Bez Staljina i komunista, zapadni Saveznici ne bi dobili
Drugi svjetski rat. Bez Roosevelta i kapitalističke
Amerike, Sovjetski Savez i Staljin ne bi pobijedili u
Drugom svjetskom ratu. Bez pomoći Saveznika Engleza i
Amerikanaca, Josip Broz Tito i njegova partija teško bi
došli na vlast u novoosnovanoj Jugoslaviji. Auschwitz je
oslobodila Crvena armija, u siječnju 1945., premda je
ista Crvena armija, pet godina ranije, likvidirala
potajice nekoliko tisuća poljskih časnika u Katinskoj
šumi. Na svom putu, početkom 1945., ka oslobađanju
Auschwitz, prethodile su njene likvidacije i
protjerivanja milijuna njemačkih civila - od Baltika do
Šleske. Moderna historiografija, koja se danas podučava
na univerzitetima diljem Amerike i Europe ima ne samo
pedagošku svrhu, već i svrhu demoniziranja protivnika,
kako bi se lakše mogli prikriti vlastiti demoni. A svaku
historiografsku demonologiju prati slika vlastite
viktimologije, tj. žrtvoslovlja, koje u pravilu ima
naglašeni subjektivni i hipermoralistički karakter, a
čija je svrha isticanje vlastitih žrtava i umanjivanje
tuđih.
Antifašistički bestiarum
Fašističke zmije, guje, aždaje, i cijeli arsenal antifašističkog
bestiaruma u komunističkoj je Jugoslaviji bio uvijek na dohvat ruke, jer
jedino je na taj način komunistička Jugoslavija mogla opravdat svoje postojanje.
Znatan broj historiografa i novinara u Hrvatskoj koristi danas, manje više, isti
arsenal iz bivšeg jugoslavenskog antifašističkog bestiaruma. Neslužbena Hrvatska
odbacuje taj bestiarum jer je podsjeća na olovne godine komunističke
Jugoslavije. Staro političko pravilo izlazi na svjetlo dana: postoji danas jedna
legalna Hrvatska, ali postoji i jedna legitimna Hrvatska, dočim svaka od njih
dviju ima vlastite simbole, vlastite demonologije i vlastite sukobljene
viktimologije. Uostalom, postavlja se pitanje bi li moderni globalni Sustav i
njegov produžetak sa novom političkom klasom u Zagrebu, uopće mogao opstati bez
antifašističke demonologije, bez Jasenovca, bez demona Pavelića - i trajnog
zloduha Hitlera?
Svaki povijesni događaj uvijek je jedan, jedini, i jedinstveni, no svaki
povijesni događaj, u dobi velikih mijenja - kao što je to danas u Hrvatskoj -
povjesničar tumači zavisno od svog vlastitog nacionalnog, ideološkog i teološkog
pedigrea. Prvi zaključak kojeg možemo učiniti je da prije nego što čitamo
povijest, morama pročitati povjesničara. Koji su njegovi motivi za takav,
onakav, ili ovakav pristup nekoj povijesnoj temi, a u hrvatskom slučaju pristup
brojkama Jasenovca i Bleiburga? Jasenovac je bio logor; Bleiburg nije bio logor.
Sa tehničke strane, svaki politički logor, bilo gdje na svijetu, u bilo kojem
političkom režimu, i u bilo kojoj povijesnoj epohi, nije zamišljen za trenutačno
uništavanje zarobljenika već za njihov robovski rad. Da nije je tako onda se
logore ne bi gradilo. Drugi zaključak je dakle pravne, ali i logističke prirode;
ratni zločini nisu isto što i poratni zločini. Logori nisu isto što i bezimena
stratišta, napušteni rudnici, jame i fojbe o kojima ima malo pisanih dokumenata.
