Obraćajući se Vama obraćam se zapravo svim ljudima dobre
volje i slobodna mišljenja jer, stvarno, ako to pitanje
ne ćemo rješavati i riješiti danas, u demokraciji,
slobodi, općeproširenoj visokoj razini naobrazbe i
informiranosti i zapravo ipak dobroti i dobrim namjerama
svih nas, onda s nama doista nešto nije u redu i
zaslužili smo ostati u balkanskom glibu neznanja,
predrasuda, mržnje i nesreće.
Ne tražim od Vas odgovor, nego samo svijest da u današnjoj
Hrvatskoj postoje ljudi koji pošteno i objektivno misle, a svoju Domovinu vole
kao i svi njihovi pretci, dakle do razine da su za nju spremni dati svoje jedine
živote. Molim uočite, brzim pogledom na hrvatsku povijest od 1102., da ovo nije
nikakva patetika; zauzvrat, ja ću Vas poštedjeti nabrajanja hrvatskih junaka,
dokumenata i žrtava u tih devet stotina godina.
Nisam baš gladan ni komentara drugih ljudi, koji će se sa mnom
suglasiti ili ne će; ovo nije ni komentar niti polemika; ponavljam da želim prvo
Vama, a onda i svi drugim građanima Hrvatske, pa i drugih zemalja i sredina,
dati na znanje da ima mnogo ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji shvaćaju da je
došlo vrijeme da se o svim prijeporima kaže istina zasnovana na znanosti i
objektivnim podatcima, da se ne nastrada zbog delikata riječi i mišljenja, i da
se ne dopusti neukim, zlim i glupim da bez otpora truju javnost lažima,
glupostima, objedama, etiketiranjima, neraspoloženjem i mržnjom.
1. Gđa Predsjednica i Vi
Za Hrvatsku je veličanstven događaj da Vas je gđa Predsjednica
zamolila, a Vi prihvatili, da je predstavljate u Jasenovcu. Tomu je mnogo
razloga, ali ne ću ih sve nabrajati nego ću navesti činjenice da ste Vi najbolji
mogući izbor simbola jasenovačke patnje, a da je gđi Predsjednici bila
pripremljena jeftina zamka za poniženje, izrugivanje i mržnju, od čega ste je Vi
viteški zaštitili. Hvala Vam.
2. Vaš govor
Po sjećanju ću citirati jednu Vašu rečenicu koju držim
neizrecivo važnom; ne ću se ispričati ako koju riječ krivo navedem, jer to za
ovu temu nije važno, ali hoću ako tu misao tumačim drukčije nego Vi; no u tom
slučaju tu rečenicu primite kao simbol našega uljuđenog nesuglasja: "... Ovdje
su se dogodili strašni zločini, iako oni još nisu dobro dokazani...".
S obzirom na sve što sam o Jasenovcu čuo i pročitao, jako sam
suglasan s tom rečenicom, s tim da je tumačim ovako: nema dovoljno čvrstih
dokaza da su zločini onih razmjera i prirode o kojima se učilo u školama i
pričalo i priča i danas u Jasenovcu doista i počinjeni! To ne znači da zločini
nisu počinjeni, ali znači, a za to postoji mnogo dokaza, da su zastrašujuće
uvećani i obojani u neljudski strašne detalje koji nisu istiniti. A kad u
strašnoj priči jasno nađemo samo jednu laž, imamo pravo sumnjati i o drugim
dijelovima te priče, zar ne?
To znači da svi zajedno (naši stručnjaci), svih svjetonazora i
pred očima cijele javnosti, moramo znanstveno, objektivno i pošteno istražiti
što se stvarno dogodilo, svim sredstvima znanosti i struke i svim dokazima do
kojih se može doći. A onda ćemo se svi, ili barem neki (npr. ja), pokajati,
ispričati i ožalovati, zagrliti se, pomiješati suze i prestati jedni druge
mučiti tim tužnim i nepopravljivim pitanjima koja truju život generacija i koja
će ga i dalje trovati ako ih primjereno ne odgovorimo.
