Izazovno i provokativno, nema što, jer takav naslov
sigurno ne sugerira jutarnje fizičko buđenje, već
naslućuje da cilja na ono autoobraćeničko i
reevangelizacijsko buđenje koje je potrebno katolicima.
Dodatno me zaintrigiralo što sam primijetio da je
izdavač mlada i mala nakladnička kuća imena Benedikta, i
koja izdaje samo duhovna i politička triler izdanja, te
kojima očito lukrativnost nije prvi i posljednji cilj,
već reevangelizacija Crkve i povećanje osjetljivosti
savjesti hrvatskog društva kao takvog. Već mi je njihova
prva knjiga o masonima skrenula pažnju na to, jer je
ovaj puta to bilo učinjeno nekako nepresenzacionalno a
sa dovoljno dozom drame, i uz prezentere koji svojim
društvenim angažmanom također zaustavljaju pažnju.
Moram priznati da sam samu temu
masonstva do sada podsvjesno izbjegavao, jer su mi
teorije urote i zavjere prilično zamorne. Izbjegao sam
tako i knjigu inače cijenjenog katoličkog apologeta
Johna Salze "Masonstvo bez maske". Mislim da je tome
neinteresu sada došao kraj, upravo preko knjige koja
se neizravno bavi sa njima, a to je "Katolici,
probudite se!", jer član sam Crkve. A Crkva ako se i
ne želi baviti masonima, mora se baviti jer se oni ne
prestaju baviti Crkvom i ugrožavati je. Nikakvo čudo,
da je o njima stoga do II. vatikanskog koncila izdano
najviše papinskih pisama i opomena na ugrozu koja od
njih prijeti. To je samo jedna od stvari na koje nam
pisac ozbiljno i neumorno skreće pažnju tijekom cijele
knjige jer Crkvi prijete i prave konkretnu štetu snage
i izvan i unutar Crkve. Pisac pri tome poziva na
posvemašnju ozbiljnost, jer svako odnemarivanje
upozorenja na štetu iznutra, nije ništa manje od
guranja glave u pijesak ili neki oblik crkvene
infantilnosti.
Dajmo za početak kroz početnu ocjenu
neki zajednički nazivnik knjizi "Katolici, probudite
se!". Što se mene tiče knjiga je u najklasičnijem
žargonskom smislu riječi - "bomba". Ako vam je i ta
ekspresija već prilično otrcana, bez ikakva srama od
eventualne prozivke za pretjerivanje ili neumjerenost
u terminologiji, lako bih osobno knjigu nazvao ne samo
"bombom", već "tektonskim poremećajem". Možda postoji,
ali ja kao kršćano - knjiški moljac do sada nisam ni
susreo ni pročitao knjigu koja s toliko drame, zanosa,
a posebno samokritičnosti govori o katoličkoj
stvarnosti.
Svaki je krštenik katolik, kako znamo iz kateheze, u Isusu
Kristu i s njime također kao i Krist pomazan za svećenika, proroka i kralja.
Restrepo se u ovoj knjizi nesumnjivo latio od te tri, najviše proročke uloge i
to doslovno (kako bi i trebalo.). Latio se je na biblijski način. Kakav je to?
To je ono kad se ide državnim i vjerskim poglavarima 'trubiti' pod nos što s
njihovom upravom ne valja jer ono nadahnuće što pogoni proroka pri tom djelu,
jače je od njega samog. Takva osoba ide jer se toliko sljubila s Bogom, izgubila
svaki strah, i ne boji se i to malo što 'ima' izgubiti samo da izrekne istinu.
Restrepo kao prorok ne obraća se samo 'rukovodiocima' već i svemu puku ne bi li
ga nagovorio na obraćenje poput Ivana Krstitelja. Oštar kao bič i paralelno
nježan kao majka.
Restrepo dakle koristi 'old school'
prorokovanje koje je dakako u naše modrno vrijeme
'out' ne samo u svijetu, nego još gore i u Crkvi.
Proroci tjeraju svoje i gube u svom okruženju najčešće
sve - čast, ugled, pozicije, imovinu a neki i živote.
Ne znam kuda će to sve Restrepa odvesti, no ja sam mu
zahvalan za knjigu. Navest ću za ilustrativnost i za
početak samo dvije izjave koje se nalaze na već
poodmaklom dijelu knjige: "Ovo je najslabije
duhovno razdoblje u povijesti Katoličke Crkve!".
"Postali smo gori od pogana!".
