Albanci 17.513, Austrijanci 297, Bošnjaci 31.479, Bugari
350, Crnogorci 4.517, Česi 9.641, Madžari 14.048,
Makedonci 4.138, Nijemci 2.965, Poljaci 672, Romi
16.975, Rumunji 435, Rusi 1.279, Rusini 1.936, Slovaci
4.753, Slovenci 10.517, Srbi 186.633, Talijani 17.807,
Turci 367, Ukrajinci 1.878, Vlasi 29, Židovi 509,
Bosanci 2.059, Hercegovci 75, Kosovari 568, Jugoslaveni
331, Belgijanci 62, Bjelorusi 68, Britanci 139, Englezi
212, Škoti 16, Danci 24, Finci 31, Francuzi 273, Grci
105, Nizozemci 156, Irci 39, Letonci 14, Litavci 19,
Estonci 13, Norvežani 22, Portugalci 30, Španjolci 85,
Šveđani 58, Švicarci 137, Moldavci 74, Aškalije 172,
Goranci 428, Ostali narodi Europe 265, Amerikanci 419,
Kanađani 91, Meksikanci 25, Kubanci 13, Ostali narodi
Sjeverne i Srednje Amerike 126, Argentinci 35, Bolivijci
7, Brazilci 88, Čileanci 40, Peruanci 33, Kolumbijci 23,
Ostali narodi Južne Amerike 36, Alžirci 25, Egipćani 16,
Libijci 9, Sudanci 30, Ostali narodi Afrike 160, Arapi
139, Indijci 45, Iračani 24, Iranci 25, Japanci 54,
Kinezi 492, Korejci 26, Jordanci 29, Libanonci 36,
Sirijci 71, Palestinci 68, Armenci 37, Gruzijci 20,
Ostali narodi Azije 208, Australci 88, Novozelanđani 14,
Ostali narodi Oceanije 25, Istrani 25.491, Dalmatinci
705, Primorci 50, Slavonci 133, Međimurci 135, Zagorci
139, Ostale regionalne pripadnosti 572, Muslimani 7.558,
Pravoslavci 2.560, Ostala vjerska izjašnjavanja 64,
Neraspoređeno 731, Ne izjašnjavaju se 26.763 i Nepoznato
8.877.
Iz navedene
strukture pučanstva, što je i razumljivo,
najzastupljeniji je matični hrvatski narod, dok
znatniji udjel u hrvatskom pučanstvu ima srpska
manjina, kojih je 186.633 pa čine 4,36 posto ukupnoga
pučanstva. Svojim regionalnim očitovanjem na površinu
je isplivala i skupina Istrana, koji se očito, unatoč
hrvatskom jeziku, još uvijek nacionalno kolebaju
između pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu,
talijanskoj ili pak slovenskoj manjini. Svjedoci smo
da i u novije doba regionalna pripadnost može u
određenom trenutku prerasti i u nacionalnu zasebnost
pa će hrvatska državna politika, posebno nakon ulaska
u Europsku uniju, vjerojatno s kristalizacijom
istarskoga stanovništva imati više posla, jer
dominantne susjedne kulture svojim će prodorom
osvajati rubna područja na različite načine, a
kolebanje u nacionalnoj identifikaciji moglo bi
postati prostorom sukoba kulturoloških silnica.
