Demografi kažu da je on zapravo jedna od rijetkih
vrednota koje u svojoj punini i sveobuhvatnosti imaju
naglašeni egzistencijalni karakter za hrvatsku državu i
bez stanovništva niti jedna druga vrednota nema smisla,
jer sve druge društvene vrednote (nacionalnog, vjerskog,
humanog, etičnog i drugog karaktera) proistječu samo iz
ljudske, osobne dimenzije života na zemlji. A skup
osoba, svaka sa svojim individualnim karakteristikama,
čini stanovništvo ili populaciju na određenom prostoru.
Hrvatska se
danas nalazi i u dubokoj demografskoj krizi.
Demografski procesi u Hrvatskoj su nepovoljni i kao
takvi su jedan od dominantnih čimbenika njezine
društvene i gospodarske krize te se može kazati kako
samo uravnotežen demografski razvoj može biti
pretpostavka stabilnog razvoja države i svakog
pojedinca u njoj, a upravo i to predstavlja
oživotvorenje nadanja, snova i interesa za koje se
borilo.
U ova dva desetljeća samostalnosti razvoj stanovništva nije se doživljavao i
smatrao prioritetnim hrvatskim nacionalnim pitanjem i prioritetnim nacionalnim
interesom hrvatske države. Kod hrvatskih upravljačkih i javnih struktura
konstantno je prisutan manjak sluha za probleme razvoja stanovništva. Potpuno je
zapostavljena cjelovita i dugoročna provedba dobro osmišljenih i uravnoteženih
mjera populacijske politike sadržanih i predloženih u Nacionalnom programu
demografskog razvitka kojega je 1996 godine donio Hrvatski državni sabor.
Odnosno izostala je cjelovita, dugoročna i stimulativna populacijska i
obiteljska politika.
Niti današnja vlast ne ispravlja, ne ublažava i ne usporava nepovoljne
demografske tendencije. O demografskoj politici zapravo ništa. Ni u teoriji ni u
praksi. Kao da je to pitanje bez ikakve bitnosti za Hrvatsku, a ono je od
prvorazredne važnosti, jer bez demografske politike, bez planiranja demografskog
razvoja ne može se uspješno provoditi niti planiranje društveno-gospodarskog
razvoja. Izostanak kvalitetne demografske politike, od osamostaljenja do danas,
u veliko je utjecao i na današnje gospodarsko i socijalno stanje u RH.
Dosadašnji odnos vladajućih, kako SDP-a tako i HDZ-a, prema toj problematici
rezultiralo je činjenicom da se stanovništvo Hrvatske našlo u prilično
nezavidnoj situaciji s dugoročnim i vrlo nepovoljnim demografskim tendencijama,
procesima i strukturama koji sve više postaju dominantnim ograničavajućim
čimbenikom stabilnoga i prosperitetnoga demografskog, društvenog i gospodarskog
razvoja zemlje.
Manjak bilo kakvog plana, odnosno, bilo kakve smislene i poticajne
populacijske politike rezultiralo je da od početka 90-ih bilježimo konstantno i
sve izraženije smanjenje stanovništva. Samo između 1991 i 2001. Zabilježeno je
90.000 umrlih više nego novorođenih, a demografski procesi i strukturne promjene
i zadnjih desetljeća vrlo su nepovoljni. U Hrvatskoj godišnje umre oko 54.000
ljudi, a rodi se 44.000 djece. Samo tim trendom svako desetljeće gubimo 100.000
stanovnika.
Demografi predviđaju da će u Hrvatskoj za samo dva desetljeća biti samo oko
3.6 milijuna stanovnika. Dakle u odnosu na 2001. broj stanovnika smanjit će se
za 757.000 (17 %) a u odnosu na 2010 godinu 634.000 (14,7 %).
Uslijed biološke (prirodne) depopulacije odnosno veće smrtnosti nego rodnosti
(migracijska komponenta je izostavljena) demografi predviđaju da će Hrvatska
svake godine gubiti najmanje 25.000 stanovnika - ili grad srednje veličine
(poput Bjelovara). Time će se vratiti na broj stanovnika koji je na današnjem
državnom teritoriju živio prije sto godina, točnije 1928 godine.
Ako ne dođe do velikog obrata glavnih demografskih procesa 21 stoljeće bit će
obilježeno izrazitom depopulacijom, tj. demografskim izumiranjem. U slijedećih
30 godina demografsko izumiranje bit će glavno obilježje stanovništva Hrvatske -
upozoravaju demografi.
Osim jakog smanjenja broja stanovnika predviđa se i daljnje pogoršanje dobnoga
sastava stanovništva.
Demografi već dugo upozoravaju da će se negativni procesi u prirodnoj dinamici
stanovništva - nastavak iseljavanja vitalno i radno najsposobnijeg stanovništva
i proces demografskog starenja - nesumnjivo reflektirati na daljnje poremećaje u
razvoju stanovništva, kako u kretanju broja stanovnika, tako i u razvoju
demografskih struktura, napose dobno spolne strukture stanovništva koja je
najvažnija demografska struktura stanovništva.
Po tom pitanju u Hrvatskoj je na snazi ubrzani proces demografskog starenja i
visoki stupanj ostarjelosti. Smatra se da će do sredina ovog stoljeća staračko
stanovništvo brojem i udjelom gotovo dvostruko nadvisiti broj mladog
stanovništva, koje je baza demografske i radne reprodukcije.
