Prve granate na drevni hrvatski grad Dubrovnik pale su 1. listopada 1991. godine. Grad je bio potpuno opkoljen, iz njega se nije moglo izači niti u njega ući.

Što se točno događalo u Dubrovniku i kako je njegovo pučanstvo podnosilo blokadu i napade, saznalo se tek nakon više dana.

Stoljetni spomenici kulture, nijemi svjedoci davnih vremena, naša prošlost rušile su se pod udarcima raketa i bombi ispaljenih iz suludih četničkih i generalskih glava.

Jedan od malobrojnih branitelja rekao je:

"Sravnili su mi sve što sam imao. Dva su dana na nas dvojicu i ostale tukli minobacačima. Padne granata u blizini, ti se povučeš a slijedeća padne na mjesto na kojem si maloprije stajao. I tako stalno. Užas jedan! Boli me, boli me kad vidim sve ovo, što su nam učinili od Hrvatske, životinje jedne, nisu to ljudi. Ali, neka ruše, vratit ćemo se mi, ima Boga, uvjerit će se svi u to."

Dubrovački saborski zastupnik Ivan Mustać bio je jedan od rijetkih koji se uspio izvući iz Dubrovnika 07.10.91. i doći u Zagreb. Za jedne novine dao je intervju u kojem je opisao stanje u Dubrovniku.

"Napad na Dubrovnik dogodio se 1. listopada u 6.10 sati. Upravo sam se brijao kada se začulo i osjetilo gruvanje. Živim u Mokošici, u Zaljevu pred Dubrovnikom, sa 7500 drugih ljudi, uglavnom mladih obiteljskih parova koji rade u Dubrovniku i nitko od nas nije bio iznenađen. Rekao sam ženi i kćerci da budu mirne, da se spreme, a svi smo u zgradi pričakali vijesti na Radio Dubrovnik u 6.30 h, kada je Joško Jelavić objavio da je Dubrovnik napadnut.

Gađali su nas sa svih strana, a Dubrovnik se može zaista od svuda napasti. Granatama su napali industrijsku zonu Komolac u kojoj je tvornica TUP, gađali su benzinsku crpku, Marinu, visnke podrume te most koji spaja Rijeku dubrovačku s Komolcem i Sustjepanom. Gađali su nas s Brda, mi smo im bili poput najslađe mete, mogli su se iživljavati koliko su god htjeli. Gađali su snajperima most, oštetili ga, a odmah do njega je električno postrojenje koje su pogodili u prvim gađanjima. Tako je grad ostao bez struje, a i bez vode jer crpka radi na električni pogon.

2. listopada pogodili su zgradu u kojoj živim, izgorjelo je 10 automobila. Oni nisu ni prestali bombardirati. Mjesto koje je najviše tučeno, doslovce razoreno, je Glavica. Helikopteri su stalno bacali zapaljive bombe po svemu što može gorjeti tako da je gotovo sve raslinje u okolišu Dubrovnika pretvoreno u ugljen. Uništili su i jedinstveni park Arboretum.

Najgore je što je širina fronte s kopna i mora oko sto kilometara. Neprijatelj napada samo civilne objekte, jer nigdje nema vojnih ciljeva. Do sada je, barem koliko je meni poznato poginulo, pet ljudi, uglavnom civila, a na desetke je ranjeno.

Osim šuma, četnici i ratni zločinci spalili su mnoge kuće uz Rijeku dubrovačku, mjesta koja su zauzeli u Konavlima, uništavaju i ruše. Zapalili su i renesansno-barokni dvorac Gradi poznate dubrovačke obitelji iz koje je potekao i veliki učenjak Stjepan Radić, koji je bio bibliotekar Papinske biblioteke u Vatikanu i što je vrlo znakovito obnovitelj Dubrovnika nakon potresa iz 1667. godine.

Važno je bojište i mjesto Slano koje je doživjelo velika razaranja, a istočno bojište započinje od Brgata povrh Starog grada koji graniči s Ivanicom, a to bojište završava u Vitaljinom u Konavlima. Neprijatelj napada s kopna, zraka i mora pa je upravo dok ovo pričamo počeo tući Lapad i Gruž. Nova sredstva ratovanja su snajperska gnijezda, peta kolona i brodovi, flota iz Boke i dio viške koja postaje sve aktivnija i bombardira sve od Moluta do poluotoka Pelješca.

Odlučnosti i hrabrosti ima, potrebna je pomoć zbog širine fronte. Ali Dubrovnik neće pasti, to jamčimo. Skloništa ima dovoljno, a ljudi su disciplinirani i iznad svega solidarni. Dijele se i kruh i voda koje gradske cisterne donose. Svatko zna svoje mjesto, svoje dužnosti, sve dobro funkcionira. Dubrovnik nije možda nikada u povijseti bio ujedinjeniji u težnji da se oslobodi svog neprijatelja jednom za svagda.

Napomenite da su osobito dobri na usluzi glede opskrbe vodom bili dominikanski i franjevčki samostani koji imaju svoje "gustjerne". Dubrovčani su uvijek bili pobožni ljudi i njihov zaštitnik Vlaho još će im jednom dati snage da izdrže. Neki su moji prijatelji ranjeni, ali mi idemo dalje. Narodna je duša jača od najsuvremenije vojne tehnike. Mogu nas okupirati i porobiti za neko vrijeme, ali nikad nas neće pobijediti. Svi znamo kako su završili Hitler i Mussolini, a ista sudbina očekuje i naše zlikovce."

Priredila D. Gaupp

Ako želite svojim stranim poznanicima i prijatejima pokazati da rat u Hrvatskoj nije bio građanski, kako svi govore, nego da se radilo o pravoj agresiji Srbije i Crne Gore, pokažite im ili ih uputite na njemačke tekstove na našim stranicama:

- Zangenangriff der Armee auf Kroatien

- Zerstörung in Dubrovnik

Pogledajte video filmove:

Prvi dan granatiranja Dubrovnika

Bombe na Dubrovnik