Kad se malo bolje razmisli, reakcije su i bile očekivane
jer baštinici komunističkog sustava sve će vam danas
oprostiti, oprostit će vam, doduše s teškom mukom, možda
i rušenje Jugoslavije, ali diranje u Jasenovac - nikada.
Komunizam je pregažen u vrtlogu povijesnih promjena,
Jugoslavija se raspala u krvi, ali, što je zaseban
fenomen, Jasenovac je kao mit opstao pa kad se danas
raspravlja o Jasenovcu, stječe se dojam da i nismo u
samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi, nego još
uvijek u Jugoslaviji i da velikosrpska mitomanija i
dalje egzistira.
Na Razumov intervju među prvima je
reagirao veleposlanik Republike Srbije u Zagrebu
Stanimir Vukićević. Obratio se Ministarstvu vanjskih i
europskih poslova Republike Hrvatske i zatražio
službeni stav i komentar hrvatskih vlasti u povodu
izjave hrvatskog povjesničara i katoličkog svećenika
Stjepana Razuma", obavijestila je beogradska Politiku.
Po pisanju toga lista, navodno je i Izraelska kulturna
zajednica austrijskih Židova oštro osudila, kako kažu,
novi u nizu pokušaja poricanja holokausta. Po pisanju
Politike, od izjave dr. Stjepana Razuma ogradila se i
Zagrebačka nadbiskupija.
Voditelj odnosa s javnošću Zvonko
Franc navodno je u telefonskom razgovoru za Politiku
rekao da dr. Stjepan Razum nije dao intervju kao
svećenik nadbiskupije, već kao povjesničar. Franc nije
pritom komentirao činjenicu da je Razum načelnik
Nadbiskupijskog (povijesnog) arhiva u Hrvatskom
državnom arhivu i da je imenovan uz suglasnost
nadbiskupa.
U hrvatskim medijima zabilježeno je
nekoliko pokušaja da se diskreditira dr. Stjepan Razum
zbog danoga intervjua i teza iznesenih u njemu.
Najveći, ali i najuzaludniji pokušaj osporavanja
poduzeo je novinar i kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav
Bešker. Na cijeloj novinskoj stranici tog zagrebačkog
dnevnog lista objavio je tekst pod naslovom
"Povjesničar za kojeg ne postoji ni jedan dokaz da je
logor Jasenovac bio stratište", a u nadnaslovu se
pita: Kako je Stjepan Razum poništio postojanje
tvornice smrti".
Bešker upozorava, implicite prijeteći u maniri komunističkoga
apartčika, da je Stjepan Razum pročelnik Nadbiskupskog arhiva kojem država plaća
troškove, odnosno da država ima spram njega dužnosti i nikakva prava. Premda je
svoju nervoznu reakciju nabacao na cijelu novinsku stranicu, uzalud su se
čitatelji nadali pronaći makar i jedan racionalni protuargument na teze koje je
dr. Stjepan Razum iznio u Hrvatskom listu. Šokiran što dr. Razum tvrdi da nema
dokaza da je u Jasenovcu počinjen sustavan i masovan zločin, Bešker mu odgovara
pozivajući se na Vladimira Žerjavića i njegov proračun o 83.000 ubijenih u
Jasenovcu, a onda dodaje i još davne iskaze nekih "svjedoka", Srba, koji su
navodno vidjeli leševe kako plutaju Savom.
Ključno Razumovo podsjećanje da su komunističke vlasti u tri
navrata počele s iskapanjem u Jasenovcu, 1961., 1964. i 1984., ali nakon svakog
pokušaja prekidale iskapanje i skrile nalaze, jer su naišli na posmrtne ostatke
ubijenih hrvatskih vojnika i civila, što znači da ima dokaza za partizanske, a
ne za ustaške zločine u Jasenovcu, Bešker u svojoj reakciji ne spominje. U
nedostatku, dakle, iole suvislog odgovora na Razumove teze i zaključke, s jedne
strane, a gonjen strasnom, tipično komunističkom željom da ga u korijenu
sasiječe ad hominem, s druge strane, novinar Jutarnjeg lista služi se klasičnom
logičkom smicalicom Argumentum ad verecundiam, pa mu suprotstavlja
komunističke autoritete koji su o Jasenovcu izrekli svoje procjene.
Vladimir Žerjavić nije bio ni povjesničar ni demograf, dao je
samo vlastitu procjenu broja stradalih koristeći se demografskom statistikom, a
koliko je njegova procjena vjerodostojna i potkrijepljeno nepobitnim dokazima,
Bešekru očito nije od odlučne važnosti. Rabeći takvu metodu, novinar Bešker pao
je ispod razine profesionalnog i intelektualnog digniteta. Dr. Stjepan Razum u
intervjuu je govorio iznimno trezveno, sabrano, argumentirano i nadasve logički.
Svaka njegova misao, teza i stav su silogistički-konkluzivni, a na njih je
Bešker odgovorio pamfletima i manipulacijama. Dr. Razum, pokazao je to u
intervjuu, vrsni je intelektualac, a protiv razuma i Razuma nije moguće
polemizirati komunističkim dogmama.
