"Libar Miljenka Smoje"� ili "ča je četverosatna dokumentarna serija nego diletantski skrpljena fantažžija"� - Kronika najavljene krivotvorine

Ta se stvar zove "Libar Miljenka Smoje, oli ča je žživot vengo fantažžija"�, serija je Dokumentarnog programa HTV-a, autor joj je � kao scenarist i jedan od dvaju redatelja - ŽŽeljko Rogoššić. Odvrtila se u četiri jednosatna nastavka. Odgledao sam ih, sa svrhovitim zanimanjem, sva četiri, ali � poznajući Rogoššićev lik i "djelo" �- bio sam siguran da ću i nakon njihova emitiranja spoznati ono ššto sam znao i prije: riječ je o novom i, očekivano, potpuno lažžljivom prilogu Smojinu mitu.

Ja sam, naime, 25. studenog 2008. godine u Makarskoj prvi put predstavio svoju knjigu "Spomenik izdaji � nova Orjuna (prilozi za žživotopis Miljenka Smoje)� na točno 488 stranica formata 24x17 centimetara i ovako od oka ocjenjujem da bi mi za najsažžetiji opis i komentar ovih najnovijih Rogoššićevih smiššljotina trebao cijeli jedan arak papira (ili točno ššesnaest stranica). Ali, kako je riječ o dijelom beznačajnim, a dijelom potpuno ofucanim lažžima, usredotočit ću se samo na one najkrupnije i najučestalije.

Ipak, i za taj najsažžetiji prikaz Rogoššićeva potpuno friziranog prikaza Smojina žživota trebat će mi dosta prostora u Hrvatskom listu. U prvom dijelu prikazat ću ššto je Smoje doista bio, a u drugom ono ššto je rečeno da je bio, u toj četverosatnoj seriji, ali i oko nje.

Prije, tijekom i nakon emitiranja serije u takvom potpuno iskrivljenom, mitomanskom Rogoššićevu duhu pisali su gotovo svi najmoćniji "domaći� kolonijalni mediji, većina od njih i cijele serije panegirika, što samom Smoji, što njegovu televizijskom žživotopiscu: Slobodna Dalmacija, Večernji i Jutarnji list, kao i režžimska mrežžna glasila na čelu s Indexom i T-portalom.

Istinu su, s hrvatske strane, pisali samo Zvonimir Hodak, jedan od vodećih suvremenih političkih komentatora, na portalu Dnevno.hr, neočekivano brojni bezimeni hrvatski čitatelji na spomenutim i drugim portalima, te, paradoksalno, Boris Raššeta iz Novosti, koji Rogoššićevu seriju osporava s otvorenog orjunaško-četničkog stajališšta.

Rašeta, naime, svoj tekst od 15. listopada završšava ismijavanjem Rogoššićeva pokuššaja da orjunašša Smoju umije hrvatskom vodicom, kroz usta jednog svoga djelomice anonimnog pobratima "Vladimira iz Dugopolja", koji prije kraja serije kažže: "Ma ne znam višše ššto bih mislio o ovome, ali očekujem saznanje da je Smoje ubijen na Bleiburgu!� (rečeni "Vladimir"� je vrlo vjerojatno Vladimir Matijanić, nekad Raššetin pajdaš iz Ferala, a danas jedan od cijele bulumente udarnih jugonacionalističkih komentatora Slobodne Dalmacije).

Raššeta je pri tome samo djelomice u pravu, jer i u ovakvoj, tu i tamo "hrvatski retušširanoj� seriji, otvoreno orjunašškog duha ima i višše nego dovoljno. Naravno, daleko je višše onoga ššto je izostavljeno.

Sve ovo radim ne toliko radi Smoje i Rogoššića, već da pažžnju usmjerim -� ššto se u razbijenoj hrvatskoj medijskoj oporbi alarmantno malo radi - na pozadinu, medijsku, političku i najššire drušštvenu. Valja konačno i uzviknuti: ostavimo se izvršitelja, bavimo se njima koliko je nužžno, a usredotočimo se na naredbodavce!

