Poznati sin još poznatijeg oca, graditelja i prvog predsjednika nezavisne Republike Hrvatske, iznenadio je širu javnost i medije prije nekih tri mjeseca knjigom, čija je tematika trebala izazvati tektonske poremećaje na političkoj sceni.

Knjiga je praktički u svim medijima javnog informiranja, tiskovinama, radiju i televiziji, potpuno presućena. To je dobar znak, jer to znači da niti jedan novinar sa diplomom kumrovečke škole, a oni sada vladaju hrvatskim medijskim prostorom, nije našao protuargument za osnovnu tezu knjige: aktualni Predsjednik RH, Stjepan Mesić je krivokletnik.

Usprkos medijskoj blokadi prvo izdanje je već rasprodano i pred nama se nalazi, drugo, grafički poboljšano izdanje. To ohrabruje i daje nadu.

Poznavajući prof. Miroslava Tuđmana iz njegovih javnih nastupa i njegovih knjiga usuđujem se ustvrditi da je naslijedio dvije odlike koje su resile njegovog oca, a to su domoljublje i sposobnost analitičkog razmišljanja. Domoljublje su dr. Franji Tuđmanu atestirali i njegovi najžesći inozemni oponenti. Njegovu mudru političku i vojnu strategiju, koja se je oslanjala na analizi povijesnih događaja, aktualne političke situacije i odnosa vojnih snaga, potvrđuje stvaranje nezavisne hrvatske države u sukobu sa JNA i protiv volje odlučujućih čimbenika u Europi: Engleske, Francuske i SAD-a.

Otac i sin su po svom određenju prije svega znanstvenici, a političari su postali iz domoljublja, iz potrebe i osjećaja obveze služiti Domovini u njezinim kritičnim trenutcima. Političari takova kova su rijetki u svijetu, a posebno u nas. Nasuprot tome političari oportunisti, t.j. političari iz interesa, daleko su mnogobrojniji, a Stjepan Mesić je tipičan njihov predstavnik u Hrvatskoj. Znanstvenika, gospodina i domoljuba na stolici predsjednika RH zamijenio je kafanski vicmaher i oportunist, koji bi zbog vlastitog probitka prodao svoju baku i Domovinu kao pride, a ako treba poslužio se čak i krivokletstvom, kao što to ova knjiga dokazuje. Iako joj to nije bio cilj, knjiga "Vrijeme krivokletnika" pokazuje bolno tu osnovnu razliku između dva hrvatska predsjednika.

Osnovna tema knjige je analiza svjedočenja Stjepana Mesića na internacionalnom sudu u Den Haag-u u slučaju Blaškić. Sadržaj svjedočenja je tek sada postao dostupnim, i to zbog njegovog statusa tajnog odnosno zaštićenog svjedoka, a koji je S. Mesić dobio na osobni zahtjev. Taj status on nije tražio zato da se ne bi znalo da je svjedočio, konačno sam je to u nekoliko navrata potvrdio. Ono što je S. Mesić želio tim statusom postići je nedostupnost iskaza hrvatskoj javnosti i sprječavanje javne rasprave.

Glavne postavke svjedočenja S. Mesića su sljedeće:

- Na sastanku dr. Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 1991. dogovorena je podjela BiH
- Shodno tome dogovoru postojao je program aneksije onih dijelova BiH, koji su 1939. g. bili u sastavu Banovine Hrvatske.
- RH (dr. Tuđman) vodila je dvostruku politiku prema BiH: službeno se priznaje BiH u njezinim republičkim granicama, a potajno se radi na njezinu rušenju.
- RH (dr. Tuđman) je potaknula rat između Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni.
- Hrvatski zakoni o glasovanju dijaspori su doneseni sa svrhom dokinuća BiH.

Na osnovu svjedočenja Stjepan Mesića haški sud je u prvostupanjskoj presudi generalu Tihomiru Blaškiću ustvrdio da je:

- Hrvatska bila agresor na BiH
- Hrvatska politika bila zločinački pothvat zločinačke organizacije
- Tihomir Blaškić je na osnovu tih zaključaka bio osuđen na 45 g. zatvora, Žalbeno Vijeće suda je u drugostupanjskoj presudi tu kaznu smanjilo na 9 g., ali samo na osnovu nove definicije zapovjedne odgovornosti. Hrvatska je ostala agresor, a hrvatska Vlada zločinačka organizacija i to je najveći uteg na vratu hrvatskim vitezovima u Haagu.

Šta kaže autor knjige o tom svjedočenju, citat:

"Ono što je Stjepan Mesić svjedočio u Haagu nije utemeljeno na činjenicama i dokumentima. Po svojoj formi, to je neistina izrečena nizom tehnika koje je Mesić usavršio tijekom svoje političke karijere - od krivotvorenja faktografije, vremenskih pomaka u prikazu događaja radi izmjene konteksta i smisla događaja, ispuštanja relevantnih podataka i činjenica, sastavljanja iskaza od irelevantnih podataka, do izmišljanja nepostojećih iskaza i događaja, prešućivanja vlastite uloge ili pridodavanja svojoj osobi važnosti i uloge koje nije imao, itd. ....

Budući da je Stjepan Mesić svoje iskaze dao pod prisegom, svaki bi sud, pa tako i Haaški, lažne iskaze pod prisegom trebao sankcionirati kao krivokletstvo."

U Hrvatskoj treba imati snažne argumente kad se javno nekog označi krivokletnikom, ako taj koji to tvrdi ne pripada medijskoj mafiji. Treba posebne hrabrosti i mora se imati apsolutno neoborive dokaze kad se krivokletnikom proziva Predsjednik Republike. U svakoj drugoj demokratskoj zemlji bi ovakva knjiga, koja je k tome napisana od jednog sveučilišnog profesora, suosnivača i bivšeg ravnatelja Hrvatske obavještajne službe, izazvala medijsku i političku buru. U Hrvatskoj tajac!

