Objasnite nam povijesni kontekst nastajanja granice kod
Neuma?
Požarevačkim mirom, ugovorom iz 1718.
godine, između Mletačke Republike, Turskog Carstva i
Habsburške Monarhije, završeni su mletačko-turski i
austrougarsko-turski ratovi. Kako bi se uspješno
obranili od Mlečana Dubrovačka Republika uspijeva
odijeliti svoj teritorij od mletačke Dalmacije na
sjeveru i Albanije na jugu. Radi se o dvostrukom
prilazu moru kod Neuma i Sutorine. Važno je ovdje
naglasiti prilaz, a ne izlaz na more. Prilaz znači
'smočiti noge na obali' i ništa više od toga. To
omogućuje Dubrovačkoj Republici miran san od mletačke
najezde. S kopna su bili sigurni jer ako bi Mlečani
pokušali s kopna krenuti u vojni pohod mogli su to,
nakon uspostave prilaza učiniti samo preko Otomanskog
Carstava, a to je značilo veliki rat. O svemu ovome je
opširno pisao austrijski profesor i visoki mornarički
časnik Ferdinand Ritter von Attmayr.
Otomanskom Carstvu taj prilaz ostaje i
u vrijeme austrijske vlasti u Dalmaciji. Prilaz
nestaje 1918. godine, stvaranjem kraljevine
Jugoslavije. Ustavom iz 1945. godine komunistički
režim, s Titom na čelu, pod izgovorom povijesnih
granica, vraća prilaz na Klek Neumu. Sutorina je
prepuštena Crnoj Gori.
Taj prilaz od devet kilometara bio je
tampon zona i nije Osmanlijama dan kao izlaz na more,
nego kako bi se Dubrovačka Republika odvojila od
Mletačke Republike. Suverenitet Osmanlija sr protezao
samo do morske obale bez ikakva prava na moru i u
zaljevu. To znači kako je suverenitet Turske i svih
njezinih pravnih slijednika prestajao na obalnoj crti.
Zašto nas premijer Milanović uvjerava
kako ratifikacija sporazuma Tuđman - Izetbegović znači
uvođenje reda u međugranične sporove?
Ratifikacija sporazuma ili
zahtijevanje da zastupnici u Hrvatskom saboru glasaju
za odricanje od hrvatskog teritorija i akvatorija,
jasan je znak kako u Hrvatskoj kontrolirani kaos ide
prema kulminaciji. Zoran Milanović nas uvjerava da
ratifikacija znači uvođenje reda i uređenje države. To
otprilike znači kad se odrekneš svoga teritorija onda
nastupa red i mir. Kako je to izokrenuta logika.
Milanović tu logiku nalazi u svojem kontekstu Hrvatske
kao 'slučajne države'. To vam znači kako će Hrvatska
najbolje biti uređena ako nema ni teritorij ni
akvatorij. Doduše, to je istina jer se onda uistinu
nema što uređivati.
Pojasnite malo taj pojam
kontroliranog nereda i kako ga vi vidite u tim
Milanovićevim potezima?
Pogledajte pažljivije tu Milanovićevu
upornost da se izglasa nešto, što je nedvojbeno
veleizdaja. On ovdje primjenjuje pet načela doktrine
nadziranog kaosa. Prvo, on ovakvim nastupom stvara
potrebu za svojom prisutnošću. Drugo, konstruira
incident gdje je on u središtu pozornosti. Treće,
stvara privid događaja koji nije onakav kakav se
zbilja i dogodio. Četvrto,sebe predstavlja kao nekoga
tko ima pravo, korisno i najbolje rješenje problema. I
peto, uvjerava hrvatsku javnost da to što radi, čini u
dobroj namjeri, dok su svi ostali više ili manje u
zabludi.
Vrijeme 'Milanovićevog poučka' je
tragično vrijeme države Hrvatske. Tragično je po tome,
što se oni, koji predsjednika Franju Tuđmana ne mogu
ni smisliti jer im je pred nosom, usprkos svemu,
stvorio državu kojoj oni ime ne izgovaraju, pozivaju
na njega, a oni drugi s kojima je tu državu stvorio
proglašavaju ga neuračunljivim.