Drugim riječima, želim izjaviti da mi Hrvati nikad i nipošto ne
ćemo priznati ni jedan zločin, s bilo koje strane, koji nije objektivno,
znanstveno i pošteno dokazan. Ja sam u školi učio, a kao neuk i siromašan a
marljiv učenik to sam činio zdušno i jako dobro, da je u Jasenovcu ubijeno
700.000 Srba; kadšto se govorilo "žrtava", iako je razlika vrlo velika. Pokojni
prvi hrvatski predsjednik, gospodin Franjo Tuđman osuđen je na zatvorsku kaznu
jer je objavio svoju procjenu da se radilo o 60.000 do 80.000 žrtava, dakle
deset puta manje.
Prošlo je mnogo godina i sada se "prihvaća" (npr. g. Slavko
Goldsten) da se radi o "80.000 do 100.000" žrtava. A ja pitam - kako se došlo do
novoga broja, deset puta manjega? Tko je do toga broja došao? I - najvažnije -
je li se itko, a zapravo su skoro svi živi - ispričao hrvatskom narodu zbog te
strašne neistine, zbog deseterostrukog uvećanja broja žrtava? Držim da se
trebaju ispričati svi koji su to govorili i zamisliti se svi koji su to
vjerovali.
Prošlo je još dosta daljih godina, a javljaju se ugledni ljudi s
dokazima o još mnogo mogućih laži. Nije moje da to procjenjujem, ali jest da
pitam: zašto se zabranjuje i izbjegava to pitanje i ta istraživanja? Je li
istina da se ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, u Titovu režimu, u
Jasenovcu kopalo i da je u tri iskopavanja iskopano manje od 500 kostura? Je li
istina da su uz te kosture nađeni dijelovi domobranske i ustaške opreme i
odjeće? To se odnosi na priču da su partizani dio ljudi s Križnoga puta skrenuli
u Jasenovac i tamo ih poubijali. Nadalje imamo svjedočenja da je Jasenovac potom
postao "treći logor" - za golootočke zatvorenike; da je "radio" sve do
šezdesetih godina...
Zašto se to ne smije istražiti? Zašto se takva pitanja nazivaju
"ustašlukom", "revizijom povijesti" i drugim odvratnim izrazima? U svojoj biti
povijest je znanost i ljudi je imaju pravo preispitivati i donositi nove dokaze.
Da, mi Hrvati imamo pravo postaviti ta pitanja, sva pitanja za koja imamo i
najmanji razlog; ja imam pravo postaviti ta pitanja, napose u svjetlu dakle
dokazanih laži, deseterostrukog uvećanja broja žrtava. Ne mogu oprostiti onima
koji su me kao neuka, siromašna dječaka učili lažima protiv mojega vlastitoga
naroda!
3. Moje pitanje
Ja nisam stručnjak za povijest, a nisam u povijest ni posebno
dobro upućen. No, dogodilo mi se nešto čudno u životu, godine 1976., u Americi,
u gradiću Oak Ridge, u državi Tennessee. Tamo sam bio na znanstvenom
usavršavanju i moj prvi susjed u sveučilišnom kampusu bio je kolega Theodore
Gottlieb, newyorški Židov. Odmah smo se sprijateljili, npr., ja sam njega učio
nogomet, a on je ispravljao moj engleski; čak smo i radili na istom katu. Niša
nismo znali jedan o drugom kad smo se upoznali: ja nisam ništa znao o Židovima u
New Yorku, a on nije nikad čuo za Hrvate u Jugoslaviji. Pa smo razgovarali, sve
ljepše i dublje, i ja sam mu rekao osnovne stvari o sebi - da sam Hrvat iz
Jugoslavije i da mi Hrvati nismo sretni u toj federaciji; ukupno nisam rekao
ništa bitno više od toga.
Tri dana poslije, Ted je došao meni jako ljut i optužio me da
sam neki oblik ustaše (ja ustaše uopće nisam bio spominjao). No, najvažnije je
ovo: optužujući me prijateljski ali ogorčeno, Ted mi je rekao da je Nezavisna
država Hrvatska, NDH, jedina zemlja saveznica Hitlera koja je doista i platila
Njemačkoj trideset maraka po glavi Židova koje su Nijemci odvezli iz Hrvatske u
koncentracijske logore u Njemačkoj. Ni jedan drugi kvislinški satelit, sve do
petainovske Francuske, nije platio, samo Hrvati (ogorčeno je govorio Ted)!
