Samo od 1991. - 2001. godine u Hrvatsku se iz inozemstva
doselilo oko 233.000 stanovnika što čini oko 5 %
stanovništva zemlje prema popisu iz 2001. Radi se
uglavnom o stanovništvu hrvatskog etničkog podrijetla
koje je tijekom rata u "obećanu zemlju" u "humanom
preseljenju" doselilo sa prostora bivših Yu republika.
Najveći dio toga kontingenta (80%) čine doseljenici iz
BiH.
No koliko god da je to preseljenje "popravilo" demografsku
sliku u Hrvatskoj s druge strane je znatno oslabilo
Hrvate u BiH.
Iseljavanje
Hrvata iz BiH i njihovo preseljenje u Hrvatsku nije od
jučer. Smatra se da je danas svaki sedmi hrvatski
građanin rođen u BiH, a ako se govori o porijeklu
nekoliko generacija, onda je to 30 % pučanstva u RH iz
BiH.
Iz Bosne i Hercegovine Hrvate se kontinuirano raseljava kroz stoljeća.
Najsudbonosnije je raseljavanje za Bečkih ratova godine 1683./99., ali i
početkom 18. stoljeća osobito nakon Požarevačkog (1718.) i Beogradskog (1739.)
mira kada je ustanovljena trajnija granica između Austro-Ugarske i Turske na
Savi i Dunavu. Smatra se da je u tom iseljavanju u slobodne zemlje iselilo blizu
sto tisuća Hrvata katolika.
Iseljavanjem se nekada većinsko hrvatsko pučanstvo u Bosni pretvorilo u
manjinsko. Svaki novi rat tjerao ih je iz BiH pa se tako njihov broj sve više
smanjivao. Stoljećima tjerani sa svojih ognjišta utočište su najviše nalazili u
matičnoj domovini Hrvatskoj gdje su se trajno zadržali, ali i u Europi i
svijetu. Mali je broj onih koji se vratio i vraća na pradjedovska ognjišta.
Nije samo iseljavanje utjecalo da
Hrvati od nekad većinskog stanovništva postanu
manjinsko. Velike bjegove velikog broja
hrvatskog-katoličkog pučanstva umnogome je uzrokovalo
tursko osvajanje. No na smanjenje broja
hrvatskog-katoličkog pučanstva uzrokovao je i prijelaz
na islam i pravoslavlje. Povjesničari prenose vijesti
da je samo u progonima tijekom 16. I 17. stoljeća na
islam prešlo između 120.000 - 150.000 katolika.
Također da je u roblje odvedeno na desetke tisuća.
Prelazili su
i na pravoslavlje. Povjesničari prenose vijest da je
uslijed progona pred Turcima katolički narod ostao bez
svećenika, a pravoslavna Crkva sklapa kompromis sa
turskom carevinom (iza pada Carigrada). Sam patrijarh
Genadije dobiva čast turskog paše. U takvim uvjetima
širi se pravoslavlje na račun katolicizma, te skoro
cijela trebinjska biskupija tokom 16. i 17. stoljeća
prelazi na pravoslavlje.
Povjesničari pišu da, što se tiče pravoslavnih, prije dolaska Turaka o njima
ima malo spomena. O njihovoj prisutnosti na prostorima BiH najbolje svjedoči
srpski arhimandrit i povjesničar Ilarion Ruvarac koji spominje da je prvi
pravoslavni manastir podignut u Zavali (Hercegovina), a spominje se 1513.
godine. I R. Lopašić navodi da se pravoslavni u BiH javljaju tek na početku 16.
stoljeća.
Turci su u Bosni, na područjima koja su osvajali, naseljavali i balkanske
Vlahe. Smatra se i drži kako ih je naseljeno i do 200.000. K. Draganović piše da
i u samu slobodnu Hrvatsku i oslobođene krajeve za Bečkih ratova doseljava velik
broj Vlaha pravoslavne vjere. Te Vlahe i pravoslavnu Crkvu Austrija tetoši i
pomaže na štetu Hrvata iz svojih vojničkih ciljeva. Tijekom vremena, napose u
drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, te će Vlahe srpski pravoslavni
svećenici učiti, da su oni Srbi, kada pripadaju "Srpskoj pravoslavnoj Crkvi", a
Mađari će ih iskorištavati, da oslabe svoju saveznu državu Hrvatsku i da
Hrvatima ometaju slobodni i državni život i razvitak.
