S biskupom Bogovićem razgovaramo uoči blagdana Svih
svetih, kad se tradicionalno komemoriraju ne samo
pokojnici nego svi koji su obilježili prošlost. Sjećanja
na Krbavsku bitku, Gvozdansko i patnje pod komunističkom
vlašću dovele su biskupa Bogovića do plodonosnih akcija
obilježavanja povijesno važnih bitaka na hrvatskom tlu,
do izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, te do
osnivanja Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske
biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine.
Biskup je ovom prigodom govorio i o izjavi Komisije
Iustitia et Pax HBK O dobru mira - plodu pravde i istine
koju je supotpisala i Matica hrvatska.
U Hrvatskoj
je tradiciji blagdan Svih svetih te Dušni dan iznimno
važan. Obilježava li se on dostojno s obzirom i na
hrvatske mučenike?
Mislim da je blagdan Sviju svetih, zajedno s Dušnim
danom, toliko vezan uz sjećanje na pokojnike iz
obitelji da ljudi ne bi ni željeli da se tada pokreću
neki nacionalni projekti. Sjećam se da je tih dana u
našim obiteljima bila naročita žalost za onima koji su
"nestali" u Drugom svjetskom ratu, kojima se nije
znalo za grob. Znam ljude koji su jedne godine za Sve
svete išli zapaliti svijeću na jednom mjestu, a druge
na drugom, jer su dolazile različite vijesti o mjestu
pogibije njihovih članova. I sam sam bio među takvima.
Bilo bi dobro kada bi se unosila jasna
razlika između blagdana Sviju svetih i Dušnog dana. Na
prvi blagdan slavimo brojne neproglašene svece opće
Crkve, a na Dušni dan sve one koji su sačuvali vjeru u
spasenje po Isusu Kristu sve do kraja, prvenstveno one
iz naših obitelji. U narodu je prevladalo u oba dana
sjećanje na pokojne iz obitelji. Drukčije tendencije
teško se prihvaćaju jer je razmišljanje o vlastitim
pokojnicima prejako da bi dopustilo razvijanje tih
nijansi
Matica
hrvatska nedavno je supotpisala izjavu Komisije
Iustitia et Pax HBK O dobru mira - plodu pravde i
istine. Koji je poriv HBK za ovom izjavom te kakav se
odgovor očekuje u društvu i političkoj javnosti?
Hrvatska država je još relativno mlada pa nemamo dovoljno osposobljene kadrove
koji bi je znali "držati". Osim toga neki još i danas misle u jugoslavenskim
okvirima pa ne uočavaju važnost granice između bivših jugoslavenskih republika.
Pogotovo to vrijedi za one koji nisu bili oduševljeni stvaranjem samostalne
Hrvatske, a u međuvremenu su urođenim osjećajem za vlast došli do visokih
položaja.
Uz to vraćaju nam se vremena kada je partijska knjižica vrednija
od svake stručne diplome. Zato je nužno da naše istaknute institucije bdiju nad
pravnim sustavom države. Crkva je uvijek imala osjećaj za zaštitu narodnih
prava. Matica i HAZU po svojoj naravi danas bi u tome trebale prednjačiti. Za
pozdraviti je da su se jedna crkvena ustanova (Justitia et Pax) i Matica
hrvatska našle zajedno kada je riječ o obrani nacionalnih interesa i hrvatskih
granica.
Početkom
rujna obilježena je 519. obljetnica Krbavske bitke,
kad je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio
vojsku hrvatskih plemića, ali i prva obljetnica
posvećenja Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Kad ste
krenuli s tom idejom izgradnje crkve, je li vam bilo
važnije da simbolički povežete stradanja na Krbavskom
polju u srednjem vijeku i u novije doba, ili je crkva
građena s dubljom vizijom budućnosti?
Svemu što čovjek radi cilj je omogućiti hod prema
naprijed. No taj iskorak nije početak svijeta. On se
oslanja na onaj prije njega. Svako stablo raste iz
korijena. Slično i svaki čovjek i svako društvo ima
korijenje, našu prošlost, o kojem ovisi kakvo će biti
cvjetanje i kakav će biti plod. Zato je smiješno
govoriti da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne
prošlosti. Što sam ja danas ako mi oduzmu moje jučer?!
