Ruski pjesnik A. S. Puškin (1799. - 1837.) usopređivao je pravopis s grboslovljem (heraldikom): "Pravopis - to je grboslovlje jezika". Grbovnik, sustav grbova, u to doba smatralo se je najvažnijim državnim činom. Grbovi su se potvrđivali grboslovnim departmanom Vladina senata, a zatim ih je potvrđivao svojim ukazom sam ruski imperator. Naravno, Puškin je osim državne važnosti toga čina imao na umu i strogi sustav pravila stvaranja i dobivanja grbova.

Ovih dana, točnije 15. travnja 2013. godine, na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje predstavljen je pravopis hrvatskoga jezika i otvorena je javna jednomjesečna rasprava. Koristim prigodu izraziti svoje mišljenje o pojedinostima predstavljene inačice pravopisa.

U proslovu Pravopisa na str. 3. čitamo da sastavljači pravopisa s obzirom na normativni status zapisa razlikuju preporučene, dopuštene i istovrijedne inačice.

Preporučene normativne inačice (tipa - podatci, neću, pogreška) preporučuju za školu i opću uporabu, a normativne dopuštene inačice (tipa - podaci, ne ću, pogrješka) ne imadu normativnu prednost, ali ih zbog tradicije ili čistoće uporabe ne zanemaruju. Postoje još i istovrijedne inačice (tipa - brjegovi/bregovi) koje su ravnopravne u uporabi.

Pavopis nije savjetnik, a pisan je u pojedinim dijelovima kao savjetnik. Očito se to vidi u stilu pisanja odvojenih rečenica u napomenama: "prednost se daje"; "mogu se pisati"; "dopušteno je pisati"; "kad god je to moguće"; "bolje je pisati" i sl. (str. 10., 25., 28., 43.). Navest ćemo najkarakterističniji primjer koji je svojstven pisanju ponajprije jezičnoga savjetnika, a ne pravopisa: "Stranu riječ treba, kad god je to moguće, zamijeniti hrvatskom riječju: bypass - premosnica; chatroom - pričaonica; e-mail - e-pošta, e-poruka ." (str. 28.). Istu ili sličnu normativnu hijerarhiju imadu pojedini tzv. zapadnoeuropski jezici, npr. norveški jezik, ali se jezična situacija u Norveškoj pa i drugim zapadnoeuropskim zemaljama razlikuje od Hrvatske.

Pisali smo na portalu HKV (v. Novi pravopis uvodi se nasiljem) da većina sastavljača novoga pravopisa uporabljuje u svojim znanstvenim radovima pa i u pojedinim institutskim izdanjima inačice prema Babić-Moguševu pravopisu i odlukama Vijeća za normu. Uporabljuju npr. tzv. dopuštene inačice tipa ne ću, pogrješka. Proizlazi da za školu i opću uporabu preporučuju preporučene inačice, a sami sebi dopuštaju nepreporučene, dopuštene inačice.

Zar ćemo u znanstvenom funkcionalnom stilu uporabljivati sve što je dopušteno i preporučeno, a u školama samo ono što je preporučeno? Ne mijenjamo li djelomično na svoj način funkcionalne stilove pojedinih dijelova teksta?

Podjela pojedinih pravopisnih normativnih inačica na preporučene, dopuštene i istovrijedne zamršuje uporabu pravopisa. Primjerice, što ako na državnoj maturi iz hrvatskoga jezika školarac prema svojoj prijašnjoj pravopisnoj navici ili kako ga je prije učila učiteljica napiše ne ću ili zadaci (dopuštene inačice), je li to pogrješka ili pogreška? Ako je to pogrješka, onda se ne radi o normi, a kada jedna i druga inačica pripadaju normi, zašto ih valja dijeliti na preporučene i dopuštene? Kodificirana norma ili postoji, premda katkada s pojedinim inačicama, ili pak ne postoji. Kada je sve troje na neki način normativno u želji da se postigne kompromis, tada se radi o spajanju Matičina i Babić-Moguševa pravopisa s odvojenim dopunama i dodatcima. Zanimljivo je da je institutski pravopis prema Matičinu pravopisu "preporučen", prema Babić-Moguševu "dopušten", a prema obama - "istovrijedan".

U strogoj normi nepoželjni su pojmovi: preporučeno, dopušteno, istovrijedno. Naravno inačice postoje i u pisanoj normi, ali radi se ipak o normi, a ne o njihovu dopuštenju ili nedopuštenju u uporabi. Razvidan je jak utjecaj jezičnih savjetnika, ali metodu razradbe i opisivanja preporuka u savjetniku ne treba prenositi u pravopis. U savjetniku se radi o standardizaciji (procesu odabira inačica gdje se daju savjeti o jezičnoj uporabi, izražavanju i sl.) pojedinih norma, a objavljena inačica pravopisa je kodificirani priručnik.U kodificiranim priručnicima nema mjesta preporukama i savjetima.

