Prof. dr. Zdravko Tomac

Tuđmanizam i mesićizam
PREDSJEDNIK protiv PREDSJEDNIKA, 2. dio
NOMINATIV, Zagreb, listopad 2007.

Najnovija knjiga prof. dr. Zdravka Tomac "Tuđmanizam i mesićizam" predstavljena je 29. listopada 2007. u dvorani hotela Sheraton u Zagrebu pred više od tisuću posjetitelja. "Ako se ne osvijestimo na vrijeme - prijeti nam rat križa i crvene zvijezde", rekao je prof. dr. Zdravko Tomac. Ova je knjiga, kao i njena predhodnica "Predsjednik protiv predsjednika", od hrvatskih medija potpuno prešućena, a među posjetiteljima se nije mogao vidjeti niti jedan predstavnik parlamentarnih stranaka. Crvena zvijezda već ratuje, u ovom slučaju - medijskom ignoracijom.

U Hrvatskoj su na djelu dvije suprostavljene politike, koje prof. Tomac naziva tuđmanizam i mesićizam. "Tuđmanizam kao politička doktrina, kao državništvo, kao povijesna znanstvena teorija, dao je i odgovore na probleme budućnosti. Dr. Franjo Tuđman prije više od deset godina upozorio je na opasnosti s kojima se Hrvatska danas susreće i s kojima će se još i više susretati u budućnosti" (str. 40), poradi čega je "Franjo Tuđman inzistirao da se u hrvatskom Ustavu zabrani obnova balkanskih integracija kao velike opasnosti za samostalnost i suverenost hrvatskog naroda" (str. 41). Tomac dokazuje kako se "pokušava promijeniti prošlost da bi se nametnula budućnost protiv interesa hrvatskog naroda" (str. 38) što Haški sud uspješno radi i zato traju "snažni pritisci kojima je cilj krivotvorenje novije hrvatske povijesti, kriminalizacija Domovinskog rata i s pomoću krivotvorina nametanja povijesne inverzije kojom bi se Hrvati od žrtve velikosrpske agresije pretvorili u krivce i agresora, hrvatsko državno i vojno vodstvo u zločinačku organizaciju, a oslobodilačke akcije hrvatske vojske u zločinačke pothvate" (str. 43).

Karakteristike Stjepana Mesića, dr. Tomac ovako opisuje "Stjepan Mesić, kao čovjek s velikim političkim iskustvom i izvrsnim političkim instinktom, znao je prepoznati trendove koji dolaze. Pozorno je slušao što mu govore strani veleposlanici, posebno britanski, francuski i američki. Shvatio je da su oni krenuli, bez zadrške, na rušenje Tuđmanova HDZ-a i da traže nove političke snage i nove političare, ali i nasljednika dr. Franje Tuđmana, koji po svojim bitnim kriterijima mora biti 'antituđman'..." (str. 53). Međunarodni su čimbenici tražili "novoga vođu koji je spreman bespogovorno provoditi interese međunarodne zajednice i velikih sila" (str. 53). Našli su ga u osobi Stipe Mesića, čija politička doktrina za cilj ima jedino razgradnju nacionalnih vrijednota. Mesićizam je dakle projekt međunarodnih čimbenika koji ima za cilj dekonstrukciju nacionalnih država instaliranjem i korištenjem domaćih izdajica, kvislinga t.j. poslušnika, zagovornika i realizatora stranih interesa.

Tomac navodi pet načela mesićizma: a) osobno kršenje Ustava, b) primjena dvostrukih kriterija ponašanja, c) svjesno laganje i prikazivanje laži kao istine, d) prikrivanje osobnih mana i nedostataka dosjetkama i vicevima, e) korištenje dopuštenih i nedopuštenih moralnih i nemoralnih sredstava radi ostvarivanja političke karijere i svojih interesa (str. 267) i kaže da predsjednik države koji se ponaša po tim načelima niti u jednoj demokratskoj zemlji ne bi mogao opstati na vlasti. U Hrvatskoj je to moguće, jer i vlast i i oporba, a i domaći mediji, poslušno slijede upute istih mentora. Iako je prof. Tomac zabrinut za budućnost Hrvatske siguran je da će tuđmanizam pobijediti, a mesićizam izgubiti. Hrvatska država je stvarnost koju nitko ne može negirati, a njen je nastanak čvrsto vezan uz ime predsjednika Tuđmana kojeg će povijest i hrvatski narod pamtiti i onda kada od mesićizma ne bude ni traga ni glasa.