Mnogi su tražili kako na vidljiv način izraziti
zahvalnost onima koji su se u prošlosti žrtvovali i
stradavali za dobro našega naroda. Simbol toga
stradanja bila je Krbavska bitka (tragedija) od 9.
rujna 1493, u kojoj je u samo nekoliko sati poginulo
gotovo deset tisuća branitelja.
Dobar povod da se nešto učini bila je 500.
obljetnica te bitke (1493-1993). Nažalost, upravo toga
dana, 9. rujna 1993, s udbinske zračne luke mogli su
se dizati zrakoplovi s razornim teretom okupatora za
područja pod vlašću hrvatske države.
Bolje prilike bile su 9. rujna 2003, kada se
navršilo 510 godina od Krbavske tragedije. Toga dana
donijesmo na Krbavsko polje temeljni kamen koji je za
Crkvu hrvatskih mučenika blagoslovio u Rijeci Ivan
Pavao II. On je pozvao sve narode da popišu one koji
su pretrpjeli mučeništvo prikazujući svoje živote za
život svoje braće. Oni su blago naše prošlosti i naši
uzori u sadašnjosti.
Tako smo došli na ideju da se upravo na Krbavi
(Udbini) podigne memorijalni centar u kojemu bi se
častili svi oni poznati i nepoznati velikani koji su
na cijelom hrvatskom prostoru odlučno i dosljedno
svjedočili do kraja svoju ljubav prema Bogu i čovjeku.
Želja mi je da se na Krbavskom polju napravi
"svehrvatski grob" gdje će ljudi moći zapaliti svijeću
i za one čije se ime zagubilo negdje u jamama,
jarugama, grmečcima i kukuruzištima. U taj grob
pohranili bismo kosti neidentificiranih stradalnika iz
pojedinačnih i manjih grobišta. Za veća treba
obilježje na mjestu stradanja (grobištu, jami). Na to
mjesto ne bi se dolazilo za ujedanje neprijatelja,
nego na molitvu i izražavanje poštovanja prema
žrtvama. Poput Marije Magdalene koja je išla na grob
Isusov da mu izrazi ljubav i poštovanje, a ne da viče
na tužitelje i mučitelje Isusove.
I mene su zvali da dođem do jedne jame
u koju su govornici smještali više desetaka tisuća
žrtava, a ona je bila prazna. Istina, bilo je u
okolnim jamama dosta žrtava (ni približno brojevima
koji su u ustima govornika, ali ipak ima razloga onamo
doći!), ali Milorad hoće da se puca s mjesta koje je
on obilježio i da se prihvati broj koji je on odredio.
Takvih priredbi komunisti su imali jako mnogo, ali
nisu dopuštali da se išta rekne o onima koji su bačeni
u više od šesto dosad otkrivenih jama u koje su bačeni
ljudi kao da su štetni otpad. Svehrvatski grob mjesto
je gdje se moli i odaje poštovanje žrtvama. A
povjesničarima treba prepustiti, omogućiti i pomoći da
otkriju punu istinu o stradanjima.
Koliko su
Hrvati svjesni značenja crkve na Udbini i mislite li
da je taj projekt ostao nekako u medijskom mraku?
Ne bih rekao da je ostao u medijskom mraku. Ipak, ideji Crkve hrvatskih
mučenika trebalo bi u našim medijima, zbog njezina značenja, posvetiti više
pozornosti. Teško je očekivati da će ovako bogata poruka biti shvaćena u
cijelosti odmah i da će je shvatiti svi. Pogotovo kada znamo da se takve stvari
kod nas u medijima prešućuju, napadaju i izruguju. No u dnevnim listovima je
bilo dosta korektnih napisa.
Projekt je osmišljen da bude prihvatljiv
na prvi pogled, ali te postupno uvodi u sve bogatstvo svojih sadržaja i poruka.
Izražava ga krstionica kneza Višeslava, hrvatsko nacionalno pismo glagoljica (na
preslici sa zvonima, zapis popa Martinca, kristogram iz kojega su izvedena sva
slova); kao simbol trpljenja u mnogo varijanti pojavljuje se križ (crkva sv.
