|
Hrvatska će biti prostor za naseljavanje drugih naroda,
baš ono od čega, s jednom rukom na srcu, a drugom na
putovnici - strahujemo
Ja domovinu imam;
tek u srcu je nosim, i brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
Napisao je to veliki Silvije Strahimir Kranjčević,
vjerojatno najpoznatiji hrvatski gastarbajter, čeznući
za životom u rodnoj zemlji, samostalnoj i neovisnoj.
Kojih stotinjak godina kasnije, Hrvatska je uistinu
samostalna i neovisna, ali njegovi sunarodnjaci u njoj
ne žele živjeti - barem ako je vjerovati nedavno
objavljenom istraživanju agencije GfK. |
Prema tim podacima, samo sedam posto hrvatskih građana
ne bi htjelo živjeti nigdje drugdje osim u Hrvatskoj.
Možda je istraživanje loše, možda je uzorak
nereprezentativan, no rezultat je svejedno zapanjujući.
Državu za koju se još prije dvadesetak godina ginulo,
danas bi devedeset posto njezinih stanovnika, kad bi im
se pružila prava prilika, zamijenilo Njemačkom,
Austrijom, Kanadom, SAD-om, Australijom....
Okrenite se oko sebe. Devet od deset
onih koje vidite, tu se nalaze samo zato što moraju, a
ne zato što žele - proklinjući vjerojatno u sebi
strašni usud zbog kojeg svoj život provode baš tu, na
sjecištu 16. meridijana i 45. paralele. Svojedobno je
Igor Mandić izazvao javnu sablazan ustvrdivši kako je
Hrvatska "propali projekt". Ipak, može li se uspješnim
projektom nazvati država čijih 90 posto stanovnika
mašta o tome da je napusti? No, ne radi se tu o zemlji
trećeg svijeta, posrnuloj afričkoj državi zahvaćenoj
građanskim ratom ili nekoj srednjoazijskoj satrapiji.
Riječ je o naciji koja će za nekoliko mjeseci postati
dio Europske unije - ekonomski i društveno
najrazvijenije zajednice zemalja na svijetu.
Njezini građani u prosjeku dožive dob
od 73,5 godina, a građanke i do 80. Po prihodima su
još u gornjoj trećini svjetskog poretka, a prema
istraživanju američkog časopisa Newsweek iz 2010. i po
ukupnoj kvaliteti života - od 100 svjetskih država,
Hrvatska je na 28. mjestu. S obzirom na te brojke,
Hrvati, u globalnim okvirima, zapravo ne žive loše, no
očito smatraju da ne žive dovoljno dobro, pa sad
gledaju preko granice. Utoliko, ta masovna
emigracijska fantazija nije posljedica općedruštvenog
kolapsa koji Hrvatska danas doživljava, već zapravo
njezin uzrok. Hrvati su navodno svoju državu sanjali
900 godina. Jednom kad su se za nju izborili,
organizirali su je u skladu sa svojom obrnutom
egzistencijalnom logikom, po kojoj je životni standard
suvereno pravo građana, a ne tek suma njihova truda i
rada da što efikasnije iskoriste resurse koje imaju.
Nerazmjer između tih dviju definicija
standarda u Hrvatskoj je velik, a pokrivali smo ga
trošeći ono što su nam preci ostavili i ono što bi
naši potomci tek trebali stvoriti. Danas je ta
kolektivna hipnoza gotova, pa ćemo "ono što nam
pripada" potražiti u inozemstvu. Hrvat može uspjeti
svuda osim u Hrvatskoj - stara je doskočica, iza koje
stoji tužna spoznaja. Da bi uspio, ispada da Hrvat ne
smije biti okružen drugim Hrvatima.
Zato, umjesto da promijenimo sebe,
promijenit ćemo državu, a onda nečistu savjest
zaliječiti žalopojkama o nesreći onih koje je život
prisilio da napuste svoj dom. U zadnjih pedesetak
godina stotine tisuća takvih otišlo je, samo da bi nam
onda iz svojih kanadskih pizzerija ili stančića u 5.
pariškom arondismanu propovijedali o tome kakva bi
Hrvatska trebala biti.
U samo dva desetljeća devetstoljetni
san pretvorili smo u noćnu moru, no umjesto da se
suočimo s time, sveli smo se na razinu biblijske
pošasti - roja skakavaca koji se nakon što proždre
ljetinu na jednom polju seli na drugo.
A kad svi odu, ostat će pusta zemlja,
prostor za naseljavanje drugih naroda i narodnosti,
baš ono od čega - s jednom rukom na srcu, a drugom na
putovnici - strahujemo. Zašto?
Ova zemlja zaslužila je stanovnike
koji u njoj žele živjeti. Tada netko možda opet
iskreno kranjčevićevski zapiše: - O, gledajte ju
divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!
Piše:
Marko Biočina
Večernji list
Link na odgovor jednog iseljenika |
