Ispad za ispadom! To je obilježilo prošli tjedan hrvatsku političku javnost, a u glavnoj i neslavnoj ulozi bio je predsjednik Vlade Zoran Milanović.

Način na koji je vrijeđao zastupnike u Hrvatskom saboru pokazao je, prvo, zlostavljajuću razinu nedostatka njegova kućnog odgoja, ali i, drugo, potrebe da na taj način izbjegne odgovore na osjetljive upite. Ono, pak, što je dan poslije govorio u Njemačkoj, u Zakladi Friedrich Ebert, spada u nenamjerno ili možda čak i u namjerno prodavanje neznanja. Rezultat u oba slučaja bio je sramoćenje visoke premijerske dužnosti i sramoćenje Hrvatske kao države. To što Milanović i njegovi medijski apologeti nisu svjesni te činjenice, samo još više pridonosi poražavajućoj razini hrvatske političke scene.

Otac današnjeg HDZ-ova saborskog zastupnika Davora Stiera morao je 1945. pobjeći iz Hrvatske kako bi sačuvao živu glavu. U to vrijeme komunisti su s lakoćom skidali glave s ramena ne samo onima koji su bili pripadnici vojske NDH, što je bio djed Davora Stiera, nego i članovima njihove obitelji. Bezbroj je primjera okrutnih komunističkih i partizanskih likvidacija po cijeloj Hrvatskoj prema nedužnim civilima.

Sam Davor Stier rođen je u Argentini. Početkom 90-ih kao obrazovan čovjek stavio se na raspolaganje tek stvorenoj Hrvatskoj prema kojoj nikada ni u njegovoj obitelji, kao ni u stotinama tisuća izbjeglih hrvatskih obitelji po cijelome svijetu, nije prestajala čežnja i toliko snažan patriotizam o kakvome Milanović i njemu slični apsolutno nemaju nikakvu predodžbu.

Tražeći prošloga tjedna od premijera Milanovića da mu objasni izjavu izrečenu nešto prije u Rijeci da se Jugoslavija raspala zato što su republike bile previše decentralizirane, Milanović ga je izvrijeđao na sramotan način kazavši mu da on ne razumije Hrvatsku, a da bi ju mogao razumjeti i voljeti, trebao je dulje živjeti u njoj. Nastavio je uvrjedljivo tako što je rekao kako zna tko je i što je Stier i još da je pokušao iz njega izvući najbolje, ali to očito u Stiera ne postoji.

Komunisti i njihovi baštinici stvari dotjeraju do apsurda, upravo onoga na koji se pozvao u svom nastupu Milanović, Harmsova ili Beckettova. Naime, lekcije o domoljublju u današnjoj Hrvatskoj dijele oni koji su domoljublje krvavo u korijenu sjekli onima koji su zbog domoljublja stradali. Milanovićev je djed bio komunist partizan, otac mu je bio komunist, on sam nije bio član te partije, ali svakim svojim korakom daje do znanja da joj pripada cijelim svojim bićem.

Gotovo 50 godina iseljene hrvatske obitelji nisu smjele kročiti na tlo domovine im Hrvatske jer je zločinački jugoslavenski i komunističko-partizanski režim, nakon što je likvidirao stotine tisuća Hrvata odmah nakon svršetka Drugog svjetskog rata, a u desetljećima poraća prognao još najmanje pola milijuna Hrvata.

Kad je početkom 90-ih samo djelić te povijesne nepravde samo ispravljen te stvorena samostalna hrvatska država, mnogi Hrvati iz dijaspore dolazili su, padali ničice po izlasku iz zrakoplova i suznim očima ljubili hrvatsku zemlju, a mnoga njihova djeca sudjelovala u oružanoj obrani, znatan broj njih i poginuo u toj obrani od srpskoga agresora. Baštineći taj zločinački sustav kao zalog, prijetnju i batinu, premijer Zoran Milanović bez ikakva kompleksa naprasito docira zastupniku Stieru. Nitko mu nije na pravi način odgovorio, što samo svjedoči o strašnom nedostatku političkog refleksa i nespremnosti HDZ-a kojemu Stier pripada.

