Činjenice su poznate: Ministarstvo kulture svojim je sufinanciranjem knjige Snježane Kordić "Jezik i nacionalizam" pokazalo da se stavlja na stranu protivnika zasebnosti hrvatskoga jezika. Na taj je način Ministarstvo RH zaokružilo svoje ovoljetno protuhrvatsko i protuustavno djelovanje, koje je bilo započelo financiranjem spomenika četničkom pokolju hrvatskoga pučanstva.

Hrvatsko kulturno vijeće će podići sudsku tužbu protiv Ministarstva kulture Republike Hrvatske i odgovornih osoba.

Vrlo je indikativno da Ministarstvo kulture RH u svim ovim godinama nije poklanjalo pozornost jeziku i jezikoslovlju, prebacujući užarenu loptu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, kao da hrvatski jezik nije bitna sastavnica hrvatske kulture. No za knjigu primitivne krivotvoriteljice povijesti hrvatskoga jezika, Ministarstvo kulture je odjednom pokazalo veliko zanimanje i potpomoglo njezino objavljivanje.

Snježana Kordić nije nepoznata hrvatskoj publici. Dok se u samoj Hrvatskoj ne mogu više naći ozbiljniji jezikoslovci koji bi zastupali nepostojeći srpskohrvatski jezik, Snježana Kordić djeluje iz Njemačke i godinama provocira, predstavljajući se kao "lingvistica" koja se, eto, iz daljina bori protiv hrvatskoga nacionalizma koji se očituje posebno u jezičnom "purizmu". Takva osoba nalazi priželjne i za sada uglavnom prikrivene simpatizere u Hrvatskoj, a nalazi ih i u književnim časopisima, te sada u zagrebačkom nakladničkom poduzeću "Durieux" (N. Popović).

Bez obzira što se radi o očitoj velikosrpskoj provokaciji, hrvatska kultura je dovoljno snažna da podnese i takvu provalu nebulozne mržnje, pa da je objavljivanje ostalo u okvirima privatnoga poduzeća ili privatnoga izdanja nitko ne bi postavljao suvišna pitanja jer nema te djelatnosti koja ne proizvodi i smeće. No, kada protuhrvatsku knjigu financira Ministarstvo kulture RH, onda treba i te kako reagirati, tražiti smjene i ostavke, ali i podizati sudske tužbe jer se čaša prelila.

Vjerojatno će pozvaniji od mene, hrvatski jezikoslovci, stručnom analizom srušiti u prah i pepeo sve Kordićkine teze, no i oni će to učiniti preko volje jer im samo oduzima energiju, a sve što "lingvistica" zastupa ionako je odavno završilo na otpadu. Ali ako je potrebno još jednom udariti glogovim kolcem u srce vampira koji se pojavljuje iz prošlosti - zašto ne. I to može biti zabavno i poučno, za sve osim za one koji će se naći na sudu, kao što sam najavio.

Nasilno nametanje srpskohrvatskoga nije počelo s prvom Jugoslavijom niti uvođenjem diktature u Kraljevini Jugoslaviji. Počelo je u Hrvatskoj u vrijeme Khuena Hedervaryja, u prvoj Jugoslaviji i njezinom drugom, komunističkom nastavku nasilje je legalizirano. Radilo se, znači, o stotinu godina terora nad hrvatskim jezikom (djelomice i pismom), pa ipak je hrvatski jezik, svjestan svoje posebnosti i jedinstvenosti, ne samo preživio nego se i razvijao u najtežim mogućim uvjetima, jer ako je hrvatski narod ičega potpuno svjestan, to je njegov hrvatski jezik koji nema drugoga imena do hrvatskoga narodnog. Hrvatski književni jezik ima potpuno drukčiju povijest od srpskoga, hrvatski se jezično standard razvijao samostalno i originalno, te je danas čvrst kao hrast i ništa ga na ovome svijetu ne može pomaknuti, a kamoli provokacije jedne nedoučene glupače, to više što cijela priča i ne spada u područje jezikoslovlja ili jezikoslovne provokacije, nego u područje politike koja je odnjihana u krilu militantnoga jugoslavenstva i velikosrpstva .

