HKZ - Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj - "Stara, sto tragova od udaraca i uvreda, nasukana, al' još tu je!"

(V. Nazor)

Nakon što su tužitelji Hrvatske kulturne zajednice izgubili proces, smatrali smo da je priča završena.

Međutim, nismo računali na osvetničko ponašanje pojedinaca, koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da su gubitnici. Tako gsp. Nuić sa svojim pomagačima i nadalje čini sve što može kako bi naškodio našoj udruzi, te je u Matici br. 6/2001. zajedno sa gsp. Radjom objavio članak pod naslovom "HKZ pred rasulom". S obzirom da taj naslov nije ništa drugo nego puka neostvarena želja g. Nuića, odlučili smo objaviti naš odgovor na njegov članak.

U broju 6 (lipanj 2001) "Matice" izašao je članak pod naslovom "HKZ u Švicarskoj pred rasulom".

Autori su dr. Tihomil Radja, počasni član Hrvatske Kulturne Zajednice (HKZ) i Tihomir Nuić, koji se predstavlja kao bivši urednik Društvenih obavijesti HKZ, dok arhiva udruge pokazuje da je bio jedino član uredništva.

Iznenađeni smo da si uredništvo Matice nije dalo truda ispitati istinitost objeda i uvreda na račun pojedinaca i HKZ-e, koje su bogato razasute u gornje spomenutom članku. Istina bi trebala biti cilj svakog novinarskog izvještavanja, a može se u nekom sporu saznati samo ako se čuju obje strane.

Predpostavljamo da je dr. Radja to naučio za vrijeme boravka u Švicarskoj, te nas vrlo iznenađuje njegovo brzo prilagođavanje lošim lokalnim običajima nakon povratka u Hrvatsku. Potpisujući članak bez da je kontaktirao bilo koga iz izabranih tijela HKZ-e, ili u najmanju ruku pročitao što po tom pitanju piše u Društvenim Obavijestima (DO), glasilu HKZ-e, te tako provjerio ono što mu je g. Nuić prodao pod istinu, dr. Radja se dao zavesti, te dopustio zloupotrebu svog imena u osobnim nedobronamjernim težnjama pojedinaca.

Nakon osvrta na pojedine netočnosti u članku g. Radje i g. Nuića, ograničavajući se pritom uglavnom na izjave koje se odnose na aktualna upravna tijela HKZ-e, želimo iznijeti nepobitne činjenice u svezi sa sudskim procesima, činjenice koje g. Nuiću predstavljaju velike probleme, pa ih on prešućuje u svom članku.

1. Nuić piše: "Destruiranje HKZ-e pomoću hadezeovaca i njihovih simpatizera"

Teza iznesena u članku g. Radje i g. Nuića o odluci u Zagrebu (HDZ-a), "da sve hrvatske udruge u inozemstvu nastale prije 1990. moraju nestati", je apsurdna, opterećena bolesnim balkanskim nagonom za konspiraciju, te bez ikakve logike obzirom na potporu u udrugama organizirane dijaspore ideji stvaranja samostalne hrvatske države. Isto tako poznata je činjenica, da se gosp. Međimorec, posljednji veleposlanik Republike Hrvatske u Švicarskoj (novi još uvijek nije na vidiku?!) i akreditiran od bivše vlade, vrlo aktivno zalagao za slogu i pomirenje Hrvata, pa i unutar HKZ-e.

Iako člankopisci imputiraju djelatnicima HKZ-e da po nalogu HDZ-a namjerno guraju HKZ-u u propast, logičniji je zaključak prema ponašanju tužitelja (vidi točku 11) da je to u stvari njihova namjera. U g. Nuiću su našli revnog glasnogovornika, kojemu je izgleda svejedno u kakvom se društvu nalazi, samo ako ima priliku na nekome iskaliti svoju neobuzdanu kritičarsku energiju. Nažalost u toj kritici nema ni trunka dobronamjernosti, ona se svodi na bezobzirno udaranje na sve strane upotrebljavajući bez odabira epitete: bizantinci, polupismeni, kulturni analfabeti, nehrvati i sl. Članovi aktualnih upravnih tijela HKZ nisu nekritični HDZ-ovi simpatizeri, već pojedinci sa individualnim političkim nazorima, ali jednom zajedničkom osebinom: žele očuvati nacionalni osjećaj Hrvata u Švicarskoj i biti odvjetnici svoje domovine pred strancima. S prezirom odbacujemo sve insinuacije g. Nuića u navedenom članku.

