Povijesni govor Theodora Roosevelta 31. kolovoza 1910. godine

Danas, ovdje dolazimo kako bi odali počast jednom od največih događaja u dugoj borbi za prava čovjeka - dugoj borbi za uzlet čovječanstva. Naša domovina - ova velika Republika - ne znači ništa osim ako ne nosi značenje pobjede prave demokracije, pobjede popularne Vlade i dugoročno, pobjede ekonomskog sistema u kojemu svaki čovjek ima garanciju da će dobiti priliku pokazati ono najbolje u sebi. Zbog toga se danas povijest Amerike nalazi u glavnoj ulozi u povijesti svijeta; jer svijet je postavio svoju glavu prema našoj demokraciji; i, dragi moji građani, svatko od nas, na svojim ramenima nosi ne samo teret činjenice da treba raditi za dobro svoje domovine, već teret da čini dobro te da vidi da ovaj narod radi u korist čitavog čovječanstva.

U povijesti naše zemlje postojale su dvije velike krize; prva, kada je bila osnovana, i onda, ponovno, kada je bila potvrđena; i, u ovoj drugoj krizi - u vremenu stresa i zabrana koje su kulminirale Građanskim ratom, njegov ishod dao je opravdanja za sve što smo učinili ranije, Vi, ljudi koji ste činili našu veliku vojsku, koji ste se borili u građanskom ratu, ne samo da ste opravdali svoju generaciju, ne samo da ste dali život vrijedan življenja za našu generaciju, već ste opravdali mudrost Washingtona i njegove cijele administracije. Kada bi ova Republika bila osnovana isključivo sa njihove strane bila bi podijeljena u fragmentima kada su došle zabrane, i tada bi prosudba svijeta bila takva da bi rekla kako je posao Washingtona neopravdan. Vi ste okrunili posao Washingtona, tako što ste postigli visoki cilj Abrahama Lincolna.

Sada, u drugom periodu naše povijesti ime Johna Browna biti će zauvijek tu; i Kansas je bio poput kazališta na kojemu se odigravao prvi akt drugoga velikog dramatičnog nacionalnog životnog trenutka. Kao rezultat borbe u Kansasu odlučeno je da će naša zemlja doista biti kao što joj stoji u imenu posvećena objema unijama i slobodi; da će veliki eksperiment demokratske vlasti na nacionalnoj razini uspjeti te da ne će biti poražen. Imali smo u imenu, Deklaraciju Nezavisnosti iz 1776. godine; ali mi smo svojim postupcima njoj lagali sve do 1865.; a riječi vrijede isključivo ako prezentiraju djela. To je istinito posvuda; ali, prijatelji moji, to se najviše mora pokazati u politickome životu. Prekršeno obecanje dovoljno je loše u privatnom životu. U polju politike, još je gore. Nijedan čovjek nije vrijedan povjerenja u javnom životu ako da zakletvu koju nakon izbora ne ispuni; i, tada, ako on to napravi, treba ga protjerati iz javnog života. Ja marim za velika djela iz prošlosti najviše zbog toga kako bih nas vodio u sadašnjost. Govorim o ljudima iz prošlosti, dijelom zbog toga što oni mogu biti počašćeni zbog našeg isticanja njihovih djela, ali puno više jer oni služe kao primjer za budućnost.

Bila je to veličanstvena borba; i, kako je to neizbježno u svim borbama i ratovima, imala je svoju tamnu stranu. Učinjeno je puno dobra, ali i puno zla; i, kako je to u doba revolucije to bilo neizbježno, često se događalo da su isti ljudi činili i dobro i loše. Za naše veliko dobro kao naroda, mi, građani Sjedinjenih Američkih Država kao cjelina, sada si možemo priuštiti zaboraviti zlo, ili barem ga se ti bez gorčine, te da popravimo naš pogled ponosom na ono dobro što je učinjeno. Čak i u običnim vremenima malo nas je koji ne vidimo probleme života kao kroz staklo, zatamnjeno; onda kada je staklo zamagljeno strašću, vizija najboljeg i najhrabrijeg jest onemogućena.