Ako po ovom sadržaju ili uskličnicima zaključujete da je
Restrepo samo netko tko se 'pjeni', ili čak neotesanac, moram vas odmah
razuvjeriti. Uopće ne. Dok čitate, kao da sjedite u ugodnom društvu i vodite
dubok i dramatičan vjerski razgovor, premda osobu poznajete pola sata imate
osjećaj ugode kao da se poznajete godinama i savršeno razumijete. E takav je
Restrepo. Pa ipak, budući da se Restrepo ne ugiba izreći sve, baš sve, i
prozvati i pozvati na odgovornost one koji su u Crkvi podbacili, bilo laike,
bilo klerike, i nisu bili odgovorni, a takav je govor najmanje popularan, nimalo
ne čudi da sam autor tijekom cijele knjige daje barem 10 izjava o toj svijesti
da knjiga neće omiljeti mnogima, naročito onima koji ne dopuštaju nikakvu
kritiku njihova života ili rada, pa bilo to i preko crkvene prizme. Navedimo
nekolicinu:
"Možda se ovo viđenje vremena i stanja
Crkve neće svidjeti onima koji su uronjeni u utrobu
svijeta, i imat će smisla samo onima koji doista prate
znakove vremena." (str. 66)
"Kada je čovjek toliko duboko potonuo
u stanje tjelesnosti i duša mu je tako slaba da se
može ni pojmiti ovaj duhovni govor, njemu će smetati i
uznemirit ga ili uvrijediti ovaj način promišljanja o
pravim odgovornostima našeg života pred Bogom." (str.
81)
"Svatko tko opomene takvu osobu koja
je upala u duboko blato oholosti vjerojatno će biti
žestoko napadnut, što je prvi znak da se demonska
priroda već uselila u tu osobu, koja je nekoć sveto
služila [misli se na nevjerne klerike i moderne
proliberalne heterodoksne teologe, op. prir.]" (str.
89)
"Priličan broj svećenika danas ne
nadahnjuje mlade jer nedostaje mističnosti,
poštovanja, obzira prema svetoj Predaji. Znam da zbog
ove izjave neću postati popularan, ali ovdje nije
riječ o meni, već o razotkrivanju onoga što je
pogrešno." (str. 168)
"To će možda zvučati agresivno onima
koji uživaju u zemaljskoj teologiji, modernoj
teologiji, koja govori o miru i o tome kako biti jedno
s cijelom zemaljskom kuglom. Tko to ne bi volio?
Problem s tom teologijom jest u tome da će se njezino
viđenje postići u Svetom Gradu Jeruzalemu, onome na
Nebu, a ne na ovoj zemlji. " (str. 174)
"Mnogi će se sablazniti čitajući ove
riječi, osobito oni koji su zadovoljni načinom na koji
žive svoju vjeru, oni koji su dizajnirali vlastito
katoličanstvo." (str. 225)
"Znam da nije politički ispravno
izreći te istine, ali ne dao Bog da se na bilo koji
način podredim ikakvom mjerilu ljudskog obzira, jer
bih time ugrozio svoj strah Božji i poslanje da
razotkrivam i objavljujem ono što mi je Bog otkrio."
(str. 227)
Baš dobro da kod posljednje izjave
završavamo time gdje Restrepo tvrdi "da mu je Bog
(nešto) otkrio", a time se bavi i njegova prva knjiga
povijesti njegova obraćenja "Iz tame u svjetlost" kao
i sav njegov misonarski apostolat. Dok govori o nekim
lošim stranama katoličkih karizmatika (dakle nekim!),
dobro je znati da Restrepo od svog mjesnog ordinarija
ima podršku za svoj apostolat. Osobno ne vjerujem da
netko može kritizirati katoličke karizmatike a da se
sam ne rukovodi istim principima podlaganja duhovnom
autoritetu kakav predlaže za druge:
"Uzeti tu slobodu i djelovati po
"darovima Duha Svetoga" bez strogog duhovnog vodstva
Crkve prava je tragedija. Ni vodstvo samo jednog
svećenika nije uvijek dovoljno, jer danas moramo jako
paziti da tražimo duhovno vodstvo samo od onih koji
ostaju poslušni Svetoj Stolici i Svetome Ocu." (str.
144)
Dakle, Restrepo u knjizi nudi
politički nekorektno štivo, ali evanđeoski ipak
pravedno. Bez glađenja ušiju, kakva je i sama ponuda
Evanđelja - uzmi sve što se u njemu traži ili ništa.
