Velikosrpska propaganda

Srpske pak seobe u XVIII. st. usmjerene su od juga Srbije prema sjeveru, odnosno južnoj Ugarskoj, a zahvaćaju i hrvatski prostor u Srijemu, gdje se naselila jedna kompaktna skupina Srba ekavaca. Srpska pravoslavna crkva, odnosno Karlovačka mitropolija (Srijemski Karlovci) tijekom sljedeća dva stoljeća najprije zadobiva crkvenu kontrolu nad pravoslavnim Vlasima i Hrvatima, a od druge polovine 19. stoljeća snažnom političkom akcijom posrbljuje Vlahe i pravoslavne Hrvate po jednostavnoj formuli kako je vjerski pravoslavac istovjetan s nacionalnim Srbinom. Smušena politika narodnjačke stranke ne uspijeva odgovoriti na ove izazove, na koje odgovora tek moderni hrvatski nacionalizam Ante Stračevića, koji proklamira Hrvate kao viševjersku naciju - Hrvate katolike, pravoslavce i muslimane.

Do sukoba srpske vjerskopolitičke ideje i hrvatskoga nacionalizma posebno dolazi u mješovitim područjima. Taj sukob posebno raspiruje monarhistička Jugolsavija, koja ukida grčko-iztočnu crkvu u Hrvatskoj i 1920. ju uklapa u sastav Srpske pravoslavne crkve.

Neuspjeh Eugena Kvatemika da s banom Šokčevićem ustroji Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kako bi očuvao jedinstvo hrvatskoga naroda te njegova pogibija u Rakovičkoj buni (1871.) otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, a što je odgovaralo tadašnjim politikama Beča i Pešte, posebno u razdoblju bana Khuena Hedervaryja. Do pojave velikosrpskog lista u Zagrebu - "Srbobrana" - većina se pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala hrvatskim građanima i političkim Hrvatima.

U Dalmaciji su pak ruski emisari organizirali velikosrpsku propagandu, a u sjevernoj Hrvatskoj srbijanski znanstveni, kulturni i politički djelatnici, poput Jovana Cvijića, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i drugih emisara obilaze pravoslavno stanovništvo i potiču ga na svetosavlje. Predložak ovih emisara istovjetan je onom potkraj osamdesetih godina, kad su Milošević, Srbija i JNA pripremali agresiju na Republiku Hrvatsku.

Povjesničar Mato Artukovića zabilježio je u svojoj studiji "Ideologija srpsko-hrvatskih sporova" (Srbobran 1884-1902) na stranici 34. citate iz novina "Srbobran", iz 1894. godine, na destogodišnjicu, i stanje zatečeno među pravoslavnim Hrvatima u vrijeme izlaska njihova prvog broja. U tom listu je najbolje ocrtan proces posrbljivanja i nametanja svetosavlja hrvatskim pravoslavcima. "U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava, a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice", stoji, kako Artuković navodi u Srbobranu, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva deset-godišnjica.

Kadijević Rvat rišćanin

Nacionalnu vitalnost hrvatskih pravoslavaca, čak i u ono bezumno jugokomunističko doba potvrđuje priča iz Dalmatinske zagore, koja se sedamdesetih godina prepričavala po Zagrebu, a na koju je reagirao brat generala JNA Veljka Kadijevića, zatraživši od "narodnoga heroja" Pavla Loze da spriječi širenje tih priča, jer bi svojedobno hrvatstvo Kadijevićevih predaka moglo škoditi Veljkovu usponu po hijerarhiji tadašnje JNA.

Naime, riječ o zgodi s bivšim hajdukom Andrijicom Simićem, kojeg su nakon izlaska s višegodišnje robije znatiželjni Zagorani u jednoj krčmi između Ciste i Lovreća pitali kakav mu je pouzdanik u družini bio Srbin Jovo Kadijević. Šimić im je na to odgovorio kako Jovo nije bio nikakav Srbin nego Rvat rišćanske vire. Istraživači hrvatskoga pravoslavlja s pravom smatraju kako komunističke vlasti, zbog vlastite ideologije nisu imale nikakva razloga poslije rata potpuno uništiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Naime, on drži kako su toj odluci kumovali velikosrpski elementi, koji su uostalom i bili dominantni u komunističkoj Jugoslaviji, čime su ponovno stvorili prostor strahovitom utjecaju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatskim pravoslavcima onemogućili ispovijedanje svoje vjere u vlastitoj crkvi.