Usput budi rečeno da sastavljači pravopisa umjesto ustaljenoga naziva kratica uporabljuju riječ pokrata (str. 32.). Imamo Babićev Rječnik kratica (Babić, S., Žic-Fuchs, M., Rječnik kratica, Zagreb, 2007.), a ne pokrata. Kratica je naziv (termin) za grafijski pokraćenu (skraćenu, kraćenu) riječ, a pokrata za grafijski i fonijski pokraćenu riječ, također i za mnogošta drugoga što je pokraćeno (skraćeno, kraćeno), npr. pokrata konopa (haljine, suknje...). Ima li smisla uvoditi u jezikoslovno nazivlje novi naziv ako već postoji normativno prihvaćen naziv? Je li naziv kratica u jezikoslovnom nazivlju nije u skladu s hrvatskim standardnim jezikom i smijemo li uopće bez valjana razloga jednu domaću, proširenu i od mnogih uporabnika (korisnika) prihvaćenu riječ kratica mijenjati za riječ pokrata? Koliko je poznato u nazivlju istoznačnost nije poželjna.

U pravopisu, tj. u pisanom odrazu jezika, inačičnost (varijantnost) je sasvim nepoželjna. Inačice ne čine jezično bogatstvo književnoga (standardnoga) jezika, a ako postoje, onda samo u iznimnim primjerima kada su stilski raslojene. One se ne mogu istodobno uporabljivati u jednoj te istoj knjizi, tekstu ili rečenici. Naravno, inačice kao posljedica lingvokulturnoga razvoja ne valja razmatrati kao neki "odraz nesavršenosti" književnoga (standardnoga) jezika, ali njihova uporaba navlastito u kodificiranim pruručnicima mora biti svedena na minimum.

Valja još dodati da je pravopis samorazvojni sustav i u oblikovanju pravila moramo uzimati u obzir i praksu pisma. S druge strane, jezik se neprikidno razvija, u njem se pojavljuju nove riječi i nove sintaktičke konstrukcije, ali ih valja na neki način ispravno pisati, a bilo koji pravopis, a navlastito rječnik ne prati nagli razvoj jezika.

Pravopis je dobrim dijelom dogovorne naravi i rješava se strukovno za okruglim stolom vodećih strukovnjaka (stručnjaka) uz potporu relevantnih znanstvenih i kulturnih ustanova jer je to jedini mogući način da se konačno riješe pojedini prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj. Usuđujemo se stoga pretpostaviti da novi pravopis bez zajedničke sloge i sporazuma subjekata jezične politike stanje ne će popraviti negoli će ga još više zamrsiti (zakomplicirati).

I ubuduće bit će onako kao i do sada: jedni će pisati ne ću, zadatci, srjelica, a drugi - neću, podaci, strelica. I svatko će u pisanju inačica imati svoje razloge. Novi pravopis bit će tada vjerojatno obvezujući samo za osnovne i srednje škole kojima je nadležno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta, i to ako bude ukinut službeni Babić-Finka-Mogušev pravopis iz 1994. god. i također za školsku uporabu preporučeni Babić-Ham-Mogušev pravopis iz 2005. god.

Skori ulazak u Europsku uniju ne može biti razlog za žurbu u javnoj raspravi koja traje samo mjesec dana. Ulazak u Europsku uniju i pravopis nisu ni u kakvoj vezi, to je različito kao nebo i zemlja. Izradba pravopisa zahtijeva ozbiljnu strukovnu prosudbu svih subjekata hrvatske jezične politike. Valja podsjetiti da je Babić-Finka-Mogušev pravopis iz 1994. god. razrađen u suradnji s različitim hrvatskim ustanovama: Društvom hrvatskih književnika, katedrom za hrvatski jezik zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, Maticom hrvatskom, Razredom za filološke znanosti i Razredom za književnost HAZU, Ministarstvom kulture i prosvjete i naposljetku je od njega dobio odobrenje za uporabu u školama. Institutski pravopis nije još prošao takav put, ali to ne znači da ne će dobiti odobrenje MZOS-a. Na putu prema konstruktivnomu sporazumu u javnoj raspravi svima iskreno želim uspjeh - za opću dobrobit hrvatskoga jezika u domovini i inozemstvu.

Piše: Artur Bagdasarov, Moskva
Izvor: portal HKV