2. Nuić piše: "U lipnju 1999. sastaje se uprava HKZ-e u jednom hotelu sa g. Ivić Pašalićem",

I ta izjava je produkt bolesnog uma, da ne upotrijebimo izraz kako je to besramna laž. Zahtijevamo od g. Nuića da navede te nebulozne svjedoke, koji su trebali biti očevici sastanka koji se ni teoretski nije mogao dogoditi, i to tako dugo dok vrijedi zakon fizike da jedno tijelo ne može biti istovremeno na dva različita mjesta.

3. Nuić tvrdi "da se 1997. godine Sabor prvi puta u povijesti HKZ-e održava u Bernu, kako bi novopridošli hadezeovci imali sigurnu većinu".

Ogranak Baden/Zürich već više godina pokušava sebe proglasiti središnjicom udruge, kako bi sami određivali smjernice rada i odlučivati o uređivačkoj djelatnosti Društvenih obavijesti, što ih je naravno dovelo u konflikt sa svim ostalim ograncima. Glavni odbor (predstavnici svih ogranaka HKZ-e) je zaključio da nije demokratski da se Sabor uvijek održava na području Zuericha (prema želji ogranka Baden/Zuerich), te da bi ga iz obzira prema drugim ograncima trebalo svake godine održati na području nekog drugog kantona. Tako je Sabor 1997. održan u Bernu, 1998. u St. Gallenu, 1999. u Zuerichu, 2000. u Luzernu.

4. Nuić tvrdi: "Bio je to najslabiji posjet u povijesti godišnjih skupština HKZ-a s oko šezdesetak ljudi, a od toga četrdesetak hadezeovaca",

To nije točno, podaci iz arhive govore da je na saboru 1997. bilo prisutno 98 osoba. Arhiva također pokazuje da na god. skupštinama općenito prisustvuje 80 do 110 ljudi, sa tendencijom slabijeg odaziva zadnjih godina. U HKZ-i je političko i vjersko oprijedjeljenje osobna stvar koja se ne registrira. Kako g. Nuić prepoznaje hadezeovce ne znamo, ali na osnovu stalno ponavljanih, ali usprkos toga neistinitih izjava, da je većina aktualnih dužnosnika HKZ-e u HDZ-u, možemo izvesti zaključak da je i broj od 40 hedezeovaca na spomenutom Saboru isto tako izmišljen.

5. Nuić: "Hrvatski bal se održava u hotelu Dolder jednom od najskupljih hotela na svijetu"

Točno je da se hrvatski bal održava u hotelu Dolder u Zuerichu, međutim besmislena je tvrdnja da je to jedan od najskupljih hotela na svijetu. Ulaznica za bal u koju je uračunata i svečana večera, stoji 150.- CHF. Ako to usporedimo sa dvostruko većom cijenom za Silvestrovo u nekom od boljih zagrebačkih hotela, onda mislimo da je svaki daljnji komentar potpuno suvišan.

6. Nuić tvrdi: "Ukupni sudski i odvjetnički troškovi iznose više od 100'000.- CHF"

Nuić zna više nego mi, jer nam troškovi tužitelja nisu poznati. Sigurno je da su njihovi troškovi veći od troškova HKZ-e obzirom da su HKZ-i morali platiti odštetu od 10'750.- CHF. Ali bez obzira što nam svota od 100'000 CHF izgleda dobro napuhana, bitno pitanje nije točan iznos troškova nego tko ih je prouzročio. Prema iznesenom u točci 11, to je vrlo jasno. Nije HKZ tužila, nego je ona tužena od pojedinaca, koji su sve poduzeli da troškovi budu što veći, te da financijskim pritiskom prisile dužnosnike HKZ-e na lažne izjave (vidi točku 11).

7. Nuić: "Potrošen je ne samo sav novac iz blagajne (1995. g. se našlo u blagajni preko 50.000.- CHF) nego i 6'714.- CHF koji su bili skupljeni za tiskanje monografije povodom 25. obljetnice HKZ-a."