Križa u Ninu kao nadahnuće, križni put od mjesta stradanja do mjesta nadanja,
knjižnica, muzej, krbavski križ, kao simbol iseljene Hrvatske). Nijedna crkva
nije građena tako smišljeno. Uz to su sačuvane sve osobine crkvene arhitekture i
svi zahtjevi liturgije. Građevina izvanredno govori hrvatski i kršćanski. Ne
čudi da su se teško uklapali razni umjetnici i arhitekti.
Istina, mnogo sam teškoća imao projektom crkve na Udbini, ali kada sam vidio
ozarena lica na blagoslovu (2011.) i posveti (2012.) Crkve, rekao sam sâm sebi
da toliku radost nisam zaslužio. Projekt je uspio i bolje nego što sam se nadao.
On je tako širok da u nj mogu stati i u njemu rasti mnogi drugi projekti i
programi.
Predsjednik
ste Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske
biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne
i Hercegovine. Što nam možete reći o radu te komisije,
posebice o postulaturama među kojima je medijski
eksponirana samo ona bl. Alojzija Stepinca.
Na jesenskom redovnom zasjedanju HBK, održanu u Lovranu 2010., zaključeno je
da se osnuje Komisija za hrvatski martirologij HBK. Glavni su njezini zadaci: 1.
odazvati se pozivu Ivana Pavla II. da svaki narod popiše svoje mučenike; 2.
objediniti pojedinačna istraživanja (rad postulatura); 3. surađivati sa sličnim
ustanovama na civilnom području.
Većina vice/postulatora u članstvu je Komisije, zajedno s vrsnim
poznavateljima povijesti Drugoga svjetskog rata i poraća, jer je u to vrijeme
bilo najviše nevino stradalih, mnogi od njih zbog svoje vjere.
Komisija će se u radu koristiti radovima naših znanstvenika, a i sama će
promicati znanstvena istraživanja u području svojih zadaća. Jedan je od većih
rezultata znanstveni skup o komunističkim zločinima održan u Zagrebu 25. i 26.
travnja ove godine. Sažeci radova sa skupa objavljeni su u časopisu za hrvatski
martirologij Hrvatska vjernost, a cjelovita izlaganja bit će do kraja građanske
godine, nadamo se, objavljena u zborniku.
Vrlo ste
aktivni u znanstvenom radu na otkrivanju zločina
komunizma. Parlamentarna skupština Vijeća Europe jasno
je dala do znanja da su komunistički poreci u Europi
bili zločinački, a i Europska Unija smatra da se
grijesi prošlosti moraju evidentirati i s njima se
primjereno suočiti. Totalitarne komunističke režime
koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom
stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja
svijeta, bez iznimke, označile su europske institucije
kao masovne povrede ljudskih prava. Zašto se onda u
Hrvatskoj jasno iz državnih institucija ne osudi
komunistički režim?
Pobjednici iz 1945., među kojima su komunisti, ne žele postaviti u pitanje
poredak koji su nametnuli. Očito je da je Veliki brat sebi uzeo pravo da sam
odredi što je pravo, a što nije. Imamo žalostan primjer, sudište u Haagu. Oni
koji su 1945. uspostavljali novi svjetski poredak nisu gledali samo da se
zadovolji pravda nego također da se osvete i da se zadovolje njihovi interesi.
Zašto se u nas ne radi ni ono što EU preporučuje? Većina današnjih
visokopozicioniranih nositelja vlasti izišla je ispod komunističke kabanice. A i
mnogi od onih koji su bili prije njih imaju isto podrijetlo.