I ne samo to. Predsjednik i dalje hladnokrvno i cinično od cijelog hrvatskog naroda čini budale. Proglašava svog novog savjetnika Budimira Lončara velikim Hrvatom i domoljubom, jer je taj bivši jugoslavenski ministar tražio od međunarodne zajednice embargo na kupnju oružja za zemlje bivše SFRJ. I tu ogromnu nepravdu prema Hrvatskoj - kojoj je bila oduzeta i zadnja puškica iz arsenala teritorijalne obrane, nasuprot do zuba naoružane JNA - tu nepravdu kojom joj je oduzeto poveljom UN-a zagarantirano pravo na samobranu, tu nepravdu Stjepan Mesić njemu tipičnim izvrtanjem argumenata na glavu cinično proglašava domoljubnim aktom.

Lažnost svjedočenja S. Mesića u Haagu autor dokazuje višestruko dokumentima i iskazima svjedoka, dokazima kojima većinom raspolaže i haško tužiteljstvo. Ukazuje na nelogičnosti u izjavama S. Mesića, jer su u suprotnosti sa događajima na terenu.

Neki iskazi Stjepana Mesića su tako monstruozni pa treba citirati barem jedan primjer:

"Sastao sam se sa Borisavom Jovićem u veljači 1991. (radi organiziranja sastanka u Karađorđevu, opaska O.G.) Rekao mi je da njih ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj, da ih zanima 66 % Bosne i Hercegovine i da će to zauzeti."

Ne samo da je situacija na terenu u potpunoj suprotnosti sa tom izjavom, ne samo da su memori i svjedočenja srpskih čelnika o strategiji srpske politike u samoj suprotnost sa tom izjavom, i sam sudionik razgovora B. Jović ju je demantirao, citat:

"Složio sam se i rekao mu (Mesiću, opaska O.G.) da će na tom susretu Srbija dati suglasnost Hrvatima da izađu iz Jugoslavije pod uslovom da oni daju suglasnost da Srbi u Krajinama ostanu u Jugoslaviji. Pod tim uslovom sve se može rešiti, a bez toga ništa."

Zašto onda Stjepan Mesić progurava ovu laž? To autor detaljno i obrazlaže. Osnovna implikacija te laži jest tema razgovora u Karađođevu: podjela BiH, jer Miloševića ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj nego samo 66 % BiH. U svezi s Karađorđevom S. Mesić je naveo i lažan datum sastanka 30.03.91., iako svi znaju, osim haškog suda, da je taj sastanak održan 25.03.91.

O vjerodostojnosti i ozbiljnosti S. Mesića kao svjedoka govori njegov odgovor na pitanje istražitelja da li se može zaključiti da nije uvijek govorio istinu, citat: "Jedino mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu."

Istovremeno to govori i o ozbiljnosti i pravnim standardima haškog suda. Sud je svjedočenje S. Mesića preuzeo u presudu T. Blaškića, iako su sva druga svjedočenja u suprotnosti sa njegovim, i to zato jer potpomaže tužiteljstvo. Knjiga "Vrijeme krivokletnika" pokazuje i dokazuje da su pravni kriteriji haškog suda na nivou srednjeg vijeka, uz zadršku da možda vrijeđam srednji vijek. Također uz napomenu da u toj izjavi nema ni trunka ironije. Haški sud je međunarodni cirkus za dresiranje balkanskih plemena.

Prema načinu obrade, obimu i dosljednosti kojom je autor dokumentirao svoje tvrdnje knjiga "Vrijeme krivokletnika" je znanstveno djelo povijesno-politološkog karaktera. Usprkos toga ona se čita lako, jer je napisana jednostavno i razumljivo i bez balasta suvišnih i stranih izraza. Pregledno strukturiranim tekstom pisac nas vodi korak po korak prema zaključku, pa nije potrebna visoka naobrazba da se razumije. Kompleksnu materiju jednostavno opisati je umjetnost (intelektualni napor i spsosobnost).

Pisac je svjesno izabrao dvosmislen naslov, "Vrijeme krivokletnika" može se shvatiti kako u jednini tako i u množini. Laž je u našem dobu, a posebno na našem prostoru, postala legalno sredstvo za kreiranje javnog mijenja u svrhu postizanja određenih ciljeva. Općenito se polazi od toga da je javno znanje istina. Očito, a mi smo svjedoci toga, tome nije tako. Prof. Tuđman piše: "Majstor neobuzdana jezika, majstor banalizacije i laži, Stjepan Mesić, prorok je toga novog vremena - vremena krivokletnika...".

Za istinu se mora boriti i ova knjiga je doprinos tome.

Osnovna potka knjige je svjedočenje S. Mesića u Haagu. Analizom njegovog svjedočenja dat je pregled političkih previranja u prelomnim 90-tim. Jasno su prikazane strategije i interesi raznih strana u sudbonosnim 90-tim: Milošević, JNA, Izetbegović, dr. Tuđman. Iako sam se smatrao informiranim, pročitavši knjigu bilo mi je puno toga jasnije. Potresen egzodusom Hrvata iz srednje Bosne, koji su planski bili protjerani od Muslimana tako da se može govoriti o etničkom čišćenju, smatram da bi svatko koga zanima BiH trebao pročitati ovu knjigu, kao i svaki onaj koji želi znati istinu.

Tekst: Osvin Gaupp
Fotografije: Dunja Gaupp