Gledajući unatrag, sada svi možemo davati pravdu i znati što je ispravno, tako što nam je svima dan pogled onoga što jest ispravno, to nam je pokazano i od ljudi sa Sjevera i Juga te u tom kontekstu konačna odluka donešena sa stavom Zapada. Možemo se diviti junačkim vrijednostima, iskrenosti, samopožrtvovnosti koja je pokazana u ljudima koji su nosili plavu i ljudima koji su nosili sivu uniformu; naša je tuga da su se ti ljudi morali boriti jedan protiv drugoga, ali ona je omekšana znanjem daće odsada njihovi potomci stajati u borbama jedan uz drugoga, držeći se zajedno u miru kao i u ratu za uzdizanje njihove domovine. Sve to rezultiralo je najvišom točkom časti i koristi naroda kojemu svi pripadaju. Što se tiće veterana velike vojske naše Republike, oni zaslužuju čast i priznanje onakvo kakvo nije dato drugim građanima Republike; jer njima Republika duguje sve; jer njima duguje svoje vlastito postojanje. To je zbog toga što ste Vi i Vaši ljudi učinili u mračnim godinama koje su iza nas, jer danas svaki od nas hoda uzdignute glave, ponosan da pripada ne samo jednom od toliko malih državica, već jednom od najmoćnijih naroda iznad kojeg Sunce sija.

O ovoj borbi ne govorim isključivo sa povijesnog stajališta. Naš je interes primarno primijeniti danas lekciju naučenu iz konteksta od prije pola stoljeća. Biti će malo koristi ako platimo čistu odanost moćnim ljudima prošlosti osim ako iskreno ne prionemo i ne primijenimo ju problemima sadašnjosti sa istim kvalitetama koje se u drugim krizama onemogućavaju ljudima da se s njima tada suoče. Dijelom je melankolično, a dijelom smiješno vidjeti način u kojemu ljudi dobre volje se sakupljaju odati počast čovjeku, koji je u suradnji sa Johnom Brownom te pod vodstvom Abrahama Lincolna, bio suočen sa velikim problemima devetnaestoga stoljeća, ali koji ih je i riješio, dok u isto vrijeme ti isti dobri ljudi nervozno odbijaju prihvatiti one koji pokušavaju suočiti se s problemima dvadesetoga stoljeća u duhu koji je bio uspješan u riješavanju problema u Lincolnovo doba.

Toj generaciji ljudi dugujemo puno, čovjek kojem dugujemo najviše jest Lincoln. Dio našega duga njemu jest zbog toga što je predvidio našu sadašnju borbu te vidio izlaz. Rekao je slijedeće:

"Držim kako dok god čovjek postoji, njegova je dužnost ne samo unaprijediti svoje stanje, već pomoći u unapredovanju cijelog čovječanstva".

Zatim:
"Rad prije svega i neovisnost kapitala. Kapital je samo plod rada i nikada ne bi mogao postojati ako mu nije prethodio rad. Rad je superiorniji od kapitala i zaslužuje puno veće razmatranje".

Kada bi takva primjedba bila moja, trebao bih biti proglašen još večim huškačem komunizma nego što sam sada. Ona je Lincolnova. Ja ju samo citiram; to je jedna strana; to je ona strana koju bi kapitalist trebao čuti. A sada, pustimo radnog čovjeka da čuje svoju stranu.

"Kapital ima svoja prava koja su vrijedna zaštite kao i svaka druga prava.... Niti bi ovo trebalo voditi u rat protiv vlasnika neke imovine. Imovina je plod rada;.. imovina je poželjna; ona je pozitivno dobro u svijetu".

Onda dolazi izreka u samom Lincolnovom stilu:

"Ne dopusti onome bez kuće da sruši kuću drugoga, ali mu dozvoli da radi i izgradi jednu za sebe, time osiguravajući primjer da će njegova biti sigurna od nasilja kada ju izgradi".

Čini mi se da u ovim riječima Lincoln ima stav kojega bi mi trebali uzeti; on je pokazao kvalitetan smisao proporcija u njegovim procjenama kapitala i rada, ljudskih prava i prava vlasništva. Iznad svega, u ovome govoru, kao i u mnogim drugim, dao je lekciju mudro i dobrodušno; neoborivu lekciju za sve nas danas. Međutim, ova mudra i dobrodušna lekcija nije nikada oslabila njegovu ruku niti oduzela osjet njegovu srcu. Mi si ne možemo priuštiti slabost biti slijepi prema aktualnih konflikata s kojima se danas suočavamo. Problem je ovdje, moramo se boriti i pobijediti, ili izgubiti.

