U broju 6 (lipanj 2001) "Matice"
izašao je članak pod naslovom "HKZ u Švicarskoj pred
rasulom".
Autori su dr. Tihomil Radja, počasni član
Hrvatske Kulturne Zajednice (HKZ) i Tihomir Nuić, koji
se predstavlja kao bivši urednik Društvenih obavijesti
HKZ, dok arhiva udruge pokazuje da je bio jedino član
uredništva.
Iznenađeni smo da si uredništvo Matice
nije dalo truda ispitati istinitost objeda i uvreda na
račun pojedinaca i HKZ-e, koje su bogato razasute u
gornje spomenutom članku. Istina bi trebala biti cilj
svakog novinarskog izvještavanja, a može se u nekom
sporu saznati samo ako se čuju obje strane.
Predpostavljamo da je dr. Radja to
naučio za vrijeme boravka u Švicarskoj, te nas vrlo
iznenađuje njegovo brzo prilagođavanje lošim lokalnim
običajima nakon povratka u Hrvatsku. Potpisujući
članak bez da je kontaktirao bilo koga iz izabranih
tijela HKZ-e, ili u najmanju ruku pročitao što po tom
pitanju piše u Društvenim Obavijestima (DO), glasilu
HKZ-e, te tako provjerio ono što mu je g. Nuić prodao
pod istinu, dr. Radja se dao zavesti, te dopustio
zloupotrebu svog imena u osobnim nedobronamjernim
težnjama pojedinaca.
Nakon osvrta na pojedine netočnosti u
članku g. Radje i g. Nuića, ograničavajući se pritom
uglavnom na izjave koje se odnose na aktualna upravna
tijela HKZ-e, želimo iznijeti nepobitne činjenice u
svezi sa sudskim procesima, činjenice koje g. Nuiću
predstavljaju velike probleme, pa ih on prešućuje u
svom članku.
1. Nuić piše: "Destruiranje HKZ-e pomoću
hadezeovaca i njihovih simpatizera"
Teza
iznesena u članku g. Radje i g. Nuića o odluci u Zagrebu (HDZ-a), "da sve
hrvatske udruge u inozemstvu nastale prije 1990. moraju nestati", je
apsurdna, opterećena bolesnim balkanskim nagonom za konspiraciju, te bez ikakve
logike obzirom na potporu u udrugama organizirane dijaspore ideji stvaranja
samostalne hrvatske države. Isto tako poznata je činjenica, da se gosp.
Međimorec, posljednji veleposlanik Republike Hrvatske u Švicarskoj (novi još
uvijek nije na vidiku?!) i akreditiran od bivše vlade, vrlo aktivno zalagao za
slogu i pomirenje Hrvata, pa i unutar HKZ-e.
Iako člankopisci imputiraju djelatnicima HKZ-e da po
nalogu HDZ-a namjerno guraju HKZ-u u propast,
logičniji je zaključak prema ponašanju tužitelja (vidi
točku 11) da je to u stvari njihova namjera. U g.
Nuiću su našli revnog glasnogovornika, kojemu je
izgleda svejedno u kakvom se društvu nalazi, samo ako
ima priliku na nekome iskaliti svoju neobuzdanu
kritičarsku energiju. Nažalost u toj kritici nema ni
trunka dobronamjernosti, ona se svodi na bezobzirno
udaranje na sve strane upotrebljavajući bez odabira
epitete: bizantinci, polupismeni, kulturni analfabeti,
nehrvati i sl. Članovi aktualnih upravnih tijela HKZ
nisu nekritični HDZ-ovi simpatizeri, već pojedinci sa
individualnim političkim nazorima, ali jednom
zajedničkom osebinom: žele očuvati nacionalni osjećaj
Hrvata u Švicarskoj i biti odvjetnici svoje domovine
pred strancima. S prezirom odbacujemo sve insinuacije
g. Nuića u navedenom članku.
2. Nuić piše: "U lipnju 1999. sastaje se uprava HKZ-e u
jednom hotelu sa g. Ivić Pašalićem",
I ta izjava je produkt bolesnog uma, da ne
upotrijebimo izraz kako je to besramna laž.