Dan poslije u Njemačkoj predsjednik Vlade Zoran Milanović izrekao je nekoliko krupnih laži o Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Osvrnuvši se na gospodarsku krizu, za koju, usput, on i njegova Vlada nemaju apsolutno ni jedno rješenje, istaknuo je da je plaćanje poreza u Hrvatskoj bilo slobodna forma. Moglo se zaključiti, dakle, da nitko u Hrvatskoj nije plaćao porez. Uvjerljivo ga demantiraju podatci njegova Ministarstva financija. Dana 5. srpnja ove godine zastupnik dr. Miroslav Tuđman zatražio je od ministra financija odgovor na pitanje koliko je nenaplaćenog duga prema državi i kako se on kretao od 1991. do 2012. godine. Dana 3. kolovoza 2012. ministar financija Slavko Linić dao je odgovor dr. Tuđmanu i u sklopu njega grafički prikaz kretanja naplativosti duga, doduše samo za razdoblje od 2000. do 2012. godine.

Po tim podatcima, država je prosječno naplatila čak 96, 47 posto potraživanja, što znači da nije uspjela naplatiti "samo" 3.63 posto. Postotak naplate, suprotno nekim javno izrečenim ocjenama, pa i općem uvjerenju, vrlo je visok, posebice ako su točne nepotvrđene informacije da i jedna Švedska, koja egzistira u svijesti kao uzorno sređena država, ima nenaplativost oko sedam posto. Dakle Zoran Milanović laže u Njemačkoj kada kaže da je plaćanje poreza u Hrvatskoj slobodna forma. Laže li namjerno ili nenamjerno, možemo tek spekulirati, ali zaista je žalosno da prvi čovjek Vlade tako dezinformira stranu javnost o vlastitoj zemlji.

Ta njegova laž možda se još i može pripisati nemaru u dnevno-političkom informiranju, međutim u nastavku je izrekao upravo kolosalnu laž koja nije nedostatak dnevne neinformiranosti, nego tragičan izraz njegove insuficijentne mentalne, dakle psihološke, političke i obrazovne strukture. Izjavio je pred Nijemcima da je hrvatska nacija nevjerojatan paradoks i da ju nije lako držati zajedno.

Pričom o heterogenosti hrvatske nacije taj narcisoidni dripac prodaje vlastito neznanje o narodu kojemu pripada. Prije no što su Hrvati početkom 90-ih godina prošloga stoljeća stvorili samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, čak 900 godina bili su bez države, prolazeći teška povijesna razdoblja, toliko mučna da je pravo Božje čudo što su kao malobrojan narod uopće opstali. Je li se Milanović ikada zapitao zahvaljujući kojem su i kakvom čudu opstali. Tijekom tih premnogih stoljeća trpljenja i snova o hrvatskoj državi Crkva je bila ta koja je čuvala žar kohezije, zajedništva, vjere, jezika i ljubavi prema jednom, zajedničkom. Čak i onda kada je izgledalo beznadno, nije se dogodilo da se izgubi misao o zajedničkoj vjeri, kulturi i jeziku te o naciji koja je sublimirala te ključne identitetske elemente. Bilo je razlika i podjela među Hrvatima, raspravljalo se hoćemo li prihvatiti kajkavsko, štokavsko ili čakavsko narječje kao standardno, ali nikada nije bilo dvojbe oko imena, hrvatskog imena toga jezika.

Velikosrbin Vuk Stefanović Karadžić smatrao je da će kajkavci potpasti Slovencima, Hrvati uz obalu Talijanima, a svi ostali prikloniti se Srbima, no u tim i drugim tegobnim trenucima, Hrvati su ostajali uvijek samo jedno - Hrvati, snažno i kohezivno povezani vjerom, kulturom i jezikom. Egzistencijalno ili politički ugroženi Hrvati odlazili su u Slavoniju koja ih je hranila, znanstvenici, pisci, pjesnici i drugi umjetnici hrlili su prema Zagrebu, a političari u politički i administrativno podijeljenim regijama tijekom povijest pronosili su ime Hrvatske i potrebe zajedničke države. Kohezivnost Hrvata došla je posebno do izražaja u Domovinskom ratu u kojemu su gotovo svi, unatoč drugorazrednim međusobnim razlikama, stali pod jedan stijeg i jedan poklič, osim neznatnog broja onih koji su ostali vjerni Jugoslaviji i koji pripadaju narodnom izmetu. Hrvatska je nacija s obzirom na gorko iskustvo iz povijesti, spašena zahvaljujući svojoj Crkvi, dakle vjeri i kulturi, ali kako će to shvatiti jedan Zoran Milanović koji nema ni vjere ni nacije, bezbožac koji svoje bezvjerstvo i apatridstvo prodaje svijetu kao mjeru znanja o zemlji koju predstavlja.

Ivica Marijačić
Hrvatski list
27. rujna 2012.