U svakoj mudroj borbi za boljitak čovjeka jedna od vrlo važnih stvari, često jedina važna stvar, jest da postignemo u velikim omjerima kvalitetu prilike. U borbi za veliki kraj, narodi se uzdižu iz barbarizma u civilizaciju, te kroz njih ljudi se kreću od jednog stadija poboljšanja do drugoga. Jedan od glavnih faktora u napretcima je uništenje privilegiranosti. Bit svake borbe za zdravu slobodu oduvijek je bila i uvijek mora biti, oduzeti od jednog čovjeka ili više ljudi pravo da uživaju moć, bogatstvo, pozicije ili imunitet, koji nisu bili zarađeni služenjem ljudima. Za ovo ste se borili u Građanskom ratu i to je ono čemu težimo danas.

U toliko faza koje su se dogodile u korist razvoja čovječanstva, ovaj konflikt između ljudi koji posjeduju više nego što su zaradili i zaslužili, i ljudi koji su zaslužili više nego što posjeduju, jest centralno stanje napretka. Danas, čini nam se da je borba za ljudsku slobodu koja bi trebala dobiti i zadržati pravo na to da vlada sama sobom i protiv specijalnih interesa, koji pomiču metode slobodne vladavine u mašineriju za obranu nečije volje. U svakom stadiju, i u svim okolnostima, bit svake borbe jest dati priliku, uništiti privilegiju, i dati životu i građanstvu svakog pojedinca najviše moguće vrijednosti za njega i za njegovu državu. To nije ništa novo. Sve što ja tražim od građanskog života jest ono za što ste se borili u Građanskom ratu. Tražim da građanski život bude vođen u duhu u kojemu je nošena pobjeda naše vojske. Nikada ne možemo dobiti savršenu pravdu, ali trud u nošenju vojske je bio dovesti na front ljude koji mogu obaviti posao. Nitko nije zamjerio promaknuće ni Grantu, niti Shermanu niti Thomasu ili Sheridanu, jer su ih zaslužili. Jedina zamjerka je bila kada je netko dobio promaknuće koje nije zaslužio.

Praktična jednakost prilika za sve građane, kada ju postignemo, imati će dva velika rezultata. Prvo, svaki će čovjek imati jednaku mogućnost od sebe napraviti sve ono što u njemu leži; doseći će najvišu točku vlastitih mogućnosti, bez pomoći svojih ili tuđih privilegija, to će ga odnijeti na mjesto gdje će dobiti za sebe i svoju obitelj sve ono što je zaslužio. I drugo, jednakost prilika znači da će država dobiti od svakog građanina najvišu uslugu za koju je sposoban. Niti jedan čovjek koji nosi teret privilegija od nekoga ne može dati nekoj zajednici takvu uslugu jer ona nije pošteno dodijeljena.

Stojim iza poštenog dogovora. Međutim, kada kažem da stojim iza njega ne mislim samo da stojim iza poštene igre po trenutnim pravilima, već stojim iza nje kada imamo pravila koja se mijenjaju tako da teže večoj jednakoj prilici i nagradi za dobru uslugu. Jedno upozorenje, za koje smatram da je nužno u Kansasu. Kada kažem da želim pošten dogovor za siromašnog čovjeka, time ne mislim na pošten dogovor gdje je takav čovjek izgubio energiju da radi za sebe. Ukoliko osoba koja je imala šansu od nje ne napravi nešto, onda mora odustati. I Vi, vojnici velike vojske, želite pravdu za hrabre ljude za koje ste se borili, i kaznu za kukavice koje izbjegavaju svoj posao. Nije li tako?

Dakle, to znači da naša Vlada, nacionalna i državna, mora biti oslobođena utjecaja ili kontrole privilegija i posebnih interesa. Isto onako kako su posebni interesi pamuka i ropstva prijetili našem političkom integritetu prije Građanskog rata, tako i mi sada veliki posebni interes posla prečesto kontrolira i korumpira ljude i metode Vlade za njihove osobne profite. Moramo izbaciti posebne interese iz politike. To je jedan od naših zadataka danas. Svaki specijalni interes podvrgnut je pravdi - potpunoj, poštenoj i cjelovitoj, i sada ako je bilo ikakvih pokušaja od mafije da zaštiti te interese što god da je bilo, i tko god da je bio bez obzira na bogatstvo, ja ću se protiv njega boriti, kao što ćete to i vi učiniti ako znate koji su vaši ideali. On mora imati pravdu. Svaka privilegija podvrgnuta je pravdi, ali nikome nije data privilegija da glasuje u Kongresu ili u predstavništvu itijedne javne službe. Ustav jamči zaštitu vlasništva, istinski konzervativac jest onaj koji inzistira da vlasništvo bude sluga, a ne gospodar zajednice; to je onaj koji inzistira da kreacija čovjekovog truda bude sluga i ne vladar čovjeka koji ju je stvorio. Građani Sjedinjenih Američkih Država moraju efektivno kontrolirati moćne komercijalne sile koje su oni sami pozvali u postojanje.

