Malo tko međutim zna da postoji i autobiografija Georga von Trappa i da je taj najodlikovaniji podmornički kapetan propale Monarhije rođen i školovan u Hrvatskoj, gdje je upoznao i svoju prvu suprugu i gdje mu je rođeno prvo troje djece.
Priča o njihovu susretu i ljubavi ujedno je međutim i priča o dva važna monarhijska središta: mornaričke Pule i trgovačko-industrijske Rijeke.
Georg von Trapp rođen je 4. travnja 1880. u Zadru, a dio djetinjstva proveo je u Puli kamo mu je bio premješten otac August Ritter von Trapp. U to je doba Pula već bila glavna vojna pomorska luka Austro-Ugarske Monarhije. Mnoge vojarne, vojne bolnice, mornarička zvjezdarnica, zgrada Admiraliteta, nekoliko sjajno dizajniranih parkova, velebna crkva Gospe od mora, gradska knjižnica, kasino, vile za časnike, kazalište, lukobran i druga zdanja svjedoče i danas o važnosti nekadašnje glavne carske luke. Muškarci u uniformama i žene u toaletama davale su duh i ritam gradskom životu. Stroga vojna hijerarhija, ali i hijerarhija plemićkih titula davale su ton tada još pomno uređenu svijetu. Čast muškarca i dostojanstvo žene u to su se vrijeme još branili mačem i bili su znakom uspješno vođenog i proživljenog života.
Ako prošećete Pulom, uz tragove antičkog svijeta stalno ćete susretati velebne zgrade koje svjedoče i o sjaju glavne vojne luke nestale Monarhije. Tako npr. Mornarička crkva (Garnisonkirche Madonna del Mare) nije bila pod ingerencijom pulskog i porečkog biskupa nego austrijskog Vojnog vikarijata, a kamen temeljac položio je sam car Franjo Josip I. i za nju osobno dao 5.000 kruna. To se dogodilo 28. lipnja 1891.godine, uoči sv. Petra i Pavla, prigodom 25. obljetnice austrijske pobjede nad talijanskom vojskom kod Visa, a u spomen poginulim mornarima.
Pompa odora i činova, parade vojne moći, korza i koncerti, obvezan odlazak u crkvu i kavanu nedjeljom, odlučan korak mornara i nježno šuštanje čipkastih toaleta kao da se još slute tijekom šetnji gradom. U Puli je Georg von Trapp poslije živio s obitelji, ali priča ipak mora poštivati kronologiju Georgova života pa nam valja poći do Rijeke u kojoj on pohađa srednju pomorsku školu i Pomorsku akademiju koje završava 1898. i dobiva titulu kadeta (istu akademiju završio je i njegov otac, kapetan u austrijskoj mornarici). Sastavni dio časničke izobrazbe tada su bili i bonton, ples i sviranje violine, jer su časnici smjeli pohađati društvena okupljanja aristokracije i buržoazije i imali su pristup dvorskim plesovima.
U to vrijeme Rijeka je bila na vrhuncu trgovačke i industrijske moći (polovica tadašnje ukupne hrvatske industrije je u Rijeci). Samo središte Rijeke obilježeno je zgradama sa pet katova, visine tipične za Beč i Budimpeštu, a kojih nema toliko ni u Grazu, Klagenfurtu ili u Zagrebu. Brižnost i temeljitost, radišnost i strpljivost uz odvažnost lokalnih poduzetnika i danas se osjete u gradu.
Rafinerija šećera otvorena je 1754. g. i već je tada zapošljavala 1.000 ljudi. 1858. g. Rijeka ima 12 brodogradilišta, veliku tvornicu papira i najveću tvornicu duhana u cijeloj Monarhiji. Na prijelazu stoljeća riječka luka bila je, prema količini prometa, među deset najvećih europskih luka.
Za našu je priču međutim ključan podatak o osnutku Ljevaonice metala 1853. g. koja počinje raditi sljedeće godine. Iz Trsta u nju dolazi inženjer Robert Whitehead i donosi tehnologiju izrade parnih kotlova pa je novoosnovano poduzeće izradilo parne strojeve za oklopne fregate „Erzherzog Ferdinand Max“ i „Kaiser Maximillian“. Polovicom šezdesetih godina upoznaje umirovljenog oficira Ivana Luppisa koji je imao ideju o novom oružju – čamcu bez posade s eksplozivom. U to se doba ljevaonica još zvala Riječko tehničko poduzeće. Započelo se s istraživanjima, pokusima, tehničkim i mehaničkim poslovima. Rezultat rada je prvi torpedo na svijetu, proizveden u Rijeci 1866. god. (tvrtka se tada preimenovala u „Torpedofabrik Whitehead und Co.“).
