Drugi takav primjer je hrvatska himna. Uvijek me je
oduševljavao taj jednostavan, upečatljiv tekst, bez
velikog patosa, bez glorifikacije, bez nasilja (kao
marseljeza), odmah prepoznat od naroda i od naroda
odabran za himnu. Napisana davne 1835. godine od amatera
u ilirsko-romantičarskom dobu, od amatera uglazbljena, a
ipak duboko sadržajna i moderna.
Neki dan,
tražeći nešto, 'naletio' sam na davno zaboravljenu
knjigu, i kako to biva počeo prelistavati. Naišao sam
pod gornjim naslovom na članak o hrvatskoj himni
povodom podizanja spomenika Antunu Mihanoviću.
Tu sam našao riječi, koje su upravo to izražavale
što sam mislio i osjećao. Silina Matoševog pjesničkog
izražaja ponukala me je da sjednem. Progutao sam tih
šest stranica u jednom dahu. I naravno zaboravio što
sam tražio. Neznam to ni danas. Ali zato bih rado
podijelio te osjećaje sa drugima, koji možda nisu
imali priliku, kao ja, da' nalete' na tu crticu. Zbog
ograničenosti prostora, neke sam pasuse preskočio,
nikad ne dirajući u rečeničnu konstrukciju. Nadam se
da će mi veliki AGM uvažiti dobronamjernost i neće
okrenuti leđa kad se sretnemo na Onome Svijetu. A sada
pustite da Vas Matoševa bujica ponese. I uzmite u
obzir da je to napisao prije nepunog stoljeća.
Osvin Gaupp,
Društvene
obavijesti broj 89, siječanj 2001.
Lijepa naša
domovina
6. kolovoza 1910. blizu župnog mjesta,
kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u
Klanjcu, nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se
sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao
Kvaternik i Šenoa, Mihanović je doduše Zagrepčanin,
zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici, gdje je
i rođen, ali priređivači te apoteoze kao da osjetiše,
da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i
da zagorski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle
više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg donjeg
grada Zagreba, mađarskog kolodvora i nehrvatskih
trgovina. Klanjac je još uvijek čisto hrvatsko mjesto,
stara kula pravaške opozicije, još uvijek stare,
ilirske spoljašnosti, a Mihanović, ovjekovječen
umjetnošću njegovog rođaka Frangeša, gledat će svakog
ljeta staru, slatku, opjevanu sliku, koju jamačno u
duhu gledaše u tuđini na žalovima Egejskog mora.
Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduč malo doji.
Pase marha, rog se čuje,
Oj - oj zveči, oj - u tmine,
K ognju star i mlad šetuje,
Eto t' naše domovine!
I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su
patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni
dokumenti za psihologiju naroda.
Srbi, kako je poznato, zabacili su staru
konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici
nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti
nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i
muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za
neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske
koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem
takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija
od svih, što postoje, identificira patriotizam s
apoteozom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je
molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija.
Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao
revolucija.
Dobra pjesma je izvor najsilnijih
energija, i dok druge himne većinom slave domovinu kao
vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol
religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno
karakteristično, što Domovina Mihanoviću nije toliko
načelo borbe i pravde, koliko zemlja, divna lijepa
naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom,
blagim noćima, toplim ljetom, bistrim vodama, sa
ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i
seljačkim idilama. Narod je Mihanoviću seljak, radnik,
pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog
ladanjskog posla, pjesnik je konvecionalan, vidi se,
da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u
pobjedu, vračajući se u posljednjoj strofi i opet k
Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji
našoj kao našem grobu.
Humanošću i demokratizmom svoga
patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan, da
će to ostati, "dok nam njive sunce grije, dok nam
hrašće bura vije". U toj pjesmi nema
militarističnog i konfesijskog tona. To je demokratska
himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat
tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući
patriotizam tek kao solidarnost sa narodom, nego mnogo
više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažem
hrvatskim. Rad i zemlja! To je cijela hrvatska
poezija, poznata samo narodu s arijskim civiliziranim
nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez
zemlje, bez stalnog krova, bez korijena, patriotizam
naroda bez domovine. Kao Mihanović, osjećahu prema
domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina
dubrava, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uskom
okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod
Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prema
onoj prirodi, koju obitava poezija naše duše i
hrvatskog narodnog čistog jezika. I Kranjčeviću je
domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne
vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u
pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan
velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska
Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna - za
requieme (i uspavanke).
Domovino, lijepa naša domovino, dogmo
skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, veza
naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i
najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš
svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna
kraljevino, o koju se na skrletnoj krpi kockaju
vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta,
gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska! I tamo, gdje
je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama
misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori
kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i
pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško
otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje
slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!
Tko da
odgonetne pouku, što nam je pružaju čari lijepe naše
domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u
urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata,
Cesar-grada, Oštrica, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja,
Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina? Što
snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom
do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i
kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju
veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina,
slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću
ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i
kovilja? Koja lekcija knjige je jača od simfonije, što
nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i
Gorskog Kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen,
jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih
prašuma i hrastovih šuma? Koje nježne vile Hrvatice
ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama
jutarnje livade, kojom drhti kaloperka, slakovica,
ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok
uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bijelog
đurđica, što miriši po netaknutom snijegu?
I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom,
Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh
Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a
velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme
i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi
sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom
fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko
pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica
ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera,
slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog
Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve,
ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i
Hrvatsko Zagorje; divna skloništa kao Trakoščan,
Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije,
šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u
šljivicima i vočnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika
u pjesmi ševe, juričice, slavulja, prepelice i u
gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka;
gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi;
pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb,
Dubrovnik i ...; sve, sve je to propjevalo, probudilo
se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog
budioca, koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade
XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i
obranu svog jezika. Jer i jezik je produkat naše
zemlje kao mi, kao svaki šljunak ili bjelolist i
pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod
odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj
prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim
cvjetićima i našim tihim planetima, što "kolo vode"
kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne
boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje:
buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet
kao procvjetana grana ružmarina, tužan kao kraška
pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših
šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina
mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu
naših riječi krasnih kao naši otoci, "lijepi vrti
morem plivajuć".
Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikad, jer
se iza jednog života ljudskog vraća isto onakvo crno i
nesrećno vrijeme kao u dane, kada je Jelačić pošao u
obranu prava Hrvatske, postavši ustvari branilac
nezahvalne bečke reakcije. U obrani najosnovnijih,
vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje
bezazleni i manje optimistični.
Magla, što li, Dravu skriva.
Nije l' to naših plač turobni?
Tko li moleć smrt naziva:
Il slobodni, il su robni?
Antun
Gustav Matoš
Sabrana djela svezak treći, Ogled - Vidici i putovi -
Naši ljudi i krajevi, JAZU, Zagreb 1955.
|