Evo Marinovog opisa tog stanja:
"Ljudi čuju pravo Evanđelje, kakvo ono
jest, i zavijaju kao vukovi, koračaju amo - tamo i
pušu, nemirni i zbunjeni. Čista istina je kao sol na
rani." (str. 255)
Ovo me podsjeća na jednu drugu
knjigu, i njena autora Karla Keatinga, američkog
apologeta - "Što katolici doista vjeruju?" gdje
predlaže za poboljšanje propovijedi naših svećenika
bavljenje apologetskim temama, tj. jednom vrstom
vojevanja oko istine:
"Ono što vjernici u crkvenim klupama
žele čuti jest bit i drama. Ovo dvoje ide ruku pod
ruku. Kad kažem drama, ne mislim na teatralnost. (...)
"Naposlijetku, koliko među nama ima onih koju su,
slušajući godinama takve sentimentalne propovijedi (po
mjeri svjetovnog mentaliteta 'linije manjeg otpora'
op.a.), povukli za rukav svoga župnika i kazali mu
kako je vrijeme da župna zajednica odraste i da
umjesto gutanja pobožnih pričica prijeđe na pravi
užitak upoznavanja evanđeoskog Krista?"
Jedna od najdražih ekspesija crkvenih
otaca i crkvenih naučitelja - vojujuća Crkva, svoj
novi uzlet doživljava u Restrepovoj knjizi. Drago mi
je da uslijed tolikih razvodnjenja vjere prvo
poglavlje nosi upravo naziv "Pravi vjernik katoličke
Crkve". Čujmo dakle neku početnu nakanu pisanja knjige
u prvom poglavlju:
"Duboko sam uvjeren u to kako je danas
došlo vrijeme da čvrsto stisnemo oružje Evanđelja koje
nam je Bog dao kako bismo branili duše od teškog
stanja materijalizma koji milijune ljudi odvodi u
popast pred našim očima. Ono što je još gore jest
činjenica da se to događa dok naša moćna otajstvena
oružja pokraj nas miruju. (...) Čovjek se doista
ražalosti kada čita o sramotnim odlukama što su ih
donijeli neki crkveni autoriteti, o tolikim zlodjelima
vezanim za svetu Predaju, o neposlušnosti tolikim
nalozima Svete Stolice i pape te o pogrješnom
postupanju u liturgiji. Jasno se vidi kako su neki od
tih crkvenih autoriteta zavedeni i kako se bez straha
javno pokazuju pred cijelom Katličkom crkvom koja ima
više od milijardu vjernika. Unatoč tome, vrlo se malo
čini da se to popravi, osim što se to kritizira ili se
o tome daju različite prosudbe, jer su takvi ljudi
poznati kao "moderni i liberalni teolozi". Kao da su
zauzeli položaj u Crkvi i učvrstili mjesto za sebe na
gotovo jednak način na koji su aktivni relativisti,
feministi i homoseksualci uspjeli postići da ih
današnje društvo prihvati. U nekim krajevima, u Crkvi,
nema velike razlike između 'vanjskoga' svijeta, koji
živi mimo Božjih zakona, i tih modernih katolika koji
su stvorili vlastitu 'crkvu' " (str. 12)
Dakle, Restrepo se odlučio iz
poglavlja u poglavlje pokazivati opasnosti koje
vrebaju po vjeru i čovjeka kao čovjeka, trubiti na
uzbunu, i 'novačiti' vjernike za spas duša. Poglavlje
2 bilježi:
"Danas smo suočeni s jednim još većim
zlom - čovječanstvo ne samo što je izmislilo svoje
bogove, nego čak koristi Isusovo ime da osnuje
religijsku industriju koju prodaju diljem svijeta pod
izlikom širenja radosne vijesti Evanđelja. Dosita,
izmislili su lažnog Isusa. "
Na što bi se ovo moglo odnositi? Prije
toga mali uvod: naša Crkva doista prilično toga
poduzima po pitanju branjenja prirodnog moralnog
zakona u društvu - npr. status braka, protivljenje
umjetnoj oplodnji, kontracepciji, abortusu i slično.
Međutim, nedovoljo toga se poduzima na čuvanju
doktrinalnog pologa, naročito u obrani od agresivnog
protestantizma koji od osnutka nastoji katolike izvući
iz Katoličke Crkve i unovačiti ih u ono što Restrepo
među ostalim kroz cijelu knjigu naziva "alternativno
kršćanstvo" ili "najslabiji oblik kršćanstva":
"Odanost svetoj Predaji jest stanje
poslušnosti koje nas oslobađa. Zato je Sotona usadio
duha oholosti i podjele u one koi su napustili Crkvu
prije 500 godina odcjepljujući ih od svet Katoličke
crkve koju je ustanovio sam Krist 1500 godina prije
reformacije." (str. 18)
Poglavlje 4 ističe dramu
neevangelizacije u kojoj tavori Crkva današnjice:
"Odrastao katolik koji se još uvijek
hrani duhovnim mlijekom vodi dvostruk život, svoj
život i život s Bogom (...) Takav vjernik neće biti
spreman suočiti se s Evanđeljem u plamenu i vatri,
neće biti nikada sposoban potaknuti nikoga po ognju
Duha Svetoga. Jasno se vidi koji ljudi ne primaju
krutu hranu, jer je cijelo njihovo držanje i ponašanje
nemoćno kada se nađu u muci i nevolji, općenito kada
su suočeni s duhovnim stvarnostima. Takav će vjernik
kod nevjernika izazvati samo žaljenje. Nikada neće
biti sposoban nijednu dušu privesti u Božje
Kraljevstvo, bit će neostvaren vjernik. Takav će
čovjek vjerojatno odgurnuti ljude još dalje od Boga,
što je opasno protusvjedočanstvo vjere.''