Posljednji rat u BiH također je bio tragičan za Hrvate. Današnje stanje po
pitanju broja Hrvata u BiH je više nego tragično. Ono je alarmantno.
Naime, neposredno prije rata u BiH je živjelo oko 760.000 Hrvata (prema nekim
podacima i do osamsto tisuća) ili oko 17 % od ukupnog broja BH stanovnika
(Bošnjaka oko 43 %, Srba oko 31 % i ostalih oko 9 %). 2010. godine broj Hrvata
puno je manji i procjenjuje se da iznosi oko 440.000, iako ima podataka koji
govore da ih je nešto manje, ali i onih koji govore da ih je nešto više.
Navedeni broj je manji nego što je bio prije sto godina. Naime 1913. Hrvata je u
BiH bilo oko 459.000, a što je još tragičnije, prema nekim navodima, broj Hrvata
u BiH godišnje se smanjuje za oko 5.000.
Kod Srba na primjer situacija se drastično razlikuje. Njihov današnji broj u
BiH varira između 1.5 - 1.7 milijuna . No podaci koji se navode da ih danas u
BiH ima 38 % od ukupnog stanovništva u BiH čine se prihvatljivima. Pretpostavlja
se da ih u RS živi preko 1.1 milijun te da 91 % stanovništva RS čine Srbi.
U toj etnički i ustrojeno čistoj srpskoj državi živjelo je prije rata iznad
200.000 Hrvata, dok ih danas u toj državi ima oko 5-6% od prijeratnog broja.
Sve to govori, i po tome se vidi, da se tijekom srpske okupacije u ratu 90-tih
u BiH dogodio pravi egzodus Hrvata. Mnogi se u tu zemlju nikada više nisu trajno
vratili. Vratio se mali broj, a u nekim općinama nije zabilježen ni jedan
hrvatski povratnik. S druge strane, a primjera radi, prema nekim podacima u RH
se vratilo oko 130.000 Srba izbjeglih pred Olujom. Usput rečeno, određen broj
njih vratio se i u zadnjem desetljeću i kad je posljednji popis stanovništva u
RH u pitanju to govori da su srpski povratnici umnogome umanjili negativnu
migracijsku bilancu, a time i pad broja stanovnika u zadnjem desetljeću.
Kad su u
pitanju krajevi u BiH, iz kojih su Hrvati protjerani,
onda se može reći kako je Bosanska Posavina, u kojoj
je prije rata bilo preko 50 % Hrvata, najuništeniji
dio Bosne. U njoj je uništeno najviše imovine
posavskih Hrvata. U njenu obnovu uloženo je najmanje
sredstava, a od onoga što je uloženo, najmanje je
dodijeljeno Hrvatima. U prosjeku je najmanje
obnovljeno hrvatskih kuća. U nju se vratilo najmanje
Hrvata i mada konstitutivan narod BiH hrvatski
povratnici tu nemaju status ni nacionalne manjine,
upozoravaju i pišu analitičari prilika u BiH.
O svim tim pitanjima u Hrvatskoj se malo piše i govori. "Hrvatski" mediji i
vrh politike, kao i drugi čimbenici hrvatskog društva ignoriraju i šute o svemu
tome. Nema razumijevanja, brige i interesa da se to i takvo stanje promijeni, da
se Hrvatima u BiH pomogne da opstanu, da se njihov golemi broj iz inozemstva
vrati, da se održe. Kako bi svega toga i bilo, ako i kad nema razumijevanja,
brige i interesa da se zaustavi egzodus Hrvata iz RH ili da se pokrenu konkretne
inicijative za povratak dijaspore u Domovinu.
Za takvu politiku i za takav odnos nema opravdanja. Ako su se za vrijeme rata
nalazila opravdanja da se pred velikosrpskom agresijom nije moglo spriječiti
masovno iseljavanje Hrvata iz BiH, onda danas nema opravdanja da se ništa ne
poduzima kako bi se potaknuo povratak, odnosno stvorile pretpostavke za
povratak.