Demonološki, mitološki, kriminološki, patološki pristup novijoj hrvatskoj
povijesti, tvorio je osnovicu bivšeg identiteta ali i legaliteta antifašističke
Jugoslavije. Upravo iskrivljena komunistička historiografija bila je glavnim
uzrokom raspada Jugoslavije i rata protiv novoosnovane države Hrvatske 1991. U
svijetlu novijih povijesnih istraživanja, temeljena donekle i na modernim
forenzičkim ispitivanjima, kao i pristupa novootvorenim arhivima, bivša
jugoslavenska antifašistička historiografija pokazuje danas pukotine, a sa
daljnjim vremenskim odmakom ona poprima hagiografske, a djelomično i znanstveno
fantastične oblike.
No zanimljivo je da kada antifašistička historiografija postane
empirijski vrlo labava, ona tada poprima, kao što je to danas slučaj, ne samo u
Hrvatskoj, nego širom Europe, "civilno-religijske" okvire. Takvi novi
"civilno-religijski" okviri, odbacuju, a često i pravno kažnjavaju kritički
pristup novijoj povijesti. Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju
neposredno prije njenog raspada. Tada je već bio u tijeku medijski i
intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara glede žrtava
Jasenovca i Bleiburga-intelektualni i rat koji je nešto kasnije morao preći u
oružani sukob. Jer drugačije na simboliku Jasenovca i simboliku Bleiburga gleda
jedan srpski seljak iz okolice Siska, drugačije jedan hrvatski seljak iz okolice
Siska, a drugačije jedan bivši hrvatski emigrant iz okolice Santiaga ili
Stuttgarta.
Demonološko
hrvatstvo protiv žrtvoslovnih Hrvata
Demoni, utvare, zmije, zli duhovi, štrige, beštije, coprnice, vrazi i
monstrumi, negativni su likovi kojima su jugoslavenski antifašisti velikim
dijelom personificirali ustašku vlast klasu u NDH. I danas sličnim terminima
moderni antifašisti etiketiraju svoje tzv. desničarske i nacionalističke
protivnike. Sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, i gotovo 25
godina nakon osnivanje moderne Hrvatske, identitet hrvatske države i dalje je
upitan; s jedne strane postoji demonološko hrvatstvo, tj. kriminogeni,
zmijoliki i patogeni Hrvati, koje su svjetski antifašistički propagandisti,
mitografi, i demonolozi stvarali nakon 1945., a s druge strane postoji znatan
broj domaćih viktimoloških tj. žrtvoslovnih Hrvata, koji često svode
svoj identitet na naglašenom antisrpstvu i posthumno-komemorativnim nekrolozima
o svojim vlastitim žrtvama.
Nije to ništa novo. Demonologija glede onog "Drugog" nosi pandan u vlastitoj
viktimologiji. I krvnik ima svoje žrtvoslovlje - za sebe i svoju obitelj. A
svako žrtvoslovlje, uključujući i blajburško žrtvoslovlje, ima u konačnici - i
nažalost - svoju osvetoljubljivu stranu. Hrvatske žrtve iz 1945., bilo žrtve iz
Bleiburga, bilo one iz Titovog Jasenovca, nisu pale sa neba; njih je netko
likvidirao, a taj " Netko" i taj "Drugi" ili njegova djeca žive danas u
Hrvatskoj.
Cijela klasična književnost prepuna je utvara i demona, a čak i živući heroji
postaju zlodusi, kao što je to bio slučaj sa Siegfriedom ili Hagenom u
Nibelungen epu, ili Hektorom ili Ahilom kod Homera, ili pak neurotičarima sa
samoubilačkim fantazijama, poput Fausta ili Hamleta. Za podzemlje antičkog boga
Hada dobivala se karta samo u jednom smjeru za sve politički nekorektne likove
koji su se usudili drznuti u službene vjerske i političke rituale. Čuvar
strašnog podzemlja je Kerber, troglav pas zmijskog repa, mogli bi reći neka
vrsta antičkog Jakova Blaževića i Moše Pijadea. Pravi pakao čeka sve ljude; i
dobre i loše, kada izgube smisao za tragiku i pomisle da je povijest stala,
upravo kao što to misli veliki broj naših suvremenika. I pozitivni heroji Odisej
i Agamemnon, nakon što nemilice pale grad Troju i tamane sve staro i mlado,
doživljavaju grozne sudbine. Odisejevu momčad, nakon desetljetnog lutanja po
sinjem moru, žive žderu ciklopi, a Agamemnona, po povratku u slatki dom, ubija
vlastita žena. A njihovog sina, heroja Oresta, muče furije, boginje osvete, jer
je ubio vlastitu majku, koja je prije toga ubila njegovog oca - svog vlastitog
muža.
