Zabrinut i zbog mogućih problema nakladnika, Gruber je -
unatoč osobnom ushitu za tu poeziju - Kranjčeviću
predložio da "radije sam izvrši neumoljivu cenzorsku
funkciju". Nije poznato o kojim je pjesmama bila riječ,
no zavirimo li u pjesnikovu bilježnicu (Sabrana djela
II), shvatit ćemo o čemu je mogla biti riječ,
primjerice, u radnoj inačici pjesme Nad rasapom moga
grada (iznad stoji kratica Fr. Fol. /FranFolnegović/ i:
"govor zastupnika Dr. A. Starčevića izrečen dne 27. V.
84.") ili u sonetnom vijencu Nad propalom krunom (žestok
obračun s poviješću Hrvatske pod ugarskom čizmom,
napisan 31. X. 1884). Došlo je vrijeme za novu
Kranjčevićevu "kapitulaciju".
Najpoznatija pjesma koja je pala
žrtvom prisilne autocenzure bila je i In tyrannos
(napisana 1884., prvi put u cijelosti objavljena
1958., otad antologijska). Ona nije bila samo vatreni
protest protiv tiranije Khuenova režima i njegova
"najdrastičnija anatema" - ona je bila i pjesnička
optužnica, porota te presuda i toj ali i svim
tiranijama. U njoj lirski subjekt, Kranjčevićev
pjesnik prorok, budi narod (Krvav eno oblak diže se
nad nama, / Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!),
drsko provocira režim (Znam da jeste voljni svezat
usne moje (...) Možete me stvorit i žednim i gladnim,
/ Ali nikad, nikad izdajicom jadnim!) kojem prorokuje
dolazak junaka i pad tiranije (Taj je junak pero u
sputanih ruku! / A sva vaša briga da ga u prah srva, /
Trzajem se čini pogažena crva) jer onaj koji slobodu
želi Željet će ju, makar gladom očajavo! Pjesnik
prorok upozorava tiranina da kad roblje kipi, tad ne
znade straha: / Sputana je miso slobodnijeg maha! kao
i da usprkos teškoćama sputan korak za tri druga
vrijedi. / Dok čovjeka bude, ljudstvo neće mrijeti; /
Okovi su krila, da se brže leti! Krešendo završne
strofe otkriva da je ta pjesma u prvom redu
upozorenje: Ubijte nas dakle - pjesmom ćemo živit, / A
gdje pjesmu pjevaš, tuj sloboda zbori. / Na osvetne
grudi narod će nas primit, / Ondje, Bože, ondje nek
nam život gori. / Znajte, nisu misli žrtve zlobe puke.
/ Ja vam rekoh svoju i ja perem ruke!
Česko je istaknuo da je u toj pjesmi Kranjčević kao pjesnik
prorok imao "gotovo sve pokazatelje svoje buduće legitimacije - i oštrinu
kritičkog odmaka, i visinu obzora levitacije, i širinu sinkronije i dijakronije
obuhvata - kao skladatelj i protagonist, istodobno, budućega dotad u takvim
gabaritima neviđenog, ne samo u nas, poetskoga mitskog univerzuma". I opet
možemo samo dodati da je In tyrannos napisao kao devetnaestogodišnjak i vatreni
pravaš, moguće u svjetlu Khuenove prijetnje Senjanima (potpuno ukidanje
gimnazije) zbog pobjede pravaša na rujanskim izborima 1884. godine. Da je
Kranjčević ipak bio više pjesnik nego pravaš pokazuje i to što pjesmu nije
uvrstio u zbirku, sigurno svjestan da bi umjesto buđenja vatre u nečijem duhu
samo vatricom zagrijala cenzorski ured.
Postojala je još jedna škakljivost
glede te zbirke - njezina posveta. Od prve želje
(djevojci u koju je bio zaljubljen) autor je lako
odustao, prisjećao se Gruber (zbog njezina odlaska iz
Senja te različitosti njihovih "ćudi i društvenih
navika"). Druga želja bila je posveta Anti Starčeviću
(uzgred rečeno, Pisma Magjarolacah rado je čitao i
čuvao do kraja života). Gruber se usprotivio toj
ideji, držeći da bi zbirka time dobila izraziti
stranački biljeg i izazvala bojkot jednog dijela
glasila te velikog broja "čitalačke inteligencije,
koji su bili protivnici Starčevićeve stranke". Kako je
tu ideju odbacio i nakladnik (nije bio Starčevićev
pristaša i bojao se financijskog neuspjeha),
Kranjčević je "teška srca za ljubav same publikacije
pristao na taj uvjet, premda je znao, kako mi je sam
priznao, da će time izazvati nemilost svojih
najintimnijih prijatelja, sve samih beskompromisnih
pravaša, jer im je već prije bio povjerio, da će
njegovo djelo nositi Starčevićevu posvetu". Dakle, još
jedna kapitulacija!
Gruber je o trećoj opciji posvete
zapisao: "Znajući, da uza sve pristajanje uz pravašku
ideju po svojem političkom vjerovanju bijaše ipak
iskreni poklonik velikog biskupa Strossmayera, oca
hrvatske prosvjete, i priznavajući sam, da mu duguje
zahvalnost za velikodušne potpore u svrhu studija,
predložih mu neka njemu posveti svoje djelo. Silvije
ne bijaše protivan toj zamisli, ali kako je onda bila
najljuća borba između pravaštva i obzoraštva, čijim se
pokroviteljem i predstavnikom smatralo slavnoga
biskupa, nije se mogao odlučiti na tu posvetu,
žacajući se, da se to ne bi smatralo nedosljednošću
prema njegovoj političkoj konfesiji, te da si javno
mnijenje ne bi znalo protumačiti pojav, da uvjereni
pravaš posvećuje svoje djelo Strossmayeru, koga su
sljedbenici pravaštva onda najljuće napadali".