Često ste iznosili kritike na račun
HAZU-a. Što zamjerate akademicima?
U buci koji oko sebe u Hrvatskoj
podiže nadzirani kaos nitko nikoga ne čuje pa je stoga
zavladala šutnja. Nažalost, u ovoj priči HAZU ne
sudjeluje, a morao bi. Ništa novo. Akademija je uvijek
šutjela kada se raspravljalo o odlukama bitnim za
nacionalni interes, iako je trebala i morala
progovoriti. Međutim HAZU je uvijek u takvim
situacijama šutio te stoga šuti i danas. Čast
iznimkama. Akademici drijemaju i to danas kada bi, kao
institucija, trebali urlati do neba. Umjesto njih pera
su se prihvatili Stjepan Ćosić, Niko Kapetanović i
Nenad Vekarić te napisali knjigu 'Prijevara ili
zabluda? Problem granice na području Kleka'. U toj
knjizi, trojica smjelih autora, nedvojbeno su dokazali
kako su Punta Kleka u dužini od 800 metara, hrid
Lopata te Veliki i Mali Školj hrvatski teritorij. Tomu
treba pridodati i više od 10 četvornih kilometara
mora, uglavnom u Malostonskom zaljevu.
A što je Matom Granićem koji je u to
vrijeme kao Ministar vanjskih poslova predvodio tim za
crtanje granica?
Da, pitanje je tko je Granićevom timu
sugerirao ili crtao granice na način da sve gore
spomenuto pripadne Bosni i Hercegovini. Očito je da je
onaj tko je Mati Graniću to šapnuo dobar poznavatelj i
geostrategije i geopolitike. To iz razloga jer se radi
na prvi pogled o 'minimalnom' ustupku, ali s beskrajno
velikim učinkom. Naime, u slučaju ako se BiH ustupi
Punta Kleka, Veliki i Mali Školj ona, bez ikakvog
napora, ostvaruje pravo na teritorijalno more.
Hrvatska u tom slučaju, ako želi mostom povezati svoje
nasilno razdvojene teritorije, morati će ga graditi
preko bosanskohercegovačkog teritorijalnog mora. Stoga
nije iznenađenje što bosanskohercegovački ministar
prometa Damir Hodžić poručuje kako Hrvatska ako želi
graditi most ne smije dovoditi u pitanje 'pristup
Bosne i Hercegovine otvorenom moru i nepovredivost
njezinog suvereniteta'. Drugim riječima, ako Sabor
ratificira sporazum o gradnji mosta više ne odlučuje
Hrvatska, nego BiH.
Možete li nam reći nešto više o tom
šaptaču. Tko bi to mogao biti i koji su mu motivi?
Ako je šaptač Mate Granića dobar
poznavatelj geostrategije i geopolitike, onda je tu
istu geostrategiju i geopolitiku prijeko potrebno
pozivati u pomoć kako bi se hrvatskom puku, a prije
svega zastupnicima razjasnilo što se iza brda valja.
Vidite Milanovićeva žurna ratifikacija sporazuma
Tuđman-Izetbegović pojavila se odmah nakon izjave
turskog predsjednika Vlade Recepa Tayyipa Erdogana
tijekom posjeta Sarajevu, u kojoj on žitelje Bosne i
Hercegovine naziva 'turskom braćom', a Aliju
Izetbegovića 'mudrim ratnikom'. Važno je naglasiti da
on u posjetu nije došao sam. Pratilo ga je čak šest
ministara. Isto tako njegova je temeljna poruka da BiH
i njezini narodi za Tursku imaju posebnu važnost,
odnosno da Turskoj i Turcima predstavljaju nešto vrlo
značajno.