Zahtijevamo od g. Nuića da navede te nebulozne
svjedoke, koji su trebali biti očevici sastanka koji
se ni teoretski nije mogao dogoditi, i to tako dugo
dok vrijedi zakon fizike da jedno tijelo ne može biti
istovremeno na dva različita mjesta.
3. Nuić tvrdi "da se 1997. godine Sabor prvi
puta u povijesti HKZ-e održava u Bernu, kako bi
novopridošli hadezeovci imali sigurnu većinu".
Ogranak
Baden/Zürich već više godina pokušava sebe proglasiti
središnjicom udruge, kako bi sami određivali smjernice
rada i odlučivati o uređivačkoj djelatnosti Društvenih
obavijesti, što ih je naravno dovelo u konflikt sa
svim ostalim ograncima. Glavni odbor (predstavnici
svih ogranaka HKZ-e) je zaključio da nije demokratski
da se Sabor uvijek održava na području Zuericha (prema
želji ogranka Baden/Zuerich), te da bi ga iz obzira
prema drugim ograncima trebalo svake godine održati na
području nekog drugog kantona. Tako je Sabor 1997.
održan u Bernu, 1998. u St. Gallenu, 1999. u Zuerichu,
2000. u Luzernu.
4. Nuić tvrdi: "Bio je to najslabiji posjet u povijesti
godišnjih skupština HKZ-a s oko šezdesetak ljudi, a od
toga četrdesetak hadezeovaca",
To nije točno, podaci iz arhive govore da je na
saboru 1997. bilo prisutno 98 osoba. Arhiva također
pokazuje da na god. skupštinama općenito prisustvuje
80 do 110 ljudi, sa tendencijom slabijeg odaziva
zadnjih godina. U HKZ-i je političko i vjersko
oprijedjeljenje osobna stvar koja se ne registrira.
Kako g. Nuić prepoznaje hadezeovce ne znamo, ali na
osnovu stalno ponavljanih, ali usprkos toga
neistinitih izjava, da je većina aktualnih dužnosnika
HKZ-e u HDZ-u, možemo izvesti zaključak da je i broj
od 40 hedezeovaca na spomenutom Saboru isto tako
izmišljen.
5. Nuić: "Hrvatski bal se održava u hotelu Dolder jednom od najskupljih hotela na svijetu"
Točno je da se hrvatski bal održava u hotelu
Dolder u Zuerichu, međutim
besmislena je tvrdnja da je to jedan od najskupljih
hotela na svijetu. Ulaznica za bal u koju je uračunata
i svečana večera, stoji 150.- CHF. Ako to usporedimo
sa dvostruko većom cijenom za Silvestrovo u nekom od
boljih zagrebačkih hotela, onda mislimo da je svaki
daljnji komentar potpuno suvišan.
6. Nuić tvrdi: "Ukupni sudski i odvjetnički troškovi iznose
više od 100'000.- CHF"
Nuić zna
više nego mi, jer nam troškovi tužitelja nisu poznati.
Sigurno je da su njihovi troškovi veći od troškova
HKZ-e obzirom da su HKZ-i morali platiti odštetu od
10'750.- CHF. Ali bez obzira što nam svota od 100'000
CHF izgleda dobro napuhana, bitno pitanje nije točan
iznos troškova nego tko ih je prouzročio. Prema
iznesenom u točci 11, to je vrlo jasno. Nije HKZ
tužila, nego je ona tužena od pojedinaca, koji su sve
poduzeli da troškovi budu što veći, te da financijskim
pritiskom prisile dužnosnike HKZ-e na lažne izjave
(vidi točku 11).
7. Nuić: "Potrošen je ne samo sav novac iz blagajne
(1995. g. se našlo u blagajni preko 50.000.- CHF) nego
i 6'714.- CHF koji su bili skupljeni za tiskanje
monografije povodom 25. obljetnice HKZ-a."
Nuić
svojim tekstom sugerira čitatelju, da je aktualni
Upravni odbor (UO) neodgovorno potrošio tu svotu.
