Ako je bilo toliko i strahujućih i pakosnih nagađanja o
tome što će za Hrvatsku značiti ako pravomoćna kazna
hrvatskim generalima bude teška, ako ostane teza o
udruženom zločinačkom pothvatu, onda sada možemo reći -
oslobođenje Gotovine i Markača ne samo da je ta
nagađanja uklonilo nego je i afirmiralo i hrvatsko
odcjepljenje od Jugoslavije i vjekovno pravo Hrvata na
svoju državu i historijsku zaslugu dr. Franje Tuđmana.
Dakako, neizravno, ovo je presuda i bivšoj državi u
kojoj je rat protiv Hrvatske trajao cijelo vrijeme
njezina postojanja, a u najbrutalniju inačicu
pretvorio se poslije hrvatskoga osamostaljenja. Na
svoj način obranu od takve države, iz nje pobjegavši,
Ante je Gotovina počeo kao mladić. Ostvarujući svoju
osobnu težnju da ode iz takve zemlje na svoj je način
izrazio i težnju svoje domovine kojoj će iz inozemstva
doći pomoći kad je otišla i ona i kad je za pomoć bilo
vrijeme. To je bio i njegov i njezin najteži grijeh.
Poznata su nastojanja vrlo moćnih čimbenika u
svijetu da se Jugoslavija pošto-poto sačuva, poznate
su optužbe protiv Njemačke koja je navodno bila kriva
za prerano priznanje Hrvatske i Slovenije, poznata je
zatim želja da se planom Z-4 praktički onemogući
stvaranje cjelovite neovisne hrvatske države, poznata
su upozorenja Hrvatskoj, čak i od prijatelja, ali i
"prijatelja", da nipošto svoja okupirana područja ne
oslobađa vojskom i policijom.
Napokon, poznato je što se od samoga početka "Oluje"
činilo da se ona zaustavi, premda je rezolucija UN-a
govorila o okupiranom teritoriju, što je
podrazumijevalo i oslobodilačku akciju. Pošto se
"Oluja" nije uspjela zaustaviti, onda je jednostavno
"argumentacija" s kojom se ona prvoga dana htjela
prekinuti, prenesena je u optužnicu. Zbog toga je
optužnica bila tako šuplja, ona nije bila usmjerena ni
na događaje, ni na činjenice nego na samo "grešno"
oslobođenje Hrvatske.
I djetetu je jasno - ako je godinama Hrvatska bila
uza svoga predsjednika Tuđmana, ako ga je više puta
birala na izborima, ako je on na svoj način bio
sinonim za Lijepu našu, onda je optužba protiv njega
zato što je vodio "udruženi zločinački pothvat" te
protiv glavnih zapovjednika optužba protiv cijele
Hrvatske.
Da je tome tako, pokazuje upravo nevjerojatna
razlika između prve, nepravomoćne i druge, pravomoćne
presude. Reći će mnogi - u Haagu je trijumfirala
pravda, ali su kompromitirani motivi tužitelja i
sudaca koji su Gotovinu i Markača bez ikakva dokaza
bili osudili na 24 i 18 godina. Sada postaje jasnije i
zašto je Carla del Ponte, podižući tako tešku
optužnicu protiv hrvatskih generala kako bi što više
ekskulpirala Srbe, odbila podnijeti optužnice protiv
vrha JNA, premda su te optužnice njezini suradnici
bili pripremili (a neki su je, vidjevši tko je, i
napustili).
Nažalost, kad već spominjemo negdašnju glavnu
tužiteljicu, ne možemo preskočiti izdajničku
servilnost i Račanove, i Sanaderove, i Kosoričine
vlade prema haaškom tužiteljstvu koje je godinama bilo
moćniji vladar Hrvatske od same hrvatske vlasti. Zoran
Milanović i Ivo Josipović pozdravili su oslobađajuću
presudu, dakako, ne propustivši naglasiti kako je i u
obrani bilo zločina koje treba kazniti, ali su trebali
reći - na što ih je poticala i odluka Žalbenoga vijeća
- ne po dosadašnjim mjerilima.
Jer, dok se neizostavno u ovakvim prigodama spomenu
i zločini u obrani, koje, naravno, treba kazniti,
dotle ostaje činjenica da i u Hrvatskoj i u drugim
državama nekažnjeno žive srpski zločinci koje su i
Haag, i Bajić, i državno odvjetništvo, i Milanović, i
Josipović zaboravili.
I ne zaboravimo, živimo u zemlji u kojoj je dobar
dio medija kriminalizirao Gotovinu i druge generale,
ne zaboravimo da su isti autori objavili slavljeničke
knjige o haaškom svjedoku Stipi Mesiću i optužujuće
knjige o generalu Gotovini.
Ne zaboravimo da je Račanova i Budišina koalicija
digla u Saboru ruke za nadležnost Haaga nad "Bljeskom"
i "Olujom", da je Ivo Sanader uhićenje Gotovine
proglasio prvorazrednim državnim zadatkom, da ga je
tražio po crkvama i samostanima, da je Jadranka Kosor
progonila članove Gotovinina odvjetničkoga tima zbog
tzv. topničkih dnevnika, itd., itd.
Ne zaboravimo radi budućega ponosnijeg,
dostojanstvenijeg i domoljubnijeg držanja.
Oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, psihološki i
moralno, najviše će značiti braniteljima. Jer,
optuživanje Domovinskoga rata bilo je došlo dotle da
se među braniteljima govorilo - još malo pa će nas
biti strah i sram priznati da smo oslobađali svoju
domovinu. A prema brojkama i činjenicama, ovo je bio
najneviniji i jedinstven oslobodilački rat u
povijesti, s najmanje stradalih civila. Nepojmljiva je
zloba s kojom su neprijatelji Hrvatske takav rat
proglasili "udruženim zločinačkim pothvatom". Zloba
također u povijesti jedinstvena.
Milan Ivkošić
Večernji list
|