Zločine komunizma počelo se sustavno istraživati tek nakon što je u većini
komunističkih zemalja pobijedila demokracija. Jedan je od rezultata tih
istraživanja Crna knjiga komunizma koja, među ostalim, donosi da su komunistički
režimi u zemljama gdje su bili na vlasti ubili oko 100 milijuna ljudi. Svijet se
zgrozio nad tim, a onda su krenuli prijedlozi s mnogih razina da se komunizam
osudi i da se krivce kazni za zlodjela. Objavljeno je više odluka raznih tijela,
a među njima spomenimo odluku Europske parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz
2006. (Rezolucija 1481) kojom se osuđuju komunistički zločini, ali nisu
prihvaćene preporuke kako bi se to u praksi ostvarilo. Neki komunizam smatraju
zločinačkom ideologijom, ali takvu kvalifikaciju nije službeno prihvatila neka
veća, odnosno moćna svjetska institucija. Hrvatski je sabor prošle godine donio
odluku da se 23. kolovoza obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih
totalitarnih i autoritarnih režima.
Iako spomenutom rezolucijom nije osuđena ideologija komunizma, niti je rečeno
da oni koji su je provodili trebaju biti za to kažnjeni, Crkva nije nezadovoljna
tom odlukom jer ona ne ide za tim da se svi krivci kazne, nego za tim da se svim
žrtvama oda poštovanje, da se pobijenima javno priznaje ljudsko dostojanstvo i
sve što je s time povezano. Bojim se da današnja vlada i od toga odustaje.
Upućen je u Sabor prijedlog zakona kojim se praktički ukida Ured za istraživanje
komunističkih zločina. Mislim da bi naše ustanove i pojedinci trebali učiniti
sve da se uklone ti otpori istini koji se ugrađuju u državni sustav u odnosu na
komunističke zločine. Vlada nije pokazala nikakvu volju da se uspostavi dijalog.
U Upravnom vijeću ureda su predstavnici Crkve, HAZU, Hrvatskog instituta za
povijest i drugdje rekao sam vršitelju dužnosti predsjednika Sabora da nas se
sasluša, čuje naše argumente. Surdo fabulam narras! Gluhomu pričaš priču. Ne
traži se usklađivanje s činjenicama. Pače: ako su činjenice protiv, to gore po
njih. Možda ipak dođe vrijeme kada im neće biti dovoljan povjesničar tipa
Danijela Ivina i njemu sličnih.
U zemlji
gdje se ponegdje može vidjeti slika Josipa Broza Tita
uz Djevicu Mariju, i gdje je to sasvim neprijeporno,
očigledno se komunizam smatra "ipak koliko-toliko
dobrim vremenom". Kako onda senzibilizirati javnost i
kako postaviti tu temu dugoročno, bez ponekad zlobna
ismijavanja sa strane (govorim o iskustvu Matice
hrvatske)?
Ne treba očekivati nagle obrate! Mislim da je za nas važno relativizirati
pojam pobjede i osloboditi se stereotipa o partizanima i ustašama.
Što li je sve režim nakon 1945. opravdavao svojim pobjedama!? Trebamo shvatiti
da je pobjeda relativan pojam i da često pobijedi sila i nepravda. Takvih se
pobjeda svi i uvijek trebamo bojati. Često je časnije stajati među poraženima
nego među pobjednicima. Možda ću i ja biti gubitnik u svojoj branši jer sam o
jednom slučaju dao drukčije mišljenje od onoga što su očekivale službene
institucije. Rado ću se i tu priključiti poraženima od financijske logike ovoga
svijeta, koja katkada nije strana ni crkvenim financijašima.
Kada bismo se borili zato da nakon
pobjede tlačimo one koji su dotad nas tlačili, da tada mi nametnemo silu onima
koji su nad nama činili nasilje, onda to ne bi bila pobjeda ljudskosti, nego
nastavak ponižavanja čovjeka i društva. Znademo kako su neki opravdavali
povlastice jednih i ponižavanje drugih. Tko je pobijedio!? Nadjačala je bila
sila, a ne pravda i poštenje. I danas neki misle, budući da su pobijedili na
izborima, da nisu dužni paziti što je u skladu s pravdom i ljudskim
dostojanstvom. Mjerilo im je moć. Tada uvijek dolazi do ponižavanja drugih.
"Komu zakon u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom!", kako je pisao
Njegoš.