Prije svega valja utvrditi da je aktualni UO od svojih
prethodnika naslijedio svega 3'700.- CHF. Osim toga,
spomenuta svota nije predstavljala imovinu HKZ-e (nego
samo trenutačnu aktivu), jer je istovremeno bilo
otvorenih računa. Na Saboru 1995. blagajnik izvještava
o aktivi od 32'700.- CHF, a na Saboru 1997. o
16'500.-CHF. Zašto g. Nuić, kao vrlo savjestan član
HKZ-e, nije već tada podigao svoj glas i usprotivio se
izglašavanju otpusta tadašnjoj upravi? Zašto nije
upitao tadašnji Upravni odbor gdje je novac od
monografije, nego to stavlja na teret današnjem
Upravnom odboru? Predsjednici Nadzornog odbora u
navedenom periodu bili su dvojica današnjih tužitelja
HKZ-e, dr. Tihomir Bratoljić i g. Radovan Smokvina!
8. Nuić: "Da bi došli do potrebnog novca, uprava šalje
prijeteća pisma članovima i pokušava prodati adrese
članova jednom osiguravajućem zavodu"
"Prijeteća
pisma" članovima su ustvari opomene za neplaćenu
članarinu, obavezu utvrđenu statutom HKZ-e. A kada g.
Nuić govori o prodaji adresa onda on ili nema pojma o
čemu govori ili se namjerno služi bizantskim
smicalicama, da upotrijebimo njegov rječnik.
Ponajprije osiguravajuće društvo nije u posjedu
adresara HKZ-e, već su iz štednih razloga upotrebljene
samo koverte te firme pri obavijesti članstva o ponudi
društva. Ali, to nije ni bitno, jer u Švicarskoj svaki
građanin može za 69.- CHF kupiti CD sa adresama svih
telefonskih pretplatnika, što praktički znači adrese
svih švicarskih kućanstava. Prema tome, u svrhu
trgovine, adrese mogu imati neku vrijednost samo ako
sadrže dodatne podatke, kao npr. imovinsko stanje,
kupovne navike i sl. U Švicarskoj je uobičajeno, da
udruge sklapaju aranžmane sa popustima za svoje
članove. HKZ-i je uspjelo, zahvaljujući velikom
zalaganju mladog člana Upravnog odbora, sklopiti vrlo
povoljan ugovor sa svjetski poznatim osiguranjem, koji
članovima HKZ-e omogućava osiguranja po jeftinijoj
tarifi od regularne. Svaki normalan čovjek bi bio
zahvalan i ponosan na takav uspjeh, samo oni kojima su
od mržnje zaslijepljenje oči vide u tome nešto loše.
9. Nuić: "Sud je prisilio upravu povući 31 isključenja
i obje suspenzije ogranaka"
To je čista
laž, jer sud nije HKZ-u prisilio na nikakvo povlačenje
isključenja. Zahtijevamo od g. Nuića da se ispriča,
jer odgovarajućih odluka suda jednostavno nema.
10. Sadašnjim upravnim tijelima HKZ-e g. Nuić
predbacuje nerad i kao jedinu kulturnu aktivnost
spominje predavanje prof. dr. Vladimir Horvata kao "slučajnog
prolaznika".
Opet jedan epitet u već poznatom "Nuić
stilu", obzirom da je dr. Horvat došao u Švicarsku
samo zbog predavanja "400-ta obljetnica Bartola
Kašića" na poziv HKZ-e koja je financirala avionsku
kartu i osigurala smještaj. A što se tiče posjećenosti
tog predavanja (koja je mogla i trebala biti bolja,
iako je naravno bila veća nego što g. Nuić tvrdi), to
je hrvatska stvarnost, koja je sustigla i g. Nuića kao
suorganizatora predavanja g. Jakše Kušan 23. i 24.
lipnja 2001. u Bernu i Badenu.
G. Nuić je naravno propustio i neka
druga kulturna zbivanja u organizaciji HKZ-e, kao npr.
predstave u sastavu takvih kazališnih veličina kao što
su Relja Bašić, Vanja Drach i Boris Buzančić. Ili
"Paške večeri" uz gostovanja Mirjane Bobuš, ženske
klape Perugini i Chorus Croaticus-a, kao i koncerte
harmonikaškog orkestra Ivan Goran Kovačić, te hrvatske
plesne večeri uz gostovanje različitih glazbenika iz
Hrvatske i Švicarske. Usprkos tome rad na kulturnom
polju je ispod ambicija sadašnjih upravnih tijela
HKZ-e.