Nuić svojim tekstom sugerira čitatelju, da je aktualni Upravni odbor (UO) neodgovorno potrošio tu svotu. Prije svega valja utvrditi da je aktualni UO od svojih prethodnika naslijedio svega 3'700.- CHF. Osim toga, spomenuta svota nije predstavljala imovinu HKZ-e (nego samo trenutačnu aktivu), jer je istovremeno bilo otvorenih računa. Na Saboru 1995. blagajnik izvještava o aktivi od 32'700.- CHF, a na Saboru 1997. o 16'500.-CHF. Zašto g. Nuić, kao vrlo savjestan član HKZ-e, nije već tada podigao svoj glas i usprotivio se izglašavanju otpusta tadašnjoj upravi? Zašto nije upitao tadašnji Upravni odbor gdje je novac od monografije, nego to stavlja na teret današnjem Upravnom odboru? Predsjednici Nadzornog odbora u navedenom periodu bili su dvojica današnjih tužitelja HKZ-e, dr. Tihomir Bratoljić i g. Radovan Smokvina!

8. Nuić: "Da bi došli do potrebnog novca, uprava šalje prijeteća pisma članovima i pokušava prodati adrese članova jednom osiguravajućem zavodu"

"Prijeteća pisma" članovima su ustvari opomene za neplaćenu članarinu, obavezu utvrđenu statutom HKZ-e. A kada g. Nuić govori o prodaji adresa onda on ili nema pojma o čemu govori ili se namjerno služi bizantskim smicalicama, da upotrijebimo njegov rječnik. Ponajprije osiguravajuće društvo nije u posjedu adresara HKZ-e, već su iz štednih razloga upotrebljene samo koverte te firme pri obavijesti članstva o ponudi društva. Ali, to nije ni bitno, jer u Švicarskoj svaki građanin može za 69.- CHF kupiti CD sa adresama svih telefonskih pretplatnika, što praktički znači adrese svih švicarskih kućanstava. Prema tome, u svrhu trgovine, adrese mogu imati neku vrijednost samo ako sadrže dodatne podatke, kao npr. imovinsko stanje, kupovne navike i sl. U Švicarskoj je uobičajeno, da udruge sklapaju aranžmane sa popustima za svoje članove. HKZ-i je uspjelo, zahvaljujući velikom zalaganju mladog člana Upravnog odbora, sklopiti vrlo povoljan ugovor sa svjetski poznatim osiguranjem, koji članovima HKZ-e omogućava osiguranja po jeftinijoj tarifi od regularne. Svaki normalan čovjek bi bio zahvalan i ponosan na takav uspjeh, samo oni kojima su od mržnje zaslijepljenje oči vide u tome nešto loše.

9. Nuić: "Sud je prisilio upravu povući 31 isključenja i obje suspenzije ogranaka"

To je čista laž, jer sud nije HKZ-u prisilio na nikakvo povlačenje isključenja. Zahtijevamo od g. Nuića da se ispriča, jer odgovarajućih odluka suda jednostavno nema.

10.  Sadašnjim upravnim tijelima HKZ-e g. Nuić predbacuje nerad i kao jedinu kulturnu aktivnost spominje predavanje prof. dr. Vladimir Horvata kao "slučajnog prolaznika".

Opet jedan epitet u već poznatom "Nuić stilu", obzirom da je dr. Horvat došao u Švicarsku samo zbog predavanja "400-ta obljetnica Bartola Kašića" na poziv HKZ-e koja je financirala avionsku kartu i osigurala smještaj. A što se tiče posjećenosti tog predavanja (koja je mogla i trebala biti bolja, iako je naravno bila veća nego što g. Nuić tvrdi), to je hrvatska stvarnost, koja je sustigla i g. Nuića kao suorganizatora predavanja g. Jakše Kušan 23. i 24. lipnja 2001. u Bernu i Badenu.

