Moj članak Kako do što veće pravopisne sloge ili Otvoreno pismo gospodinu Željku Joziću od 11. travnja 2013. nisam dao objaviti iz više razloga. Činilo mi se da je to bolje radi mnogih dragih i vrijednih ljudi u Institutu koji su se trudili da pravopis ipak ne bude onakav kako su to htjeli naručitelji (Jovanović i Goldstein) i da naručitelji na lak način ne vide da im se "društvena narudžba pravopisa" nije ostvarila kako su željeli. Vjerovao sam u tu časnu ustanovu, kojoj je Ljudevit Jonke nekad bio na čelu, da ne će prokockati svoje dostojanstvo i ugled. Institut je bio i potpisnik Deklaracije.

Želim napomenuti, što sam i u spomenutom članku istakao, da je Institut svojedobno prihvatio "društvenu narudžbu" - izradu gramatike koja je trebala potisnuti Težak-Babićevu i napravio je dobru gramatiku, ali je ustrajao na hrvatskom imenu. Zato je dugo stajala u ladici i nije bila poželjna.

Kad je Institut svojedobno trebao dati stručnu ekspertizu o prijevodu Krivičnog zakona u hrvatskom izdanju Službenoga lista, naručitelj je očekivao stručnu osudu jezičnih zahvata hrvatskoga urednika Blaška Grce. Institut je odgovorio da bi mnogi sporni zahvati u tom prijevodu bili bolji čak i u srpskom jeziku. Naručitelj nije dobio "znanstvenu podlogu" za progon hrvatskoga urednika.

Čim je nedavno došla nova vlast i odmah htjela pokazati smjer svoje jezične politike, Institut se je među prvima usprotivio tim zahvatima (zamjeni športa sportom i zdravstva zdravljem). On je bio "gnijezdo" Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Kao nekadašnji djelatnik Instituta ponosim se time da smo i u teškim vremenima znali časno odigrati svoju ulogu. Na žalost, teška vremena nisu prošla. Tko misli da jesu, vara se. Najveći smo idealisti onda kad mislimo da to nismo. I ja upadam u tu zamku. Po prirodi sam optimist i idealist.

Dobili smo radnu inačicu Hrvatskoga pravopisa IHJJ. Zamoljen sam da dadem svoju ocjenu, napomene i prijedloge i da kažem želim li da se spomene moje ime kao ocjenjivača. Dao sam svoje napomene i prijedloge, ali nisam dopustio da moje ime bude jezikoslovno pokriće za oktroirani pravopis.

Na opasnost od pravopisne diktature koju nam u tajnosti sprema ministar Jovanović upozorio sam u svojem pismu premijeru Milanoviću 7. siječnja 2013. (Profesor-hrvatskog-jezika-uputio-pismo-premijeru) (Vapaj za općenacionalnom pomirbom i obustavom ideološkoga rata).

U tom sam pismu na neizravan način zatražio smjenu ministra Jovanovića, jasno pokazavši da on po svim svojim dosadašnjim potezima nema političke mudrosti ni kulture dijaloga, dok mu je odlučnost izrazito dobra strana. Odlučnost i mudrost, uz ostale vrline, dvije su temeljne vrline dobra političara, čovjeka koji je na čelu jedne ustanove, zajednice, države, naroda. Da bi mogao što bolje služiti, morao bi imati visok stupanj tih vrlina. Sama odlučnost bez mudrosti kao ni sama mudrost bez odlučnosti ne donose dobra ploda, sreće ni blagostanja onima kojima oni trebaju služiti.

Odlučnost bez mudrosti vodi u diktaturu, tiraniju, teror i nasilje. Mudrost bez odlučnosti vodi u anarhiju, kaos, neučinkovitost, jalovost.

Mudrost mu nije daleko od čiste ništice i približava se svojoj suprotnosti - potpunoj odsutnosti političke mudrosti, da ne kažem drukčije. Pri tako niskom stupnju mudrosti, odlučnost je opasnija što je veća. Politička mudrost očituje se i u kulturi dijaloga, u komunikaciji s javnošću. Govoreći školski, njegova ocjena iz Kulture dijaloga kao i iz Političke mudrosti bila bi ispod ništice. S visokim stupnjem odlučnosti takva je osoba na vodećem položaju opasna. On je obećao i naručio jedinstveni pravopis! Kako je dalje išlo, znademo.

Može se nekom učiniti da sam bio prenaivan kad sam tako nešto tražio od Milanovića. Ali Milanović je tada još donekle funkcionirao (dok mu je bio Čačić). Na žalost, pokazalo se da je Jovanović najmilanovićevskiji ministar. Milanović bi sad jedva mogao proći za načelnika Špičkovine, a Jovanović možda za voditelja kakve prigradske ljekarne.