Rogošić, dakle, nije bašš sasvim nevažan, kao ni njegovi suradnici (snimatelj i "suredatelj� Halapija, producent Škobić i urednik Mršić), iako su svi manje-višše u stvaralačkom smislu bezimeni. Puno je, naime, važnija "hrvatska� televizija, koja ih udomljuje i uhljebljuje, a potom znani politički blok vladajućih kukurikavaca, koji opsežžnim čistkama protivnika dovršava svoju kulturnu revoluciju i na njoj.

Najvažžniji je pak vladajući društveni sloj � "moderna� udbomasonerija starih partizansko-četničkih korijena. Ona ovakvom medijskom produkcijom čuva i dodatno utvrđuje svoju vlast, neupitnu već više od jednog desetljeća, neovisno o tome jesu li na vlasti "lijevi"� ili "desni�". Da bi rečena vlast opstala, mora izgraditi svoju veliku, sveobuhvatnu povijesnu lažž, a ona se sastoji od mnoštva malih i pojedinačnih. Takva je upravo ova Rogošićeva o Smoji, ni prva, ni zadnja. I zato je treba odgledati i proučiti: ona je zoran primjer današnje režimske televizijske dokumentaristike, nešto na ššto ćemo morati navikavati naše ionako prokisle želudce sljedećih mjeseci i, vjerojatno, godina.

Prelazim, dakle, na prvi dio ovog mojega osporavanja. Ono će tešško moći ponišštiti propagandni učinak Rogošićeve četiri jednosatne priče u mnogo moćnijem mediju, ali odustajanja nema. Tu i tamo usput navedem i poneki redak o sebi, budući da me se u javnosti ponekad spominje u vezi sa Smojom u iskrivljenom zrcalu.

Dakle za početak: evo tko je doista bio Miljenko Smoje!

Smojin udjel u progonu Ante Žanetića pedesetih godina

ŽŽanetić je bio jedan od najvećih splitskih i hrvatskih nogometašša svih vremena: dobitnik zlata na Olimpijadi u Rimu 1960. i srebra na 1. Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj iste godine. Prema uglednom londonskom World Socceru, zaslužžio je mjesto u najboljoj svjetskoj jedanaestorici za 1960: Grosics, Bergmark, Santamaria, Nilton Santos, Vergas, ŽŽanetić, Julinho, Pelé, Di Stefano, Puskas i Gento. Budući da je, kako je rekao moćni i prefrigani splitski novinar Zdravko Reić u Rogošićevoj seriji, Žanetić bio "hrvatski nacionalist�, tadašnji splitski jugonacionalisti pretukli su ga na splitskoj rivi, pa ubrzo pobjegao u inozemstvo, gdje i danas, u Australiji, živi. Na portalu AMAC-a 18. srpnja 2006. napisao je da je već u to olovno doba pedesetih godina prošlog stoljeća Miljenko Smoje bio �alfa i omega splitske Orjune�.

Nakon što sam u svojoj knjizi "Spomenik izdaji"� objavio ovo njegovo svjedočenje, ŽŽanetić, sada već duboko u osmom desetljeću života, poslao mi je svoju autobiografiju s ovom posvetom: �Gospodine Joško Čelan, bilo mi je veoma drago da ste stavili u Vašoj knjizi moje šmišljenje o Miljenku Smoji, tom splitskom izrodu, četniku i velikom splitskom orjunašu. Ti koji sada slave toga orjunaša i dižu mu spomenik u Splitu su hrvatski izdajnici i strani sluge. To su one snage koje su pisale za 'Fekala', sinovi pete kolone. Ante ŽŽanetić, Australia, 17. prosinca 2008.�

Razložžan oprez

Svoj prvi tekst o Smoji, u svojoj dvadesetoj godini, napisao sam na trećoj godini studija, u listopadu 1971. godine, dakle, prije višše od četiri desetljeća, pod naslovom �Miljenko Smoje � novinar iz boemskih vremena�. Vidi se da sam kao mlad čovjek i sam bio zatočnikom tada već dobro zacementiranog Smojina mita, ali na početku završnog pasusa napominjem da je �ovo samo jedna posredovana slika koju sam u sebi izgradio, a što može biti čista izmišljotina�. Bio je to i te kako razložan oprez!