Poglavlje 5 nudi misao jedne od
najraširenijih katoličkih duhovnih bolesti današnjice,
u teologiji poznate kao "korisni Bog":
"'Bog kao moj sluga'. Kada vidimo ove
riječi ovako napisane, teško je povjerovati i
prihvatiti da doista razmišljamo i živimo na takav
način. Vrlo je tužna istina da se ponekad, a neki od
nas i uvijek, prema Bogu odnosimo kao prema sluzi."
(str. 34)
Nerijetko se sjetim Pavlovog: "Jao
meni ako ne propovijedam Evanđelja". Nevolja je u tome
što za Evanđelje ne vrijedi nikakav arheologizam - ne
zastarijeva. I nama jao ako ne svjedočimo Evanđelje:
"Tko god se srami svjedočiti za Božje
Kraljevstvo, njega će zanemariti anđeli Božji koji
prolaze pokraj nas dok hodaju zemljom stavljajući
Božjim ovcama znak na čelo. Mnogi se uznemire kada se
ovo spomene, jer ne razumiju stvarnost naše duhovne
borbe. Malo je njih doista svjesno koliko je stvarno
ono što čitaju u Evanđelju i čuju na nedjeljnoj svetoj
Misi. Mnogima se te istine događaju u svetim knjigama,
ali daleko od toga da se događaju unutar njihovih
malih srdaca. Postoji ponor između objavljene istine i
njezina stvarnog poimanja u nutrini čovjekova srca, a
ovdje govorimo o nekim takozvanim vjernicima, o
ljudima koji misle da doista prakticiraju vjeru zato
što ispunjaju neke liturgijske zahtjeve u određenim
trenucima, ali u stvarnosti nisu usvojili nijednu od
istina sadržanih u samoj ispovijesti vjere." - (str.
40)
Sve što je u katoličkoj vjeri
homogeno, samo je homogeno ako je cjelovito. Stoga se
pitam koliko kao vjernici računamo na općinstvo svetih
slavne i trpeće Crkve, te anđela, a koliko 'prema van'
računamo samo na vidljivu našu vojujuću Crkvu? Koliko
je nama samima ozbiljno ono: 'Zato molim blaženu
Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svete, i vas braćo,
da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu'. Autor
dotiče ovu misao u 7. poglavlju:
"Moramo razumijeti da biti aktivan i
vjeran Bogu znači biti povezan s nebeskom vojskom, s
cijelim korom Božjih anđela. Sve ono iz duhovnoga
svijeta što ne možemo vidjeti zbog toga što smo u
tijelu, štite Božji duhovi koji su na našoj strani kao
dio iste vojske kojoj i mi pripadamo. Oni nadopunjuju
i uravnotežuju sve što nama nedostaje kako bismo bili
potpuno učinkoviti kada se suočimo s neprijateljem. "
(str. 49)
Nije neobično pomisliti "kako to da
je već 21. stoljeće kršćanstva na djelu, a svijet ni
upola nije još evangeliziran? Sljedeća misao nam tada
lako može biti superduhovna, ili negativno
racionalizirajuća tipa: "pa na Bogu je da da vjeru
svima kada i kako hoće". Je li to baš tako?
"Dakle, biti katolik znači imati
duboku svijest o odgovornostima koje su nam dane
sakramentom krštenja. (...) Kada bi izabrana Božja
vojska bila potpuno svjesna snage koju joj je Bog dao
po Isusu, cijelo bi čovječanstvo do sada već upoznalo
Isusa i postalo katoličko." (str. 59)
Idete li kada s Mise, bez nadnaravnog
osjećaja da ste također prisustvovali nečem
najuzvišenijem, sakralnom, numinoznom? Ne brinite,
nije to toliko čudno, vjerojatno vam je osjećaj
vjerodostojan. Vjerojatno su vam prirodna i duhovna
čula sugerirala da ste sudjelovali u praktično posve
ljudskom činu jer je i pristup tom uzvišenom
spomen-činu, dakle euharistiji bio takav - posve
ljudski.
"Kao katolici suočeni smo s Crkvom
kojoj je mnogo gdje oduzeta svijest o nadnaravnom, s
klerom koji u mnogim slučajevima postupno postaje sve
skeptičniji glede duhovnoga svijeta i sve
racionalniji, praktično i institucionalno, do te
razine da više sliči nekom protestantskom tijelu [u
smislu - 'pabirčim' po sv. Predaji selektivnim osobnim
činom - op.prir.](.) Svjedoci smo da se čak i u
najtradicionalnijim sjemeništima i teološkim školama
diljem Europe i Sjeverne Amerike ozbiljno rasipa sveta
Predaja i razvodnjava sveta liturgija.(.) Nisu svi
dijecezanski svećenici zahvaćeni time, a ni svi
pripadnici spomenutih vjerskih redova. No, to je kao
kada bismo rekli da u obitelji od desetero članova
petero ozbiljno boluje od zarazne bolesti." (str. 66)
Ekumenizam Restrepo dotiče nekoliko
puta. Evo početnog otvaranja:
"Mogli bismo uzeti ove Papine riječi
za današnji svijetu, u kojemu riječ 'ekumenski' zvuči
poznato mnogim kršćanima. Jer više se ne temeljimo na
svetoj Predaji nego se trudimo slagati se jedni s
drugima bez sukoba. Nije nas briga koliko se moramo
odreći onoga što je sveto sve dok se uspijemo naći
negdje na sredini gdje su svi sretni i sporazumjeti se
oko svake razlike koja nas dijeli. To je filozofija
koja teologiju zaodijeva na vrlo lukav i moderan
način, bez obzira na to koliko se u tome procesu
razvodnjava pravo Kristovo Evanđelje. No, tako se
gradi slaba Crkva. Tako se Crkvu pretvara u 'masonski
san'. Tko se može suprotstaviti brojnim slabićima
proizišlim iz plesa u kojemu su zagrljena razna
vjerovanja, moderne ideje i prakse kršćanstva, prakse
što su ih većinom osmislile mračne i proračunate sile,
kao što su masoni, koji su se infiltrirali u Katoličku
crkvu? O istini se ne raspravlja. Nju se samo
navješćuje, svjedoči, uzvisuje i časti. Nju se treba
postaviti kao činjenicu, a ne kao predmet rasprave. "
(str 68 - 69)
Poglavlje 13. Nosi naslov "Đavao
danas uspijeva opčiniti svijet". Ljepše se to danas
teološki kaže preko nekog simptoma kao "diktatura
relativizma" ili slično. Čujmo i počujmo:
"Sotonin duh stvara globaliziranu
ljudsku rasu, koja se brine samo o 'dobrobiti'
planeta, što vladama i ljudima na vrh popisa
prioriteta stavlja ozonski omotač. Na taj način nismo
sposobni vidjeti ni zaštititi ozonski omotač srca.
(...) Ali, kada bismo pogledali duboko u srce tih
vlada društava, vidjeli bismo narod koji je potpuno
izgubio moral, vrijednosti i načela, narod koji se
odrekao starih istina i zamijenio ih gay pokretima,
feminističkim organizacijama, zakonima o abortusu,
eutanaziji, istospolnim brakovima, zakonima mržnje
koji ograničavaju propovijedanje Evanđelja,
pornografijom i mnoštvom drugih nemoralnih životnih
pojava koje stvaraju najpovoljnije okružje što daje
podstreka svakoj mogućoj fanatičnoj sili da iz
paklenoga mraka izbija na površinu i proglašava što je
ispravno a što krivo. " (str. 77 - 78)
Poglavlje 15 pokazuje "sofisticiranu
teologiju" često sasvim nepraktičnu za vjerski život:
"Lako možemo pronaći neku
sofisticiranu teologiju koja bi nam razumski pokazala
kako biti 'vjeran Bogu' i kako 'biti siguran da
poznajemo Božju volju' u svome životu. Previše želimo
biti kreativni i nismo zadovoljni jednostavnim
odgovorima, zbog čega postajemo žrtva svih vrsta
učenja i gledišta. Mnoga od tih učenja prikazuje se u
okvirima same vjere, ali su previše složena da bi bila
objektivna, praktična i dovoljno učinkovita za
primjenu u svakodnevnom životu. To je razlog zbog
kojega toliki svećenici i obrazovani laici postaju
krajnje bahati i oholi te kako gube najvažniju
sastavnicu koja bi ih pretvorila u prave i djelotvorne
Kristove vojnike, a ta sastavnica jest dar
poniznosti."
