"Bilo je strašno. Ne može se to zaboraviti. Ne može se
kazati da nije bilo fašizma, da nije bilo ustaša, da
nije bilo zločina. Pa ljude su klali na svakom koraku.
Pa tu na Gradini. tu je bilo tako da su klali sve što su
stigli. Jednom su neke Rome klali. I ti Romi su imali sa
sobom i jednog međeta. I kad je došao do međeda, onda je
koljač rekao: Ajde ti odi u šumu, adje, ti nemaš ništa s
time. Čak prema zvijerima su bili milosrdniji, nego
prema ljudima. Židove, Srbe, Rome, Hrvate koji su se
ogriješili na neke njihove neviđene zakone, sve su ih
klali. I danas nitko ne može da tvrdi da toga nije bilo.
To je bilo, jedino to nije dovoljno dokumentirano. Ja
mislim da ja ne trebam umrijeti tako dugo dok to jednog
dana ne će biti dokumentirano" (snimka prijenosa
na: www.youtube.com/watch?v=P60mzrlxP10, 43. minuta
prijenosa).
Marušićevo prericanje Lustigovih
riječi je sadržajno ispravno, ali pod predpostavkom da
ono "dokazani" u Marušićevom tekstu i ono
"dokumentirano" u Lustigovom govoru jest zapravo
istoznačnica, premda se može predmnijevati da je
Lustig kao filmaš mislio na to da o Jasenovcu treba
snimiti film, tj. dokumentarni film, pa da tako bude
dokumentirano ono o čemu je govorio. Naravno da takvo
dokumentiranje nije isto što i znanstveno-istraživačko
dokumentiranje na što je mislio dr. Marušić. Svojim
pismom dr. Marušić je zapravo glasnogovornik cijeloga
hrvatskoga naroda kada piše "da priču o Jasenovcu ne
prihvaćam ni u kojem obliku dok ne dobijem
(znanstveno) zadovoljavajući odgovor".
Međutim, dr. Marušić se ulovio u istu
zamku u koju se ulovio naš oskarovac Lustig kao i
mnogi Hrvati kojima je sasvim u redu kada o ustašama i
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj olako iznose tvrdnje kao o
nečemu što je najmračnije, ne u povijesti hrvatskoga
naroda, već u povijesti cijeloga čovječanstva. Tako
dr. Marušić piše: "Ustaše su činile zločine, strašne i
velike, ali, kao što sam rekao, to ne znači da se
dodatni smiju izmišljati, a učinjeni preuveličavati."
Kao što je Lustigu samorazumljivo da su ustaše bili
utjelovljenje zločina, tako i dr. Marušić ističe da su
oni činili "zločine, strašne i velike". Na takvu
Marušićevu tvrdnju mogu odgovoriti istim riječima
kojima je on odgovorio Lustigu: "izjavljujem da priču
o ustašama ne prihvaćam ni u kojem obliku dok ne
dobijem (znanstveno) zadovoljavajući odgovor" o tome
što su oni bili i kako su djelovali.
Potrebno je znati da naše znanje o
ustašama temeljimo uglavnom na onome što su o njima
napisali njihovi ratni neprijatelji - partizani i
komunisti, danas tzv. "antifašisti", koji su bili i
jesu zapravo pravi fašisti. Komunisti su prve dvije
ratne godine bili saveznici s njemačkim nacistima
(1939.-1941.), a onda su - naši hrvatski komunisti, a
ne ustaške vlasti - bili rušitelji već vlastite
hrvatske države, kako bi na tim hrvatskim prostorima
pomogli sovjetskoj komunističkoj avangardi u podjeli
vlasti nad Europom i svijetom. Naši hrvatski i
jugoslavenski komunisti postali su jedinstveni po tome
što su izvršili genocid - holokaust nad vlastitim
hrvatskim narodom kako bi zadovoljili svoje vladalačke
apetite. Ako netko misli da su to prazne riječi, neka
upiše u bilo koju tražilicu na omrežju "Barbarin rov",
"Huda jama", "Kočevski Rog" i "Tezno", pa će se
uvjeriti i objavljenim svjetlopisima o strašnom
genocidu koji su izvršili Brozovi ili Titovi partizani
nad hrvatskim narodom.
