U svojoj je doktrini nenasilja Gandhi (1869.-1948.)
ustvrdio da "prvi korak nenasilja jest da se u
svakodnevnom životu njeguje istinoljublje, poniznost,
trpeljivost i dobrota puna ljubavi". Oslonjena o
moderniziranu kriptoistragašku doktrinu nasilja iz
"Srbobrana" i baštineći neka iskustva staljinističkih
obračuna s protivničkom stranom, julaška se
parapolitička i paradržavna formacija, procijenivši da
je dobila Vođu po mjeri vlastitih interesa, osmjelila na
obnovu metoda brutalnoga žigosanja hrvatskoga naroda, ne
više na način kamaškoga urezivanja slova "U" na čelo
zarobljenim Hrvatima kao u vrijeme drakulić-generalâ,
nego klevetničkom uporabom, bezobzirnom i neprekidnom,
laži i poluistine, reanimiranjem jugorasizma i
sveobuhvatnom "derealizacijom realnosti".
Uvjereni valjda da su fanatični KPJ-
staljinci i načertanijski im saveznici u ubijanju
Croatiae trajno osakatili cijeli hrvatski narod i da
je tzv. avangarda radničke klase, upravljana
zločinačkim mozgovima poput onoga u udbopoglavara iz
Srbije Aleksandra Rankovića, stvarno ubila i samoga
Boga Svevišnjega činom spaljivanja srdca mučenika i
svetca bl. Alojzija Stepinca i stvaranja o uzoritom
metropolitu Crkve u Hrvata crne legende kao o
"zločincu i nadbiskupu genocida" te da na takvom
paračetničkom temelju mogu ubrzo preuzeti totalnu
vlast nad Hrvatima, nestrpljivi su julaši odlučili,
perom svoga žurnalističkoga "glavnoga fašizatora
Hrvatske" i antikroata, objaviti, ovdje i sad, i
dojaviti svom globalnom moderatoru, da je "svaki Hrvat
odgovoran pred ustaštvom" te također objelodaniti, u
suglasju s poznatim kompartizanskim iživljavanjem nad
hrvatskim robljem, čak i ovakovu prostačku
"goebbels-istinu", slavoserbski zbijenu u pravu kontra
- Oluju: "Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje
negativni i sotonski, element našega nacionalnog
identiteta, kojega ne možemo prekrižiti, ni poništiti,
jer onaj tko to poništi, taj više i nije Hrvat."
Odgurnuvši od sebe te pljesnive
novine u kojima se, uz blagdan Velike Gospe ("Rajske
Djeve, Kraljice Hrvata..."), 15. kolovoza, po svijetu
šire i "uznose" takove viktornovakovske optužbe i
naciferske klevete protiv hrvatstva, toliko gnusne da
njihov širitelj zavrjeđuje barem građanski prijezir i
bojkot - i ustavno djelovanje pravne države, nisam
mogao ne vratiti se promišljanju pojma elementalne
korumpiranosti u nas, društvenoga zla koje omogućuje i
održava stanje ponižavanja čovječnosti u čovjeku,
pravednosti u društvu, stanje relativizacije svih
temeljnih vrijednosti naše uljudbe i kulture, koje
ugrožava mir u dušama i potkopava temelje slobode i
demokracije. To je također i ono stanje bezgranične
lakoće oligarhijske "rasprodaje" Hrvatske, o kojemu
ponešto govori američko otkriće, makar djelomično,
istine o korupcijskom "slučaju Daimler AG", o tomu da
su neki, sve do danas neotkriveni, "vladini
dužnosnici" i stubovi trećesiječanjskoga "reda stvari"
u RH primili mito u iznosu od 4,7 milijuna eura,
stanje korupcije u toj mjeri
nomenklatursko-organizacijski pokrivene omertom da se
i o hobotničkoj strukturi organizma korupcije tijekom
proteklih desetljeća i o "slučaju Daimler" i o
Račanovim ministrima koji su, god. 2003., potpisali
sporni ugovor s "Daimlerom" (M.Crkvenac, I.Lučin,
Lj.Jurčić) kojega je "tvorbenim" dijelom i mito u
milijunima eura, primljeno na sramotu i propast
Hrvatske - disciplinirano šuti. A M. Jergović grmi, s
Hrvatskoga radija (!), i difamatorski prokazuje
hrvatsko pravosuđe, zbog jedne pravedne presude
klevetniku Peđi, "proustaškim" a predsjednicu Vlade
"rođenom tuđmanovkom" - kao da ni izašli nismo ispod
jugoslavskoga "kišobrana" zlosilja i jednoumlja!
Postkomunističko kljaštrenje
božićnoga Ustava i razaranje slobodarskoga koncepta
jedinstva svih Hrvata i pomirbe među njima (koncepta
koji je doveo do oslobođenja od "Srboslavije" i
ostvarenja hrvatske državne neovisnosti), izvršena
tijekom proteklih desetak godina dekroatizacije,
duhovno su i životno osiromašila Hrvatsku, u kojoj,
dakle, ne ostade mjesta ni za milijune Hrvata izvan
RH, ni za tako vrstnoga književnika i vjerodostojna
tumača kulturnih i političkih zbivanja u svom narodu
kao što je fra Lucijan Kordić (1914.-1993.), koji je
već davno upozorio na korupciju u jugoesclaviji.
"Komunistička 'Jugoslavija'", zapisao je Lucijan 15.
lipnja 1975. u svom izgnaničkom dnevniku, "danas je
zemlja najviše korupcije", koja "kvari samu dušu
naroda; a to je već jedan od mnogih drugih razloga, da
'Jugoslaviju' - tu bestidnicu, tlačiteljicu i tamnicu
- treba razoriti i zidati jedno bolje i savršenije
društvo."
U kojoj je mjeri pretočen u zbilju
fra Lucijanov san i poziv na slobodu ("Za Hrvatski
Narod postoji samo jedna i jedina alternativa, već na
svim tablama ispisana: ostvariti stoljetni san svoje
Države Hrvatske."- Lucijan Kordić: Krateri i gejziri,
Chicago, 1978.), o tomu sada najbučnije monologiziraju
"tranzicijski" i julaški razgraditelji Croatiae,
zauzeto skloni tlačiteljici "Jugoslaviji", koji,
zlorabeći naslijeđene jalnuške slabosti naroda
stoljećima izvrgnuta robovanju i genocidu, onemogućuju
razgovor i suradnju među Hrvatima i učinkovito
sudjeluju u pamfletističkom izazivanju i širenju svađa
te u rovarenjima, postupajući sasma oprečno Kordićevoj
devizi o budućem djelovanju "među sinovima Hrvatskoga
Naroda". Ali, svemu će, pa i njihovu nasilju nad
istinom i služenju knezu laži, tmine i poluistine,
konačni sudac biti stvoritelj i pomiritelj svega, kao
apsolutna Istina, kao ljubav sva od dobrote, koji, jer
izvede svoj vjerni narod iz tamnice, ne će isti
prepustiti mrziteljima njegovim.
Mile Pešorda
Hrvatsko slovo br. 800., kolumna EUROGLEDI, Zagreb,
20.VIII.2010.
27.08.2010. |