Znakovito je da se u Milanovićevoj
'slučajnoj državi' na ovakve izjave s naglašenim
oživljavanjem 'osmanlijskog imperija' nitko nije
osvrnuo. Izbjegava se jasno reći kako nastup turskog
predsjednika Vlade ne znači samo svojatanje Bosne i
Hercegovine, nego, kao što je uočio Rajko Vasić u
Banja Luci, to 'znači centralizaciju i islamizaciju
Bosne i Hercegovine, u kojoj bi Bošnjaci bili
dominantan i prevladavajući narod'. Sve što se događa
na jugoistoku Europe ustvari je pokušaj Turske da
ostvari određenu transverzalu koju je imala otomanska
carevina, o čemu je u svojoj knjizi 'Strategijska
dubina', otvoreno progovorio turski ministar vanjskih
poslova Ahmet Davutoglu. Očito se stare geostrateške
zasade nastoje oblikovati u novim geopolitičkim
okvirima.
Je li sporazum Tuđman - Izetbegović
dio šireg konteksta potpisanih sporazuma?
To je prije svega bilateralni sporazum
i nema težinu koju ima Washingtonki sporazum.
Washingtonski sporazum je najviše strateške razine.
Ovakav kakav je sporazum sada to je štetno za Hrvatsku
jer se tu Bošnjacima ustupa izlaz na otvoreno more, a
time i Turcima.
Kako objašnjavate zašto premijer
Milanović ustraje na tom sporazumu o 'dva bezvrijedna
kamena'?
Za razumjeti Milanovićevu geopolitičku
priču o dva 'bezvrijedna kamena', prijeko je potrebno
ispričati strateške planove moćnih na jugoistoku
Europe počevši od 1987. godine. Te je godine prihvaćen
plan po kojemu SAD-e nakon pada bipolarne podjele
svijeta zasjedaju na prva vrata Euroazije. Cilj je da
svu svoju moć sa zapadne strane mogu što dublje
projicirati na Putu svile. Izveden je eksperiment
primjene nove doktrine upravljane krize na području
bivše Jugoslavije, u kojoj je Slobodam Milošević bio
operator. Plan je podrazumijevao dva cilja - nadzor
Kosova i u njemu velika američka vojna baza, i
neučinkovita država BiH u kojoj muslimani ne smiju
dobiti čistu državu.
Hoćete reći da je BiH već tada
podijeljena, četiri godine prije rata?
Tako je. Na sjevernom, istočnom i
južnom poluprstenastom dijelu, na genocidu će nastati
Republika Srpska, a zapadni i središnji dio nazvat će
se Federacijom. Taj je naum svoje prvo uprizorenje
dobio Washingtonskim sporazumom koji potpisuju Franjo
Tuđman i Alija Izetbegović kao 'Okvirni sporazum o
konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i
buduće Federacije Bosne i Hercegovine'. Američka je
politika Washingtonskim sporazumom željela
bosanskohercegovačke muslimane vezati uz Hrvatsku,
suprotno dobrom dijelu europskih država, koje su za
razliku od Washingtona, bile spremne prihvatiti
nastanak male muslimanske države u Europi.
Što je značio i koji je bio cilj
Washingtonskog sporazuma?
Kada je europska politika,
personificirana u politici Velike Britanije uz potporu
Francuske, shvatila da je propao projekt Velike
Srbije, započela je sa stvaranjem slike o sukobu svih
protiv svih, odnosno kako su oni govorili o građanskom
ratu. Ako je građanski rat onda su sve strane jednako
krive. To nije odgovaralo američkim strateškim
zamislima na jugoistoku Europe. I zato su SAD-e ušli u
igru 1993. godine. To je značilo zaustaviti inducirani
sukob Hrvata i bosanskih muslimana kako bi se moglo
Srbe dovesti za pregovarački stol, a to je bilo moguće
jedino pod uvjetom da Srbi dožive poraz u BiH te ih se
s onih 70 posto teritorija svede na manje od 50 posto.
SAD-e su prepoznale da to jedino može izvesti Hrvatska
vojska. U konačnici rata to se i dogodilo. Zastavljeni
su sukobi muslimana u BiH i Hrvata. Muslimnani su
usmjereni na Hrvatsku državu i hrvatsku vojnu silu kao
na partnera koji to može izvesti i to se moralo
očitovati u nekom sporazumu.