Ironija, ili bolje rečeno sarkazam, se
sastoji u tome, što su za to stanje krivi upravo oni,
koji najglasnije HKZ-i predbacuju nedovoljan kulturni
rad. Jer, pod teretom od tih istih ljudi nametnutih
joj sudskih procesa, koji traju već dvije godine, veći
i kvalitetniji rad iz vremenskih i financijskih
razloga jednostavno nije bio moguć. Uz to treba
pripomenuti da su svi dužnosnici ljudi u radnom
odnosu, koji svoj rad u HKZ-i ne samo da obavljaju
volonterski već ulažu i vlastita financijska sredstva
da bi se kakva-takva djelatnost u postojećim prilikama
mogla održati. Od članova ne očekuju zahvalu nego samo
razumijevanje.
11.
Sudski procesi protiv HKZ-e:
Protiv HKZ-e i nekih njezinih aktualnih dužnosnika
podignute su tri tužbe, koje su nakon bezuspješnog
pokušaja pomirdbe kod prve instance, pomirdbenog sudca
(Friedensrichter), rezultirale slijedećim parnicama:
Parnica 1: Tužba četvero isključenih članova
protiv HKZ-e zbog klevete i uvrede časti po civilnom
postupku, podignutoj 02.09.1999. u svezi s njihovim
isključenjem iz HKZ-e. Tužitelji su tvrdili da su
razlozi isključenja, koje je HKZ navela, neistiniti i
prema tome uvredljivi.
Parnica 2: Istih četvoro, kao u parnici 1,
protiv predsjednika i dopredsjednice HKZ-e zbog
klevete i uvrede časti po kaznenom postupku.
Parnica 3: Tužba protiv HKZ-e zbog
isključenja iz članstva po civilnom postupku. Tu tužbu
je podiglo troje od četvero isključenih, koji su
podignuli gornje dvije parnice. Njima se priključilo
još 14 prvobitno isključenih osoba, čije je
isključenje HKZ poništila u sklopu pokušaja pomirenja
i sprečavanja parnica. (Zašto su tih 14 digli tužbu ni
sudu nije bilo jasno.)
Parnice 1 i 2 su identične po
sadržaju, ali su se vodile protiv različitih pravnih
osoba. Tu se nameće pitanje, zašto je nakon tužbe
protiv privatnih lica podignuta naknadno tužba po
istoj temi i od istih ljudi protiv HKZ-e? Zar
tužiteljima nije bio dovoljan jedan proces za obranu
svoje časti, ako su smatrali, da nisu radili što im se
predbacuje ili da se to ne može dokazati? Na ta
pitanja nije teško naći odgovor, ako se uzmu u obzir
dvije dodatne činjenice:
a) dvoje tužitelja su g. Rade Smokvina sa suprugom
Iris - isti Rade Smokvina o kojem je pisala Arena
("Mali dioničari pobijedili tajkuna") kao tajkunu koji
je u svrhu vlastitog bogaćenja doveo poznatu tvrtku
"Automotor" iz Rijeke pred stečaj i koji je s tim u
svezi nedavno izgubio proces na prvostepenom
trgovačkom sudu u Rijeci ("Automotor pred
likvidacijom", Novi List, lipanj 2001.) i
b) tužitelji su odbili prijedlog HKZ-e od
11.02.2000. da se parnica protiv HKZ-e sistira dok se
ne riješi ona protiv privatnih osoba, a sve u svrhu
smanjivanja parničnih troškova obiju strana.
Prema tome je bila očita namjera tužitelja
financijskim pritiskom slomiti otpor HKZ-e (da li
možda novcima onih gore spomenutih malih dioničara?).