Rijeka je postala središte najmodernije svjetske industrije.
Whitehead je bio vlasnik i četrdeset velikih stambenih zgrada u Rijeci. Iako je sam sebi izgradio monumentalnu grobnicu u obliku piramide na Kozali sa sarkofagom na kojem je isklesan u prirodnoj veličini, ipak je 1905. godine pokopan u Engleskoj. Sin John ženi austrijsku groficu Agathe Breunner i kupuje imanje blizu Zell am See. Najstariju kći udaje za sina kancelara Bismarcka, a mlađa Johnova kći, Agatha se na porinuću podmornice „U6“ u brodogradilištu 3. maj zaljubljuje u Georga von Trappa, poslije prvog zapovjednika te podmornice.
Krštenje i porinuće broda najsvečaniji je trenutak za grad u kojem postoji brodogradilište. Brodogradilište je smješteno nedaleko od središta grada, a osnovano je g. 1892. Ozračje svečanosti osjeti se već na cesti koja se spušta do škvera. Svi su primjereno odjeveni, a dočekuju vas zvuci limene glazbe. Tu su radnici u plavim kombinezonima sa članovima obitelji, a učiteljica je dovela razred školske mlađarije. Uz trup gotovog broda, spremnog za čin krštenja i primopredaje kao da je riječ o kakvoj mladoj koja stupa u brak, uzdižu se skele kojima ste bliže trupu broda.
Skele su okićene zelenilom, njihovim stubama penju se uzvanici i odličnici, nebo je ogromno i plavo i odjednom silno blizu, s mora nešto puše, ali ga gotovo i ne vidite od trupa grdosije uz koju osjećate strahopoštovanje i nemoć i pitate se kako je to ljudska ruka napravila. Tu su se prvi put vidjeli Agatha i Georg i, kažu svi, zaljubili na prvi pogled. On je već tada bio prokušan u borbi, uspravna držanja, ponosita pogleda, napetih prsiju, s brčićima, a ona, kuma broda, bila je kći iz viših krugova, „dobra prilika“. Poneseni svečanim ugođajem susreli su se Agatha i Georg opet na domjenku nešto kasnije na terasi hotela Continental, izgrađena 1880. g. i otplesali svoj prvi ples. Najbolje slastice u gradu, otmjeni konobari, muškarci s prslucima iz čijih džepova vire zlatni satovi, majke i tete što pomno prate kretnje svojih nježnih mladica i potencijalnih povoljnih prilika, glazba koja lagano svira na terasi okrenutoj Rječini i moru, to je okvir njihovih kasnijih susreta i njegova udvaranja. Dobro uređen građanski
svijet čvrstih pravila zabavu je završio laganom šetnjom Korzom da bi zatim nestao u intimi salona s vitrinama kakve i danas čuva Pomorski muzej u Guvernerovoj palači.
U to vrijeme, dakle 1908. g. Georg se nakon završetka školovanja vratio s prekoocanskih putovanja na oklopnom krstašu „Kaiserin und Königin Maria Theresia“. Sudjelovao je u gušenju Bokserskog ustanka u kineskim vodama, iskazao je hrabrost, snalažljivost i požrtvovnost pa je odlikovan i promaknut u čin poručnika bojnog broda.
Od 1910. do 1913. Georg plovi na podmornici, testira njena bojna svojstva i rad torpeda. Na početku 1911. godine, 10. siječnja, vjenčaju se on i Agatha, a iste godine rođen je u Puli, u imperijalnom zdanju današnje bolnice Negri, i njihov prvi sin Rupert von Trapp. Obitelj živi u Puli. Georg se sav posvetio izgradnji imperijalne podmorničke flote i potrebnim testiranjima i usavršavanjima.
1912. g. obitelj useljava u velebnu vilu Casa Trapp, izgrađenu za njih.
Nju je, uz još desetak okolnih vila, projektirao austrijski arhitekt Ferdinand Geyer. Vila Trapp nalazi se na Verudi, ondašnjoj pulskoj rezidencijalnoj četvrti za visoke časnike. Danas je vila na adresi Pina Budicina 11, a u prizemlju je smješten dječji vrtić „More“. Vila je velika i prostrana, takve ćete naći recimo u Beču u četvrti Döbling. Mješavina je gradske vile i lovačke kurije, a tornjići, vijugave stepenice i zaobljeni prozorski okviri omiljeni su graditeljski element toga doba. Ima dva kata i danas zapušten vrt koji su, vjerujem, resili ukrasni grmovi ruža ili hortenzija. Puteljci oko kuće nekoć su bili njegovani, a drveće pomno obrezano.