Nije li nakon Drugoga svjetskog rata na našim prostorima u mnogočemu bila
poražena ljudskost od onih koji su se smatrali pobjednicima? Kakva je to pobjeda
ako smatraš da si dobio pravo druge ponižavati i mučiti? Pravi pobjednici bili
su oni koji su pretrpjeli njihovu nečovječnost, koji su poginuli za istinu i
pravdu. Od divljih pobjednika narod su spasili oni koji su poput moje majke
učili djecu raditi na svojoj njivi i u svojoj kući i čuvali ih da što manje
znaju o pobjednicima.
O ustaškim žrtvama napisane su debele knjige. O njima se moglo pisati uvijek
samo dobro. O žrtvama koje su pale od partizanske ruke nije se smjelo pola
stoljeća ni pisati ni govoriti. I danas se osjeća snažan otpor istini o njihovu
stradanju. Kada Stjepan Razum, vrsni znalac arhivske građe za Drugi svjetski rat
na našim prostorima, napiše da bi trebalo ispitati što je istina o Jasenovcu,
odmah mu počnu čitati iz tih debelih knjiga, iako i sami znaju kada, kako i
zašto su one pisane.
Kako se
osloboditi stereotipa o partizanima i ustašama?
To je naš drugi problem. Za jedne su prvi utjelovljeno zlo, a drugi
utjelovljeno dobro. Jedno i drugo utjelovljena je laž. Normalno bi bilo da se i
ustaše i partizane gleda kao ljude koji su bili i dobri i zli; a najčešće su
bili jedno i drugo: nekada dobri, a nekada loši. I zločinac je mogao mnogo dobra
učiniti. Treba imati razumijevanja za ljude. No ne trebamo zato poštedjeti i
ustaški (fašistički) i partizanski (komunistički) režim gdje god su u teoriji i
praksi gazili ljudska prava i ljudsko dostojanstvo.
Nije pametno kada naš predsjednik govori da je titovku na glavi
lijepo vidjeti, a istodobno je svaki - i neželjeni - ustaški znak na skupu
dovoljan da se svi sudionici proglase narodnim neprijateljima. Neke kape uvijek
lijepo stoje, a neke su uvijek ružne, pa i onda kada su na glavi djece kojima je
to obično pokrivalo. Uvjeren sam da do zadovoljavajućih rezultata nećemo doći
ako se bude prosuđivalo po tome tko je pobijedio, a tko je bio poražen, nego ako
se krene od žrtava i pobjednika i poraženih i da se njima izrazi ljudsko
poštovanje bez obzira od čije su ruke pale.
Početkom
ove godine sudjelovali ste na komemoraciji žrtava
Gvozdanskog, herojskih branitelja koji su 1578.
izginuli braneći svoj grad, domovinu i vjeru od
Turaka. Zašto je važno obilježavati stratišta iz davne
prošlosti?
Znam da je dobru dijelu čitatelja poznat događaj od 13. siječnja 1578. Važne
stvari treba češće ponavljati, tako i taj događaj, jer je on po čistoći žrtve i
ljubavi bez premca, ne samo u našoj povijesti.
Šačica branitelja tri je mjeseca odolijevala velikoj turskoj sili braneći
opkoljeno Gvozdansko. Nisu prihvatili tri ponude za predaju. Mogli su time
spasiti živote, a da im nitko ozbiljan ne bi smio prigovoriti. Ponestalo im je
hrane, pića, streljiva i mnogoga drugoga, ali nije ponestalo spremnosti da brane
svoj grad, svoj narod, svoju domovinu do zadnjih snaga, do zadnjeg izdisaja.
Kada Turčin više nije primijetio nikakav otpor, ušao je u grad i našao smrznute
branitelje na njihovim položajima. Ostao je zadivljen. Žao nam je što je to
velejunaštvo premalo prisutno u svijesti hrvatskoga naroda.
Dolazite iz
županije koja ima veliku srpsku manjinu, a i sami ste
podrijetlom iz Slunja, čija okolica također ima znatnu
pravoslavnu tradiciju. Ujedno ste vrstan poznavalac
crkvene prošlosti i katolika i pravoslavaca na
hrvatskom tlu. S obzirom na to, kako gledate na
perspektive ekumenizma u Hrvatskoj i je li ekumenska
suradnja nečim uvjetovana?