G. Nuić je naravno propustio i neka druga kulturna zbivanja u organizaciji HKZ-e, kao npr. predstave u sastavu takvih kazališnih veličina kao što su Relja Bašić, Vanja Drach i Boris Buzančić. Ili "Paške večeri" uz gostovanja Mirjane Bobuš, ženske klape Perugini i Chorus Croaticus-a, kao i koncerte harmonikaškog orkestra Ivan Goran Kovačić, te hrvatske plesne večeri uz gostovanje različitih glazbenika iz Hrvatske i Švicarske. Usprkos tome rad na kulturnom polju je ispod ambicija sadašnjih upravnih tijela HKZ-e.

Ironija, ili bolje rečeno sarkazam, se sastoji u tome, što su za to stanje krivi upravo oni, koji najglasnije HKZ-i predbacuju nedovoljan kulturni rad. Jer, pod teretom od tih istih ljudi nametnutih joj sudskih procesa, koji traju već dvije godine, veći i kvalitetniji rad iz vremenskih i financijskih razloga jednostavno nije bio moguć. Uz to treba pripomenuti da su svi dužnosnici ljudi u radnom odnosu, koji svoj rad u HKZ-i ne samo da obavljaju volonterski već ulažu i vlastita financijska sredstva da bi se kakva-takva djelatnost u postojećim prilikama mogla održati. Od članova ne očekuju zahvalu nego samo razumijevanje.

11. Sudski procesi protiv HKZ-e:

Protiv HKZ-e i nekih njezinih aktualnih dužnosnika podignute su tri tužbe, koje su nakon bezuspješnog pokušaja pomirdbe kod prve instance, pomirdbenog sudca (Friedensrichter), rezultirale slijedećim parnicama:

Parnica 1: Tužba četvero isključenih članova protiv HKZ-e zbog klevete i uvrede časti po civilnom postupku, podignutoj 02.09.1999. u svezi s njihovim isključenjem iz HKZ-e. Tužitelji su tvrdili da su razlozi isključenja, koje je HKZ navela, neistiniti i prema tome uvredljivi.
Parnica 2: Istih četvoro, kao u parnici 1, protiv predsjednika i dopredsjednice HKZ-e zbog klevete i uvrede časti po kaznenom postupku.
Parnica 3: Tužba protiv HKZ-e zbog isključenja iz članstva po civilnom postupku. Tu tužbu je podiglo troje od četvero isključenih, koji su podignuli gornje dvije parnice. Njima se priključilo još 14 prvobitno isključenih osoba, čije je isključenje HKZ poništila u sklopu pokušaja pomirenja i sprečavanja parnica. (Zašto su tih 14 digli tužbu ni sudu nije bilo jasno.)

Parnice 1 i 2 su identične po sadržaju, ali su se vodile protiv različitih pravnih osoba. Tu se nameće pitanje, zašto je nakon tužbe protiv privatnih lica podignuta naknadno tužba po istoj temi i od istih ljudi protiv HKZ-e? Zar tužiteljima nije bio dovoljan jedan proces za obranu svoje časti, ako su smatrali, da nisu radili što im se predbacuje ili da se to ne može dokazati? Na ta pitanja nije teško naći odgovor, ako se uzmu u obzir dvije dodatne činjenice:

a) dvoje tužitelja su g. Rade Smokvina sa suprugom Iris - isti Rade Smokvina o kojem je pisala Arena ("Mali dioničari pobijedili tajkuna") kao tajkunu koji je u svrhu vlastitog bogaćenja doveo poznatu tvrtku "Automotor" iz Rijeke pred stečaj i koji je s tim u svezi nedavno izgubio proces na prvostepenom trgovačkom sudu u Rijeci ("Automotor pred likvidacijom", Novi List, lipanj 2001.) i

b) tužitelji su odbili prijedlog HKZ-e od 11.02.2000. da se parnica protiv HKZ-e sistira dok se ne riješi ona protiv privatnih osoba, a sve u svrhu smanjivanja parničnih troškova obiju strana.
Prema tome je bila očita namjera tužitelja financijskim pritiskom slomiti otpor HKZ-e (da li možda novcima onih gore spomenutih malih dioničara?).