To moj Institut treba vidjeti. Mora jasno vidjeti s kim je paktirao pri izradi pravopisa i kakva su bila htijenja naručitelja. A kakva su ostvarenja, to donekle vidimo iz radne inačice. Sasvim je očito da su pri izradi pravopisa snažno djelovale raznovrsne silnice. On je rezultanta njihova djelovanja. Na žalost, moram priznati: Radilo se je kako ne treba. Prije izrade pravopisa trebalo je pozvati goste, a onda spremati "ručak", kako kaže Bagdasarov.

Ne želim ulaziti u stručnu ocjenu pravopisnog ponutka. Jedno je sigurno: On nije bolji ni od jednoga postojećeg pravopisa od uspostave hrvatske države do sada. To mi je bilo jasno čim sam ga pregledao, prije nego sam pročitao poraznu ocjenu nemilosrdne kolegice Nataše Bašić (N. Bašić: Kako je propala operacija "Pravopis" - Portal Hrvatskoga ...)

Kao nekadašnjem djelatniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pripala mi je neugodna dužnost biti neplaćenim odvjetnikom svojega nekadašnjeg Instituta da nađe elegantan način izlaska iz vrlo nezgodne situacije. S druge strane, želim ukloniti opasnost od nametanja oktroiranoga pravopisa hrvatskom narodu bez obzira na njegovu kvalitetu. Nekoliko pravopisnih sitnica u kojima se ne slažemo poslužile su medijima i političarima kao dokaz pravopisne zbrke. To je prenapuhano. Bilo bi kobno i psihološki razorno kad bi se to iskoristilo da nam se nametne pravopis političkim diktatom. Aktualni ministar je sklon tomu. Jedinstveni pravopis je njegov politički zadatak, i to prije ulaska u Europsku Uniju.

Želeći postići ta dva cilja (spasiti ugled te časne ustanove i poštedjeti svoj narod od pravopisne diktature) uz svoje ocjene, napomene i prijedloge u vezi s radnom inačicom Hrvatskoga pravopisa IHJJ poslao sam članak Tražim produžetak, javnost i temeljitost pravopisne rasprave. Članak sam poslao Institutu i medijima. HKV je zasad odbilo objavljivanje članka, ali je objavljen na nekoliko drugih portala (Prof. Mamić: "Tražim produžetak, javnost i temeljitost pravopisne ...").

Pretpostavljam koje se dvije stvari nisu svidjele Uredništvu HKV-a: Može se steći krivi dojam da na istu razinu stavljam jezikoslovnu moć akademika Katičića i ravnatelja Instituta Jozića. Iz konteksta se vidi da to nije točno. Druga zamjerka proizlazi vjerojatno iz ovoga teksta: "Kad čovjek ostane bez jedne ruke, druga postane jačom, kad ostane bez jednoga oka, drugo bolje vidi. Vijeće je ukinuto. Institut bi sad mogao i trebao biti ona integrativna snaga koja bi okupila sve hrvatske jezikoslovce, posebno standardologe i dovela istinskom javnom raspravom do što većega pravopisnog jedinstva."

Ja se ne slažem da Institut preuzme ulogu Vijeća, ali kad Vijeća nema, Institut treba biti jači, snažniji, treba bolje vidjeti, procjenjivati situaciju i u skladu sa svojom povijesnom ulogom ostati na visini svojega dostojanstva i časti. Štoviše, očekujem da bi upravo Institut trebao potaknuti ponovno osnivanje odgovarajućega prosudbenog tijela poput ukinutoga Vijeća i zauzeti se za zakonsku zaštitu uporabe hrvatskoga jezika. Treba smoći snage za to. Treba naći načina kako se oduprijeti onoj: Veži konja gdje ti gazda kaže! Taj "gazda" nije gazda jezika hrvatskoga ni njegova pravopisa. Gazde odlaze, a hrvatski narod, njegov jezik i pravopis ostaju. Ostaje i Institut i treba nam!

Institut je (točnije: novoimenovani ravnatelj) brzopleto nasio "društvenoj narudžbi". Ipak nije izvršio naloge po želji nalogodavca, i dobro je da nije.  Moj članak Tražim produžetak, javnost i temeljitost pravopisne rasprave daska je spasa koju treba iskoristiti da bi se postigle obje svrhe. Zasad samo to želim.

Mile Mamić, Zadar

Zadar, 8. svibnja 2013. na obljetnicu ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika