Ono što kolegu Dujmovića najviše zabrinjava
pretpostavka je da HDZ uopće nije svjestan što mu se
sprema. Ima u tome mnogo istine. Prije nekoliko
tjedana partner bivše Tuđmanove stranke Srpska
samostalna demokratska stranka gotovo se 'došuljala'
do proglašenja 'autonomne srpske oblasti' u istočnoj
Slavoniji, pa je to u posljednji trenutak spriječio
nitko drugi nego HNS. Očito je vlast toliko
'zamantala' HDZ da više ne vidi zbilju, odnosno kao da
je potpuno prekinuo pupkovinu sa svojom i našom
poviješću.
Kaže se da će onaj tko zaboravi prošlost, morati
ju ponoviti. U Hrvatskoj je jugokomunistička
prošlost ipak nazočna, i to u velikim količinama.
Javnost je nedavno bila uzbuđena komentarom
uvodničara 'Glasa Koncila' Ivana Miklenića o
svenazočnosti komunista u hrvatskom političkom
životu. I ova uzbuna izgleda pretjerana. Tobože
komunista više nema, njihova sljedba se
demokratizirala, Miklenić zaziva prošlost, itd.
Možda organiziranih komunista više nema, ali postoji
nešto što se naziva 'komunističkim mentalitetom'
koji je teško potpuno točno definirati, no on
postoji. U Hrvatskoj upravo cvjeta. Ponajprije zbog
toga što u nas nije izvršena neophodna lustracija
bez koje jedno demokratsko društvo ne može
funkcionirati.
Postkomunistima i nije potrebna neka vidljiva
organiziranost, oni preko medija i politike
ponajprije krivotvore svoju i time našu povijest, te
temeljem toga odlučuju o gotovo svim pitanjima
današnjice i budućnosti. Tko im se suprostavi, toga
se napada da je ustaša i time fašist ili potpuno
protjeruje u, nazovimo to, tamu nepostojanja. A koga
nema u javnosti, on ne može utjecati ni na što, on
je politički mrtav. To su tipično komunističke
metode.
Tuđmana treba kritizirati, ali i
hvaliti za ono dobro što je učinio
Da su
potajni komunisti zaurlali nakon Miklenićeva
komentara, moglo se očekivati. No začuđuje
reagiranje Udruge za unaprjeđenje pravosuđa u RH
'Juris Protecta' koja u svojoj izjavi u povodu
uvodnika u 'Glasu Koncila' ponavlja stare
komunističke tvrdnje o vladavini Franje Tuđmana
kao apsolutističkoj kojom je postavio krive
temelje države. Pitamo se kako se takva država pod
Tuđmanovom upravom mogla uspješno obraniti od
srpske agresije u vrlo nepovoljnim
vanjskopolitičkim prilikama?
Pravnici navedene organizacije idu tako daleko pa
tvrde da je Tito likvidirao za vrijeme Informbiroa
'većinu hrvatskih i jugoslavenskih komunista', što
je velika izmišljotina, jer su golemu većinu tada
proganjanih komunista sačinjavali staljinisti i
pripadnici nehrvatskih naroda; uglavnom su to bili
Crnogorci i Srbi. Govoriti o tome da je Tuđman
predao sve gospodarstvo u ruke 200 obitelji teška
je prijevara, jer dosad nitko nije objavio imena
tih obitelji, jednostavno zato što se to nije ni
dogodilo. Reći za Tuđmana da je državu
poistovjetio sa sobom kao francuski kralj Lui XIV.
Neoprostivo je krivotvorenje povijesti.