Danas je najpopularniji tzv. 'korisni
Bog', - Isus koji daje zemaljske blagoslove kao
zdravlje ili spas od neimaštine. Takvo kršćanstvo ne
poznaje križa i ne treba sakramente. Poglavlje 12.:
"Duhovni boj" i pog. 19.: "Čuvajmo blago istine koje
nam je dano" zato po nekim primjerima možemo spojiti u
jedno:
"Ovo su vremena u kojima đavolske
snage izvode najčarobnije predstave i upravo tada
ljudi s religioznim ambicijama i duhovnom pohlepom
upadaju u najveće zamke zabilježene u povijesti
kršćanstva. Kršćanski će mađioničari napučiti arene
religijskih spektakla diljem svijeta i milijuni će
ljudi biti prevareni predstavom koju će đavao
prikazivati preko njih. Čudesna ozdravljenja i čudesa
velikih razmjera ostavit će dubok dojam na srce i oči
mnogih ljudi."
"Danas vidimo Latinsku Ameriku pod
opsadom svih vrsta 'kršćanskih glasova'. Posljedica
toga jest da više ne postoji jedan duhovni smjer. Svi
ti 'trgovci imenom Isusovim' hvataju sve uspavane,
zbunjene, otpale i mlake katolike i obraćaju ih na
najtužniji spektakl slavljenja i propovijedanja u
'snazi krvi i imena Isusova'. Te sile podjele i
pomutnje ulaze u tradicionalne katoličke zemlje
Europe, poput Irske, španjolske i Portugala (među
ostalima). Američki mađioničari, poput Benny Hinna,
pune stadione i opčinjuju tisuće ljudi čudesnim
spektaklom u kojemu stotine padaju u duhu na mahanje
ruke propovjednika. Svi su ti ljudi gladni nadnaravne
predstave, plaćaju koliko god se od njih traži, kupuju
što god se prodaje i sudjeluju u areni koja nije
nimalo drukčija od dvorane nekog mađioničara poput
Davida Copperfielda. Jedina je razlika u tome što je
Isusovo ime stavljeno u središte magijskoga čina, ali
su obje spomenute osobe prošle obuku u istoj školi za
mađioničare. Ljudi nisu naivni, samo su praznovjerni i
slabi na magiju i gatanje. Ako se magiju i gatanje
nudi u ime Isusa, onda ih to čini vjerski legalnim.
Posebno taj Hinn pokupi informacije iz knjiga
naučitelja Katoličke crkve, primjerice svetog Ivana od
Križa, svetog Franje Asiškog i drugih, i iz njihova
učenja piše knjige i prikazuje ih kao nadahnuće od
Boga. (op.a.: ovdje treba spomenuti da i Hrvatska ima
svoje promicatelje Benny Hinna, laika Dražena Bušića
koji ga hvali na televiziji, i klerika vlč. Dražena
Radigovića koji hvali i vjernicima preporuča knjige
Benny Hinna)." (str. 74; 122)
O zavodničkom ekumenizmu:
"Kako se Neprijatelj koristi
ekumenizmom? Ekumenizam bi trebao podrazumijevati to
da se sjedne za okrugli stol sa svim različitim
kršćanskim skupinama i razgovara zašto mi jesmo i
zašto ćemo uvijek biti Majka Crkva, i zašto bismo svi
trebali biti u jednoj Crkvi ako doista ispovijedamo
pravo kršćanstvo, koje je utemeljio osobno naš
Gospodin za vrijeme svoj javnog djelovanja u Judeji.
Umjesto toga, Đavao je to izokrenuo pa često susrećemo
oblik ekumenizma gdje se sastajemo kako bismo slavili
i propovijedali i pretvarali se da smo, kao katolici,
samo još jedna kršćanska denominacija, tvrdeći da smo,
ako se ovako slažemo, već jedno i nema nikakve potrebe
slušati ni obazirati se na svetu Predaju ni na bilo
koje područje našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, kao što
je biti poslušan Stolici svetoga Petra u Rimu. To im
uspijeva. Znam da u Južnoj Americi ima katoličkih
laičkih molitvenih zajednica koje postoje već više od
25 godina i koje već dugo imaju svaka svoju
protestantsku skupinu s kojom moli i koje zajednički
propovijedaju 'svoja učenja'. Posljedice te pojave
toliko su pogubne da bi čovjek najradije plakao.
Stotine katolika, pripadnika tih zajednica, prihvatile
su evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a
nijedan evangelik ni pentekostalac, od koji su 90 %
nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu.
