Titoizam, staljinizam i drugi komunistički totalitarni
režimi ostavili su iza sebe desetke milijuna ubijenih
Prije svega,
Matica hrvatska u upućivanju Poziva nije zaobišla
svoje članstvo, kao što on to tvrdi. Poziv je upućen
na više tisuća adresa članova, suradnika, novinara i
ostalih. Negativno se o njemu izjasnio samo jedan
član.
Nadalje, u Pozivu Matice hrvatske nigdje nema
"poistovjećivanja komunizma s najgorim oblicima
staljinističke političke pragmatike, kako bi se
ljevica dotukla". Nije li Matica hrvatska ipak premala
da bi planirala dotući ljevicu? Osim toga, stranke
ljevice Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća
Europe iz 2006. o osudi komunističkih zločina
prihvatile su.
Također, Matica hrvatska ne poistovjećuje komunizam
ni sa Staljinom ni s Rosom Luxemburg. Tek, komunizam -
ili ako Grgurev tako želi - titoizam, staljinizam,
polpotizam, enverhodžizam i drugi komunistički
totalitarni režimi ostavili su iza sebe desetke
milijuna ubijenih. Više tih zločina ide u red
genocida: Gladomor, zločin u Katynskoj šumi, pokolj
pod vodstvom Crvenih Kmera.
Vinko Grgurev izjednačava "Isusove ideje o jednakosti
ljudi u Bogu" i komunizam, spominje problem
Inkvizicije te tako dolazi do nevjerojatne analogije:
Isus je preživio Inkviziciju pa će tako i komunizam
Staljina, Tita i ostale. No da bi se to dogodilo,
komunizam bi se morao uklopiti u norme demokratskoga
sustava kao (samo) jedna od političkih opcija, čime bi
zapravo prestao biti komunizmom, jer komunizam ne
poznaje političke stranke.
Ako, pak, Grgurev poznaje bolji demokratski sustav od
višestranačkog, bilo bi dobro da nas upozna s time.
Pokušavajući, pak, naglasiti navodne vrijednosti
komunizma, Grgurev je kao dokaz dao dio rečenice iz
Manifesta komunističke partije Marxa i Engelsa iz
1848. koji glasi: "komunizam. podrazumijeva slobodu
svakoga pojedinca ograničenu samo slobodom drugoga
pojedinca". Propustio je, međutim, navesti neke druge
dijelove Manifesta kao što su, primjerice, konkretni
koraci proletarijata kada nasilno dođe na vlast:
- razvlašćivanje zemljišnog vlasništva,
- ukidanje prava nasljedstva,
- konfiskacija imovine svih emigranata i
pobunjenika,
- državna centralizacija transporta, bankarstva.,
- obveza rada za sve,
- ukidanje razlika između sela i grada.
Dakle,
nasilje je kao program zapisano već u temeljnom
komunističkom programskom dokumentu, a svi
komunistički tirani, Lenjin, Staljin, Tito, Ceauşescu,
Pol Pot, doslovno su ga provodili u djelo. Pa u čemu
je onda razlika između komunizma i titoizma?
Ako je bilo "progresivnih komunističkih orijentacija,
primjerice, eurokomunizam", kako tvrdi Grgurev, one su
djelovale u okvirima zapadnoeuropskih, demokratski
uređenih država i sudjelovale su u demokratskim
izborima. Samim time one nisu bile totalitarne
komunističke stranke kojima se Matica hrvatska u
Pozivu bavi. No, kakve god bile, njihovo postojanje ne
može značiti da komunističkih zločina nije bilo.
Nadalje, fašisti i nacisti sukobili su se s
komunistima zbog obostranih imperijalističkih ciljeva,
a iz istih razloga potpisali su, kada je to odgovaralo
jednima i drugima, i sporazum o nenapadanju. Razlika
između Hitlerove i politike današnjih predvodnika
demokracije neusporediva je. Ne misli Grgurev, valjda,
da je cilj suvremenih intervencija u Afganistanu i
Iraku, bez obzira na neke ne sasvim jasne motive,
pretvaranje te dvije države u sastavni dio nekog
suvremenog Trećeg Reicha s plinskim komorama za sve
osim pripadnika plavooke rase?
Suprotno tvrdnjama Vinka Grgureva, Matica hrvatska u
Pozivu ne raspravlja o filozofskim parametrima
komunizma. U Pozivu je riječ o totalitarnom
komunističkom poretku od 1945. do 1990. te o
totalitarnom komunizmu. Nisu nas, dakle, zanimali
filozofski aspekti komunizma, nego sasvim konkretna
iskustva i posljedice višedesetljetne vladavine
Komunističke partije / Saveza komunista u Hrvatskoj.