Proljećarski šetebandijerašš

Jedan od najborbenijih i najeksponiranijih splitskih novoorjunaša Ivica Ivanišević u biografiji pod naslovom �Smoje� na 131. stranici tvrdi da je njegov idol u vrijeme hrvatskog proljeća bio �branitelj prokazanih žrtava�. Tu poziva u pomoć Enza Betizzu, splitsko-talijanaškog antituđmanovca, koji je u svojoj knjizi �Izgnanstvo� ustvrdio da je Smoje bio "�umjereni, ali uvjereni hrvatski patriot"�.

Istina je suprotna: Smoje najprije kroz usta bezimenih sugovornika, u Nedjeljnoj Dalmaciji (ND) od 14. studenog 1971. hvali Savku i Tripala kao �poštene� i �ofenzivne� političare. Nakon što Tito u Karađorđevu 2. prosinca 1971. godine objavi nasilnu smrt Hrvatskom proljeću, Smoje na tipičan način potpuno mijenja ploču: ž�Živimo lipo, bez straja�, �kunferi nan našš socijalizam� (ND 5.XII 1971.). U istom tjedniku 19.XII 1971. već viče u naslovu �Doli morete!� (krinke) hrvatskim nacionalistima, koji su sada �nakaze� i �pijana karnevalska povorka�, a potom prvi broju lista 1972. godine i �nacionalisti, fašisti, teroristi�, te cipelari jednog od vodećih proljećara, Dragutina Haramiju.

S protokom godina drugi progonitelji proljećara se smiruju, ali ne i Smoje. U prvosvibanjskom uvodniku, u Slobodnoj Dalmaciji (SD) od 1.II 1974. hrvatske domoljube naziva �baštardanin pasima�. Naslađuje se poratnom genocidu nad Hrvatima: �Sad ćemo se razgovarat. Sad ćemo sve račune sredit. Sve duge podmirit!� Smoje kao apologet genocida! Jedan od tih �baštardanih pasa� Miko Tripalo kasnije postaje Sorosev službenik, što je bio i Smoje, i kao šef HHO-a svoga progonitelja iz 1974. „beatificira�.

Igor Mandić o Smoji

U predgovoru Smojinim �Dalmatinskim pismima� iz 1976., kada ovaj ima već bolji dio opusa iza sebe, Mandić mu ispisuje vrlo dvojbene pohvale: Smoje je, pišše, �glas prosječnog mentaliteta svoje dalmatinske, splitske sredine�, �egoističan�, �prepotentno samodovoljan�, pruža �tradicionalistički otpor svim došljacima, od vlaja do turista�. �Prkosno bi pristao da sve oko njega propadne, ako smeta njegovu zadovoljstvu�. Dva desetljeća kasnije shvaća da su njih dvojica iznimno srodni protuhrvatski izrodi, pa u tjedniku Panorama od 8. XI 1995. godine Smojinu smrt opisuje kao �blokadu sunca�, a Smoju kao �nezaobilaznog hrvatskog pisca�, koji je dao (sic!) �epohalan pridonesak nacionalnoj kulturi�!