 
Ako dvaput zaokružite oko kuće, vjerujem da ćete čuti smijeh Ruperta i male Agathe koja se rodila ubrzo nakon sina prvijenca. Pretpostavljam da je posluga, koja je kao i svugdje živjela u potkrovlju, na terasu uvečer donosila rashlađena pića. Presvučeni za večeru, dame i gospoda opušteno bi čavrljali i razmijenjivali najnovije vijesti i duhovitosti. Pinijama bi se povremeno oteo težak uzdah, a more bi se samo zahihotalo. U prizemlju su bile gospodarske prostorije poput kuhinje i smočnica, a na prvom katu (piano nobile) odvijao se društveni život obitelji u salonima za kavu, za muziciranje, pisanje pisama i čitanje, objedovanje i primanje gostiju. Na drugom katu bile su spavaonice obitelji.
Obitelj von Trapp živjela je uobičajenim životom klase kojoj je pripadala. Formalnost i krući način ophođenja još nisu bili ustuknuli pred idejama slobode koja često ne poznaje i ne prihvaća nikakva pravila. Čvrsti ritam dana omeđen dužnostima, obrocima i satovima primanja davao je životu mir i preglednost.
Danas je zgrada podijeljena na više stanova. Glavni ulaz je zapušten. Ako naiđete na otključana vrata, uđite i ugledat ćete prekrasno veliko drveno stubište lijepih rukohvata. Pod je od hrastovih dasaka. Sve skupa podsjeća na nešto umanjeno stubište austrijskog imanja iz filma na kojem djeca izvode poznatu pjesmu za laku noć. Tu su živjeli Agatha i Rupert von Trapp kad je počeo rat.
Kad se rodila mala Maria Francesca 28. rujna 1914. g., Agatha je mužu poslala telegram s unaprijed dogovorenom šifrom SMS Maria stigla. SMS tad je bila kratica za Seiner Majestät Schiff.
Georg tek 1915. g. u travnju stupa u aktivnu službu. Preuzima zapovjedništvo podmornice „U-5“ usidrene u Boki kotorskoj i čuva Otrantska vrata. Samo pet dana nakon preuzimanja zapovjedništva, u noći sa 26. na 27. travnja, potapa s dva izravna hitca francusku krstaricu „Leon Gambeta“ i vrlo brzo stječe strahopoštovanje i kod neprijatelja i kod suboraca. U svibnju 1918. biva promaknut u čin kapetana korvete i imenovan zapovjednikom Boke kotorske.
Biti častan vojnik i časno se boriti bio je credo Georga von Trappa. Omiljen među mornarima jednako kao poslije među članovima obitelji više je služio, manje naređivao, a zaslugama se uopće nije dičio. Jasno je osjećao da postoji granica između pravih i pogrešnih odabira, između Dobra i Zla. Bio je čovjek od riječi i čovjek integriteta. Osjeti se to na svakoj stranici knjige koju je napisao 1935. g. na njemačkom jeziku “Bis zum letzten Flaggenschuss“. Knjigu je zbog ljubavi prema djedu kojeg nikad nije upoznala prevela njegova unuka Elisabeth, kći njegove najmlađe kćeri Eleonore „Lorli“ pa je danas lako dostupna (To the Last Salute, Memoires of an Austrian U-boat Commander). To je prava knjiga ratnog kapetana posvećena mornarici, moru, različitim brodovima i podmornicama, manjim i većim torpednim čamcima, razmišljanjima o vojnoj strategiji i taktici, važnosti ljudstva i njihovoj odanosti, o odlukama, neprijatelju i vojničkoj časti
Ali u njoj je i puno predivnih opisa podneblja i ljudi što ih je susreo duž cijelog Jadrana. „A kad kreću na more, ti ljudi uvijek pjevaju svoje prastare pučke pjesme. Balade su to s bezbroj stihova u kojima odjekuju bojni pokliči, ali se čuju i nježni ljubavni glasovi. Neobične su to melodije, a tonovi koji odjekuju kao da nama sjevernjacima pričaju priče o tajnoj ljubavi, tuzi i čežnji ponosne nacije porobljene stoljećima. Pa iako ne razumijem riječi, razumijem tužnu stoljetnu čežnju što iz njih izvire. Njihovo pjevanje dirnulo mi je dušu na čudan način već prvi put kad sam ih čuo. A koncert stotine cvrčaka kao da im je pratnja. Miris zemlje što ga donosi noćni povjetarac kao da čovjeka omami, tako je težak i sladak“.
A malo dalje posebno je opisao Crnogorce: „Kad Crnogorci silaze na tržnicu u Kotor, muškarac jaše na magarcu, a žena hoda uza nj i nosi sav teret. Jedan od časnika pošao je do čovjeka i upitao ga: „A ti? Zar ti ništa ne radiš? Zar puštaš ženi da sve sama radi?“ „Ništa? Pa spavam sa ženom!“ Ali stvari nisu tako loše kako izgledaju. Muškarci su dobri mornari i ribari i obrađuju zemlju koju se ne bi usudio taknuti niti jedan seljak iz ravnice. San im je poći u Ameriku gdje su im već braća i stričevi, vratiti se s nešto dolara i otvoriti restoran“.
Na kraju prvog svjetskog rata Monarhija je propala.
Pula više nije bila glavna carska ratna luka, napuštaju je mnoge obitelji.
Kad se Georg vratio obitelji, Agatha je rekla djeci: „Morate biti dobri i dragi prema tatici, izgubio je i rat i mornaricu“. Ostalo troje djece rođeno je u Austriji, na imanju Agathine majke blizu Zell am See. Georgu je tu preusko pa obitelj 1921. seli u Klosterneuburg, gdje se rađa još i Martina. Djecu tad zahvaća šarlah od kojeg 3. rujna 1922. g. umire Agatha. Georg odlazi s obitelji u blizinu Salzburga u predgrađe Aigen i sav se posvećuje djeci. Spadao je u muškarce koji vole biti očevi i u tome nalaze duboko zadovoljstvo. Obitelj počinje zajedno muzicirati, a to se intenzivira dolaskom mlade novakinje Marije Kutschera. Par se vjenčao 26. studenog 1927.
Svjetska financijska kriza odnijela im je velik dio imovine pohranjene u Austrijskoj banci, pa se dijelom uzdržavaju zajedničkim nastupima. Georg von Trapp odbio je tri puta stupiti u nacističku mornaricu kao i pjevati s obitelji na Führerovu rođendanu u obližnjem Berchtesgadenu. Cijela obitelj pješice bježi u Italiju, a ne u Švicarsku, kako je u filmu prikazano. Poslije odlaze u Ameriku gdje nastupaju kao The Trapp Family. Od zarađena novca kupuju imanje u državi Vermont, u mjestu Stowe. Ondje 30. svibnja 1947. umire kapetan korvete, najodlikovaniji podmornički časnik prvog svjetskog rata, od raka pluća kao i mnogi njegovi suborci, jer u to su vrijeme podmornice isparavale mnoge otrovne plinove. Na samrtnom krevetu bio je okružen obitelji koja mu je pjevala. Pokopan je na obiteljskom imanju u Vermontu.
Njegov otac August Ritter von Trapp i njegova majka Hedwig Wepler leže jedno uz drugo na Mornaričkom groblju u Puli (K.u.K. Marinefriedhof Pola). Groblje se nalazi u dijelu grada zvanom Stoja. Pođite onamo. Groblje je lijepo uređeno, čempresi smiruju, a srce će vam ganuti mnogobrojni natpisi. Georgov otac umro je već 1884. od tifusa pa je majka od skromne mirovine sama odgojila Georga, njegova starijeg brata i sestru.
Na njen grob položila sam ružu koju sam tog dana dobila u Rijeci na Valentinovo kad sam se penjala stubama da svjedočim porinuću. Ta je žena odgojila sina koji je bio častan čovjek, a to je veliko djelo. Na blagoj uzvisini groblje smiruje tišinom koja je transcendirala ritam svakodnevice i užurbane hitnje koji kao da ne vode računa o konačnom smiraju. Na povratku u grad proći ćete pokraj bijele i neumoljive zgrade Mornaričke crkve Gospe od mora koja kao da želi natkriliti more. Tu je nekoć stajao car Franjo Josip I., tu sam naručila misu za pokojne iz obitelji von Trapp.
Piše Anika Rešetar
Tekst je objavljen magazinu Croatia Airlines 2009. |