MOJ OBRAČUN S KGB-om
Tomac protiv Tomca
Detecta, Zagreb, ožujak 2007.

bezboštvom nego i moj obračun sa samim sobom i vlastitim zabludama i priznavanje moje krivnje, mojega grijeha, jer sam bio dio sustava koji je tlačio, proganjao pa i ubijao nevine ljude. Zato ova knjiga nije samo moj obračun s komunizmom, globalizmom i bezboštvom (ateizmom) na načelnoj, teorijskoj razini. Riječ je o obračunu na osobnoj razini kroz opisivanje vlastitih zabluda i promašaja. Iako mislim da sam odabrao dobar naslov knjizi - Moj obračun s KGB-om - u kojemu riječ KGB, prema početnim slovima, ima značenje triju zala K(omunizam), G(lobalizam) i B (ezboštvo), vjerujem da bi jednako dobar bio i naslov Tomac protiv Tomca" - bile su riječi dr. Tomca na predstavljanju knjige 22. ožujka 07. u hotelu Shereton u Zagrebu.

Na početku knjige on piše kako je "svjestan da će njegovu preobrazbu mnogi dočekati na nož"(str. 11), jer se želi obračunati s tri opasne dogme: komunizam, globalizam i bezboštvo. Marksizam naziva "ideologijom zlobe i prijevare"jer je "diktaturom i terorom htio stvarati buduće savršeno društvo"(str. 124). Zabrinjava ga ne samo to što se zaboravljaju komunistički zločini (85 milijuna žrtava komunističke ideologije), nego se čak amnestiraju izjavama kako svi ti "ubijeni ljudi ne mogu umanjiti veličinu i sjaj komunističkog ideala" (str. 128).

Smatrao je svojom moralnom obavezom napisati ovu knjigu, kako danas, kada se ponovno nudi titoizam kao rješenje, neki mladi ljudi ne bi krenuli za krivom zvijezdom vodiljom, za kojom je i on u mladosti krenuo. Ovom knjigom prof. Tomac dokazuje da je komunizam "najveći zločinački sustav u povijesti". Kao aktivni sudionik povijesnih događaja tvrdi i argumentima dokazuje, da je Hrvatska ponovno na udaru. Pred mogućom novom prijevarom, uz zaštitu "novih tajnih vladara svijeta", on ukazuje na to da je "hrvatskome društvu sada prijeko potrebna detitoizacija, a ne detuđmanizacija". I zaključuje kako je krajnji trenutak reći - dosta. Dosta "lažnoj demokraciji i tajnim vladarima svijeta" (str. 208); dosta najvećim svjetskim zlima komunizma, globalizma i bezboštva koji uz pomoć "domaćih sluga razaraju Hrvatsku" (str. 211); dosta podaništva i bezpogovornog savijanja vrata pred ultimatumima Bruxellesa, Washingtona, Pariza i Londona.