Titova smrt

Smoje 11. V 1980. godine u Kulušićevoj ND na dvjema stranicama piše tekst �Split je bez riči reka sve ča mu je na srcu�. �Cila povorka gre sa stadiona�, stoji u podnaslovu. �Nisu to drukeri koji se vraćaju sa prekinute utakmice. To se sam od sebe stvorija vojnički stroj, to divizije gredu i u sebi šapju zakletvu: Družže Tito, mi ti se kunemo...�

Branko Belan i Živko Jeličić o Smojinim scenarijima

Belan, jedan od najvećih hrvatskih filmašša, čiju je karijeru jugokomunizam grubo prekinuo, piše u Nedjeljnoj Dalmaciji, 21. XII 1980., o Velom mistu: �Zapisi Miljenka Smoje o tome što je sve vidio i čuo vireći godine te i te kroz šškure od ponistre, nastojeći da ne vidi ono što oku nije milo i da ne čuje ono što bi uho povrijedilo�. Slično mišljenje, kao i Belan, imao je i akademik Živko Jeličić, partizan s nacionalnim nervom, u Večernjem listu od 8. V 1988. godine: i Malo i Velo misto su, kažže, �povijesni falsifikati�.

Autor Joakim Marušić o Velom mistu,

u Večernjaku od 21. II 1981.: "Serija je 'pljuska kleromoralistima', ona je 'implicite, dakle ššoto stola, politički obojena, ona bilježi događaje 'crvenog grada' i dobro znam kome crvenilo na jugoslavenski način smeta�.

Polemika s Vnukom � SD i Vjesnik, od 19.VII do 27. IX 1981.:

Smoje napada pučkog glazbenika Duju Alaburića, koji se usudio pred hotelom Bellevue pojaviti u narodnoj noššnji Hrvatskog zagorja (koja ga je asocirala na njegova ultranegativca Vlatka Mačeka). U njoj prepoznaje �nacionalističku ludost�, u progonu koje, priznaje, �ponekad pretjera(m)�. Smoje je "sinja"� (zabilježio) klapu �seljačkih momaka�, koji su pjevali �ime Isusovo� umjesto �ime druga Tita�.

Živko Vnuk, komunist s nacionalnom žicom, glavni urednik Vjesnika iz 1950. godine, a tada urednik jednog Vjesnikova priloga, napada ga zbog ovakvih asocijacija, na što mu Smoje 20. IX 1981. odgovara tonom komandira Brice iz Maloga mista: "Znaš, kompanjo, kad se odigrala na Prokurativama ta opisana scena ja sam upozorio nekolicinu drugova na nadležnin mistima. Istu tu večer�. "Velikan"� Smoje kao čistokrvni jugokomunistički potkazivač!

Vnuk ne popušta, pa Smoje od njega dobiva ovakav portret: �truba posljednjeg suda, nedodirljiv, neumoljiv, neuhvatljiv, jak jakože bik, silnik od koga svi prave pipi od straja i bojadišu u žutož mudantine, tvrd kano klisurina, pun love, prepun glorije, umočen u prijetnje ka njok ušalšu od poma, e, pun zaleđa i veza, blaženik, faca bliska imperatoru, bog i batina, dubinka rezinovaja (pendrek -� op. J. Čn.), mamasantissima, bog-te-mazo!�

Smojin intervju s Jugom Grizeljem, hrvatskim orjunašem iz Beograda, ND 2. I 1983.

�Ja i Grizelj već desetljećima drugujemo�, piše Smoje. Zašto? Jer im je, kaže Grizelj, �od svega na svijetu najvažnija naša Jugoslavija. I čovjeka s kojim razgovaram uvijek uspjevam natjerati da se o tome izjasni... svjestan da će prema mojoj glavi poletjeti koja strijela s etiketom 'unitarista'�.

Polemika Miljenka Smoje i Josipa Jovića, ND, 15. II � 13.III 1983.

Smoje u Borbi, u veljači 1983. šiše tekst pod naslovom �Mi Jugoslaveni�. U njemu kaže da neka se �lipi, zdravi, snažni� u svijetu predstavljaju kao Jugoslaveni, a �grubi, malešni, kvadratasti� -� po nacionalnosti. Jović mu se suprotstavlja, ali on 13. ožžujka 1983. godine ustrajava: taj naslov �Mi Jugoslaveni� udario bi i �svome novinarskom opusu�. Ovo je samo jedan od istovrsnih odgovora svim talijanskim, hrvatskim, srpskim, crnogorskim i drugim političkim šibicarima, od Betizze i Ivkošića do Ivanišševića i Rogošića, o temi Smojina "hrvatskog domoljublja"�.