Dakle, te 'posebne ekumenske zajednice' postale su
područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje
su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema
Katoličkoj Crkvi. (op.a.: To je zapravo svijetski
trend. I Hrvatska ima svoje primjere - Riječ života
kao najveća pentekostalna zajednica, ali i sve druge
također se sastoje od 90% bivših
katolika.)"(str.123-124)
O nezdravim snagama unutar Crkve:
"Ne trebamo se bojati borbe za istinu.
Naša Crkva treba prave vjernike za duhovnu borbu. Ne
trebamo aktivne homoseksualce odjevene u svećeničke
haljine. Oni koji odaberu Sotonu za svoga gospodara,
ne mogu vršiti svetu službu svećenika, redovnika i
posvećenih laika. Trebali bismo ih razotkrivati,
pozivati ih da prigrle obraćenje, da započnu s
ozdravljenjem i da prestanu tvrditi kako su dionici
najsvetije dužnosti što je ikada dana ljudskom biću.
Katolička crka nije poduzeće ni društveni klub ni
institucija za ljudska prava. Biti svećenik ili
redovnik nije zanimanje. To je sveti poziv, izravan
poziv od Boga. Svi ti ljudi koji su se ubacili u Crkvu
i koji djeluju kao svećenici ili redovnici u stanju
nevjere po tome što krše svoje zavjete i sudjeluju u
razvratnu životu (poneki imaju i djecu ili su
prihvatili poganske i magijske filozofije, liberalnu
teologiju, ili bilo koju od brojnih hereza) moraju se
obratiti ili odmah napustiti Crkvu. Ne bojmo se
njihove reakcije. Oni obično oko svojih poroka izgrade
tim, snažan krug potpore, ali vjerna vojska može
amputirati ta đavolska djela i Bog će biti na njihovoj
strani." (str. 127-128)
Eshatološki govor:
"Nije nikakvo iznenađenje da su na
ovome samom kraju posljednjih vremena, u kojima mi
živimo, sile zla usmjerene na to da izopače život i
življenje vjere svetih institucija, kao što je brak,
te od njih čine čistu zabavu i igračku nečiste
seksualnosti. To je najbrži način dovođenja ljudske
rase do uništenja. Istospolni brakovi su
najkarakterisičnija grozota koju je Đavao izazvao, kao
posljednji udarac kršćanskim temeljima Božje ljubavi
među nama(...) Brak između čovjeka i životinje nije
toliko daleko. '' (str.197)
Još o hibridnom kršćanstvu i lažnom
ekumenizmu:
"Svaki put kada Đavao odvuče katolika
u jedno od hibridnih kršćanstava reformacije, on
oduzima još jednu dušu koja daje zadovoljštinu, još
jednog euharistijskog vojnika, još jednog pričesnika.
Kada bismo samo znali što to u otajstvenom smislu
znači, bili bismo na oprezu dan i noć da zaštitimo
svoju Crkvu od tih užasnih zabluda. Pravi bi se
ekumenizam trebao temeljiti na načelu jedinstva. Mi
smo jedna Crkva i to bi trebala biti svrha jedinstva.
Bili smo jedno petnaest stoljeća. Je li Duh Sveti,
odnosno milijuni svetaca i svetih, bio u krivu sve te
godine i jesu li vođe reformacije dobili objavu od
Duha Svetoga da utemelje novu crkvu? To je daleko od
istine. Morali bismo biti ludi da povjerujemo u to
makar i na tren. Najveće žaljenje Martina Lutera zbilo
se u trenutku njegove smrti, kad je vidio sve milosti
koje je potratio time što je odbacio autoritet Crkve i
svoje zavjete čistoće i poslušnosti." (str 225-226)
Ako ćemo praviti konačnu sintezu,
možemo reći da zajednički teološki naglasak za cijelo
djelo čini zaboravljeni vojni žargon, tj. pojam
'vojujuće Crkve' - 'Ecclesia militans', često u praksi
namjerno zamijenjen s 'politički korektnim' terminom
'putujuća Crkva'. A i ako se koji puta i primijeni taj
naziv, ide se u tumačenja da se to vojevanje odnosi na
vojevanje sa vlastitim nesavršenostima (i to je
eufemizam za mane i grijehe), a ne recimo na vojevanje
za duše (evangelizacija kao prva zadaća Crkve) i
vojevanje protiv Sotone koji s nama vojuje dirali mi
njega ili ne. To onda naravno dobiva svoj odjek i u
stvarnosti, u smislu učinkovitosti poruke spasenja.