Joško Čelan

Trećejanuarska Hrvatska

Knjiga "Trećejanuarska Hrvatska" bila je tri mjeseca najprodavanija ili među najprodavanijim knjigama u knjižarama "Verbuma" u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Zadru i Šibeniku. Autor o knjizi: Ova knjiga cjelovita je kronika liberal-komunističke ili crveno-žute trećejanuarska Hrvatske, onakve kakva je proistekla iz općih parlamentarnih izbora 3. siječnja 2000. godine. Obuhvaća godine hrvatske povijesti za kakvu smo se nadali, pače i bili čvrsto uvjereni, da se više ne može ponoviti. Ali, nikad ne reci "nikad": stjecajem niza vanjskih i unutrašnjih okolnosti došli smo u priliku uvjeriti se da se povijest ne da programirati, te da i nije baš nekakva osobita učiteljica života (magistra vitae). Inače nikada ne bismo došli u situaciju da nominalno slobodnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi pridjevamo oznake zloglasne velikosrpske šestojanuarske diktature kralja Aleksandra iz davne 1929. godine. Knjiga je posvećena hrvatskom generalu, osloboditelju i branitelju nacionalnog dostojanstva Anti Gotovini. O knjizi i njenom piscu rekli su "zapadnobalkanski" autori: Frenki Laušić, Slobodna Dalmacija: Joško Čelan je krajnji nacist endehazijskog sentimenta. Igor Mandić, Vjesnik: žalosni, nazadni i dvojbeni društveno-idejni projekt, od onih koje treba staviti izvan zakona. Tomislav Klauški, Novi list, Slobodna Dalmacija: krajnji, provokativni desničar, u situaciji nalik onoj zarobljenika s Bleiburškog polja. Dražen Vukov-Colić, Novi list: jedan od onih kojima demokracija treba pokazati zube. Radenko Udovičić, Media-Plan, Sarajevo: Tiskovno povjerenstvo Bosne i Hercegovine i te kako bi imalo posla s tekstovima Joška Čelana. Marinko Čulić, Feral Tribune, AIM: jedan od vodećih Tuđmanovih novinara. O knjizi i njenom piscu rekli su hrvatski autori: Milan Jajčinović, Večernji list: Joško Čelan je jedan od najtemeljitijih hrvatski mnemoista (pamtitelja). Gojko Borić, slobodni novinar: borbeni, ali ne ekstremni desničar. Tomislav Sunić, slobodni novinar, publicist i diplomat: Joško Čelan je veliki novinar, sjajan stilist besprijekorna moralnog integriteta, izuzetno cijenjen u hrvatskoj dijaspori od Brisbanea do Bostona. Josip Jović, Slobodna Dalmacija: pisac veoma čitane i intrigantne političke kolumne "Poslije bitke", kojom je zacijelo dosegao vrhunce političkog komentiranja, slagali se mi s njim ili ne. Čelanov je stil, kao čudesan spoj strastvenosti i analitičnosti, s neobičnom otvorenošću, preciznošću i oštrinom, posve jedinstven. Mirko Čondić, pukovnik Hrvatske vojske i predsjednik Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata: Joško Čelan u svojim tekstovima problematizira hajke na branitelje i Domovinski rat, iznimnom pronicljivošću otkriva razloge odnarođenja vlasti od naroda, analizira uzroke šikaniranja Hrvata u BiH, te proziva vlast u Hrvatskoj zbog njihova ostavljanja naroda i države na milost i nemilost krojačima Novog svjetskog poretka. ... Soroševi plaćenici u režimskim medijima na sjajan su način prokazani u ovoj knjizi. ... Joško Čelan i ovom knjigom dokazuje da hrvatsku riječ i misao nije moguće ušutkati i ja mu na tome zahvaljujem. Josip Pečarić, akademik, matematičar, politički komentator i publicist: Knjiga jednog od vodećih hrvatskih komentatora i kolumnista Joška Čelana "Trećejanuarska Hrvatska" nezaobilazno je vrelo onima koji će sutra pisati povijest ovoga vremena. Dr Marko Veselica, hrvatski ekonomist i političar, nacionalna legenda: Joško Čelan, kao novinar i publicist, hrabri državotvorni Hrvat, vrlo svestrano obrazovana, znanstveno i stručno opremljena ličnost, u svom prepoznatljivom radu, stilu i metodi analitičnosti, polivalentnosti, konkretnosti i otvorenosti među prvima je koji su upozorili na razorne patološke i smrtonosne procese koje je nova (liberal-komunistička) vlast unijela u hrvatsku državu i narod. Napadan je drsko i podlo sa svih mogućih strana. Obilježen je kao desničar, nacionalist i fašist samo zato što je mislio nacionalno.

Oklevetani narod, Hrvati u BiH 1990.-2000.