Smojin intervju Vojku Mirkoviću, Vjesnik, 6.XI 1983.

U cijelom žživotu u komunizmu, kaže, tekst mu je odbijen �samo jednom davno� (režimski čovjek!). Zvao ga je u Beograd Jure Bilić, jedan od zatornika Hrvatskog proljeća, i �jošš neki političari� i Smoje im iznosi �mišljenje o nekim ljudima� (opet potkazivač!). Na Mirkovićevu primjedbu da je u Splitu �sve više nervoznih reagiranja� na njegove komentare, odgovara da su ga �ispred kuće napala dva čovjeka, kao i grupa taksista ispred svetog Frane� riječima �anikriste, izdajico, prodao si se Srbima�. I dodaje: �Obratio sam se miliciji i sada taksisti ne viču za mnom�.

Početak izlaženja Ferala u ND, 16.X 1983.

Dolazak Slobodana Miloševića na čelo beogradske Partije, kraj 1983.

Joško Čelan u ŠŠuvarovoj �Bijeloj knjizi�, 21. III 1984.

Na 45., 52., 192. i 193. � obilježen kao partijski neprijatelj, zbog zalaganja za slobodu umjetničkog stvaralaštva.

Smoje gazi Torcidu, 26. X 1985.

Zaiskrilo na utakmici Hajduka i Zvezde, beogradski tisak napada Torcidu kao �huligane u službi nacionalizma�. Smoje Torcidu naziva �fašistima, spremnim na akcije�. Nisu to, kaže, fini fetivi Splićani, već �novi svit, koji se spustija sa svi stran�. Opet poziva Partiju na �efektniju i efikasniju� akciju. Opet huška žandare na narod!

Milošević dolazi na čelo srpske Partije, siječanj 1986.

Novinar i pjesnik Momčilo Popadić Smoji: �Stari tolomašu...�, ND 4.I 1987.

Smoje kažže Popadiću: �Tolomaštvo je za me zajebavanje hrvatstva kao ideologije. Ja sam u svakom pogledu najprvo Jugoslaven. Pravi zapravo�.

Novi otpozdrav Rogošiću, Betizzi i društvu!

Smoje traži zabranu Berekina, SD, za �Dan Republike� 1987. Zbog karikature, koja prikazuje Srbina koji kaže �najbolji su Albanci u Peći�, splitska i beogradska Partija/Udba organiziraju progon urednika humorističkog časopisa Berekina Tonča Keruma, koji je u komunizmu zbog satire bio pritvaran 60 puta. Smoje kaže: �Po meni nije toliko sramotno to što Berekin objavljuje, već to što on izlazi, što se tiska i distribuira!� Opet �demokrat� zove sud i policiju da zabrani list, u kojem je i sam surađivao.

Splićani ne podižu spomenik Kerumu, koji je 60 puta bio zatvaran, već Smoji koji je gotovo isto toliko često huškao i prijavljivao!

Polemika Smoje-Krsnik, 26.II � 15.IV 1988.

�U ovome našem 20. stoljeću Split je steka dva epiteta -� crveni Split i jugoslavenski Split�, kaže Smoje. Ako grad �stvori imidžž nacionalističkog, antikomunističkog, najreligioznijeg i najhrvatskijeg grada� onda je �našš lipi Split postao redikulozan�. Krsnik mu uzvraća istom mjerom.

Smoje ugošćuje Skadarliju u Splitu, 15. IV 1988.

Splićani zbog nasrtaja Miloševićevih četnika bojkotiraju gostovanje. Smoje, bijesan zbog toga, drži propovijed o �istorijskoj zadaći Dalmacije� u spašavanju Jugoslavije.

Joško Čelan piše prvu poimeničnu kritiku Slobodana Miloševića, SD, 17.VII 1988.