Ted nikako nije mogao o ustašama znati više od mene, osim da se
o toj temi informirao kad sam mu rekao da sam Hrvat. Tada nije bilo interneta, a
Oak Ridge je bio mali grad s 30.000 stanovnika, s knjižnicom koju sam dobro
pretražio i o nama našao samo Đilasovu knjigu Wartime. Ted je, dakle,
informaciju dobio od nekoga drugoga, nekoga izvan Oak Ridge-a. To je u redu,
pametni i školovani ljudi zanimaju se za stvari koje su im važne i informiraju
se. Mene je, međutim, zaprepastila ta priča o "trideset maraka po glavi". U
Jugoslaviji sam svašta čuo, pročitao bezbroj knjiga o II. Svjetskom ratu, o
Jasenovcu (jeste li čitali Nikolu Nikolića?), ali nikad za to nisam čuo.
Dakle je to istina - Ted je znao, doznao o mojoj domovini nešto
što ja nikad nisam bio čuo. Kad sam se vratio u Zagreb, malo sam se raspitivao
(bila je to opasna tema) ali nitko nije znao o tih trideset maraka. I sada pitam
Vas, simbolično: je li istina da su zemlje saveznice nacističke Njemačke trebale
Njemačkoj platiti trideset maraka po osobi za odvoz Židova u Njemačku i da je,
o, Bože moj, apsurda, račun platila samo NDH?
Hrvatski židovski povjesničar g. Slavko Goldstein rekao je na TV
(ja gledao) da je u Jasenovcu ubijeno 9.000 Židova. A koliko ih je odvezeno u
Njemačku? I je li odvezen i jedan, i - je li to plaćeno? To ustaše ne bi
eskulpiralo od grijeha rasnih zakona i odnosa prema hrvatskim Židovima, ali
definitivno znači da ti ljudi, za koje je plaćeno 30 maraka po glavi, nisu
ubijeni u Jasenovcu. Bez obzira na to što je i jedno i drugo strašno, velika je
razlika jesu li ubijeni ili odvezeni. Zašto bi netko tvrdio da su ubijeni ako su
odvezeni? Nijemci su zacijelo sačuvali račune. Možda i ustaška vlast. Jesu li ti
račini traženi? Jesu li nađeni? Jesu li zatajeni? Zašto se to ne spominje?
Je li Ted lagao? Ne znam, ne vjerujem, s tako malo znanja o
Hrvatima koje sam mu ja prenio, tako složenu stvar nikako nije mogao izmisliti.
Lažem li ja? Ne lažem, Ted je još uvijek moj prijatelj i sada je odvjetnik (za
patente) u New Yorku. Tko sumnja u mene, neka pita njega, danas to nije problem.
Ja se time ne bavim, niti ću, ali ta me priča muči od proljeća 1976. Imam li
pravo na stručan, dokumentiran odgovor? Uvjeren sam da imam. To je moje ljudsko
pravo, pravo znanstvenika, pravo Hrvata, pravo čovjeka koji se stidi hrvatskih
zločina, na rasnoj, vjerskoj ili kakvoj god drugoj osnovi.
Vratimo se na početak, gospodine Lustig, i recimo jednostavno:
kao i svaki Hrvat koji se stidi zločina koje su počinili pripadnici njegova
naroda, ali ne dopušta da mu se laže i njegov ljubljeni narod prlja zlonamjernim
izmišljotinama, izjavljujem da priču o Jasenovcu ne prihvaćam ni u kojem obliku
dok ne dobijem (znanstveno) zadovoljavajući odgovor na to pitanje. I na mnoga
druga pitanja, od "Male Floramye", preko Crvenoga križa, siročadi s Kozare, do
pitanja ostataka domobranskih odora u masovnim grobnicama - u Jasenovcu.
