabila poljoprivredu za trošenje golemih novaca koji nisu urodili poljoprivrednom proizvodnjom, već bogaćenjem podobnih pojedinaca i produbljenjem krize poljoprivrede, a političari su to dobro unaprijed znali i ustrajali u uništavanju hrvatskoga sela i poljoprivredne proizvodnje.

Vlasti, koje imaju jedini smisao služiti dobru hrvatskih građana, tako se sve više razotkrivaju kao faktor slabljenja i svih oblika proizvodnje, i kupovne moći, i standarda građana. Tako npr. vlasti ne žele pomoći poljoprivrednicima koje je teško pogodila suša te će zbog toga još mnogi propasti, već im obećavaju "drugačiji sustav osiguranja", a elementarna logika bi tražila da se pomaže u elementarnim nepogodama dok se ne ostvare drugi oblici osiguranja.

Nije li razlog za podnošenje ostavke i vlade i resornog ministra sam podatak da je u Hrvatskoj u listopadu 2011. bilo 14 tisuća proizvođača mlijeka, a sada ih ima, zbog pogrešne politike i nestvaranja normalnih uvjeta proizvodnje, manje od 11 tisuća, odnosno u šest posljednjih mjeseci propalo ih je više od 1700? Nije li to samo nastavak destrukcije ranijih vlada koje su "zaslužne" što je od 2004. godine nestalo više od 53 tisuće proizvođača mlijeka?

Koliko vlasti nisu učinile da bi se Hrvatska stvarno pripremila za puno članstvo u EU-u, pokazuje npr. i deficit demokracije u Hrvatskoj. Najjače političke stranke ignoriraju potrebu da se promijeni izborni sustav u zemlji i da se omogući građanima biranje sposobnih ljudi, a ne tek davanje glasa za otuđene liste političkih, podobnih i nesposobnih poltrona i karijerista, te da se konačno omogući stvarno biranje i nadziranje izabranih, umjesto sadašnje mogućnosti kažnjavanja onih koji teško oštećuju Hrvatsku i njezine interese.

Deficit demokracije očituje se i u nespremnosti da se omogući napredovanje sposobnih, da se uklanjaju ostaci komunističkog totalitarnog i sektaškog mentaliteta, da se izjednače pred zakonom svi od posljednjeg građanina do predsjednika, da se ne priječi istina o žrtvama komunističkog režima i da se omogući iskazivanje pijeteta tim žrtvama...

Nespremnost Hrvatske za puno članstvo u EU-u očituje se npr. također u potpuno neprimjerenom odnosu prema hrvatskom jeziku koji je bitni stup hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta... No, to su područja koja predstavljaju opće dobro i stvarni hrvatski nacionalni interes, a koja nisu zanimljiva EU-u niti im se EU protivi, a političari za njih ne mare jer im nitko izvana zbog toga ne stvara pritisak, a to otkriva što im je zapravo važno.

Ivan Miklenić, Glas koncila