Svjedok sam događaja kada sam iz Dubrovnika napustio
domovinu 1956. g. preko Jadrana; ostavši bez goriva
nasred Jadrana, susreli smo drugi brod s 18 Konavljana,
i prešli smo k njima u brod te stigli u Monopoli kod
Barija. Zašto naši mediji šute o stradalim Hrvatima koji
su ilegalno prelazili granicu preko mora i kopna, i o
velikom broju Hrvata izbjeglim iz jugo-komunističke
tamnice?
U svom članku gosp. Biočina je otišao
toliko daleko da je usporedio iseljavanje Hrvata
izazvano jugoslavenskom komunističkom diktaturom i
ekonomskom bijedom, s "biblijskom pošasti o roju
skakavaca koji se nakon što požderu ljetinu na jednom
polju sele na drugo".
Kada je već
spomenuo Bibliju, bilo bi bolje da je citirao
Jeremiju:
"Ne plačite za
mrtvacom, plačite za onima koji odlaze da se nikad ne vrate kući, da nikad ne
vide svoju domovinu".
Ako tražimo odgovor tko je kriv za demografsku poražavajuću sliku Hrvatske, za
nezaposlenost i odlazak mladih, dobivamo logičan odgovor da je krivnja na
nesposobnim vlastima.
U Hrvatskoj je na vlasti anacionalna manjina, koja je bila protiv
osamostaljivanja Hrvatske 1991. g., i to je jedan od razloga zbog čega mladi
ljudi odlaze iz domovine u inozemstvo, kao i prije iz Jugoslavije. Što možemo
očekivati od većine ljudi koji su danas na vlasti, čiji su roditelji bili
jugo-komunistički kadrovi Titovog režima, koji je mnoge od nas otjerao s rodne
grude.
Usprkos
svemu, kukanje nad našom sudbinom ne rješava ništa, a
bili smo u težim neprilikama pa smo se othrvali i
pobijedili. Istina, kao mali narod previše smo
razasuti po svijetu, no ni u tome nije uvijek loše
kada domovina ima financijsku i svaku drugu podršku
svoje dijaspore koja je nacionalno svijesnija nego što
se misli u domovini, jer nisu svi "trbuhoborci".
I na koncu evo stih iz djela Marina Držića koja govori da nije zgorega u
svijet bijeli poći i opet doma obogaćen znanjem doći, a glasi:
Tko doma ne sidi i ne žali truda
po svijetu taj vidi i nauči svih čuda.
Piše: Marko GRABIĆ, Pariz
Link na članak Marka Biočine |