Iz autorovog predgovora prvom izdanju knjige od 25. kolovoza 1999.: Kada smo u vrijeme raspada bivše države došli u priliku da se, osobito izoštreno, zapitamo tko smo, što smo i na čemu smo, otkrili smo, ne bez zaprepaštenja, da nas, jedne te iste, dijeli ona ista nametnuta granica kraj Kamenskoga, koju je netko vrlo precizno nazvao hirom pijanog mletačkog geometra. Neposredno pred početak rata u Hrvatskoj, u veljači 1991. jugokomunisti iz Slobodne Dalmacije - nakon skoro dva desetljeća rada u toj redakciji - izbacili su me s posla, pa sam slijedeće dvije godine proveo kao ratni reporter Večernjeg lista na južnohrvatskim i hercegbosanskim ratištima. Tako sam, eto, došao u priliku iskusiti svu muku i tegobe borbe Hrvata u Bosni i Hercegovini za svoju konačnu slobodu. Te dvije godine sam proveo i hvatajući u letu odlomke bosanskohercegovačke demografije, koja je, ako već ne korijen svega što se zbilo, onda zasigurno jedna od ključnih činjenica svekolikog povijesnog događanja. Tada sam se i prvi put suočio s unutarhrvatskim raskolom oko Bosne i Hercegovine, koji je, kao i sam problem koji ga je iznjedrio, zasigurno najvažnije i najdalekosežnije pitanje opstanka hrvatskoga naroda i države. A prvi put sam se suočio i s onim sunarodnjacima koji na tu stvar gledaju drugačije od mene. Naime, rat u Hrvatskoj je već bio prešao svoju najkravaviju akutnu fazu, a u Bosni i Hercegovini još nije ni izbio, kad sam se slučajno zatekao u franjevačkom samostanu Gorica kraj Livna ......... Te večeri u franjevačkom samostanu čuo sam od ljudi koji doista imaju najneupitnije povijesno pravo da govore u ime hrvata u Bosni i Hercegovini i priču o tome kako Hrvati katolici pamte i gora vremena od ovih, kad su bili svedeni na reliquiae reliquiarum, ali su, osloncem na svoju vjeru i uljudbu, u povijesno povoljnijim okolnostima vraćali izgubljene pozicije i snagu. Možda bih i povjerovao u tu priču kad bi današnji Hrvati bili slični onima od jučer - recimo, mojoj pokojnoj babi koja je na svijet donijela sedamnaestero djece. Hrvati su (nažalost?) danas tipičan europski narod, dakle, sklon nestajanju i najiskrenije sumnjam da nam naša europska kultura, sve više i više kultura smrti, može imalo pomoći u našem biološkom onemoćavanju. Naizgled istu priču koju sam tada čuo od livanjskih franjevaca slušao sam kasnije, mjesecima i godinama, iz usta najvećega dijela lijevo-liberalne oporbe u Hrvatskoj. Kod njih, naravno, nisam prepoznao dobre namjere, kakve u spomenutoj livanjskoj epizodi nikada nisam ni dovodio u pitanje. Rečeni duhovnici, shvatio sam, gonjeni su humanističkim i ekumenskim pobudama, te vjerom u vitalnost vlastitog naroda, dok sam kod velike većine crveno-žutih političara uočavao više od svega ravnodušnost prema naciji i oportunizam prema svjetskim moćnicima. Najmanje me mogla zavesti verbalna magla brojni recikliranih jugokomunista, koji čitavo ovo vrijeme samo papagajski ponavljaju diktat angloameričkih, odnosno židovsko-masonskih Vladara svijeta, nadajući se kako će ih njihova stara podložnost i nova planetarna pravovjernost vratiti na vlast, koja je uvijek bila njihova jedina vjera i domovina. A mogućnost da se oni vrate na vlast je stvarna. Zahvaljujući njihovoj nedvojbenoj prilježnosti kad treba rušiti i razgrađivati, zahvaljujući izdašnoj podršci spomenute Velike braće (Big brothers) uspjeli su u znatnom dijelu hrvatskoga naroda - najvećma među tradicionalno potkupljivim (vele)gradskim lumpenproletarijatom i lumpeninteligencijom - raširiti razoran kroatocidni stereotip o "hercegovačkim bjeločarapašima", koji da su nam mlinski kamen u našim nastojanjima da se domognemo toliko žuđenoga ovozemaljskoga carstva nebeskoga imenom "euroatlantske integracije". Zahvaljujući toj ovdašnjoj mitskoj prodanoj gospodi naš politički život posljednjih godina sve više sliči jednom beskrajnom nizu izdaja, koje nitko ne sankcionira. ....