Gore navedena rečenica iz Vašega govora ohrabrila me da to
uvjerenje ipak trebam javno izreći. Isto vrijedi za sve one koji su donijeli
dokumente, dokaze i svjedočanstva o stvarima koje su drukčije nego što se priča
na različitim skupovima bivših ili sadašnjih komunista, poput onoga na kojemu
ste nedavno govorili u Jasenovcu. Dok se god ta pitanja bude zanemarivalo ili
njihove autore optuživalo za revizionizam, mi ćemo znati da se radi o nečasnoj
namjeri sramoćenja Hrvata zbog političkih razloga. A te političke razloge
svrstavat ćemo u skupinu povijesnih djelovanja da se spriječi da mi Hrvati imamo
samostalnu, suverenu i demokratsku državu.
Zato Vas molim da nam - svima - pomognete da dođemo do najbolje
moguće istine, i da onda počnemo novi, sretniji život.
4. Pitanje ustaša
Ovim obraćanjem ne ciljam na branjenje ustaša, ne daj, Bože. No,
pošten mi čovjek to ne bi smio ni reći, a pošten i pametan ne bi takvo nešto
smio niti pomisliti. Ustaše su činile zločine, strašne i velike, ali, kao što
sam rekao, to ne znači da se dodatni smiju izmišljati a učinjeni preuveličavati.
A da i ne ponavljam da to izmišljanje ima svoju političku funkciju, što smo
vidjeli u povijesti, a vidimo i danas. Ne želim da me se miješa s ustašama! Ne
želim da se ikoga miješa s ustašama. A o ustašama želim dokumente i istinu,
znanstveno zasnovanu istinu! Jer, poštovani gospodine Lustig, priče koje se čuju
sa suprotnih strana toliko su različite da iole objektivan čovjek mora
posumnjati u objektivnost obiju strana.
Ne bih htio čuti ni da je to stvar prošlosti, ili da (nekoga) to
ne zanima. Mene zanima, Hrvate zanima, rabi se kao političko oruđe, sramoti se
ljude, naciju, krivotvori povijest, stvara zlu krv. Tko god kaže da ga to ne
zanima, zapravo podržava laži i manje ili više svjesno pripada antihrvatskoj
političkoj opciji!
5. Hrvatski tjednik
Ako Vam kažu da je "Hrvatski tjednik" (HT) desničarski,
proustaški list i da je moje obraćanje Vama upravo u njemu ispod Vaše (ili moje)
razine, ja Vam dajem ove informacije:
a) Ja sam sveučilišni profesor,
znanstvenik, čak i pisac i znam što radim.
b) Ni jedan moj
politički obojen članak nisu nikad objavile glavne hrvatske dnevne ili tjedne
novine, iako sam im ih slao. Objavio mi ih je samo HT.
c) A ako tko zloban i površan lane
"naravno, desničar u desničarskim novinama", neka zna da sam u HT svojedobno
poslao članak u "obranu" g. Rade Šerbedžije i da se urednik nije suglasio s
mojim stavom, ali mi je rekao: "Ja vodim demokratsku novinu, i objavit ću Vaš
članak iako se s njim ne slažem". Ja sam mu onda predložio da to neslaganje
tiska u nastavku mojega članka, i tako je i bilo (HT, 17. travnja 2014, str.
21). Razumijem se u urednički posao i znam da je g. urednik HT postupio
ispravno, po najvišim uredničkim i demokratskim kriterijima. Čije djelovanje
nikad, apsolutno nikad nisam doživio od drugih novina u Hrvatskoj.
Vjerujem da sada razumijete zašto pišem u HT. Vjerujem da
shvaćate da bi HT objavio i članke autora sasvim različitih svjetonazora.
Vjerujem da shvaćate da bi bilo jako zanimljivo i bogougodno da tom demokratskom
listu i Vi ponudite neko svoje mišljenje, analizu, svjedočenje. Barem kao test
tolerancije i demokratičnosti.
Moje poštovanje i najsrdačniji pozdrav,
Matko Marušić, Split
Hrvatski tjednik, 7. svibnja 2015
Vezani članak:
- Stjepan Razum: DR. MARUŠIĆU,
JA NE PRIZNAJEM NI VAŠE NI LUSTIGOVE TVRDNJE O USTAŠAMA ...
(107) |