Udbolisci,
skojevci i gričke vještice
Jalovo je diskutirati sa demonolozima i pružati im bilo kakve empirijske ili
forenzične činjenice glede žrtvoslovlja Jasenovca ili Bleiburga. Svaki čovjek će
s pravom kazati "da je svaka žrtva neprocjenjiva". Slažemo se. I to bez obzira
da li cifra mrtvih ustaškog logora Jasenovca iznosi 700.000 ili 70.000 ili 7.000
ili 700. No ako prihvatimo zadnju brojku razlika je u 699.300 živih, što nije
mala stvar za malu Hrvatsku, a kamoli za velike mitske biblijske i homerovske
priče ili antifašističke demonologije. Svaka demonologija stvar je vjere, vrsta
kolektivne mistike, upravo kao i današnja demokratska mistika o trajnosti
Europske unije i bezgraničnog ekonomskog rasta.
Naivno je vjerovati da se moderne demonologije, uključujući i
hagiografske epove o Drugom svjetskom ratu, mogu obarati činjenicama. Ako se u
tome uspije pojavit će se odmah novi mitovi i nove demonologije. Demonologije
postoje otkad postoji svijeta, bez obzira na period Prosvjetiteljstva koje rađa
u 18. stoljeću svoj vlastiti opasan mit: mit o progresu i mit o trajnom
gospodarskom rastu. Sumnjati, danas u moderne mitove o liberalnoj demokraciji, o
multikulturalizmu, u mit o parlamentarizma, u mit o LGTB- suživotu između
pastira i pederasta, znači biti proglašen ludim.
Jedan poznati hrvatski aktivist i
intelektualac, kojeg je pravosuđe vladajuće klasa svojevremeno strpalo u
ludnicu, na vlastitoj je koži nedavno osjetio snagu moderne demonologije. No
sutra, kada antifašistička demonologija ne bude više popularna, nastupit će
nova, a tada će se veliki broj hrvatskih građana, baš kao i 1991. g, ponovno
isprsiti kao "veliki Hrvati". Ono što zabrinjava nije to što su 1991. veliki
broj ljudi u Hrvatskoj, pretežno bivših Titoista i Jugoslavena, i brojnih
udbolizaca, postali danas " tolerantni liberalni građani". Ono što uistinu
zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih
mitova, svojih skojevskih lara i penata, i začuđujućom brzinom prihvatili
liberalnu demonologiju, amerikanizam i kapitalizam, čiji su oni nekad bili ljuti
protivnici.
Niti su hrvatske vještice bile tako zli demoni kako ih je Crkva svojevremeno
prozivala -- ali i ubijala. Znale su vještice često predvidjeti budućnost mnogo
bolje nego mi sami. Moramo se s pravom zgražati na progonima vještica, sve tamo
do 18. stoljeća, kao i nad sudbinom naše gričke vještice, koja je bila žrtva
purgerskih cinkaroša, spletkaroša i jalnih usidjelica u starom Zagreba. Imenica
"vještica" zvuči danas jako loše, premda ona proizlazi iz glagola "vještačiti",
a ima i svoj izvadak u rado viđenoj imenici "vještak". Eh, vještaka ima danas u
Hrvatskoj koliko god hoćete - počevši od vještaka za liječenje hemoroida, pa do
vještaka za zaraditi brz novac ! No uz antifašističke vještake, najprisutniji su
danas u Hrvatskoj financijski vještaci. Svojim vještačkim štapom doveli su
Hrvatsku na prosjački i na prostački štap.
Piše: dr. Tomislav Sunić
Izvor: Hrvatski tjednik
Dr. Tomislav Sunić je profesor i autor više knjiga (www.tomsunic.com).
Tematski
povezani članak: Povodom
predstavljanja knjige Titov Jasenovac |