Oteto zaboravu

LUCIFERU, BOJ SE HRVATSKE KLETVE "Zapala me rijetka i izuzetno mučna dužnost da se javno obratim vama, ratnom zločincu, krvniku i izdajniku hrvatskog naroda. Povod tom obraćanju je kao rana svježe i kao košmar tjeskobno sjećanje na krvavi ponedeljak 26. kolovoza ovog smutnog ljeta Gospodnjeg 1991., dan kada ste počinili još jedno u nizu zlodjela prema narodu iz kojeg ste, na njegovu sramotu i nesreću, potekli - ovaj put, po svemu sudeći, najteže. Riječ je, dakako, o naredbi da se sravni sa zemljom malo hrvatsko selo Kijevo, što je, s istinskom demonskom akribijom vaših službenika, i provedeno u nedjelo. Nadali smo se, videći hrabrost i odlučnost branitelja Kijeva, da se neće ispuniti zlokobna metafora o Kijevu kao ovovremenom Sigetu, ali vi ste se, zlotvore, pobrinuli za nešto još gore: na mirotvornom i oslobodilačkom završetku ovog vijeka vi ste "svom" narodu podarili još jedno u nizu mitskih mjesta njegova mučeništva - hrvatsku Guernicu. .......... Ali, zato vas sasma sigurno neće mimoići kletva hrvatske matere, i to ona epskih razmjera, kojoj ste ubili sina čija je jedina krivnja bila ljubav prema rodnoj grudi". Ulomak iz knjige Joška Čelana "Oteto Zaboravu"

Ivan Aralica

Ambra

Prvi Aralicin "roman s kljucem" u kojem su gotovo svi mnogobrojni junaci modelirani prema stvarnim i prepoznatljivim osobama iz hrvatske politike posljednjih deset godina. Ovaj roman iz života suvremene hrvatske politike opširno smo predstavili u broju 90 Društvenih obavijesti, pa se ne želimo ponavljati. Kao malu podsjetu donosimo komentar jednog citatelja. Citali ste Ambru? Naravno. I ponosni ste da ste skoro sve skrivene likove prepoznali. Uvjereni ste da je Ambra roman o živim ljudima s aktualne politicke scene. Imate pravo, ali samo djelomicno. Ambra nije roman, mada tako izgleda. Ambra je pjesnikova oda mrtvom prijatelju. Aralicina pocasna straža uz Tudmanov odar. Njegov obracun s hijenama koje cerupaju mrtvog lava, oko kojeg su se za života povlacili podvucenog repa. Ambra je i sociološka studija, prikaz društva i ozracja, dokument vremena u kojem živimo. Ambra ce se citati i onda, kada živi predložci likova u romanu više nikome ne ce ništa znaciti. Nisu Žepe Bevanda i njegovo društvo nekakvi unikati. Kod nas svaka cetvrt, svaka ulica ima svoje male Žepe, Hildegarde i Esme. Okrenite se oko sebe i prepoznati cete ih. Ambra je prica o Hrvatskoj danas . Ambra je umjetnicko djelo. Zašto onda vika na Ambru? Zato jer ljudi bolje podnose kilu laži od zrnca istine. Niti jedna laž nije tako okrutna i bolna kao ogledalo pred vlastitim nosom. Vlastiti lik

Miroslav Međimorec

Piše Sunja Vukovaru

Istinite priče iz Domovinskog rata temelje se većinom na sjećanjima autora i njegovog brata, ali nisu doslovan prikaz ratnih zbivanja. Autor si uzima "pjesničku slobodu" u tumačenju događaja u kojima su on i brat sudjelovali i lica s kojima su se u ratu susretali. Sličnosti nisu slučajne, ali ni doslovne. Svrha slobode izražavanja bila je otkriti skriveni izraz rata i pojedinaca u njegovu žrvnju. OPŠIRNIJE i još jedan OSVRT NA KNJIGU

