Hrvatska je članica NATO saveza, a ubrzo bi trebala
postati i punopravnom članicom Europske unije, nu unatoč
tomu jedan dio političkih snaga, koje svoje nasljeđe
vuku još iz doba jugoslavenske komunističke diktature, i
u nju integrirane velikosrpske hegemonije, snažno se
opire hrvatskom iskoraku, kojim bi se i definitivno
zatvorile mogućnosti za uspostavu neke nove zločinačke
države poput bivše Jugoslavije.
U Srbiji je taj projekt formuliran u
obliku novoga srpskog Memoranduma, a nedavno ga je, za
posjeta Sarajevu, artikulirao srpski predsjednik vlade
Ivica Dačić tvrdnjom kako nema bližih narod od onih
koji žive u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Zato
je pozvao spomenute države na što bliskiju suradnju,
po uzoru na model, koji je, kako kaže, doveo do
stvaranja Europske unije. Znanost još nije utvrdila po
čemu su toliko bliski spomenuti narodi, koji još od
svojih najranijih početaka, nikada, sve do nasilnoga
ujedinjenja 1918. Nisu, za razliku od većine europskih
zemalja, živjeli u zajedničkoj državi. Jednako tako
nisu živjeli pod utjecajem istovjetnih kulturnih
silnica, što je europske zemlje i nakon podjele
zapadnoga kršćanstva i dalje sudbinski povezivalo.
Zahvaljujući usudbenoj pripadnosti
hrvatskog naroda zapadu, Hrvati su prošli kroz sve
njegove kulturno-povijesne epohe te razvili duhovni
ustroj sukladan suvremenom današnjem zapadnjaku.
Srpski je pak narod svoj duševni razvoj vezao uz
istočnu bizanstku crkvu, u kojoj, zbog cezaropapizma,
nikad nije došlo do razdvajanja crkvene i državne
vlasti, što je vodilo do međusobno prikrivenih opreka
i mržnji u tolikim razmjerima da su se na političkoj
razini manifestirale kao kontinuirani urotnički
odnosi, u kojima se vlast preuzimala uglavnom
nasiljem, krvavim udarima i ubojstvima vladajućih
obitelji. U jednom tako zatvorenom odnosu razvijalo se
licemjerno društvo u kojem su lukavstvo i prijevara
bile dominantne značajke suprotstavljenih skupina.
Takav odnos pojačan je gubitkom državnosti, čiju ulogu
je nakon toga preuzela srpska pravoslavna crkva, koja
se i danas poistovjećuje sa srpskim narodom. Upravo su
iz takvoga mentalnog sklopa u zadnja dva stoljeća
proistekla sva srpska načertanija, koja su bila
uzrokom nesagledivih patnji svih okolnih i susjednih
naroda.
Dačićeva analogija s Europskom unijom
nije sukladna i zato što je Njemačka, poslije poraza u
Drugom svjetskom ratu, za razliku od Srbije, bila
razdijeljena po okupacijskim zonama, a nakon ponovna
državnog ustanovljenja, obvezala se i na plaćanje
ratnih šteta i reparacija oštećenim narodima. Za
razliku od toga europskog modela, Srbija je, unatoč
agresorskim ratovima, ostala suverenom državom, a k
tome je i teritorijalno nagrađena dijelovima Bačke,
Banata i Srijema te polovicom Bosne i Hercegovine.
Ratne štete, naravno nikom nije platila, a oteže i s
povratom opljačkanoga umjetničkog i kulturnog blaga. U
pozadini Dačićeve poruke zato treba i tražiti krajnje
ciljeve ove inicijative, sračunate uglavnom na
održavanju bliskosti tzv. srpskih zemalja, koje se i u
novom Memorandumu protežu na područje Crne Gore, BiH i
Hrvatske. Zato je vođa srpske manjine u Hrvatskoj
Milorad Pupovac u raspravi oko brisanja evidencije
boravišta, koja se uglavnom odnosi na ukidanje prava
glasa hrvatskim državljanima koji žive izvan Hrvatske,
tvrdio kako se populaciju koja je u Hrvatsku dolazila
iz BiH do sada uvijek upisivalo, a izbjeglice, odnosno
Srbe brisalo iz evidencije u Hrvatskoj.
Onima koji su možda zaboravili,
izbjeglice iz Srbije su uglavnom pripadnici srpske
okupacijske uprave i četničkih skupina koje su pet
godina ratovale protiv Hrvatske, ne priznajući njezinu
državnost pa tako ni sebe njezinim državljanima. U
obnovi su načertanijeske politike zato ponovno
potrebni kao brojka u Hrvatskoj. S druge pak strane
istodobno je za potrebe obrazovanja njihove djece,
dvadesetak godina nakon strašnoga razaranja Vukovara,
masovnih smaknuća na Ovčari, zatočenja i mučenja po
koncentracijskim logorima te progona svih Vukovaraca,
grad Vukovar ponovno izabran kako ključna točka
idejnoobrazovne agresije, koja se skriva pod nazivom
"projekt nove škole". Riječ je o tzv. integriranom
odgoju hrvatske i srpske djece u vukovarskim školama i
vrtićima, koju podupire čak i Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i športa na čelu s ministrom Željkom
Jovanovićem, ali i predsjednikom Republike Hrvatske
Ivom Josipovićem. Tzv. novu školu zajedno bi pohađali
učenici neovisno o nacionalnosti, a imala bi
zajedničku osnovu te bi svojim nastavnim programom
zbližavala djecu i vodila prema uključenju svih
građana u tzv. multikulturalnu zajednicu. U tom bi se
obrazovnom programu zakonski prisiljavalo svu hrvatsku
djecu da se odreknu vlastite povijesti i kulture te da
zaborave tko je bio agresor i razoritelj Vukovara.
U navedenom obrazovnom programu skriva
se ponovno dvojnost, u kojoj se od djece manjiskih
Srba stvara poseban entitet, suprotan
državno-političkom hrvatstvu, koje bi očito projektom
nove škole trebalo poništiti. Nije li na sličan načina
počela idejno, obrazovno, informativno pa na kraju i
vojno agresija JNA, Srbije i Jugoslavije na Vukovar,
odnosno Hrvatsku 1991.?
Sudeći po
nametanju obrazovnoga procesa moglo bi se zaključiti
kako Dačićeve ideje očito imaju plodno tlo u nekim
dijelovima srpske manjine u Hrvatskoj, ali i među
vladajućima, koji se još uvijek ne mogu osloboditi
nasljeđa jugoslavenske komunističke diktature iz
nedavne prošlosti.
Mate Kovačević
Hrvatsko slovo
21. rujan 2012.
|