Prinosi hrvatskoj nacionalnoj kulturi

Kako se ne bi zatro spomen na ugledne hrvatske muževe pravoslavne vjere evo bar djelomična popisa onih koji su svoja djela ugradili u povijest hrvatske države i kulture. Valja istaknuti kako je majka oca hrvatskoga modernog nacionalizma Ante Starčevića bila pravoslavna Hrvatica. Tu su onda hrvatski književnik August Harambašić,

- Stjepan Miletić, prvi intendant HNK-a,

- Nikola Kokotović, novinar i borac protiv velikosrpstva i izjednačavanja pravoslavlja sa srpstvom,

- Petar Preradović, hrvatski pjesnik,

- Anastas Popović (1786.-1872.) osnivač prve novčarske-ustanove u Hrvatskoj (1846.)- Prva hrvatska štedionica te predsjednik zagrebačke Pravoslavne općine,

- Mosije Baltić (1804.-1878.) važan unaprijeđivač poljoprivrede,

- Dimitrija Demeter (1811.-1872.) pjesnik i prvi moderni hrvatski dramaturg,

- Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne,

- Makso Priča (1823.-1873.) pravnik i političar te tajnik bana Jelačića,

- Gedeon Zastavniković (1824.-1869.) austrijski general i upravitelj Vojne krajine;

- Nikola Krestić (1824.-1887.) političar i predsjednik Sabora (1873.-84.);

- Vladimir Nikolić (1829.-1866.) književnik;

- Spiro Dimitrović Kotoranin (1813.-1868.) književnik;

- Bude Budisavljević (1843.-1919.) književnik;

- Danilo Medič (1844.-1879.) pjesnik;

- Ivo pl. Malin Ksaverski (1853.-1907.) sveučilišni profesor, tajnik i savjetnik autonomne hrvatske vlade;

- Gavro Manojlović (1856.-1926.) povjesničar i predsjednik JAZU;

- Mojo Medić (1855.-1939.) zoolog;

- Milan Ogrizovič (1877.-1923.) književnik;

- Petar Petrović Pecija (1877.-1955.) književnik;

- Dušan Plavšić književnik i tajnik Hrvatskog kluba u Sarajevu;

- Dušan Kotur i Dane Stranisavljević;

- Mihajlo Marković (1869.-1923.) glumac;

- Novak Simić (1906.-1981.) književnik;

- Marko Mileusnić bio je sesvetski načelnik i dugoselski narodni zastupnik, a napisao i Poslanicu onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi,

- Gabriel barun von Rodić (1812.-1890.) bio je habsburški časnik koji je od lipnja 1848. u stožeru bana Jelačića kao satnik, a u rujnu iste godine postaje pomoćnik Jelačićevom pobočnom generalu;

- zastupnik Savo Besarović,

- hrvatski generali Svetozar Borojević, Fedor Dragojlov, Đuro Grujić, Lavoslav Milić, Mihajlo Lukić, Georg Dragičević, Milan Emil Uzelac, križarski gerilac Delko Bogdanić, pukovnik Jovo Stajić, bojnik Vladimir Graovac, sabornik Uroš Doder

- te istaknuti svećenici Hrvatske pravoslavne crkve kao što su Vaso Šurlan, Spiridon Mifka, Miron Federer, Sevastijan Perić, Dositej Teodorović, Amvrosije Veselinović, Rafail Stanivuković i t.d.

Miloš Obrknežević u svojim tekstu "Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i HPC" navodi kako osim deklariranih Hrvata, koje smo već naveli, postoji i cijeli niz pravoslavnih koji se zbog snažnoga utjecaja SPC-a nisu javno deklarirali Hrvatima, nu Hrvatsku su ipak priznavali svojom domovinom kao što je bio Nikola Tesla, Pavao Vuk Pavlović, Stevan Galogaža, Vladan Desnica, Milan Nožinić, Mišo Dimitrijević, Mila Jova-nović-Dimitrijević, Gavro Savić i t.d.

Obnovi i ustrojstvu crkvene zajednice za hrvatske pravoslavce u razdoblju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske usprotivio se sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović, a posebno oštro reagirala je Srpska pravoslavna crkva, koja i dalje, kao tijelo strane države u Hrvatskoj vodi politiku svoje matične države, a među vjernicima stvara ozračje straha te im prijeti različitim crkvenim kaznama ako se kao pravoslavci nacionalno ne očituju i Srbima.

Odatle potječe i znatan strah pravoslavnih vjernika pa se mnogi, premda Hrvatsku osjećaju svojom domovinom ne usude očitovati Hrvatima, a hrvatska država uporno šuti na kršenje njihovih osnovnih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Naravno, nitko ne traži ukidanje i zabranu rada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, no u interesu je slobode i pravde omogućiti i skupini vjernika koji nisu Srbi da svoje pravoslavlje prakticiraju u vlastitoj crkvi. Uostalom, ako je to pošlo za rukom Crnogorcima i Makedoncima, zašto ne bi i pravoslavnim Hrvatima, koji su toliko dobra doprinijeli svojoj domovini Hrvatskoj.

Piše Mate Kovačević, Hrvatsko slovo

28.06.2013.

Prvi dio - ovdje