Potpisani Washingtonski sporazum je
isključivo američki strateški projekt. Taj je sporazum
protivan europskom projektu bosanskohercegovačke
unije, Owen-Stoltenbergovom planu. Naravno, pobijedio
je moćniji i BiH je postala ono što je 1987. bilo i
planirano. Republika Srpska je kakva takva
kompenzacija za Kosovo i poluobruč bosanskim
muslimanima. Hrvatska, kao pobjednica u ratu i sa
snažnom vojskom, imala je zadaću vezivanja Federacije
na sebe, kako bosanski muslimani, a kasnije Bošnjaci,
ne bi Bosnu i Hercegovinu svojatali kao svoju državu.
Znali su američki stratezi da Hrvati Bosne i
Hercegovine ne mogu sami, bez snažne potpore čvrste i
stabilne Hrvatske.
Je li Franjo Tuđman kad je potpisivao
taj sporazum znao što potpisuje?
Predsjednik Tuđman je bio jedini koji
je razumio američke strateške planove. I zato on pred
smrt hoće ukloniti svaki mogući spor koji bi stajao na
putu čvršće povezanosti s Hrvatima u BiH i
Federacijom. To njegovo nastojanje umješno koristi
Granićeva komisija i poput Paddyja Ashdowna umjesto
'salvete' podmeću mu 'Sporazum'. Priča ista, akteri
različiti. Posljedica toga čina po Hrvatsku nema i ne
može biti, budući da se svaki sporazum do ratifikacija
može mijenjati. Osobito je to moguće, ako je sporazum
u suprotnosti s općeprihvaćenim stavom Badinterove
komisije da se avnojevske granice ne mijenjaju.
Da se Washingtonski sporazum proveo u
djelo što bi od toga imali Hrvati u BiH?
Da je taj sporazum proveden onda bi
na dobitku bila Hrvatska i Hrvati u BiH. Iza njih bi
bez obzira na političke promjene u Hrvatskoj stajala
država pobjednica u ratu. Upravo od 2000. godine iz
tih činjenica Hrvatska mijenja svoju politiku prije
svega prema Wasingtonskom sporazumu i obavezama koje
su preuzete od strane SAD-ea. Račan, Mesić i Sanader
provode istu politiku, a to je odsijecanje BiH
odbacivanje i praktično zastupanje politike da
Hrvatska nema nikakve interese u BiH. A da su svi
problemi Hrvata u BiH problemi koje trebaju rješavati
u Sarajevu. S tom su politikom izravno u sukobu s
američkim strateškim interesima u Europi. Ali što je
još važnije i u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim
interesima, jer bez Hrvata u BiH nema ni Hrvatske. Da
je došlo do ostvarenja Washingtonskog sporazuma ne bi
bilo suđenja Hrvatima u BiH za ratne zločine i ne bi
bilo teze da je Hrvatska agresor na BiH. Zato je
hrvatska politika nakon 2000. godine odbacila
Washingtonski sporazum.
Kako bi po vašem mišljenju trebalo
riješiti ovaj problem?
Ako je Milanoviću uistinu stalo do
reda i uređenja zašto onda u Hrvatski sabor na
ratifikaciju ne pošalje Washingtonski sporazum? Time
bi bar djelomično ispravio pogibeljnu politiku
njegovih predhodnika Ivice Račana, Ive Sanadera i
Stipe Mesića. Hrvatski narod mora znati da dva
Milanovićeva 'kamena', koja on velikodušno ustupa,
znače da Bosna i Hercegovina ostvaruje svoje
teritorijalno more, kojega nikada nije imala. Slijedom
toga idući zahtjev, koji je već izrečen, jest, da
teritorijalno more podrazumijeva pristup otvorenom
moru. A taj pristup moguć je samo ponavljanjem
'dimnika' kao i Slovencima u Savudrijskoj uvali, ali
ovdje u daleko većim razmjerima. U tom slučaju
Davutogluova 'Strategijska dubina' dobiva puni smisao.
Turska bi u 21. stoljeću, uz pomoć Zorana Milanovića,
te žalosne figure hrvatske političke scene, ostvarila
ono što nije ni moćno Otomansko Carstvo preko kopna
izbiti u samo središte Jadranskoga mora.
Autor: Marko Jurič
www.dnevno.hr |