K tome se ne radi samo o starenju ukupnog stanovništva, nego, tumače
demografi, i o parcijalnim procesima starenja, koji se sastoje u starenju
pojedinih funkcionalnih dobnih kontingenata, primjerice stanovništva u
radno-sposobnoj dobi, fertilnog kontingenta stanovništva, radno aktivnog
stanovništva i slično. To će voditi dalekosežnim posljedicama po ukupan
demografski i društveno-gospodarski razvoj te obrambenu sposobnost zemlje u
smislu najsposobnijih ljudskih resursa - smatraju demografi.
Starenje stanovništva ogleda se u smanjenju broja i udjela mladog (do 19
godina starosti) u ukupnom stanovništvu, te porastu broja i udjela starog (
iznad 60 godina starosti) u ukupnom stanovništvu. Između 1981 i 2001 godine
koeficijent mladosti je smanjen s 28,2 na 23,7, dok je koeficijent starosti
povećan sa 14,8 na 21,5. Drugim riječima udjel mladih u ukupnom stanovništvu
Hrvatske u tom periodu pao je ispod četvrtine, dok je udjel starih premašio
petinu ukupne populacije. Porast indeksa starenja ( s 52,6 na 90,7) pokazuje
trend izjednačavanja mladog i starog stanovništva.
Pad broja i udjela mladog stanovništva, osobito udjela ženskog stanovništva u
pred - fertilnoj dobi života rezultira sve manjim priljevom stanovništva u
fertilnu-reproduktivnu dob, što izravno implicira manju vitalnost tj. nove
nepovoljne tendencije u demoreprodukciji, napose kada je u pitanju dinamika
nataliteta - tumače demografi. Najveću ulogu u disproporciji između velikih
dobnih skupina demografi vide u sužavanju fertilnog kontingenta posebice mlađih
žena ( 20-29 godina) i smatraju da će se 2031 godine taj najplodniji kontingent
brojčano smanjiti za više od trećine te da, pučki rečeno, "neće imati tko
rađati".
Koliko nepovoljne tendencije, toliko i iseljavanje mladih smanjit će i
potencijale obujma radno-sposobnog i radno-aktivnog stanovništva, što negativno
određuje ukupnu aktivnost stanovništva, pa i razinu društveno-gospodarskog
razvoja zemlje.
Povećanje broja starih stanovnika i smanjenje broja mladih ima brojne
nepovoljne implikacije na sva područja društvenog života. Porast broja i udjela
stare populacije opteretit će razne društvene fondove, predviđaju demografi, kao
na primjer mirovinski, socijalni, zdravstveni što će predstavljati dodatno
opterećenje za ionako teško poremećene i posrnule gospodarske tijekove u zemlji.
U svakom slučaju brojčano smanjenje i starenje radnoga kontingenta dovodi u
pitanje brži gospodarski razvoj zemlje.
Demografi smatraju kako se crna demografska perspektiva neće osjetno
promijeniti niti ako se već danas poduzmu mjere pronatalitetne politike te ako
bi se nekim čudom povećala stopa nataliteta. Propusti su napravljeni u prošlosti
u nerazumnoj i izrazito antihrvatskoj i nenarodnoj politici HDZ-a i SDP-a i
teško će ih biti ispraviti.
Demografi pojašnjavaju kako se jaka populacijska politika u prvom redu ogleda
u odnosu prema zaposlenim ženama. Stopa zaposlenih žena najveća je upravo u onim
razvijenim europskim zemljama koje imaju pozitivne demografske trendove. Takve
trendove imaju sve razvijene europske zemlje (osim Njemačke, Austrije i
Švicarske), i to ne računajući imigrante. Razlog je kvalitetna demografska i
obiteljska politika koju te zemlje vode. U zemljama s dobrom demografskom slikom
puno žena radi pola radnog vremena, ali uz punu plaću, što im subvencionira
država. U tim zemljama većina žena radi uglavnom u obrazovanju i zdravstvu, gdje
je moguće kombinirati radno vrijeme, a ne u trgovini i drugim djelatnostima s
atipičnim radnim vremenom, kao u Hrvatskoj.
Perspektive
razvoja stanovništva Hrvatske nisu svijetle iz
razloga, jer nije bilo i nema cjelovite, dugoročne i
promišljene populacijske i obiteljske politike. Nije
bilo i nema dugoročne, široke i sveobuhvatne
strategije. Nije bilo i nema osmišljavanja i
provođenja eksplicitne i stimulativne populacijske
politike. U svemu tome odlučujuća je uloga države.
Sposobnoj vlasti, vlasti razuma i hrvatskih interesa
to bi bio prioritet.
Međutim Milanovićevoj
koaliciji to očito nije prioritet. Jednako kao što je to bilo i HDZ-ovoj, i
njegovoj vladi prioritet je prevara i očuvanje vlasti prevarom i obmanom. U
svemu što su obećali Kukuriku i Milanović prevarili su narod, a prevara je
gnusno djelo i pred čovjekom i pred Bogom. No ako se narod i dade prevariti i
obmanuti Bog se ne da obmanjivati i što tko posije to će i požnjeti (Galaćanima
6,8).
Manjak sluha za probleme razvoja stanovništva, uz politiku, pokazale su i
druge institucije, koje bi trebale imati važnu ulogu pri promišljanju i
provođenju mjera populacijske i obiteljske politike, kao što su mediji - posebno
javni mediji, a osobito Crkva u Hrvata. Tim više su perspektive razvoja
stanovništva Hrvatske još više tamne, štoviše crne.
Piše: Omrčen, Mirko
|