Danas se pred vjernike katolike, a to još više znači za biskupa, ne stavlja
pitanje jesu li za ekumenizam ili nisu. Tu jednostavno više nema dileme. Svaki
biskup treba biti ekumenist. O tome se možda moglo dvojiti prije Drugoga
vatikanskog sabora, no danas, bez prihvaćanja ekumenizma, biskup nema potrebne
kvalitete za svoju službu.
Slažem se s jednim misliocem koji kaže da svijet nema preduvjeta za opstanak u
trećem tisućljeću ako ne prihvati dijalog kao bezuvjetnu kategoriju. Crkve, i
pravoslavna i katolička i protestantske, taj dijalog trebaju nužno podignuti na
ekumensku razinu. Naime, ekumenizam je nastojanje oko zajedništva među
kršćanima, među onima koji u Krista vjeruju. To nije, kod nas, razgovor o
odnosima Srba i Hrvata, međunacionalni razgovor, jer on ne ulazi u ekumenizam u
užem smislu. Razgovor je samo onda ekumenski kada su jedni i drugi kršćani.
Osjetio sam koje su to teškoće kada sam u vrijeme zadnjega rata
sudjelovao na raznim susretima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve. Neki
su bili deklarirani ateisti. Smatrao sam takav "ekumenizam" beskorisnim pa sam
otkazao sudjelovanje na takvim susretima. S pravim vjernicima, pravim
pravoslavcima, bilo je drukčije. Još i sada sam prijateljski povezan - često se
čujemo, a katkada i sretnemo - s jednim od njih. Na tim smo se sastancima
sprijateljili i u prijateljskim smo odnosima i danas.
Iako je
Europska Unija nastala na zasadama demokršćanskih
odličnika, često se u Hrvatskoj na svećenika u javnoj
političkoj raspravi gleda kao na uljeza. Postoji li
danas mjesto svećenika u javnoj raspravi i djelovanju
izvan crkvenih okvira? Postoji li snažna politička
opcija u Hrvatskoj danas koja se beskompromisno
odupire djelovanju svećenika izvan institucije crkve?
Nijedan vlastodržac ne dopušta da mu se itko sa strane miješa u posao.
Diktator i diktatura proletarijata u vlasti imaju dostatan razlog za sve što
čine. Navest će oni nešto što se čini kao razlog, a kritiku osjećaju kao
otimanje vlasti. Vlast je plodan teren za rast duhovnih patuljaka. To su
pokazali i neki iz naših krugova kojima je vlast zamirisala. Nisam na jednom
skupu mogao doći k sebi u susretu s bolesnom čežnjom za vlasti. Kod nas je još
neprevladana praksa iz komunizma kada se u tu svetinju nije smio nitko pačati
tko nije bio na liniji. Držati vlast u rukama, to je bila povlastica samo
naprednih i svjesnih, tj. partijskog vodstva. Trebalo je pjevati pjesmice o
herojstvu onih u kojima je prevladao divlji nagon.
Proći će još mnogo vremena dok se ne
prevlada komunističko nasljeđe. Tako su ne tako davno za ukidanje
pokroviteljstva nad proslavom u Bleiburgu bili dostatni razlozi koje je naveo
povjesničar Ivin. Predsjednik Vlade izdašno je citirao te argumente. Što drugi
povjesničari kažu, poznatiji i upućeniji, nije važno. Ne gleda se stručnost,
nego istomišljenik. Nedavno su kardinalu Bozaniću suprotstavili neki novi
autoritet, Davida, za kojega nitko ne zna je li rođen za ovu priliku ili ima
koji dan više. No što je veći kult vlasti, oslonac na vlast, to je ta veća
odnarođenost - kako bi to rekao biskup Košić.
Za Crkvu vlast nije apsolutna, nego relativna vrijednost. To znači da se
procjenjuje prema tome kako se njome koristi. Jednako tako ni bogatstvo nije
apsolutna, nego relativna vrijednost; procjenjuje se po načinu stjecanja i
korištenja.
Za što
Crkva, konkretno, reagira?
Crkva postoji radi dobra ljudi i dužna je reagirati kada se ljudima nanosi
šteta. Nema ona neki svoj interes koji ne bi bio ujedno i interes ljudi. Ne
smije stajati nezainteresirano kada vidi opasnost. Pastiri kažu da ovce, kada
vuk uleti u tor, ostanu kao ukočene i tako čekaju sudbinu koju im vuk namijeni.