Sličan problem, kao i u Istri, mogao bi se pojaviti i u rubnim dijelovima
istočne Hrvatske, odnosno na području Vukovarsko-srijemske županije, gdje srpska
manjina ima znatniji udjel u tamošnjem pučanstvu, a najavljeno uvođenje
dvojezičnosti u Vukovaru tomu bi svakako moglo pogodovati. Možda ne toliko zbog
brojčanoga udjela srpske manjine u Podunavlju, koliko zbog političke moći, jer
bi uvođenjem dvojezičnosti na nekadašnjim okupiranim područjima taj dio formalno
bio izdvojen iz hrvatskoga kulturološkog korpusa, što nije ništa drugo nego
realizacija jedne od ratnih inačica velikosrpske politike. Neznatni ostatci
nekadašnjega mnogobrojna vlaškog stanovništva tek su nijemi svjedoci završena
procesa, koji se odvijao tijekom 19. stoljeća, kad je najveći dio pravoslavnoga
pučanstva, zahvaljujući bečkoj i peštanskoj politici te djelovanju Srpske
pravoslavne crkve uklopljen u sastav srpske nacije, koja je kao manjina i danas
najzastupljenija u hrvatskoj državi. Nekad homogenija, bar na hrvatskom
području, skupina islamskih Hrvata razdijelila se na pripadnost bošnjačkoj,
muslimanskoj, ali i hrvatskoj naciji.
U Hrvatskoj se po vjerskoj pripadnosti
od 4.284.889 stanovnika katolicima očitovalo 3.697.143
ili 87,97 posto, što narod svrstava ne samo u duboko
religiozno pučanstvo nego i Republiku Hrvatsku visoko
pozicionira na ljestvici katoličkih zemalja. Posebna
zanimljivost ovoga popisa jest i očitovanje 16.647
Hrvata pripadnicima pravoslavne vjere, što je sigurno
iznenadilo pristaše različitih jugoslavenskih
političkih koncepcija, koji su svojim državnim
konceptima sve pravoslavce nastojale posrbiti, a
jugokomunističke vlasti su nakon ulaska 1945. u Zagreb
zabranile postojanje hrvatskih pravoslavaca te oni u
tom razdoblju nisu mogli imati ni svojih bogomolja.
Hrvatski duh - pravoslavna vjera
Navedena brojka očito pokazuje kako ni
velikosrpska ni komunistička Jugoslavija nije dokraja
uspjela uništit vjeru i nacionalni duh pravoslavnih
Hrvata. Na popisu se i 9.647 Hrvata očitovalo
pripadnicima islamske vjere, što hrvatski narod, a
posebno njegov obrambeni nacionalizam otkriva u
potpuno drukčijem svjetlu od onoga što ga je nametala
najprije jugoslavenska, a potom i velikosrpska
promidžba. On se naime još od svojih početaka razvijao
kao jedinstvo uraznolikosti, što uostalom svjedoči
njegova cjelokupna kulturna povijest.
Od ukupno 4.284.889 stanovnika, njih
4.096.305 za materinski ima hrvatski jezik, a 52.879
srpski jezik. Miješanim govorom hrvatsko-srpskim,
odnosno, kako su to nekad definirali jezikoslovci,
hrvatskim govorom na srpski način očitovalo se 3.059
govornika, dok se za srpsko-hrvatski kao materinski
jezik, odnosno srpskim govorom na hrvatski način
očitovalo 7.822 govornika. Srodnim jezikom hrvatskom,
za crnogorski jezik kao materinski očitovalo se 876
govornika, dok je bosanski jezik materinski za 16.856
govornik. Ne znamo spada li u ovu jezičnu odredbenicu
stanovništvo podrijetlom iz Bosne ili je pak riječ o
bošnjačkom jeziku, stoje vjerojatno bila jedna od
nepreciznosti u posljednjem popisu. Bez obzira na to,
narod je masovno u vlastitu jeziku tražio svoj
identitet, što su jasno očitovali Hrvati, ali i
pripadnici manjina. Brojke opet jasno pokazuju kako su
potpuno neutemeljeni nasilni postupci nametanja
jezičnoga unitarizma, kako su to pokušavale neke rubne
skupine. Pa i oni koji trenutno rade na provedbi
zakonske obveze o dvojezičnosti na pojedinim
mješovitim područjima u Hrvatskoj trebah bi se ravnati
prema brojci od 52.879 govornika, koji smatraju da je
srpski njihov materinski jezik.