Riječ je o tekstu �Nadnica za strah�, koji označava njegov (tj. moj) početak sukoba s Joškom Kulušićem, "velikim� (kao i Smoje) glavnim urednikom Slobodne. Po njemu se danas naziva tzv. nagrada za tzv. ljudska prava. Kulušić mi zabranjuje niz tekstova od 20.VIII do 15. X 1988. godine (sve je javno dokumentirano, ne naknadno, već u "realnom" vremenu�)

Smoje je pak potpuno u Miloševićevu kolu

Traži uvođenje diktature na Kosovu, SD, 7.VIII 1988. Nezadovoljan �bezbjednosnon situacijon� ponavlja to isto, 25. IX 1988.

Ja pak napadam komunističkog javnog tužitelja Tolića zbog zabrane Ferala, (ND, 4.IX 1988.)

U vlastitoj redakciji Slobodne Dalmacije objavljujem svoj početak otvorenog sukoba sa Smojinom i Kulušićevom vlašću u listu, 17. X 1988.

Smoje traži od Splićana da hodočaste Miloševićevu mitingu u Kragujevcu, �u najjačem sastavu� (SD, 30.X 1988.)

Ja pak napadam Smoju, Slobodnu Dalmaciju i beogradsku Politiku u toj istoj Politici, 6.XI 1988. To je istodobno i početak lova na me u matičnoj mi redakciji. Staljinistički lov predvodi Kulušić, "prvak� "ljudskih prava"�.

Smoje veliča Miloševićev miting od navodno milijun četnika na Ušću:

�Jebe me se (šta je Francuska dala gol Jugoslaviji). Važžno je da je zbor uspija�, SD, 27. XI 1988. Potom slavi 1. XII 1918. , Dan ujedinjenja u karađorđevićevsku Jugoslaviju, jedini u komunizmu, SD 4.XII 1988. Tadašnji partijski šef, a današnji saborski zastupnik Marin Jurjević staje uz takvog miloševićevskog Kulušića i Smoju, 14.XII 1988. Smoje grješškom hvali �izvanrednog novinara� Joška Čelana, 18.XII 1988.

Smoje pozdravlja Miloševićevo rušenje titoista u Crnoj Gori, 15.I 1989.:

�Nima straja� (od četničke rulje) �sve mi je bilo drago, po mome guštu, ka da san ja pisa scenarij događaja�. Piše da je Milošević "�našš čovik", 20.I 1989. Reži na predstavljanje HDZ-ova programa u Društvu hrvatskih književnika i pozdravlja Miloševićevo uhićenje Azema Vlasija, prijeti svima koji smo protiv toga, 28.II 1989. Na mitingu pred Saveznom skupštinom četnička i staljinistička rulja �ne da Jugoslaviju� i �osnivanje novi stranake - � Smoje je podupire, 4. III 1989. Smoje napada slovenske partizane koji kažu da će, kao životinje u gvožđima, �odgristi sebi nogu�, samo da pobjegnu iz Jugoslavije koja gori. Smoje traži zabranu Mladine, 18. III 1989.

Ja pak tekstom �Nečastivi u dnevnom listu�, 7.IV 1989. otvoreno izlazim u javnost napadom na Smojinu i Kulušićevu potporu Miloševiću. Kulušić i odnarođeni Hrvat Jug Grizelj, tada već predsjednik srpskog novinarskog društva, proglašavaju me nacionalistom. Željko Rogošić ovaj moj tekst (nemoćnog pojedinca) protiv moćnog Milošševićeva stroja u svojoj seriji proglašava početkom harange na Smoju.

Smoje se sprda s banom Jelačićem, koji se vraća na Trg:

�Od suz dobro nije Zagreb opet poplavija�, 13.X 1989.. Neki Splićani mu, piše, zbog toga prijete: �Ubit ćemo te, kurbin sine!�, 22 X 1989. Smoje u Beogradu nalazi Hrvaticu koja obožava Miloševića, jer je �divan i pošten čovek�, njegovu sliku �u sobi iznad postelje drži. Smoje ne zaostaje u ljubavi prema njemu, SD 16.XI 1989.