Treba im netko pomoći. Ova naša država i naš narod nemaju često u svojoj vlasti
sigurnih branitelja.
Imali smo predsjednika
države koji je rekao da nije dovoljno da si nevin, nego treba to utvrditi i
strani sud. Tom logikom možemo svi ići na takvu provjeru ispravnosti. Takvi će
imati razumijevanja i za zločine u Bleiburgu i na križnim putovima. Ljudi koji
su se borili i za narod i državu mnogo se puta i danas osjećaju nezaštićeni i
obespravljeni. O tome bi mogli dosta reći branitelji po domaćim i inozemnim
zatvorima.
Crkva koja je uvijek živjela s narodom
osjeća da treba dignuti glas kada je to potrebno. Kad je Isus vidio da je narod
nezaštićen, da je poput ovaca bez pastira, rekao je: Žao mi je naroda! U tom
kontekstu treba shvaćati ulazak Crkve na političku scenu. U tom smislu sam ja to
činio, i činim, a čine tako i drugi biskupi i svećenici. Ne kažem da smo uvijek
najbolje razumjeli situaciju, da smo najbolje odmjerili riječi, ali dužni smo po
savjesti baviti se svime što je za dobro naroda. Makar se to nazivalo politikom.
Neke
društvene promjene u Hrvatskoj nisu naišle na
odobravanje u crkvenim redovima. Opće pomanjkanje
poštivanja vrijednosti, komercijalizacija medijske
scene, doveli su i do odluka koje nisu utemeljene na
promišljenosti. Koje je vaše mišljenje o smjeru
kretanja uvažavanja osnovnih ljudskih, a zatim i
nacionalnih vrijednosti u Hrvatskoj?
Kažu psiholozi da je opasno ako se čovjek ne sretne sa samim sobom. Stalno mu
se nude neke veze prema van. Kako naći filtar po kojemu će k nama dolaziti
vijesti koje je korisno znati i za nas i za društvo u kojem živimo? Mi imamo
duhovne vježbe, ali nosimo sa sobom tranzistore. Redovnici idu u samostane, ali
ne propuštaju prosjediti nekoliko sati pred TV-ekranima. Preslaba je žeđ za
pustinjom u kojoj je Bog "dolazio do riječi".
U zadnje vrijeme spopadaju me misli da vjernici i ne trebaju težiti da dođu na
pozicije vlasti, nego da prakticiraju ljubav prema Bogu i braći na nižim
razinama. Zanimljivo je da Isus to nije ni pokušavao. Nije nikada rekao svojima
da se trude osvojiti vlast. A često se događalo, kad su to pokušavali, da nije
bilo u duhu Kristovu. On je radio dolje s narodom, učio ih kako trebaju cijeniti
jedan drugoga jer su svi djeca Božja. Ako se narod ne liječi u korijenu, oni
gore rado će zaigrati na kartu njihove bolesti.
Ja vjerujem da moja sestra Mare u selu Cerovac 120, koja je srasla s onim
kamenjarom, šikarom, oranicama i livadama, čuva ovaj naš hrvatski narod da ne
izgubi svoju dušu. Četiri godine bila je u progonstvu, odijeljena od svoje
zemlje, i molila me da joj donesem grančicu iz grmečka koji je bio kod njezine
kuće. Nisam joj to mogao donijeti jer nijedan svećenik nije mogao ući u tzv. SAO
Krajinu, da pohodi preostale stare i bolesne katolike i Hrvate. Ja sam se,
naime, ponudio da ja budem taj svećenik. Međunarodne snage nisu mi to mogle
priuštiti iako su u Vatikanu to obećale. Ona i njoj slični čuvaju zdrave
korijene našemu narodu. Sačuvali su ga i u teška vremena od 1945. do 1991. I dok
je takvih, bit će i nade za bolju budućnost Kroacije.
Mile
Bogović, biskup gospićko-senjski
Razgovarao Vedran Obućina
Izvor: VIJENAC, 01.11.2012. |