Povratak hrvatstvu
Politika posrbljivanja pravoslavnoga
pučanstva u Srbiji susjednim državama ni danas nije
napuštena. Toj se politici snažno opire svjesno
crnogorstvo, koje je ustrojilo svoju Crnogorsku
pravoslavnu crkvu te makedonski narod s vlastitom
crkvom, koja se još uvijek nastoji kanonski izvući iz
tvrdokornoga i nepopustljivog zagrljaja Srpske crkve.
Politiku srpskoga pravoslavlja nedavno je u Trebinju
potvrdio i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić
istaknuvši kako Srbija može biti oslonac svim Srbima u
susjednim državama te da im ona kao stabilna država
može biti jamac. Srbija, poručio je Nikolić, ima
korisnu ulogu da sve države u kojima živi srpski narod
podigne na standard EU. Naravno, Srbija, kao i svaka
matična država, ima se pravo brinuti se za položaj
svoje manjine, ali pod uvjetom da i sama manjinama
drugih naroda u vlastitoj državi osigura opstojnost,
što dosad nije bio slučaj, pa se iz Nikolićeve najave
može odčitavati samo još jedna nova inačica
velikosrpskog pokroviteljstva nad svim pravoslavcima,
čime se i dalje nastoji poistovjetiti vjeru s nacijom.
Upravo ta uporaba pravoslavlja dovodila je u razdoblju
posljednjih stotinjak godina do agresija na hrvatsko
državno i povijesno područje.
Skupina od 16.647 pravoslavnih Hrvata
koja se tako očitovala u brojdbi pučanstva te
činjenica daje od 186.633 stanovnika, koji su se
očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je
srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom
pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni
Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite
crkvene organizacije. U Hrvatskoj naravno postoji
srpska manjina jer se njezini pripadnici nacionalno
osjećaju Srbima, a za svoje vjerske potrebe mogu imati
i već imaju vlastitu Srpsku pravoslavnu crkvu.
No, činjenica je i kako unatoč silnim pritiscima, uništavanju,
progonu pa i ubojstvima hrvatskoga pravoslavnog klera još uvijek živa nacionalna
svijest i pravoslavnih Hrvata, koji su u ranijim povijesnim razdobljima imali
znatnoga udjela u obrani hrvatske državnosti i stvaranju hrvatske kulture.
Pravoslavlje je počelo prodirati na hrvatska povijesna područja nemanjićkom
invazijom na Duklju i istočnu Hercegovinu, odnosno područja nekadašnje Crvene
Hrvatske. Tako se Duklja, odnosno današnja Crna Gora razdijelila na pravoslavni
sjever i katolički jug uz jadransku obalu.
Do pojave Osmanlija 1463., u drugim hrvatskim zemljama, zapadno
od rijeke Drine nema pravoslavlja, a oni koji dolaze s Turcima različita su
etničkog podrijetla, koje uglavnom poznajemo pod vlaškim imenom. Dvjestogodišnji
sukob Hrvata s Turcima u središnjoj Hrvatskoj, području t. zv. Turske Hrvatske,
odnosno današnje zapadne Bosne ispraznio je to područje, a preostalo
stanovništvo je prešlo na islam. Na opustjela područja Turci su iz unutrašnjosti
Balkana naselili vlaške stočare i seljake, koji su im služili kao martolozi,
odnosno pomoćne postrojbe u ratu protiv zapadnih kršćana, a u ovom slučaju
Hrvata. Kasnije su na područja zapadno od Une te na ona u Slavoniji i Dalmaciji
austrijske i mletačke vlasti za slične vojničke potrebe Vlahe naseljavali s
druge strane granice. Na područjima pod osmanskom vlašću jedan dio Hrvata je
zbog nedostatka katoličkih svećenika, a da bi se odupro islamizaciji prelazio i
na pravoslavlje. S vremenom se vlaški dio pučanstva uklopio u hrvatski prostor,
a postupno se i pohrvaćivao sudjelujući u zajedničkoj obrani hrvatskih zemalja
od Turaka.
(Nastavlja se)
Piše Mate Kovačević, Hrvatsko slovo
28.06.2013.
|