RH je i po Ustavu dužna pomoći Hrvatima u BiH. Dužna je pomoći da se tu Hrvat
osamostali, da se vrati, da mu se stvore uvjeti da se vrati, a kad se vrati da
mu se poštuju njegova elementarna ljudska prava, pravo na jezik, kulturu, vjeru,
dom. No postavlja se pitanje kako će to hrvatske vlasti pomoći osigurati kad
niti ne omogućuju Hrvatima u RH da ostvare svoja građanska prava.
Prema nekim stajalištima hrvatske političke elite u 90-tima u potpunosti su
izdale nacionalne interese Hrvata u BiH. Opet prema drugim stajalištima takvo
tumačenje je u najmanju ruku dvojbeno. Na to se može reći da, ako to i jest
dvojbeno, danas uopće nije dvojbeno da su hrvatska država i njene političke
elite nakon rata izdali Hrvate u BiH i njihove nacionalne interese. To ne čudi,
jer su izdali i interese Hrvata u Hrvatskoj.
Kad ti interesi ne bi bili izdani, ne bi broj Hrvata u BiH bio gotovo
prepolovljen, a ono što je ostalo bilo bi zaštićeno, bilo bi punopravno, imali
bi ono što im pripada, mijenjalo bi se postojeće, jer postojeće je za Hrvate
neodrživo. Za mijenjanje postojećeg RH treba imati riječ inače hrvatskom narodu
ne može biti opstanka u toj zemlji. Ako svi traže i imaju svoje interese u BiH
to moraju imati i Hrvati, a ne biti samo faktor koji se protjeruje. Nastavi li
se dosadašnja politika, a što se Hrvata tiče, Bosna koja u prošlosti nikada nije
bila srpska (mala zemljica Bosna, koja se u najboljem slučaju prostirala
otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice najdalje do Vrbasa, do
prije 950 godine nikada nije bila pod srpskom vlašću. Tada je osvaja srbin
Časlav i vlada njome tek nekoliko godina. Poslije njega kroz daljnjih tisuću
godina Srbi njom nikada nisu vladali), a u svojoj povijesti nikada kao danas
manje hrvatska, više neće biti, kako je to slikovito kazao Antun Kanižlić,
"kamen pravi smutnje velike".
Hrvati u BiH
su kao rijetko koji narod tjerani u emigracije no ipak
ih se nije uspjelo slomiti niti potisnuti u cijelosti
s njihovih pradjedovskih ognjišta. Da bi ostatak koji
se održao opstao potrebne su duboke promjene. Te
promjene nije za očekivati od bivših i sadašnjih
hrvatskih vlastodržaca. Stoga su prvenstveno potrebne
promjene u smislu razvlaštenja dosadašnjih i sadašnjih
političkih garnitura u Hrvatskoj, jer vlasti koje su
proizlazile iz redova HDZ-a i SDP-a nisu se nikada
ozbiljno zauzimale za Hrvate u BiH (SDP), a ako jesu,
onda je to bilo samo deklarativno (HDZ).
Potrebne su duboke promjene u pristupu cjelokupnoj problematici i kad su
ostali čimbenici društva u pitanju, a osobito vjersko-moralni čimbenici.
Duhovni pastiri malo rade na očuvanju, okupljanju i sabiranju raspršenog i
razasutog stada, kako kad je to u pitanju Hrvatska, tako kad je u pitanju i BiH.
Da su radili situacija ne bi bila ovoliko katastrofalna, a da to jest očigledno
je. Blago je reći da su iznevjerili. Osim rijetkih izuzetaka niti u tom pogledu
ne vrše dosljedno svoje poslanja i ne slijede dosljedno Gospodinov primjer
(Matej 18,12 sl). Zaslužuju najgoru osudu.
Valja još
reći kako će slabljenjem hrvatskog korpusa u BiH
jačati separatističke težnje Srba. Njihov cilj je bio
i ostaje da opstanu kao RS i da prvom povoljnom
prilikom proglase svoje priključenje Srbiji.
Slabljenjem hrvatskog korpusa, općenito gledajući, jačat
će srpske ekspanzionističke težnje i velikosrpske
ideje - obnavljanje granice srpske državnosti po
"istorijskim" i "etničkim" kriterijima. Prva prilika,
koja im se ukaže, bit će iskorištena za oživotvorenje
takvih težnji i ideja.
Piše Mirko Omrčen
|