"Kad se komunjarama kaže istina, onda su poput stršljana",

rekao je glavni urednik Glasa Koncila, mons. Ivan Miklenić i time kratko i jasno formulirao činjenično stanje s kojim se susreće svaki Hrvat koji se usudi suprostaviti komunjarama. Pozvao je Hrvate da na sljedećim parlamentarnim izborima svoj glas daju nekoj manjoj državotvornoj stranci, a ne HDZ-u ili SDP-u.

Na drsko pitanje tportala "je li zaista mjesto Crkve da se miješa u politiku i savjetovne teme", mons. Miklenić je odgovorio: "To je toliko staro pitanje da ga je sramota i postaviti".

Bravo gospodine Miklenić! Tako treba s onima koji ne poznaju granice pristojnosti.

No, pozabavimo se pitanjem, što to znaći, mješati se u politiku? Je li politika rezervirana samo za one koji primaju plaću da se njome bave u okviru svojih stranaka, u Saboru i Vladi? Znaći li to da svi drugi moraju biti apolitični? Moramo li svi mi zatvoriti oči i šutke promatrati kako nas odvode u Balkaniju, kako četnicima koji su poubijali hrvatske hodočasnike grade spomenike? Kako osiguravaju novce za stanove onima koji su granatirali naše gradove, a onda pobjegli u strahu od osvete? Smijemo li se zgražati nad predsjednikom koji kaže da je ponosan na one koji nose kape s crvenom zvijezdom i titova odlikovanja?

Ako sve to ne smijemo mi obični ljudi, pa ne smije čak niti naša Crkva, bez da svi budemo etiketirani kojekakvim uvredljivim sloganima, onda Hrvatska nije ni slobodna, ni demokratska, a nije niti zemlja Hrvata. I onda postaje jasno zašto od predsjednika na dolje svi govore o hrvatskim građanima, a ne o Hrvatima. Pitam se samo gdje su ostali stanovnici sela i zaselaka.

U svojoj kolumni mons. Ivan Miklenić piše: "I prvi hrvatski predsjednik (Franjo Tuđman) bio je bivši komunist koji je kao suradnike također okupio bivše komuniste; a da to nije učinio, nikada on ne bi došao na vlast niti bi Hrvatska postala samostalna država. Za razliku od prvog predsjednika, koji je (premda je bio bivši komunist i general JNA) bio istinski hrvatski državotvoran, vjerovao i iskreno radio i borio se za osamostaljenje Hrvatske, mnogi njegovi suradnici i kasniji nositelji visokih državnih funkcija, a bivši komunisti, nikada nisu čvrsto zastupali hrvatsku državotvornost i mnogi od njih, da nije uspjelo osamostaljenje Hrvatske, bili bi na strani onih koji bi bez trunke grižnje savjesti sudili hrvatskim nacionalistima i separatistima".

"Miklenić smatra da komunisti, čast iznimkama, nisu nikad imali državotvorno hrvatsko opredjeljenje te da su trenutno na vlasti, jer poznaju metodologiju izvršavanja moći i vladanja", piše Jutarnji.hr.

On nije prvi koji tako zbori. Pokojni Karl Gustav Ströhm rekao je jednom zgodom nešto što neću nikada zaboraviti: "Srpski komunista bio je na prvom mjestu četnik, a onda komunista. Slovenski komunista bio je prvo Slovenac, a onda komunista. Hrvatski komunista bio je prvo Jugoslaven, a onda komunista."

Miklenić dalje:

"Oni su se otpočetka infiltrirali u sve novonastale političke stranke u Hrvatskoj i uspjeli potpuno onesposobiti stvarno hrvatski orijentirane stranke za ikakav bitan utjecaj u hrvatskom društvu i državi. Oni su preuzeli kontrolu nad većinom medija, nad kulturom, oni su izvršili nemoralnu i često protupravnu privatizaciju i pretvorbu, oni su razorili hrvatsko gospodarstvo i usmjerili ga u skladu sa svojim interesima, a na očitu štetu općega dobra i svih ostalih hrvatskih građana".

Točno tako, samo bih nadodala da su istom metodom pokušali ovladati hrvatskim udrugama po svijetu. Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj osjetila je to na vlastitoj koži. Nisu oni čak ni krili svoje namjere. Jasno su nam rekli "vi ste vi, a mi smo mi, mi ćemo na vas džonom, koga je briga za Hrvatsku kulturnu zajednicu, ono što mi hoćemo - to je ime i Društvene obavijesti". Dakle, što su u Hrvatskoj radili na razini države, to su u Švicarskoj i drugdje radili na razini udruga.

Mons. Miklenić piše o tome kako su komunisti uveli surovi kapitalizam, te su krivi za rasprodaju državnih dobara. Oni žele Hrvatsku slabu, na koljenima, pa pužu pred međunarodnim silama. Nije li to stvarnost koju već i slijepac vidi?

O Ivi Sanaderu kaže: "Iznenadni i vjerojatno prisilni odlazak Ive Sanadera, koji je očito bio uvelike marioneta u njihovim rukama, poslužio je da baš bivši komunisti preuzmu potpunu kontrolu nad najjačom hrvatskom političkom strankom, premda su u njoj manjina".

Iz HDZ-a još nema komentara, ali se zato javio Tonino Picula i rekao da je komentar Miklenića folkloristički, te da:
"Jedini pravi autentični jugonostalgičari, uz ljude koji žive od malih primanja pa se sjećaju vremena kada su primanja bila redovna i dovoljna za pristojan život, je i crkva.... Crkva je u Jugoslaviji bila jedina prava oporba jednopartijskom sistemu i bez konkurencije na tržištu ideja i programa. Oni bi htjeli da je i danas tako i ne mogu se pomiriti s konkurencijom. U Crkvi danas postoji problem identiteta i onoga što bi htjeli postići.... Miklenić je vidljivo nervozan kada vidi što se događa Jurakovoj, Mravku, Polančecu, a sutra bi moglo Sanaderu. ... Za vrijeme Sanaderove vlasti crkva je bila obilato namakana novcem i sada se uvukao strah da bi se to moglo promijeniti, .... Miklenić šalje upozorenje da će Kaptol okrenuti leđa HDZ-u na idućim parlamentarnim izborima ako se nastavi s demontiranjem klijentelističkog sustava koji je uspostavio bivši premijer."

O tome koliko su primanja bila redovna i dovoljna za pristojan život, mogla bih napisati stranice i stranice. Ali jedno je točno. Crkva je u Jugoslaviji bila jedina prava oporba. Koje li žalosti, Crkva je i danas jedina prava oporba. Za poželjeti je da bude hrabrija, jer ako nam ona i Bog ne pomognu, završiti ćemo tamo od kuda smo prije 20 godia, uz puno krvi, jada, boli i suza nastojali otići.

Dunja Gaupp, dopredsjednica

Hrvatska kulturna zajednica

13.08.2010.