Odjednom su se našli duhovno razgolićeni pred svima i
pred samim sobom, što je predstavljalo kulturni, moralni
šok koji nije imao ništa od one tradicionalne
vrijednosti što smo ponijeli sa sobom. Inače kako
objasniti onu radnu podčinjenost koju smo doživljavali
svakim radnim danom. Tako je kompleks niže vrijednosti
dobio zabrinjavajuće "normalno" mjesto u našem
postojanju. Odjednom kad bi te normalno (ravnopravno)
tretirali na radnom mjestu, za nas bi to bilo
nenormalno, jer smo se u tom kompleksu "normalnosti"
udaljili toliko nenormalno daleko. U tom zamršenom
klupku normalno-nenormalno odjednom prave vrijednosti
dobiju nekakav izvitopereni karakter. Zamislite sebi da
jedan od nas istupi sa nekom intelektualnom
psiho-analitičkom hipotezom kako naše stanje nije ništa
drugo nego traganje za nekom psihološkom sigurnošću.
Odjednom bi se ostala grupica pogledala i ovog
pametnjakovića okarakterizirala osobom koja je "PUKLA"
(slobodan prijevod: budala).
Odjednom karakterne osobine naših
ljudi, gledane kroz prizmu kompleksa niže vrijednosti
imaju sasvim drugo značenje. Pa se tako za čovjeka
koji je dobro obučen kaže - "preserava se", tako malo
slobodnije obučena žena je - "drolja", dobar učenik je
- "štreber", dobar radnik je -"uvlakač, ulizica" i
tako u nedogled.
Mogu vam nabraojati jedan milijun primjera našeg
izvitoperenog shvaćanja onog "normalnog". Zato me ne
čudi što sve veći broj nalazi svoju intelektualnu i
duhovnu sigurnost u vjeri. Za mnoge je to još jedino
mjesto gdje smo svi jednaki (pred Bogom smo svi isti),
ne znajući da je i to jedna od zabluda. Jer za mnoge
vjera nije ništa drugo do crna rupa oko koje stojimo
mi svi držeći se za ruke, čekajući na komandu da
skačemo u nju bez razmišljanja koliko je duboka ta
rupa, što je na dnu te rupe, koliko dugo ćemo padati u
nju. Nitko nam ne može dati odgovore na ta pitanja,
ali se od nas očekuje da još pjevamo pri padu.
Ne ćemo o
tome jer vam je sigurno poznata ona naša poslovica,
onaj koji pokušava opravdavati svoj stav je lažov, jer
zašto bi se inače pravdao. Istini je obrana
bespotrebna i zbunjujuća, a ako je vjera u bilo što
pomogla bilo kome da ne "PUKNE", to opravdava to
vjerovanje.
Stoga ćemo se vratiti kompleksu niže vrijednosti
koji nas tako živo zanima. Kad smo jednog od nas
okarakterizirali kao pametnjakovića (puko=budala),
okrenuli smo svu svoju pozornost na objašnjenje
hrabrosti. Taj kompleks niže vrijednosti vjerovatno je
izbio na površinu svom svojom snagom za vrijeme rata.
Zbog objektivne nemogućnosti neposrednog učestovanja u
ratnim zbivanjima bili smo žigosani žigom kukavičluka,
izdajica rodnog praga. Kad bi i uspjeli zaboraviti taj
žig na čelu, nemilosrdno su nas podsjećali prezrivi
pogledi "narodnih heroja koji su iznijeli teret
revolucije na svojim plećima" (neka mi oproste svi
pravi borci, koji obično svoje ratne podvige i ne
turaju pod nos svakome). Odjednom pod kompleksom niže
vrijednosti, kao hrabrost se broji i svaka
konstruktivna kritika na radnom mjestu, pijenje kave
za vrijeme radnog vremena. Taj kompleks se najviše
izražava u strahu od uniforme, u ovoj zemlji uniforma
ima toliko strahopoštovanje tako da i poštanski
djelatnik ima respekt većine. Naše malo društvance se
prosto nadmetalo u iznošenju svojih "hrabrih" podviga
u našim životima. Tako kotrljamo mi taj kamen mudrosti
od jedne teme do druge, prebiremo ugodna sjećanja iz
prošlosti i tješimo se svijetlom budućnošću koju smo
sebi tako lijepo predvidjeli. Ni sam neznam spada li
to u jedan od kompleksa, ali od živog sjećanja (na
prošlost) i svijetlog predviđanja (budućnosti) mi smo
zaboravili na sadašnjost. Zaboravili smo da živimo
sada i tu, zaboravili smo na uživanja u životu.
Umjesto užitka nas obuzima strepnja za budućnošću
(oduzimanje "pension kasse", ušteđevina za stare dane,
hoće li biti rata, sigurnost obitelji). Stoga uopće ne
čudi što ne možemo živjeti sretno ako nam je budućnost
tako neizvjesna i nesigurna, a prošlost prizivamo samo
kad trebamo pokazati da i mi možemo biti sretni, da
nam je bilo lijepo. Sjećanja nam postaju duhovna hrana
sa jednom svrhom - da nas dovede do svijetle
budućnosti, po mogućnosti zdrave i čitave. A gdje je
sadašnjost, zaboravljena u brzom tempu života,
izgubljena negdje u onom sivilu kuća-posao/posao-kuća.
Društvance se bogami dobro zaoštrilo, sudeći po
plavim jezicima, kao da smo čitavo vrijeme držali
naliv-pero u ustima pa nam tinta iscurila po usnama i
jeziku. A nije, samo je rujno vino odvezivajući jezik
ostavilo malo traga. Kako smo navikli, nadvikujemo se
kako planiramo svoj povratak u "EDEN". E sad, taj
"EDEN" je za nekoga zavičaj, otadžbina, rodna gruda,
tamo gdje ima kuću ili raj na zemlji, kako za koga.
Jedan od nas već odlazi uskoro, jednom su još djeca
mala, jedan računa sa pet-šest godina, jedan šuti.
Moram priznati i ja sam tek kasnije razmišljao o
svemu. Ima li uopće smisla razmišljati toliko o toj
budućnosti kad je ona tako nesigurna, zar ću vječno
prebirati po sretnim uspomenama i očekivati svu onu
ljepotu kako sam sebi predvidio. Bojim se razočarenja,
da ta budućnost, kad dođe, ne bude protkana žaljenjem,
jer apsurdno je planirati budućnost u sadašnjosti za
kojom ću žaliti.
Da objasnim, za mene to izgleda ovako,
ako čitav svoj život radimo kako bi dovoljno novca
zaradili, (pri tome lišavamo se užitka u životu) da bi
napravili predivne kuće, luksuzno namještene sobe,
kupatila sva u mramoru, i sve najbolje-najljepše. Tako
nas brzo prođe život (kuća-posao/posao-kuća), kuće smo
završili, već smo stari i uživamo u toj budućnosti
koja je sada sadašnjost, a naše najveće uživanje je da
pred tom kućom drijemamo u stolici sa naslonom,
uživamo u tišini okrenuti leđima prema toj toliko
željenoj kući.
Ponekad pomislim, da bismo bili sretni
moramo imati sve ono što želimo i zato je život u
čovjeku u stalnom sukobu sa samim sobom. A to je ono
razočarenje na kraju, jer se osjećamo poraženi,
izigrani. Možda to i nije istina, možda to rujno vino
valja gluposti, možda, možda.
Ovdje i
sada, pozdravlja Vas
Boris B. Iko
02.10.2010. |