Frankfurtska veza

Roman o tajnom ratu hrvatskih i srpskih obavještajaca. Uzbudljiva špijunska priča zasniva se na istinitim događajima u kojima je, kao jedan od protagonista, sudjelovao i sam autor romana. Počinje telefonskim pozivom iz Frankfurta u zagrebačko sjedište HIS-a. Tajanstvena osoba koja se predstavila kao Vladimir nudi, na srpskom jeziku, informaciju vrijednu milijun dolara... Radnja se događa u Zagrebu, na okupiranim područjima Hrvatske, u Njemačkoj, BiH, Austriji, Ukrajini... i čitatelja vodi u europsko obavještajno i kriminalno podzemlje. U njoj sudjeluju i profesionalni obavještajci iz američkih, njemačkih, ruskih, jugoslavenskih i drugih tajnih policija.

Dr. Miroslav Tuđman

Vrijeme krivokletnika

Višnja Starešina

Haaška formula

nova je knjiga autorice i nastavak vrlo zanimljive analize učinaka i uradaka Haaškog suda na politička zbivanja u RH i oko nje. Starešina je pouzdan analitičar ovih "formula" jer je desetak godina izvještavala sa suđenja u Haagu i bila dopisnica pri UN-u u Ženevi.

Peter Weibel

MEIN VUKOVAR LEBT

tekst slijedi uskoro

Fra Šimun Šito Ćorić

S ONE STRANE GRANICE - IZABRANI INTERVIEWI I DOKUMENTI
Piše Vesna Kukavica

Knjiga S one strane granice, zbirka izabranih intervjua i dokumenata književnika, znanstvenika i franjevca, prof. dr. Šimuna Šite Ćorića objelodanjena je ove godine u nakladi poznatog (ranije) emigrantskog nakladnika ZIRAL-a i Hrvatske matice iseljenika. Građa knjige raspoređena je na 252 stranice i razdijeljena na 2 dijela. Prvi dio knjige sadrži 39 intervjua razvrstanih prema kronološkom nizu od 1988. do 2005., dok drugi dio knjige sadrži 48 izabranih dokumenata (mahom ključnih rezolucija Hrvatskog svjetskog kongresa) koji su bili upućivani tijekom proteklih 12 godina u svjetske centre moći s ciljem širenja istine o hrvatskome narodu ili na adrese institucija u matičnim zemljama raseljenog hrvatskog naroda: RH i BIH.

No, urednica knjige Dunja Gaupp vrlo promišljeno isprepliće intervjue Šimuna Šite Ćorića i dokumente utjecajnih iseljeničkih udruga čiji je Ćorić bio član ili čelni čovjek, u tom vremenskom razdoblju, želeći na taj način izabranoj Ćorićevoj publicistici dati vjerodostojnost jednog od značajnijih autora u iseljeništvu druge polovice 20. stoljeća. Knjiga je uz Pogovor dr. Josipa Gracina, opremljena odgovarajućim znanstvenim aparatom kojem posebnu vrijednost daje Abecedno kazalo imena koje sadrži preko 550 osoba, pa znači da će čitatelj lako pretraživati sve one relevantne ljude iz iseljeništva ili njihove prijatelje iz tridesetak domicilnih zemalja koji su bili vezani uz Hrvatski svjetski kongres ili hrvatske katoličke misije u svijetu, ili su jednostavno kao građani demokratskog svijeta željeli na inicijativu književnika, znanstvenika i franjevca Šimuna Ćorića pomoći hrvatskome narodu u pravednoj borbi za riješenje hrvatskog pitanja u međunarodnoj zajednici i uspostavi neovisne Republike Hrvatske u zadnja 2 desetljeća, tj. u burnim hrvatskim vremenima na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.

