Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

LIJEPA  NAŠA  DOMOVINA     (15.03.2011.)

Hrvatska ima niz osobitosti kojima se može pohvaliti, a kojih ni sami nismo svijesni niti ih zapažamo. To je na pr. poštivanje predaka, koje se iskazuje u našim lijepim, bogatim i uređenim grobljima, pogotovo ako se uvaži stoljetno materijalno siromaštvo u odnosu na zapadnu Europu.

Ne radi se samo o zagrebačkom Mirogoju, bez sumnje jednim od najljepših u Europi, ili varaždinskom. Niz je malih mjestašaca diljem Hrvatske u kojima je groblje mala oaza kulture. Vodeći mješovitu grupu stranaca ratne 92-godine po Istri odveo sam ih idiličnim puteljkom od Mošćeničke Drage do Mošćenice radi grandioznog pogleda na Kvarner i ugođaja jednog srednjevjekovnog istarskog gradića. (Nijemac bi rekao: absolutes Muss.) Mošćenica ih je oduševila, ali najviše su bili zapanjeni grobljem.

Drugi takav primjer je hrvatska himna. Uvijek me je oduševljavao taj jednostavan, upečatljiv tekst, bez velikog patosa, bez glorifikacije, bez nasilja (kao marseljeza), odmah prepoznat od naroda i od naroda odabran za himnu. Napisana davne 1835. godine od amatera u ilirsko-romantičarskom dobu, od amatera uglazbljena, a ipak duboko sadržajna i moderna.

Neki dan, tražeći nešto, 'naletio' sam na davno zaboravljenu knjigu, i kako to biva počeo prelistavati. Naišao sam pod gornjim naslovom na članak o hrvatskoj himni povodom podizanja spomenika Antunu Mihanoviću.
Tu sam našao riječi, koje su upravo to izražavale što sam mislio i osjećao. Silina Matoševog pjesničkog izražaja ponukala me je da sjednem. Progutao sam tih šest stranica u jednom dahu. I naravno zaboravio što sam tražio. Neznam to ni danas. Ali zato bih rado podijelio te osjećaje sa drugima, koji možda nisu imali priliku, kao ja, da' nalete' na tu crticu. Zbog ograničenosti prostora, neke sam pasuse preskočio, nikad ne dirajući u rečeničnu konstrukciju. Nadam se da će mi veliki AGM uvažiti dobronamjernost i neće okrenuti leđa kad se sretnemo na Onome Svijetu. A sada pustite da Vas Matoševa bujica ponese. I uzmite u obzir da je to napisao prije nepunog stoljeća.


Osvin Gaupp,

Društvene obavijesti broj 89, siječanj 2001.

 

Lijepa naša domovina

6. kolovoza 1910. blizu župnog mjesta, kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u Klanjcu, nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao Kvaternik i Šenoa, Mihanović je doduše Zagrepčanin, zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici, gdje je i rođen, ali priređivači te apoteoze kao da osjetiše, da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i da zagorski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg donjeg grada Zagreba, mađarskog kolodvora i nehrvatskih trgovina. Klanjac je još uvijek čisto hrvatsko mjesto, stara kula pravaške opozicije, još uvijek stare, ilirske spoljašnosti, a Mihanović, ovjekovječen umjetnošću njegovog rođaka Frangeša, gledat će svakog ljeta staru, slatku, opjevanu sliku, koju jamačno u duhu gledaše u tuđini na žalovima Egejskog mora.

Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduč malo doji.

Pase marha, rog se čuje,
Oj - oj zveči, oj - u tmine,
K ognju star i mlad šetuje,
Eto t' naše domovine!

 

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda.


Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih, što postoje, identificira patriotizam s apoteozom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija.

Dobra pjesma je izvor najsilnijih energija, i dok druge himne većinom slave domovinu kao vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno karakteristično, što Domovina Mihanoviću nije toliko načelo borbe i pravde, koliko zemlja, divna lijepa naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, toplim ljetom, bistrim vodama, sa ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i seljačkim idilama. Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvecionalan, vidi se, da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vračajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu.

Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan, da će to ostati, "dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije". U toj pjesmi nema militarističnog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom, nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažem hrvatskim. Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civiliziranim nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez zemlje, bez stalnog krova, bez korijena, patriotizam naroda bez domovine. Kao Mihanović, osjećahu prema domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina dubrava, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uskom okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prema onoj prirodi, koju obitava poezija naše duše i hrvatskog narodnog čistog jezika. I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna - za requieme (i uspavanke).

Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, veza naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino, o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!

Tko da odgonetne pouku, što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrica, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina? Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i kovilja? Koja lekcija knjige je jača od simfonije, što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog Kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma? Koje nježne vile Hrvatice ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama jutarnje livade, kojom drhti kaloperka, slakovica, ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bijelog đurđica, što miriši po netaknutom snijegu?


I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko Zagorje; divna skloništa kao Trakoščan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i vočnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavulja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Dubrovnik i ...; sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca, koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svog jezika. Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao svaki šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima, što "kolo vode" kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje:
buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetana grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, "lijepi vrti morem plivajuć".


Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikad, jer se iza jednog života ljudskog vraća isto onakvo crno i nesrećno vrijeme kao u dane, kada je Jelačić pošao u obranu prava Hrvatske, postavši ustvari branilac nezahvalne bečke reakcije. U obrani najosnovnijih, vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje bezazleni i manje optimistični.

Magla, što li, Dravu skriva.
Nije l' to naših plač turobni?
Tko li moleć smrt naziva:
Il slobodni, il su robni?

Antun Gustav Matoš

Sabrana djela svezak treći, Ogled - Vidici i putovi - Naši ljudi i krajevi, JAZU, Zagreb 1955.

Horvatska domovina

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch