Nakon toliko obećavanih promjena nabolje, sve je, zapravo, krenulo strmoglavce, nagore, nalazimo se pred presudnim problemom, naime, radi se o samome opstanku onoga što je kroz proteklih deset godina krvavo stvarano, a što su mnogi, i od onih koji su bili na vlasti, svojim ponašanjem uvelike doveli u pitanje.

Suočeni smo s čudnovatom i ja bih ustvrdio patološkom mržnjom nas Hrvata protiv Hrvata. Imamo duboki respekt pred svime i prema svemu tuđemu, klanjamo mu se, prihvaćamo tuđe bez ikakve zadrške, otvaramo se svemu stranome, ali ne volimo sami sebe, u svojoj povijesti vidimo samo crne mrlje, ono strašno i razorno, nismo sposobni zapaziti vlastite velikane duha, ljepotu, veličinu, čistoću eminentnih hrvatskih velikana. Danas nam treba prihvat nas samih želimo li preživjeti.

Toliko izvikivana multikulturalnost redovito je odreknuće od vlastitoga, bijeg pred vlastitim. Možemo prihvatiti strano samo ako nam vlastito nije tuđe i mrsko, te ako svom pristupamo sa strahopoštovanjem.

Upravo se suprotno čini danas u hrvatskoj zbiljnosti. Vlastito nam postaje tuđe i odurno, a strano prihvatljivo. Treba samo pogledati televizijske programe i one beskrajne trakavice i sapunice kojima se umrtvljuje svijest i savjest cijele jedne nacije. Trebamo prihvatiti strano, ali da nam hrvatsko ostane sveto.

Moramo ponovno, ako smo katolički narod, ili barem narod s kršćanskom civilizacijom, kako tvrdimo, učiti hraniti se Svetim u strahopočitanju pred Bogom koji se objavio kao zaštitnik udovica, siromaha, slabih, sirota, stranaca, pred Bogom koji je postao čovjekom, koji je postao Patnikom u Isusu Kristu, i koji trpeći s nama podaruje našoj patnji dostojanstvo i nadu. Ne budemo li to činili, zanijekat ćemo ne samo svoj identitet, već ćemo se zatvoriti onome što drugi od nas očekuju da im ponudimo. Toynbee ima u tome pravo kad tvrdi da sudbina društva i nacije zavisi od stvarateljskih manjina i pojedinaca. Moramo danas izgraditi moralnu elitu ovdje, na ovim prostorima, koja će u sebi ugraditi najbolje protežnice hrvatske, europske i katoličke baštine. Svijet bez Boga jest svijet bez budućnosti. Jednako bih rekao da je i Hrvatska bez Boga Hrvatska bez ikakve budućnosti.

Ovdje bih se osvrnuo na neke stvari koje moramo imati u vidu kad stvaramo svoju budućnost i kad želimo biti odgovorni pred narodom. Jer, radi se o tome na kakvim temeljima želimo graditi i s kime želimo ići pod ruku u svoje sutra. Radi se o principima kojih se moraju držati političari na ovim prostorima da bi im djelo uspjelo i bilo trajno. Političar na ovim prostorima ne bi smio biti aranžer nekakva boljega budućega svijeta. Polje političkoga djelovanja nije budućnost, već sadašnjost. Budućnost ostaje otvorena. Političar nosi odgovornost za to da je građanima danas dobro, da bi im moglo i sutra biti dobro. Ako je dobro, onda ne može biti nešto bolje od dobra. Navodni bolji sutrašnji svijet je fatamorgana koja oduzima čovjekovu danas snagu i dostojanstvo, a ne služi ništa onome sutra. Tragični pjesnik Hölderlin jednom se izrazio: "Uvijek je činilo državu paklom kad ju je čovjek htio učiniti ovdje svojim rajem i nebom." Najbolje služimo budućnosti ako smo danas dobri, moralni, etični, ako smo danas odgovorni, ako znamo za ono što je i danas i sutra dobro. Nemoguće je nadomjestiti moral mehanikom, tehnikom, civilizacijom. Ne odgaja se čovjeka za državu, stranku, neki aparat, već za čovjeka.

Mali narodi trajno sredstvo poravnanja računa

Istodobno se moramo osvrnuti i na ono što velike sile oko nas i s nama misle i namjeravaju. Možemo reći da su one bezobzirne, bezdušne, bez respekta za malene i malo. Bez etike i morala, pogotovo bez prava i pravednosti. Situacija bi se dala usporediti s onim što je davno izrekao u svojoj Državi Božjoj sv. Augustin. On veli: "Remota itaque iustitia quid sunt regna nisi magna latrocinia? Quia et latrocinia quid sunt nisi parva regna?" "Ukloni li se pravda, što su kraljevstva nego velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva?

Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele prema uglavljenu zakonu. Ako pridolaskom velikoga broja zdvojnika (propalica) to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, nego pridodana nekažnjenost.

Jer i duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikomu neki zarobljeni gusar. Kad je toga čovjeka kralj upitao što je mislio kad se upustio po moru gusariti, on mu je otvoreno i drsko odgovorio: 'Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; ali jer ja to činim malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem' (Augustin, De civitate Dei, 4,4). "A zaratiti protiv susjeda, pa zatim dalje napadati te ništiti i podjarmljivati narode koji ti ničim ne smetaju, jedino zbog pohlepe za vladavinom - kako da se to drugačije nazove negoli velikim razbojstvom" (grande latrocinium, ibid. 6).

Lako je danas ovladati kao svjetska velesila i svjetski policajac svjetskim i morima i kopnima, iz nebeskih visina, špijunskih satelita i tolikih podmornica, tolikim brodovljem, a pogotovo novcem i gospodarstvom, da su pred tim silnicima mali uistinu maleni i gube se u takvu moru nezasitne pohlepe. Ti i takvi nameću svoje standarde i zakone, svoje pravo i pravila igre, prema korisnosti i vlastitu probitku, sukladno s (ne)etikom trenutka ili konkretne situacije. Tu pak već prestaje svaki moral i etika.

Sudbina malenoga u globalizaciji

Misao o razbojničkim državama pronaći ćemo u Seneke, Neronova odgojitelja, koji ga je poslao u smrt. Pronaći ćemo i u povjesničara Tacita, ali isto tako i u mučeništvu jednoga stoičkoga filozofa pod carem Komodom. Na upit, zašto ne iskazuje poštovanje i počast njemu kao što je to činio njegovu ocu Marku Aureliju odgovara filozof: "To je pristajalo tvome ocu. On bijaše mudar i savršen čovjek, ali to ne pristaje tebi, običnome tiraninu i zapovjedniku razbojničke družine."

Slobodno možemo reći da oko nas vladaju u načelu agnostičke države u kojima pravo i zakoni počivaju samo na mišljenju većine. Gdje se isključi Boga, već imamo princip razbojničke bande na djelu. To već počinje s problemom abortusa, ubojstva nerođenih pa do eutanazije starih i bolesnih.

Prije stotinjak godina, god. 1900., napisao je ruski filozof V. Solovjev čuveni esej o Antikristu. Taj Antikrist autor je manifesta s naslovom: "Otvoreni put prema miru i napretku u svijetu." U proglasu što ga obznanjuje nakon što je uzeo vlast nad cijelim svijetom oglašava se riječima: "Narodi Zemlje! Ispunila su se proroštva i obećanja! Zauvijek je osiguran svjetski mir...." A znamo koje su masonske, slobodnozidarske dogme i zasade: nužnost progresa, napretka, antropološki optimizam, pobožanstvenjenje individuuma, zaborav osobe, uspostavljanje svjetskog mira pod plaštem globalizac?e! Ovladavanje sv?etom putem gutanja malih naroda i njihovih identiteta. Danas se u biti radi o dezintegraciji, raslojavanju čovjeka. I srce i razum se instrumentaliziraju u medijima za nagonsko i nisko. Bližnji je obični konkurent ili instrument za širenje vlastitoga ja. Mišljenje i tržište vladaju čovjekom, a čovjek postaje karikaturom slobode. (Nastavlja se)

Dr. fra Tomislav Pervan

List "MI"