Nakon 13 godina proširio je sjećanje na tu temu, a ono nam
otkriva razinu pjesnikova pravaškog opredjeljenja, odnosno njegovu srž: "kako je
Kranjčević, kao većina ondašnje omladine na višim školama, bio ushićen
obožavalac Starčevićev i kako je povrh toga stajao pod neodoljivim utjecajem
svoga političkoga mentora i pobratima N. V., komu je Starčević bio pravim
idolom, izjavi mi, da uza svu zahvalnost prema svomu dobrotvoru ne može da učini
tu žrtvu svoga uvjerenja". Kranjčević je, dalo bi se zaključiti, od cijelog
pravaštva (naj)više cijenio - Starčevića. Sagledamo li to iz današnjeg očišta,
mogli bismo reći - ništa iznenađujuće: svaki njegov poetski alter ego bio je
snažna stoička osobnost koja je trpeći za druge bila spremna i na askezu i
osobnu patnju (Prometej, Mojsije, Krist). Da je Kranjčević bio svjestan
neizbježivosti takve sudbine - pa i svoje, s obzirom na odabrani životni i
pjesnički put - pokazuju već njegove najranije pjesme. Život ga je, također i
ipak, već bio naučio da ga na tom putu čeka nemali broj kompromisa, pa i
kapitulacija.
Slijedom toga, je li Kranjčević ipak
napravio korak više glede posvete Strossmayeru? Na
poleđini njegova pisma (u kojem moli novčanu pomoć za
završetak školovanja na zagrebačkoj preparandiji)
nalazimo biskupov vlastoručni tekst: "Ako misli taj
mladić štogod meni posvetiti, mora najprvo amo provida
radi poslati". Na što se odnosio taj zapis? Na posvetu
zbirke ili na Kranjčevićevo obećanje iz pisma da će se
svojim perom pokazati vrijednim njegova milosrđa? Ili
je Mecena doznao da mu mladi pjesnik piše
pjesmu-prigodnicu povodom otvaranja galerije u
Zagrebu? Nema pouzdanog odgovora na ta pitanja, no da
je Strossmayer prihvatio tu nikad objavljenu
prigodnicu, napisanu 9. XI. 1884., zasigurno bi bio
zadovoljan stihovima: Božanskim sjajem svetog onog
žara, / Po kojem prorok svoga bivaš stada, / Ti
spozna, zašto narod taj tumara, / Ti spozna uzrok
steoljetnih nam jada. (...) Un zlatu knjigu svijesnog
čovječanstva / Hrvata ime piso si ti. /Oj, duh je rđa
okovlju tiranstva, / Sloboda niče tek po prosvjeti!
(...) Slobodi ja ću vijek robovati cijeli, / Al znam,
da ona prosvjetom se snuje, / I tko svom puku bolju
sreću želi, / Zanosit mar tvoj mora on da štuje.
Kranjčević-pravaš i Starčevićev
obožavatelj koji prihvaća biskupovo (i narodnjačko!)
geslo "prosvjetom slobodi!"? Ne bi li ta pjesma, da je
- pretpostavimo - bila objavljena, Kranjčeviću u
pravaškim krugovima donijela jednake probleme kao i
eventualna posveta u zbirci? Na oba se pitanja može
dati potvrdan odgovor. Naime, naizgled nespojive
parole samo su odraz kontroverzne i kompleksne
pjesnikove osobnosti i najava njezine rastrgane
manifestacije u poeziji. S druge strane, mogli bismo
reći i da je Kranjčević već tada pokazivao disidentsku
opreznost i spremnost na bijeg od svake krajnosti i
isključivosti, ali - bez odricanja od svojih uvjerenja
i ideala. Je li već tada shvaćao da bi tadašnjoj
Hrvatskoj i u političkom i u književnom smislu bio
potrebniji i korisniji model i-i od modela ili-ili?
Odgovor je, naravno, da - i potvrđuje
ga Kranjčevićev treći i konačni, pomirljiv i
nekontroverzan odabir posvete "Uspomeni neumrloga
Augusta Šenoe". Gruber objašnjava da je pjesnik Šenou
"u književnosti obožavao kao svoj veliki uzor jednakim
zanosom kao i Starčevića u politici". A gdje su
Harambašić i Kovačić? Pravaš ushićen narodnjačkim
književnim uzorom - nova kontroverza? Samo naizgled:
Kranjčević je - čini se već tad - jasno odjeljivao
svijet i zadatke politike od svijeta i zadataka
književnosti, a kako je glede osjećaja obveze prema
književnoj tradiciji bio iznimno tradicionalan, dakle
prilično (ne i potpuno!) konzervativan, "breme"
Šenoina imena (iz)gubilo je u njegovu slučaju težinu
političkih konotacija. Uostalom, nije li dvadesetak
godina poslije još jedan punokrvni pravaš ustvrdio da
je Šenoa bio "pravaš čistim svojim hrvatstvom" i nije
li isti stekliš također znao cijeniti prosvjetni i rad
na kulturnom polju đakovačkog biskupa? O Matošu je,
naime, riječ.
Filip
Kozina, Hrvatska revija /nastavlja se
1.
MLADI KRANJČEVIĆ I PRAVAŠTVO (01) |