Recenzenti knjige Josip Ante Sovulj, Frane Vugdelija i Josip Gracin, ocjenjujući djelo nedvojbeno kvalitetnim u sociološkom, kulturološkom i politološkom smislu - s pravom konstatiraju kako je korisno da se knjiga pojavila i radi činjenice koja Šimuna Šitu Ćorića u medijima isključivo vezuje uz Hrvatski svjetski kongres, a zanemaruje se njegov književni i znanstveni opus koji samo u CROLIST-u Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (to je centralni domovinski katalog knjiga) bilježi čak 40 bibliografskih jedinica pod imenom Ćorić, Šito Šimun. Književnik, znanstvenik i franjevac Šimun Šito Ćorić rođen je 1949. godine u Paoči kod Međugorja u Bosni i Hercegovini gdje je polazio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju "Ruđer Bošković" je završio u Dubrovniku, u Sarajevu je studirao filozofiju i diplomirao teologiju u švicarskom Luzernu. Magistrirao je psihologiju na američkom Columbia University u New Yorku, a doktorirao na hrvatskom Sveučilištu u Zagrebu s disertacijom "Tjeskobe hrvatskih migranata". Disertaciju "Tjeskobe hrvatskih migranata" objavila je devedesetih godina Matica hrvatska u Zagrebu. Član je Hercegovačke franjevačke provincije, Hrvatskog društva književnika, Švicarskog centra PEN-a i The Society of American Poets. Ponajviše živi kao misionar u Bernu. Znanstveni i pedagoški rad Šimuna Ćorića sa studentima hrvatskih sveučilišta u zadnjem desetljeću na Sveučilištu u Zagrebu, Zadru i Mostaru u području psihologije, psihologije migranata i psihologije religioznosti također je vrlo značajan. Književna djela, prozna, pjesnička i dramska, Šimuna Ćorića prožeta su spiritualnom tematikom. Ovom prigodom izdvajamo zbirke: Iseljeničke kiše (1981), Hercegorčina (1985), Od zalogaja zvijezda (1986); dok će ga književni teoretičari u domovini zasebno cijeniti i kao vrsnog antologičara egzilantskih i emigrantskih pisaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine jer je uredio antologiju 45 emigrantskih pisaca (1991), koja je za kratko vrijeme doživjela i drugo prošireno izdanje 60 emigrantskih pisaca.

Prvi intervju u knjizi znakovita naslova Povratak dug osam mjeseci koji je objavio američki Zajedničar 1988. pokazuje na koji je način represivni aparat bivše Jugoslavije djelovao nježno. Svome građaninu Šimunu Ćoriću je bez suda i presude uskraćena putovnica. Nježnost se ogleda u vraćanju iste, tek nakon osam mjeseci - i opet, bez objašnjenja, tek da se pokaže tko je Marko, a tko Janko. Berlinski zid je da se podsjetimo pao 9.11.1989., dakle pola godine kasnije. U tom intervjuu književnik Šimun Ćorić pojašnjava onodobno stanje duha kako mu je na 50. svjetskom kongresu PEN-a pričao voditelj mađarskih književnika Istvan Bart kako mađarske vlasti nude slobodan dolazak svojih pisaca iz iseljeništva bez obzira na njihova politička uvjerenja, a u nas se službena domovina, zapisuje Ćorić, obilno zainteresira za svoje pisce tek kad bi se u emigraciji našli pod kotačima vlaka kao primjerice pjesnik Viktor Vida u Latinskoj Americi. Priču s putovnicom, za koju su se borili književni PEN centri i ugledni borac za ljudska prava dr. Predrag Matvejević (tada iz Zagreba, danas je sveučilišni profesor u Rimu), te plemeniti apel svih 114 europskih hrvatskih katoličkih misionara - Šimun poput biblijskog Šimuna Cirenca naziva malom nezgodom. Iz intervjua u intervju otkriva se čitatelju dojmljiva biografija, odnosno memoarska proza, drugim riječima uspomene, te dnevnik profesora doktora Šimuna Šite Ćorića na domaćoj sceni ponekad namjerno marginaliziranog na ulogu off-glazbenika i časno mjesto predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa.