Ukratko: za S. Kordić hrvatska je država neonacistička tvorevina u kojoj je, kao i u Njemačkoj u doba nacizma, materinski jezik uzdignut na prijestolje kao božanstvo. U Hrvatskoj, veli ona u biti, Hrvatima država nameće hrvatski jezik, čak i jadnoj djeci i studentima (kroatistika). Ti kroatisti onda "naređuju" ljudima kako da govore (!). U nizanju posvemašnjih nonsensa o "etničkom čišćenju koje počinje u glavama", S. Kordić poentira na tisuću puta u hrvatskoj povijesti odbačenoj i ismijanoj tezi o zajedničkom standardnom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. "Lingvistica" se okomljuje i na hrvatski Ustav, tvrdeći da je ustavno proglašavanje službenoga jezika suvišno.

Iz ovih teza sada je i onima koji nisu pratili cijeli slučaj posve jasno o čemu i o komu se radi. Jedna nesretnica bolesna od mržnje doista ne bi trebala zasluživati pozornost, kako rekoh, da nije umiješano Ministarstvo kulture RH u kojemu već odavno sjede velikosrpski šovinisti i da nije širega konteksta koji svjedoči da je riječ samo o jednom potpornom jezikoslovnom balvanu u temeljima zgrade koja se rekonstruira, upravo kao spomenik u Srbu. Naime, u istom pravcu idu mnogi europski lingvisti koji su odgojeni na falsifikatima i zabludama svojih prethodnika, u istom pravcu idu pokušaji da se nepostojeći "zajednički" jezik nametne Hrvatskoj u Europskoj uniji, u istom pravcu idu (uglavnom lijevi) mediji u Hrvatskoj koji se drže ne samo novosadskoga trupla nego i "interpretacija" hrvatskoga jezika koji više nalikuje srpskom, u istom pravcu ide i moćni inozemni lobi koji vlada, primjerice, i Haaškim sudom, a koji je sud zaključio i presudio da ne postoje različiti jezici hrvatski, srpski, itd. Hrvatska pak službena politika, bijedna kakva jest, umjesto da udari šakom po stolu kada je u pitanju samostalnost, suverenost i posebnost hrvatskoga jezika, i na tom području ide na idiotske kompromise i šutnju. Potez Ministarstva kulture u svezi s knjigom S. Kordić, posve je dovoljan razlog za izvanrednu sjednicu Vlade, jer se radi ne samo o protuustavnom činu jednoga ministarstva, nego i o suprotstavljanju Ministarstva kulture drugom ministarstvu, onom znanosti i obrazovanja, budući da S. Kordić ovo drugo proziva što "financira projekte hrvatskih purista".

Katičić ili o bitnome

Cijelo ovo Božje ljeto, prije tragikomične afere sa Snježanom i sedam jugoslavenskih patuljaka, vrtim u glavi razgovor što ga je Andrija Tunjić vodio u "Vijencu" s Radoslavom Katičićem. Akademik Katičić doista je fenomen, ne samo jedan od divova hrvatskoga jezikoslovlja, nego i čovjek iznimne strasti, inteligencije i lucidnosti, što ga nutka da ne spava na lovorikama, nego uvijek ponovno iznenađuje i one kojima je "sve jasno" i koji "sve znaju".

Pa je tako i mene iznenadio tvrdnjom da srpski jezik nije štokavski, budući da sam i ja ne razmišljajući, kao i mnogi drugi, desetljećima nasjedao na floskulu koja je toliko integrirana u svijest našega naraštaja da nismo imali potrebe o njoj razmišljati.