Tuđman je zasigurno napravio brojne pogrješke,
prije svega u pretvorbi i privatizaciji, te u
personalnoj politici, ali njegove zasluge za
stvaranje hrvatske države naveliko nadmašuju
njegova zastranjivanja koja su djelomično bila
neizbježiva, jer Hrvati nisu bili spremni za
stvaranje vlastite države, a srpski ustanak je
naveliko narušio proces formiranja državnih
institucija, a da o međunarodnim nepogodnostima i
ne govorimo. 'Juris protecta' žali se na
tuđmanovsko 'devastiranje pravosuđa' kao da je
Tuđman preuzeo od komunista istinski neovisno
pravosuđe. Ono je za vrijeme Jugoslavije bilo
najoštrije oružje Partije u obračunu sa svim
stvarnim i izmišljenim neprijateljima, i to je
pravosuđe preuzeo Tuđman nakon pobjede na
izborima. Druge mogućnosti nisu postojale kao,
primjerice, u bivšoj istočnoj Njemačkoj gdje su
zapadni Nijemci temeljito očistili pravosuđe od
komunista postavivši svoje demokratske pravnike u
sve institucije.
Da se Tuđmana kritizira s rubnih područja
bosanskohercegovačkog 'tamnog vilajeta', i to iz
redova Katoličke crkve koji su za vrijeme
komunizma itekako služili režimu, (sjetimo se
svećeničke udruge 'Dobri pastir') ne začuđuje, ali
i ovdje treba postaviti pitanje zašto se ti
redovnici i svećenici miješaju u politiku, odnosno
zašto kritiziraju svoju subraću koja imaju
suprotna mišljenja. Tako je profesor na
Franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u
Sarajevu fra Petr Jeleč iznio svoje viđenje
komentara u 'Glasu Koncila' očešavši se o Tuđmana
i hrvatske katolike na nedopustiv način, jer ipak
u Crkvi mora postojati neka unutarnja sloga ako
misli djelovati u jednom tako razjedinjenom narodu
kao što je hrvatski. I fra Jeleč iznosi hipotezu
kako bi Hrvatska bila bolja da nije bilo Tuđmana,
odnosno da je na njezin vrh došao književnik Vlado
Gotovac, jer da bi u tom slučaju Hrvatska već bila
u EU i manje stenjala pod težinom kriminala i
korupcije.
To su, dakako, smiješne
pretpostavke. I ovdje se možemo pitati zašto narod
nije na prvim slobodnim izborima glasovao za
Gotovca nego za Tuđmana. Obojica su prije toga
bili vrlo slični disidenti, intelektualci i
zatvorenici; Gotovac je možda bio u javnosti
poznatiji. Odgovor je jednostavan: jedini je
tadašnji hrvatski političar koji je imao jasnu
viziju o ponovnom uspostavljanju hrvatske države
bio je Franjo Tuđman. Svi ostali su manjeviše
očijukali s nekakvom labavom jugoslavenskom
zajednicom. I Gotovac je imao svoju jugoslavensku
mrlju, primjerice kad je u Beogradu ružno govorio
o hrvatskoj jezičnoj Deklaraciji. Narod je to
prepoznao i dao glasove Tuđmanovu HDZ-u. Njemački
književnik Bertold Brecht jednom je napisao da
onat tko se ne slaže sa svojim narodom treba
promijeniti narod. Upravo su u Bosni, ali ne u
Hercegovini, naveliko zatajili neki franjevački
pametnjakovići koji su se udaljili od svoga naroda
i danas u Sarajevu služe samo kao 'ukras' za
nepostojeću muntinacionalnost toga nekad
višenacionalnog grada koji danas podsjeća na
nekakvu arapsku prijestolnicu.
Stranci vole svoje bivše
nacionalne junake sa svim njihovim manama
Njemački tjednik 'Der Spiegel'
(16.8.) objavio je naslovni članak o 70.
obljetnici dolaska britanskog premijera Winstona
Churchilla na vlast kad se on kao jedini u Europi
našao nasuprot goleme Hitlerove ratne mašinerije.
Iz članka saznajemo da je Churchill imao prije
preuzimanja premijerske dužnosti i neka pozitivna
mišljenja o tome kako je 'Hilter uredio svoju
državu'. Iz drugih izvora je poznato da se kasniji
britanski državnik upravo oduševljavao politikom
fašističkog vođe Benita Mussolinija. Inače Winston
je bio veliki politički prevrtljivac, tri puta je
mijenjao stranke, a prije nego što su ga
konzervativci izabrali za predsjednika vlade bio
je na zalasku svoje političke karijere. U Burskom
ratu istakao se ubijanjima protivnika, a kad se u
našem Drugom svjetskom ratu radilo o tome kome
dati prednost, komunisti Titu ili rojalistu Draži,
Churchill se odlučio za komunista, jer, kako je
rekao, 'partizani ubijaju više Nijemaca nego
četnici'. Nijemce je šovinistički nazivao 'Hunima'
zapovjedivši temeljito bombardiranje bronjnih
civilnih objekata, uništivši čitave gradove,
zapravo su to bili ratni zločini po zapovjednoj
odgovornosti najgore vrste. A što su učinili
Britanci? Postavili su mu spomenik pred
parlamentom u Londonu. Smatraju ga jednim od
svojih najvećih državnika svih vremena. Hrvati u
Zagrebu odredili su za Tuđmana jednu ledinu kao
trg na kojem psi olakšavaju svoje mjehure. Takav
smo mi narod.
Ovakovih churchillovskih primjera
u Europi i svijetu ima na pretek. Već smo nekoliko
puta pisali o Mussolinijevu kultu u Italiji. Prema
mišljenju švicarskog povjesničara Arama
Mattiolija, u Berlusconijevoj Italiji došlo je do
'renesanse fašizma': (nejgova knjiga 'Viva Duce',
naklada Schäningh, Padelborn, 2010.). U Italiji se
dogodilo posve prirodno 'normaliziranje fašizma' i
odavanje 'počasti starim borcima' toga gibanja.
Sadašnji predsjednik talijanskog parlamenta
Gianfranco Fini odavno je izjavio kako je za njega
'Mussolini najveći talijanski državnik 20.
stoljeća', što mu nije štetilo u politici, dapače
po svemu izgleda da bi mogao svrgnuti Berlusconija
i postati predsjednikom talijanske vlade, u državi
osnoviteljici EU-a i NATO-a. Dakako, Fini je u
međuvremenu promijenio neka svoja mišljenja o
fašizmu, u Izraelu se poklonio žrtvama holokausta,
ali, kako rekosmo, njegova postfašistička prošlost
nije bila zapreka njegovoj sjajnoj političkoj
karijeri. U nas, pak, bivši premijer Ivo Sanader
šalje po noći traktore da skinu ploče u čast
književnika Mile Budaka i ustaškog časnika Jure
Francetića. Prije nekoliko dana njemački dnevnik
'Frankfurter Allgemeine' izvještava da su
Norvežani podigli velebnu spomen kuću u čast svoga
velikog književnika Knuta Hamsuna u njegovu rodnom
mjestu, a on je bio nepopravljivi obožavatelj
Hitlera i nacizma. Njegovo književno djelo
smatraju mnogo važnijimm od njegovih političkih
zabluda. Tako to rade civilizirani i kulturni
narodi, za razliku od nas Hrvata.
U Hrvatskoj se ne cijeni istina
Budaku
je uspjelo spasiti Krležu za vrijeme ustaške
strahovlade, dok su komunisti ne samo ubili Budaka
po kratkom postupku, nego i silovali i nabili na
kolac njegovu 22-godišnju kćerku Grozdu koja nije
imala nikakve veze s politikom. Tko je ovdje
'donositelj slobode i demokracije', kako je
predsjednik Ivo Josipović nazvao partizane na
četničkom derneku u Srbu, ustaše ili komunisti?