Ocjenjujući, pak, ulogu komunista u otporu
nacifašizmu, treba reći da je na prostoru cijele bivše
Jugoslavije 1941. bilo samo nekoliko tisuća članova
Partije. Dakle, u borbi protiv nacifašizma sudjelovali
su u velikoj većini nepartijci. Hrvatska bi se, prema
tome, od nacifašizma oslobodila i bez
jugokomunističkih političkih i vojnih snaga. Kako su
se to, uostalom, bez neke veće uloge komunista
oslobodile Belgija, Nizozemska, Francuska.?
Tko je za Grgureva mjerodavan u tumačenju komunizma
ako to nisu Litva, Latvija, Bugarska, Mađarska,
Rumunjska i Češka, koje su ga proživljavale na stvaran
i strašan način? Nazivati, pak, njihove ministre
vazalima netočno je i neprimjereno, čak i skandalozno.
Nije istina, kako Grgurev kaže, da se danas ne
govori o zločinima nad komunistima. O nacifašističkim
zločinima govorilo se već od sama kraja Drugoga
svjetskog rata, a govori se i piše i danas. Te su
žrtve većinom poimence zabilježene, i dostojno su
smještene u opću ljudsku memoriju. Komunističke žrtve,
s druge strane, nisu dobile primjeren status. Zbog
toga, uostalom, Matica hrvatska i reagira. A u
izjašnjavanju o načinu obilježavanja komunističkih
žrtava ključnu ulogu trebaju imati znanstvenici;
povjesničari, muzejski stručnjaci.
Nadalje, šesnaest godina od završetka rata bilo je
dovoljno da se pripadnici nekadašnjih jugoslavenskih
obavještajnih služba povuku s javnih funkcija. Ako se
ne povuku, neće snositi neku zakonsku odgovornost, no
Matici hrvatskoj mora biti dopušteno izraziti kako bi
njihovo povlačenje iz javnoga života bilo dobro za
društvo.
Pozivanje na Tuđmana i želja da pripadnici bivših
jugoslavenskih obavještajnih služba otiđu iz javnog
života nisu u proturječnosti, kako to Grgurev tvrdi.
Tuđman, naime, nije pripadao tim službama, a politiku
hrvatskoga nacionalnog osamostaljenja započeo je
praktično zastupati već početkom šezdesetih godina
dvadesetog stoljeća, dakle trideset godina prije
propasti komunizma.
Matica hrvatska ilirsko je ime nosila od 1842. do
1874, ali nije ga nosila zbog neke sklonosti
jugoslavenskom političkom programu. Pod hrvatskim
imenom ne bi joj, naime, bilo dopušteno osnivanje ni
djelovanje. Treba znati da su prije 1842. već bile
osnovane Matica češka i Matica srpska te nije bilo
nikakva govora o nekoj (jugo)slavenskoj Matici.
Ilirsko ime Matičini utemeljitelji uzeli su isključivo
kao zamjensko za hrvatsko.
Hrvatska pak nacionalna samostalnost i državni
suverenitet ustavne su kategorije, a izražene su,
između ostaloga, u potpunoj vlasti nad državnim
teritorijem, slobodnim izborima predstavničkih tijela,
vlastitom vojskom, policijom, državnom upravom.
Pitanje, pak, udjela nacionalnog vlasništva u
telekomunikacijskim, farmaceutskim i naftnim
kompanijama različito je riješeno od države do države,
ovisno o njihovoj realnoj snazi i politici. Jasno je
da manje države kao Hrvatska, pa čak i mnoge veće,
teško svojim snagama mogu zadržati većinsko vlasništvo
u kompanijama koje su dio općeg svjetskog trenda
multinacionalnog povezivanja takvih gospodarskih
divova. No ako državna tijela nad njima provode
zakonsku kontrolu, Hrvatska ne mora imati štete od
stranoga vlasnika. Međutim, prodaju bogatstava kao što
su voda, šume i energetski sustav trebali bismo
spriječiti i za tu se opciju zauzimamo.
I na kraju, ako Vinko Grgurev želi reći da Hrvatska
ne bi smjela biti u NATO-paktu nego samo u Pokretu
nesvrstanih, griješi. Naime, u nedavnom smo ratu
pobijedili sami, ali što s mogućim budućim ratovima
širih razmjera? Pokret nesvrstanih u tome slučaju bio
bi nam od slabe koristi. No kakve to veze ima s temom
osude komunističkih zločina?
Zorislav Lukić, Vijenac, 6. listopada 2011.
POZIV MATICE HRVATSKE HRVATSKOM SABORU - Osuditi
zločine komunizma |