Do današnjeg dana izrečene su slijedeće dvije presude:

Parnica 1 zbog klevete i uvrede časti, pravomoćna presuda od 18. siječnja 2001.:

Sud je utvrdio da su izabrana tijela HKZ-e na Saboru 21.03.1999. legitimna. Dalje je sud utvrdio da je 7 od 10 razloga isključenja ispravno, a to znači da ih je HKZ smjela navesti kao prekršaje. Dva razloga isključenja su također ispravni, ali se odnose samo na jednu osobu, dok jedan razlog, radi se objedi zloupotrebe novca, HKZ tužiteljima nije uspjela dokazati. Sudski troškovi se paritetno dijele na dvije stranke, a HKZ je dužna donijeti ispravak onih izjava, za koje je sud odredio da su uvredljive, na što se poziva g. Nuić u svom članku ne spominjući ostale odluke suda. Odluke suda pokazuju da su isključenja tužitelja bila opravdana, što u punom opsegu pokazuje i presuda u parnici 3.

Parnica 3 zbog isključenja iz udruge, presuda od 19. veljače 2001.:

Ova presuda je vrlo jasna i precizna: HKZ je po svim točkama oslobođena krivnje, t.j svi zahtjevi tužitelja su odbijeni. Obzirom da su tužitelji izgubili parnicu morali su pored sudskih troškova platiti HKZ-i odštetu od 10'750. CHF. Troje od 17 tužitelja (isti oni, koji su tužitelji i u drugim dvijema parnicama) uložili su žalbu na presudu, za ostalih 14 presuda je pravomoćna.

Rezime ovih sudskih presuda glasi:

- Na Saboru od 21.03.1999. izabrana tijela HKZ-e su legalna
- Protivljenje prijašnjih dužnosnika da predaju mandate (zadržavanje dokumentacije, adresara, pošte, imovine i slično) samovoljni je i nedopušteni čin
- Obzirom na počinjene prekršaje, isključenja četvorice članova su opravdana, odluke HKZ-e su u skladu sa pravilima i pravovaljane.
- Pismo u kojem se optužuju sadašnji dužnosnici za prevaru kod izbora i namjeru uništenja HKZ-e sadrži neistine.

Ako bi postojala bilo kakva sumnja u ispravnost gornjih izjava, HKZ je spremna Matici dostaviti kompletne kopije sudskih presuda.

Svjesna činjenice da to šteti ugledu Hrvatske, HKZ je pokušala naći kompromisno rješenje.

Čak je i švicarska istražna sudkinja inzistirala na nagodbi za vrijeme prvog ročišta u procesu 1, koju je nakon dugog pregovaranja sa strankama i formulirala. Istovremeno je HKZ predložila, da se sva tri procesa sistiraju dok traju pregovori, jer je besmisleno da troškovi dalje rastu, ako se namjerava nagoditi. Tužitelji su odbili sistiranje procesa za vrijeme pregovaranja. Nagodbu dogovorenu kod istražne sudkinje tužitelji su opozvali, a isto tako su sve pomirdbene prijedloge HKZ-e odbijali i ustrajali tvrdokorno na svojem prvotnom zahtjevu, da HKZ potpiše izjavu po kojoj bi svi od HKZ-e navedeni razlozi isključenja bili neistiniti, te da nitko od njih ništa od navedenoga nije učinio. A mi smo znali, oni su znali, i konačno sud je ustanovio, da su osim jedne sve tvrdnje HKZ-e dokazano istinite (uz ograničenje da se dvije od njih ne mogu primijeniti na sve tužitelje).

Ovakovo ponašanje tužitelja pokazuje još jednom sasvim jasno da njima nije ni do pomirbe, ni do HKZ-e i dobrog glasa Hrvata među Švicarcima, nego da financijskim pritiskom žele postići neke svoje ciljeve.

Pojedini ljudi pokazuju naklonost svađalaštvu, podijeljenosti i rascijepanosti, dok mi vjerujemo u onu staru narodnu poslovicu kako "složna brača kuću grade". Cilj aktualnih upravnih tijela bio je smanjiti ili čak ukloni politiku i politikanstvo iz HKZ-e koje su polarizirale članstvo. Neki su članovi odgovorili sudskim tužbama. Nakon presuda u korist HKZ-e naivno smo očekivali da će to dovesti do smirenja, ako ne do pomirenja. Ali u Nuića i njemu sličnima nema niti sportskog duha, niti trunka dobrih namjera.

Nadzorni odbor HKZ