Kako je moguće da čak i najnoviji događaji kao što
je 'Oluja' i uopće Domovinski rat još nisu našli
'svoje pravo mjesto u povijesti'? (Glas Slavonije,
4.8.). Očito to netko ne želi, i to ne samo zbog
razlika u mišljenju nego zato što se želi
izbrisati iz sjećanja naroda ono na čemu je
zasnovana hrvatska država. U 'Bljesku' i 'Oluji'
bilo je zlodjela i s hrvatske strane. No više je
nego očito da u svakom ratu neizbježivo dolazi do
tzv. kolateralnih šteta. Ne postoji 'higijenski
čisti' rat. Očito to neki neprijatelji hrvatskog
naroda u zemlji i inozemstvu ne žele prihvatiti
kad je riječ o našim vojnim pothvatima koji su,
stručno govoreći, bili besprijekorni. Evo što je
prema navedenom izvoru o tome rekao ratni načelnik
Stožera specijalne policije MUP-a Željko Sačić:
'Branitelje i generale kriminilazirali smo mi
sami. Mi sami sebe nismo tretirali kao pobjedničku
snagu i vjerojatno se ni jedna država u svijetu
prema svojoj pobjedničkoj vojsci nije odnosila kao
što se prema svojoj odnosila hrvatska politička
elita. Od 2000. do danas, na djelu je politika
koja se zalaže za izjednačavanje statusa agresora
i žrtve'. Ovdje samo treba reći kako je krajnje
vrijeme da se imenom i prezimenom navedu pojedinci
i institucije koji izjednačavaju agresora i žrtve.
Da netko želi prešućivanjem i krivotvorenjem
povijesti ne samo ugušiti istinu nego i
onesposobiti hrvatski narod da temeljem
sagledavanja istine živi bolju današnjicu i
izgrađuje još bolju budućnost, uvidio je i
režimski povjesničar Tvrtko Jakovina koji je
napisao: 'Iz prošlosti se rijetko kada uči. Vidi
se to i s našom opsesijom Drugim svjetskim ratom.
Nastavimo li politizirati nedavnu prošlost,
grobovi će nas stalno gušiti i izazivati podjele u
društvu. To je korisno političkim partijama, ali
pogubno za društvo i državu'. (Jutarnji list,
4.8.). Ono što Jakovin stavlja u budućnost već se
stalno zbiva sad i ovdje. U Hrvatskoj se vode
opasne političke svađe na obilježenim i
neobilježenim grobovima, potonjih je mnogo više.
Namjesto da se napokon kaže istina o pogubnosti
svih totalitarnih i nedemokratskih režima, o
nacionalizmu i komunizmu, u nas se vode svađe na
sporednim kolosijecima povijesti.
Milan Jajčinović tvrdi u svezi s
tim da je 'Hrvatska, zemlja zaborava' (Večernji
list, 19.8.). Možda, ali ako je tome tako, treba
prodrmati sve da se probude iz 'slatkog
zaboravljanja', jer će nedoučene lekcije morati
ponavljati, možda u još gorim i krvavijim
sukobima. Jajčinović ovo piše u svezi s
postavljanjem poprsja hrvatskom liječniku Ivanu
Šreteru koji je za vrijeme komunizma bio proganjan
samo zbog jedne jedine hrvatske riječi, namjesto
'oficir' napisao je 'časnik', pa ga je nakon toga
četnički književnik Goran Babić slao 'pod zemljicu
carnu, travu zelenu', dakle u smrt, što su kasnije
poslušali njegove srpske bradonje ubivši hrvatskog
rodoljuba Šretera.
Samo nekoliko dana poslije ove
Jajčinovićeve žalopojke saznali smo da je Hrvatska
vlada sufinancirala nedjelo lingvistkinje Snježane
Kordić 'Jezik i nacionalizam' (naklada Durieux,
Zagreb) u kojoj ona tvrdi da Hrvati ne govore
hrvatski, da postoji samo 'srpsko-hrvatski',
dovodeći one koje brane svoj hrvatski u blizinu
njemačkih nacističkih ideologa.
Eto, tu
smo. Vlada ne sufinancira samo spomenik u čast
četničkih pobunjenika u Srbu, nego i knjigu jedne
neznalice koja niječe postojanje hrvatskoga
jezika, čime vlada krši hrvatski Ustav. U
Hrvatskoj je glede antihrvatstva stvarno sve
moguće.
Piše Gojko Borić,
Hrvatski list, 09.09.2010.
12.09.2010. |