Polemika Petra Požara i Miljenko Smoje, SD, 6. do 28. XII 1989.

Komunist i Jugoslaven žPožar gotovo otvoreno proglašava Smoju četnikom (�Radi li se o političkom sljepilu, cinizmu ili, bojim se, političkoj zlonamjernosti bez presedana u Hrvatskoj?�).
Smoje mu uzvraća da je �ustaški odvjetnik�. Miloševićev Goebels Žika Minović u beogradskoj Politici staje na Smojinu stranu.

Jovo Providžalo iz beogradskog Sveta priskače u pomoć Smoji, 24. I 1990.

Smoje se s nježnošću prisjeća kako su Splićani 1918. godine dočekali okupatorsku srpsku vojsku. Opisuje oduševljeno kako u splitskom Domu JNA �prvoborci, admirali, narodni heroji, prvi ljudi grada i Dalmacije� 22. XII 1989. sa Smojom staju na Miloševićevu stranu.

U intervjuu Vjesniku od 25. II 1990. Srbima Đorđu Ličini i Vladi Rajiću Smoje prijeti Hrvatima:

�Jošš ćete vi, kurbina dico, jemat s nan posla!�

Rogošićeva serija na "Hrvatskoj� televiziji" zoran je dokaz da je bio u pravu.

Smoje Tuđmana proglašava �poglavnikom� i traži njegovo uhićenje, SD,4. III 1990.

Za sve ovo Milošević se odužuje Smoji:

4. travnja 1990. beogradska Osmica, izdanje savezne Borbe, koju je Milošević osvojio dva mjeseca prije, dodjeljuje mu nagradu �Branko Ćopić�. Zajedno s Viktorom Ivančićem on to proslavlja u Slobodnoj od 4. travnja 1990. Isto tako 14. prosinca 1990. Slobodna Dalmacija, zahvaljujući Kulušići, Smoji i cijelom krdu četnika u njenim redovima, dobiva zlatnu plaketu ratnog zločinca Veljka Kadijevića i njegove vojske, s kojom su Hrvati praktički u ratu već pola godine.

Ja pak 28. I 1991. dobivam otkaz u Slobodnoj Dalmaciji, a 26. II 1991. oružžjem sam izbačen iz nje, o čemu govorim na Radiju Split, 27.II 1991., a o Smoji u EPH-ovu Globusu 12.IV 1991. godine. EPH i Globus su tri godine na mojoj strani, ali, nakon pokušaja puča udbaških glavešina Mesića i Manolića u HDZ-u i Hrvatskom (tada državnom) saboru, Udba, zbog britanskih geopolitičkih interesa i svoga ostanka na vlasti, odlučuje mijenjati sve -� i proššlost, i sadašnjost, i budućnost, moju i svačiju � i ja za njih postajem neprijatelj. Od hrabrog zviždača postajem ludi i lažljivi progonitelj "hrvatskih veličina�.

Smojin nestanak od VI 1991. do IV 1992.

U jeku najžešćeg rata za hrvatsku nezavisnost Smoje nestaje, kao da je u zemlju propao. Ništa od njegove vruće ljubavi prema voljenome Velome mistu -� kao i u prošlome ratu čuva svoju dragocjenu stražnjicu, ne samo od granata s razarača "Split"�, već i od sugrađana koji jošš dobro pamte njegovu ljubav prema srbijanskom "vodžu"�. Poslije se vraća, kao da se ništa nije dogodilo, stupa u Feral Tribune, medijsku agenturu britanskog gazde Sorosa i Mesić-Manolićeve udbomasonerije. Time postaje zaštićen kao bijeli medvjed i osigurava svoje mjesto u povijesti kao "zaslužni Hrvat"�.