Evo što kaže Katičić:

"Srpski se ne može govoriti čakavski ni kajkavski, pa se onda ne može govoriti ni štokavski. Štokavski je štokavski u odnosnu na čakavski i kajkavski. Ako čakavskog i kajkavskog nema, a Srbima jest tako, onda i ono što oni govore nije štokavski. Ako pitaju š t o ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju š t o, i Bugari i Rusi, pa nisu štokavci."

Eto, kako jednostavno i kako točno. I važno, jer nakon što je pokazano, dokazano i znanstveno neprijeporno da se hrvatski i srpski jezik (hrvatski književni ili standardni i srpski književni ili standardni) razlikuju ama baš u svemu, od fonetike, morfologije do sintakse, patuljcima je bila ostala kao jedina nada ta vajna štokavština, kao "dokaz" da se radi o zajedničkom jeziku. Ne ufajući se, kao daleka S. Kordić, usred Hrvatske nazivati jezik srpskohrvatskim, smislili su doskočicu o "štokavskim jezicima", pa su pod tom firmom dijelili i književne nagrade. Na tom tragu jugoslavenski provokator koji djeluje u Zagrebu (Miljenko Jergović) govori o "našim jezicima", a sve hrvatsko oko sebe proglašava ustašama, što "prolazi", a ne "nacistima" kao udaljena S. Kordić koja djeluje u Njemačkoj, a Njemačka je kao što je poznato bila na strani saveznika. No, ni ondje baš nema previše pristaša, a jedan od njezinih protivnika upravo iz germanskoga područja napisao je sjajnu knjigu u obranu hrvatskoga jezika. Za prijevod te knjige trebalo je muku mučiti, jer hrvatska državna vlast (alias ministarstvo) nije nikako mogla naći novaca kako bi ju se objelodanilo.

Još o Katičićevu intervjuu "Vijencu", o tome razgovoru koji bi trebalo tiskati u stotinama tisuća primjeraka i dijeliti ljudima na ulici: na pitanje o Bartulu Kašiću odgovara: "Nevolja je s Kašićem u tome da ako postoji srpskohrvatski jezik, onda je gramatika Bartula Kašića, isusovca, prva gramatika toga jezika. Točka. To ni jedan Srbin ne može podnijeti."

I na kraju, o isto tako bitnome: "Mislim da se hrvatski jezik, to mi je nedavno postalo jasno, može definirati i na razini narječja, a to znači da je skup svih onih govora koji su pod utjecajem hrvatskoga književnog jezika, makar samo nedjeljom s oltara i propovjedaonice. To u velikoj mjeri oblikuje jezičnu osjetljivost naroda."

Srbi svuda ili u trećoj Jugoslaviji

Jedan je jedini pothvat koji doista može nositi naziv zajedničkoga zločinačkog pothvata, a to je uporni i neumrli pothvat u nastojanju oko zajedničkog jezika koji bi nosio srpskohrvatsko ime. Zato svaki Hrvat mora odmah i munjevito reagirati na bilo kakav znak da pojedinac ili organizirana skupina rade na tom planu, jer je jezična agresija uvijek prethodnica zbiljske, vojne agresije na Hrvatsku, jer vodi ne približavanju nego sukobu naroda i rađa trajnim nevoljama. Hrvatska jezična osjetljivost o kojoj govori Katičić, lavlji je dio hrvatske narodne osjetljivosti i onaj tko to zaboravlja čini zlo prirodnom stanju stvari ali i sebi samome, kako nas uči povijest.

Nova podmetanja oko jezika dio su, naravno, geostrateškoga plana koji žudi za povratkom jedinstva kompaktnog južnoslavenskog državnog teritorija , kojim se može lakše vladati ako postoji istost jezika. Opet Katičić, i s tim ću završiti: "Ako pogledate na kartu i vidite da Beograd leži tamo gdje se spajaju Dunav, Sava , Tisa i Morava, odmah ćete uočiti koji je to geostrateški položaj. Tko je onda lud da između Beograda i Zagreba odabere Zagreb. A lakše je imati i Beograd i Zagreb ako se tamo govori isti jezik."

Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće

15.09.2010.