U intervjuu Tajni ZIRAL-ov tajnik doznajemo kako je taj ugledni čikaški iseljenički izdavač ZIRAL baš mladom Ćoriću, tada 28-godišnjem redovniku (davne 1977.), povjerio još jedan hvalevrijedan posao - mjesto tajnika, razumije se tajnog tajnika. Mladi se, dobro obrazovani, tajni tajnik, poliglota, izvrsno snašao u odgovornoj i konspirativnoj ulozi i dokazao se u hipu i kao autor u iseljeništvu bestselerskog štiva "Tako govore hrvatski disidenti" iliti "So speak Croatian Dissidents". Pseudonimi pod kojima je pisao Ćorić su Boris Katich i Gordan Pavić. Tako se dogodilo da se u Zagrebu Gordan Pavić uvrštavao u antologije hrvatskog pjesništva i svrstavao uz bok Vinka Nikolića, Lucijana Kordića, Antuna Bonifačića i drugih vodećih emigrantskih pjesnika. Glavni i odgovorni urednik "neprijateljske emigrantske" izdavačke kuće ZIRAL dr. Vinko Dionizije Lasić i kustos Hrvatske franjevačke kustodije u Kanadi i Americi dr. Častimir Majić ponudili su, naime, mladom i darovitom Ćoriću, nakon Luzerna, nastavak školovanja i rad u Americi. Tako je Šimun Šito Ćorić u srcu iseljeničkog nakladništva u Chicagu radio na izdanjima: tjedniku Danica, Hrvatskom kalendaru i brojnim drugim izdanjima Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu. Uplašio sam se piše Ćorić, znajući tko su Lasić i Majić, jer nisam želio gubiti legalnu vezu s domovinom. Tajnost je bila zagarantirana u vjeri u fra. Lasića i Lucijana Kordića. Vratimo se, dakle, samoj knjizi S onu stranu granice Šimuna Šite Ćorića.

Knjiga donosi (1) Šitine intervjue objavljene u domaćim dnevnim novinama Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku, Glasu Slavonije, Večernjem listu i drugim medijima, čitanim tjednicima poput ondašnjeg Novog danasa, Starta, Globusa i Nacionala. Nema broja u hrvatskom tisku u dijaspori koji nije zabilježio zbivanja iz Hrvatskog svjetskog kongresa pa i mišljenje Šimuna Ćorića. Svi su intervjui, njih dakle 39, posvećeni statusu hrvatskih iseljenika unutar 30-ak domicilnih zemalja svijeta, te s druge strane - njihovu položaju u odnosu na matična društva tj. društvene prilike u Republici Hrvatskoj i Državi Bosni i Hercegovini. Publicistika kao književna vrsta u ovoj knjizi Šimuna Šite Ćorića ujedinjuje povijesno znanstveni interes s autorovim umjetničkim oblikovanjem - pa se knjiga S onu stranu granice čita s užitkom i lakoćom, gotovo nadušak. Knjiga donosi (2) Drugi dio knjige, Izabrani dokumenti sadrže istaknutu potrebu da se izraze i opišu kako društvena, politička tako i umjetnička stremljenja hrvatskoga izvandomovinstva - koje je vezano uz Hrvatski svjetski kongres. Na kraju valja nešto reći o stilu pisanja i govora Šimuna Šite Ćorića. Za njegov stil: izražajan i jasan, na granici emfatičnog govora reprezentativne su u knjizi reportaže iz Amerike i Nizozemske (zatvori hrvatskih mučenika u Americi, te zatvor naših optuženika u Haagu za ratne zločine u Domovinskom ratu) ujedinjuju istinitost i vjerodostojnost zapisa o pojedinim ljudima i pojavama. Zločin je zločin, piše Šimun Šito Ćorić. Žrtve agresije imaju pravo na istinu, ugroženi narodi na slobodu, a zločinci valjaju izdržati svoju kaznu. Impresivni su zapisi Šite Ćorića o aktualnim zbivanjima i ljudima za koje se javnost posebno zanima. On ih opisuje s umjetnićkim interesom tako da se iza prolaznosti pojava i kratkotrajnog efekta izvještavanja prodre do one srži pojava koja ih čini značajnim za općeljudsko iskustvo svijeta i života. Za to je najbolji primjer reportaža o doživotnim zatočenicima Zvonku Bušiću i Anti Ljubasu u SAD-u. Njegov govor nema redundancije, opširan jest, pregledan jest i temelji se na istinitosti životnih priča hrvatskih migranata i ljudi zatečenih u životnim radostima, ali i životnim tjeskobama.