Do današnjeg
dana izrečene su slijedeće dvije presude:
Parnica 1 zbog klevete i uvrede časti, pravomoćna
presuda od 18. siječnja 2001.:
Sud je utvrdio da su izabrana tijela HKZ-e na Saboru
21.03.1999. legitimna. Dalje je sud utvrdio da je 7 od
10 razloga isključenja ispravno, a to znači da ih je
HKZ smjela navesti kao prekršaje. Dva razloga
isključenja su također ispravni, ali se odnose samo na
jednu osobu, dok jedan razlog, radi se objedi
zloupotrebe novca, HKZ tužiteljima nije uspjela
dokazati. Sudski troškovi se paritetno dijele na dvije
stranke, a HKZ je dužna donijeti ispravak onih izjava,
za koje je sud odredio da su uvredljive, na što se
poziva g. Nuić u svom članku ne spominjući ostale
odluke suda. Odluke suda pokazuju da su isključenja
tužitelja bila opravdana, što u punom opsegu pokazuje
i presuda u parnici 3.
Parnica 3 zbog isključenja iz udruge, presuda od 19.
veljače 2001.:
Ova presuda je vrlo jasna i precizna: HKZ je po svim
točkama oslobođena krivnje, t.j svi zahtjevi tužitelja
su odbijeni. Obzirom da su tužitelji izgubili parnicu
morali su pored sudskih troškova platiti HKZ-i odštetu
od 10'750. CHF. Troje od 17 tužitelja (isti oni, koji
su tužitelji i u drugim dvijema parnicama) uložili su
žalbu na presudu, za ostalih 14 presuda je pravomoćna.
Rezime
ovih sudskih presuda glasi:
- Na Saboru od 21.03.1999. izabrana tijela HKZ-e
su legalna
- Protivljenje prijašnjih dužnosnika da predaju
mandate (zadržavanje dokumentacije, adresara, pošte,
imovine i slično) samovoljni je i nedopušteni čin
- Obzirom na počinjene prekršaje, isključenja
četvorice članova su opravdana, odluke HKZ-e su u
skladu sa pravilima i pravovaljane.
- Pismo u kojem se optužuju sadašnji dužnosnici za
prevaru kod izbora i namjeru uništenja HKZ-e sadrži
neistine.
Ako bi postojala bilo kakva sumnja u ispravnost
gornjih izjava, HKZ je spremna Matici dostaviti
kompletne kopije sudskih presuda.
Svjesna
činjenice da to šteti ugledu Hrvatske, HKZ je pokušala
naći kompromisno rješenje.
Čak je i švicarska istražna
sudkinja inzistirala na nagodbi za vrijeme prvog
ročišta u procesu 1, koju je nakon dugog pregovaranja
sa strankama i formulirala. Istovremeno je HKZ
predložila, da se sva tri procesa sistiraju dok traju
pregovori, jer je besmisleno da troškovi dalje rastu,
ako se namjerava nagoditi. Tužitelji su odbili
sistiranje procesa za vrijeme pregovaranja. Nagodbu
dogovorenu kod istražne sudkinje tužitelji su
opozvali, a isto tako su sve pomirdbene prijedloge
HKZ-e odbijali i ustrajali tvrdokorno na svojem
prvotnom zahtjevu, da HKZ potpiše izjavu po kojoj bi
svi od HKZ-e navedeni razlozi isključenja bili
neistiniti, te da nitko od njih ništa od navedenoga
nije učinio. A mi smo znali, oni su znali, i konačno
sud je ustanovio, da su osim jedne sve tvrdnje HKZ-e
dokazano istinite (uz ograničenje da se dvije od njih
ne mogu primijeniti na sve tužitelje).
Ovakovo ponašanje tužitelja pokazuje još jednom
sasvim jasno da njima nije ni do pomirbe, ni do HKZ-e
i dobrog glasa Hrvata među Švicarcima, nego da
financijskim pritiskom žele postići neke svoje
ciljeve.
Pojedini
ljudi pokazuju naklonost svađalaštvu, podijeljenosti i
rascijepanosti, dok mi vjerujemo u onu staru narodnu
poslovicu kako "složna brača kuću grade". Cilj
aktualnih upravnih tijela bio je smanjiti ili čak
ukloni politiku i politikanstvo iz HKZ-e koje su
polarizirale članstvo. Neki su članovi odgovorili
sudskim tužbama. Nakon presuda u korist HKZ-e naivno
smo očekivali da će to dovesti do smirenja, ako ne do
pomirenja. Ali u Nuića i njemu sličnima nema niti
sportskog duha, niti trunka dobrih namjera.
Nadzorni odbor HKZ |