Svatko tko je normalan osudit će svaki
zločin bez obzira na počinitelja. To uopće nije
pitanje lijeve ili desne političke orijentacije, nego
pitanje postojanja ili nepostojanja humanizma i
savjesti u čovjeku. Nije teško osuditi pojedinačna ili
skupna pogubljenja u Jasenovcu, ali ovdje je riječ o
višedesetljetnom, propagandističkom konstruktu koji se
gradi na Jasenovcu i s kojim se čitav jedan narod i
danas drži u stanju političke, moralne i uopće
razvojne inhibicije pri čemu se svaki pokušaj
preispitivanja tog konstrukta unaprijed sprječava i
stigmatizira. Suvremeno poimanje fenomenologije
zločina je kompleksno pa zločin ne podrazumijeva samo
činjenje zla, nego je krimen i nijekanje počinjenoga
zla, ali isto tako zločin je i nametanje zločina
cijelom jednom narodu kad za to nema dokaza, zločin je
i biti u službi tog nametanja i takve propagande pa
kad novinar Bešker o Jasenovcu govori kao o tvornici
smrti bez ikakvih argumenata, onda je on u službi
velikosrpskog mita o Jasenovcu, u službi beogradske
tvornice laži i u službi te vrste zločina protiv
hrvatskoga naroda.
Prije bilo kakve apodiktične procjene
o broju žrtava ustaškog zločina u Jasenovcu potrebno
je iznijeti dokaze. Ni Javna ustanova spomen-područje
Jasenovac, koja barata s brojem od 81 tisuće
stradalih, nema čvrste dokaze da su ljudi s toga
popisa zaista i stradali u Jasenovcu. Jedno temeljito
istraživanje o Židovima u Vojvodini pokazalo je da 95
posto onih Židova iz Vojvodine koji su navedeni u
jasenovačkom popisu nisu tamo završili. Uprava Javne
ustanove priznaje da taj svoj popis temelji na
podacima jugoslavenskog Državnog zavoda za statistiku
iz 1964. godine, a taj popis sastavljala je Zemaljska
komisija u sastavu koje su bili i četnici preobraćeni
u partizane.
Jugoslavenska historiografija i sve komunističke vlasti,
uključujući i one današnje u Hrvatskoj koje na određen način baštine tu
ideologiju, imaju strašan problem u pogledu Jasenovca: nabacaju se različitim
podatcima u broju stradalih, a nemaju konkretnog dokaza. Sve njihove teorije i
procjene padaju u vodu pred pitanjem: Gdje su kosturi? Njih nigdje nema ni u
jednom slučaju tzv. masovnih ustaških stratišta. U tome je ključna razlika
između žrtava partizanskog i komunističkog zločina i žrtava ustaškog zločina.
Danas nije teško dokazivati okrutne partizanske i komunističke
masovne zločine jer kosti hrvatskih žrtava izbijaju svakoga dana na vidjelo na
svakom dijelu Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, a time izbija i surova
i mračna istina o naravi sustava koji Bešker, Goldstein i slični uporno brane. S
druge strane, nigdje posmrtnih ostataka navodnog masovnog ustaškog zločina u
Jasenovcu, Jadovnu...
Istražite i iskopajte već jednom barem tisuću ili dvije
kostura, ako već ne možete 50, 80, 500 ili čak 700 tisuća, i dokažite da se
masovni zločin zaista dogodio, pa će vam ljudi vjerovati. Dok se to ne dogodi,
sve te ogorčene tvrdnje dio su održavanja velikosrpskog mita o Jasenovcu, kao
što je dr. Stjepan Razum ustvrdio u intervjuu.
Beškeru je teško priznati da je dr. Razum u pravu. Njemu je kao
i većini komunističkih apologeta zapravo teško napraviti iskorak iz svijeta u
kojemu je cijeli život živio, ne znajući, ne želeći znati da postoje i drugi
svjetovi. Jer kad bi iskoračio, pljunuo bi zapravo na cijeli svoj život i
shvatio da ni pišljiva boba ne vrijede istine za koje se zauzima i bori. Rijetki
među njima smognu hrabrosti suočiti se sa sobom, a jedan od njih je Stanko Lasić
koji je u poznim godinama, u svojim Autobiografskim zapisima, priznao da se
Jugoslavija rodila u zločinu, u zločinu je rasla i u zločinu je nestala. Lasić
je vrhunski intelektualac, ali je bio komunistički fanatik, partizan i član
SKOJ-a te se u to doba i osobno obračunavao s "neprijateljima" i organizirao
premlaćivanja neistomišljenika. Tek 2000. odlučio je objaviti potresne slučajeve
partizanskih zločina u Zagrebu, Karlovcu i drugdje nad trudnicama, djecom i
ostalim nedužnim ljudima kojima je i sam svjedočio. Kaže da mu se"zaledio dah"
od tišine kojom su ljudi popraćali te zločine, a na zakašnjelo priznanje i
objavu odlučio se kao na oblik samokažnjavanja.
Osim Beškera u Jutarnjem listu,
nekoliko još sramotnijih osvrta na Razumov intervju
objavio je i riječki Novi list. No ti su osvrti doista
toliko jadni i plitki da ne zaslužuju nikakav komentar
osim što je tragikomično da bilo koji medij daje
prostor autorima koji ni profesionalno ni
intelektualno nisu dorasli takvoj vrsti posla. Sve te
reakcije samo potvrđuju da je u slučaju Jasenovca
potrebno krenuti - ab ovo!
Piše: IVICA MARIJAČIĆ
Hrvatski list
30. kolovoza 2012.
VRIJEME JE DA SRUŠIMO VELIKOSRPSKI MIT O JASENOVCU
|