Ne može postojati efektivna kontrola nad korporacijama dok su politički aktivne. Kako bi tome došli na kraj znamo da to ne će biti jednostavan zadatak, ali ga je moguće ostvariti.

Moramo imati potpuni i efektivni pogled u poslove korporacija, kako bi ljudi znali prije priprema, da li te korporacije poštuju zakon i da li njihovo vodstvo dobiva povjerenje javnosti. Nužno je da zakoni brane korištenje korporativnih financiranja izravno ili neizravno političkih ciljeva; još je uvijek nužno da takvi zakoni mogu postati aktivni. Korporacije koje su financirale politiku i posebno one javne službe iz kojih je dolazio novac, u biti opskrbljivale su osnovne izvore korupcije u našim političkim krugovima.

Postalo je sasvim jasno da moramo imati nadzor iz Vlade nad kapitalizacijom, i to ne samo u javnim korporacijama, uključujući posebno željeznice, nego u svim korporacijama koje se bave biznisom unutar zemlje. Ne želim vidjeti narod koji je prisiljen da ide u vlasništvo željeznica ako se to može izbjeći, jedina alternativa jest ići sa konkretnim regulacijama u zakonima, koji će biti bazirani na potpunom znanju svih činjenica, ukljućujući i osobne procjene vlasništva. Takva osobna procjena nije nužno potrebna, ili barem rijetko kada jest, ali treba nam kao osnova poštene kapitalizacije.

Priznajemo kako franšize ne bi nikada trebale pripadati nekome osim nekog ograničenog vremena, i nikada bez ispravne provizije za kompenzaciju javnosti. Moje osobno uvjerenje je da ista vrsta i stupanj kontrole i supervizije bi trebao biti uključen osim u javne korporacije i u kombinacije koje kontroliraju potrebe života, kao što je meso, ulje i ugljen, kao i one koje su na sličnoj važnoj skali. Nemam sumnje da će običan čovjek koji ima kontrolu nad njima biti poput nas. Nemam sumnju da ne će htjeti raditi ispravno, ali želim imati dovoljno kontrole da mu pomognem shvatiti da on to želi učiniti na dobar način.

Vjerujem kako časnici, i posebno direktori korporacija trebaju biti osobno odgovorni kada korporacija prekrši zakon.

Kombinacije u industriji su rezultat imperativnog ekonomskog zakona koji se ne može opozvati političkim legislativama. Trud u zabranjivanju svih kombinacija je propao. Put ka izlazu leži, ne u pokušavanju prevencije takvih stvari, već u potpunoj kontroli u interesu javnog dobra. U tom cilju Federalni Biro Korporacija je agencija prioritetnog značaja. Njezine ovlasti, time i učinkovitost isto kao i Unutarnje Komercijalne Komisije, trebale bi biti povečane. Imamo pravo očekivati od Biroa Korporacija i od Unutarnje Komercijalne Komisije vrlo visoku razinu javne usluge. Moramo biti sigurni u ispravno ponašanje i vođenje nacionalnih banaka, i moramo isto tako imati efektivnu superviziju u jednom slučaju kao i u drugom. Hepburnški akt, i amandman tom aktu u obliku koji je u konačnici prošao Kongres na zadnjoj sjednici, predstavlja dugačak korak u napretku, i moramo krenuti još i dalje.

Rašireno je uvjerenje među našim ljudima kako pod metodama stvaranja carinskih tarifa koje su dosada bile u upotrebi, posebni interesi su previše utjecajni. Ovo je vjerovatno istinito za veliki i mali posebni interes. Ove metode stavljaju premiju na sebičnost i prirodno sebični veliki interesi dobivaju više nego njihova mala, jednako sebična brača. Dužnost Kongresa jest pokazati metode prema kojima će se interesi svih ljudi biti jedino što dolazi na razmatranje. Kako bi ovo završilo mora postojati stručna carinska komisija, potpuno neovisna od mogućnosti političkog pritiska ili naravno poslovnog utjecaja. Tada komisija može pronaći stvarnu razliku između troškova proizvodnje, koji je uglavnom razlika između troškova rada ovdje i u inozemstvu. Što se brže preporuke naprave, vjerujem u reviziju rasporeda. Generalna revizija carine gotovo neizbježno vodi podređenosti javnih interesa, lokalnim i posebnim.

Nastavak slijedi....   OVDJE