Smojino "priznanje"�:

Pred smrt, u intervjuu novinaru Borisu Dežuloviću u Feral Tribuneu od 6. I 1996. godine, priznaje svoju potporu Miloševiću -� dakle, i istinost svega onoga zbog čega ga ja svih ovih godina osporavam: �Je, priznajen, uvatija san se ka glamac. Zajeba san se! Bija san pizda, tukac, imbečile, jedini u cilu Hrvatsku... Kako vidišš, nisan nikakav heroj! Bija san naivan, bija san pizda, jeba mi pas mater. Sve ću ti najgore o sebi reć, ne triba ti pitat druge�.

To je pak potpuno bezvrijedno priznanje, jer svoj žžvot završava u novoj laži. Nju mu je, nakon titoističkog i miloševićevskog, zadao novi režim, sorosevski (britanski). U Feral Tribuneu od 27. studenoga 1995. godine piše za hrvatskog državotvorca dr. Franju Tuđmana: "Odveja nas je u rat, najstrašniji, najkrvaviji koji je vođen na ovin prostorima�, iskrivljujući tako u jednoj jedinoj rečenici čitav teški, pravedni i slavni hrvatski rat za nezavisnost.

U laži je živio, s njom je i umro. Zato vjerojatno njegovi prijatelji tako često spominju pakao kao njegovo vjerojatno posljednje prebivalište. Ovom rečenicom zaokružio je cijeli svoj izdajnički život i gotovo pola stoljeća svoga novinarstva: od prvih novinarskih dana o kojima je govorio Ante Žanetić do svog posljednjeg daha ostao je jednoznačni i nepomirljivi neprijatelj naroda u kojem je rođen i koji je prema njemu bio nezasluženo široke ruke.

Post scriptum

Ja sam pak nakon njegove smrti nemoćno gledao kako njegova udbomasonerija svakodnevnice zauzima sve državne i nedržavne ustanove, pretvarajući hrvatsku domovinu u ništa. S tom državom tonuo sam i ja: nakon svibnja 2001. godine živio sam cijelo desetljeće kao novinar na ledu. Prije četiri mjeseca potjeran sam iz Slobodne Dalmacije u prijevremenu mirovinu. Egzekutor je, kako mi je rečeno, bio glavni urednik Slobodne Dalmacije Kruno Kljaković, a glavni razlog za egzekuciju bila je moja knjiga "Spomenik izdaji�", odnosno moje svjedočenje o Smoji, meni i jošš nekih stotinjak vodećih ljudi iz novinarstva i politike u Hrvatskoj u proteklih pola stoljeća.

Dana 1. ožujka 2012. godine na mrežnim stranicama Slobodne Dalmacije isti taj Kruno Kljaković, iako jedan od nekoliko glavnih negativaca u mojoj knjizi, napisao je u polemici s Viktorom Ivančićem o mojoj knjizi "Spomenik izdaji�", dakle o tom mome gotovo polustoljetnom svjedočenju "o svemu"�: "Za razliku od Ivančića, koji isključivo prezire i mrzi, Joško Čelan je precizni kroničar koji se drži činjenica, pa mi na njegove zaključke ne pada na pamet reagirati"�.

Ja, dakle, bez mržnje pišem istinu � i to mi kaže čovjek koji me je upravo zbog toga otpremio u mirovinu! A pokorena hrvatska država, u četiri nastavka od po sat vremena, uz utrošak golemog novca, omogućuje nekom Rogošiću da kroz pokretne slike ispisuje lažž!

Zašto je to tako? Pa jednostavno: u sustavu u kome se svi klanjaju zlatnom teletu novca i moći, koga može zanimati istina?!

Ali, onda, kada vidim kako na internetskim portalima "mali"� bezimeni ljudi, koji su pročitali moju priču, s lakoćom razvaljuju ovu lažž iza koje stoji cijeli sustav, u Hrvatskoj i izvan nje, pomislim: možda smo mali i slabi, ali � jošš Horvatska nij' propala dok mi živimo!

Piše: Joško Čelan

Hrvatski list - (završetak u slijedećem broju)

25.10.2012.