Evo nam nekoliko Marinovih ilustracija o našoj 'vojnoj
zadaći' širenja vjere:
,,Prikazat ću ono o čemu sam meditirao pred našim
Gospodinom Isusom, u molitvi i klanjanju pred
Presvetim Sakramentom, glede katoličke vojske -
vojujuće Crkve na zemlji.(. ) Govorimo, onda, o tome
tko mi uistinu jesmo. MI SMO BOŽJA BOJSKA. Jedan Bog,
jedna vjera, jedna Crkva - katolička Božja vojska.''
(str. 13)
"Osjećao sam veliku potrebu probuditi
u katolicima mnogo dublju svijest o našoj vjeri, o
dubljem poimanju i ostvarivanju Crkve kao vojske -
'Božje vojske'. Duboko sam uvjeren u to kako je danas
došlo vrijeme da čvrsto stisnemo oružje Evanđelja koje
nam je Bog dao kako bismo branili duše od teškog
stanja materijalizma koji milijune ljudi odvodi u
propast pred našim očima. Ono što je još gore jest
činjenica da se to događa dok naša moćna otajstvena
oružja pokraj nas miruju.'' (str. 10)
"Biti kršćanin znači biti dio jedne
vojske. Biti unovačen u tu vojsku znači biti na
dužnosti dvadeset četiri sata dnevno do dana kada
budemo pozvani pred Božji su. Ondje ćemo morati
položiti račun o poslanju koje nam je bilo povjereno,
o brojnim dušama koje su nam bile dodijeljene da ih
štitimo i čuvamo sve vrijeme.(.) To su sve one duše
koje se nađu na našemu putu tijekom cijeloga našega
života.(.) Od trenutka kada primi sakrament svete
potvrde čovjek je potpuno zreo vojnik, sposoban
poraziti najžešći Sotonin bataljun.(.) To je duhovni
rat. Duše nemaju dobi i borba se vodi protiv palih
anđela koji su također bezvremeni. Iako tu bitku
vodimo u materijalnom svijetu, to je duhovna bitka,
jer se izravno i strogo tiče vječnoga spasenja
cijeloga čovječanstva, a bojišnica se nalazi unutar
nevidljiva područja duhovnoga svijeta, protiv moći,
gospodstva i vrhovništva Đavla.(.) Katolik treba
prepoznati ulogu koju ima kao Kristov vojnik, veličinu
svoje zadaće i moć svoje vojske. U protivnom, njegov
će život u Kristu biti tako slab da ga neće moći
poduprijeti pred Božjim sudom u trenutku smrti. Bit će
poput vojnika koji je dezertirao iz vojske.'' (str.
16-17)
"Moramo znati kako rukovati Božjim
sredstvima koja su nam darovana kako bismo sudjelovali
u borbi, i onda kada smo ranjeni. Ta sredstva, ta
oružja, jesu sakramenti. Primanje sakramenata bit će
životno važan uvjet za postizanje visoke stege.''
(str. 22)
"Strašno je gledati Kristova vojnika
koji ima i potrebnu odoru i oružje, ali je izgubljen u
cirkusu ovoga svijeta, kako prostituiranjem s lažnim
bogovima svijeta, kao što su novac, prestiž, slava,
politička moć i zadovoljstva, iskvaruje dušu,
otvrdnjuje srce i čini ga neosjetljivim na vjerske
aktivnosti, što vjernika pretvara u izdajnika.(.)
Ništa ne može stajati na putu Kristovu vojniku koji
uistinu s uvjerenjem i pouzdanjem drži svoja duhovna
oružja. Kad bi izabrana Božja vojska bila potpuno
svjesna snage koju joj je Bog dao po Isusu, cijelo bi
čovječanstvo do sada već upoznalo Isusa i postalo
katoličko.'' (str. 54.; 59.)
Konačni
zaključak - ovo iznimno značajno djelo M. Restrepa
(gdje moramo svakako zahvaliti nakladničkoj kući
'Benedikta' na odličnom raspoznavanju duhova)
nezaobilazan je priručnik života vjere i duhovnosti za
svakog katolika. Ne samo da će, uz uvjet osobne
raspoloživosti, uspjeti probuditi one zaspale ili
pospane, nego će i onima budnima pojačati svijest o
njihovoj vojnoj zadaći. Spašavati duše za Božje
kraljevstvo i njegovu Crkvu - izričito postavljena
primarna zadaća, pomoću duhovnih sredstava iz
nepresušne riznice sakramenata i tradicije duhovnosti;
formula čija se važnost nikad ne može dovoljno
isticati i opetovati. Knjigu možete nabaviti na ove
kontakte.
Mirko Horvat
katolik.hr
|