Gotovo je nevjerojatno da bilo koji
Hrvat i državljanin Republike Hrvatske nakon tih
objavljenih spoznaja o partizanskim zločinima još
uvijek prihvaća Broza kao povijesnu veličinu zaslužnu
za naš hrvatski prosperitet, a na poglavnika Nezavisne
Države Hrvatske Antu Pavelića gleda s prijezirom i
gnušanjem. Takvima kao da ništa ne znači to što je
Broz svrstan na ljestvicu najvećih svjetskih monstruma
i zločinaca, na 10. ili 13. mjestu, a Pavelića nema na
toj ljestvici.
Zašto Lustig u svom govoru u
Jasenovcu i dr. Marušić u svom pismu nisu naveli
partizane kao one koji su činili strašne zločine (uz
navedena stratišta sjetimo se još Maclja, zagrebačkih
Gračana, poslijeratnog Jasenovca, itd.). Zašto nisu
naveli četnike kao dokazane koljače koji su po
Dalmaciji desetkovali hrvatsko stanovništvo. Zašto
nisu naveli talijanske fašiste ili njemačke naciste
koji su i na hrvatskim prostorima učinili
dokumentirana zlodjela. Zašto i Lustig i dr. Marušić i
hrvatski milanovići, i josipovići, i mesići, i fumići,
i goldštajni imaju potrebu isticati samo ustaške
zločine. I što je najgore kod toga, za njih takvi
predpostavljeni ustaški zločini nisu izdvojeni
slučajevi, već se radi o zločinačkoj stranci i o
zločinačkoj državi koju je zbog toga trebalo svakako
ukinuti i nikad joj više ne dopustiti oživljavanje.
Ako je bilo ustaških zločina, a bilo
ih je kao i na svakoj drugoj ratnoj strani, protiv
takvih je počinitelja pokrenut kazneni postupak i
mnogi su po prijekom sudu kažnjeni smrću. Novine su,
pa čak i "Katolički list" objavljivali takve presude,
što je znak da se i na taj način ustaška vlast borila
protiv zločina i bezakonja.
Iracionalnost i besmislenost opće
osude ustaškoga pokreta možemo lakše shvatiti danas
kad smo svjedoci pokušaja nametanja iste etikete
zločinačke organizacije našem hrvatskom
obranbeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu i posebno
hrvatskim dragovoljcima i hosovcima. Nabacivanje
blatom na hrvatske dragovoljce samo je repriza onoga
što se dogodilo 1945. i nadalje. No, danas u
demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj ipak se možemo
braniti i obraniti, a 1945. to nije bilo moguće, jer
nismo imali svoje države, te su svi ustaše ili
pogubljeni ili izbjegli iz domovine.
Stoga, tko god misli olako osuđivati hrvatske ustaše i prezirati
Nezavisnu Državu Hrvatsku, neka znade da se na isti način danas prema Republici
Hrvatskoj i hrvatskim dragovoljcima odnose oni koji su ju rušili i borili se
protiv hrvatskih bojovnika. Na djelu je isti scenarij hrvatskih neprijatelja
protiv istovjetnog ponašanja hrvatskoga naroda 1941.-1945. i 1991.-1995. Kako je
moguće da se hrvatski narod 1991. borio za svoju slobodu s krunicom oko vrata, a
1941. godine je bio tako koljački raspoložen. Ako je to istina, neka nam
etiketari kažu kada se to hrvatski narod obratio za 180 stupnjeva.
Svi ustaše koji su pojedinačno učinili koji zločin davno su već
pod zemljom i osuđeni, pa je podpuno deplasirano stalno ih prizivati. Ako nam
nije dovoljan Domovinski rat za naš današnji slobodni život, tada se vraćajmo u
prošlost, ali ne samo do II. svjetskoga rata, već idimo i do I. svjetskoga rata
i do Jelačićevih ratova protiv Mađara i do 30-godišnjeg rata. Temelj našega
sadašnjega života u slobodnoj Republici Hrvatskoj jest obranbeno-oslobodilački
Domovinski rat i njega se godišnje prisjećajmo, a sve ostalo ostavimo
povjesničarima da istražuju i o tome pišu knjige.
Stjepan Razum,
predsjednik Društva za istraživanje trostrukoga
logora Jasenovac
Vezani članak:
-
Matko Marušić: NE ĆEMO
PRISTATI NI NA ŠTO OSIM NA ISTINU O JASENOVCU
(107) |
