S. S. Kranjčević (je) pjesnik i pravaš - Od Zavjeta do odlaska u Mostar

Kompromisi i kontroverze

Povratak u Senj kolidirao je sa Županovom željom za objavom ambicioznije pjesničke zbirke. Gruber je predložio Kranjčevića te mu pomagao u izboru i poliranju materijala, posebno onog domoljubno i stranački angažiranog. Iako su, prisjećao se Gruber, pjesme s prozirnom političkom tendencijom u njega bile rijetkost, bilo je mnogo onih koje su imale "obično osim opće patriotske žice i takovu aktuelnu političku, a gdjekada i stranačku notu, da se je gotovo matematičkom sigurnošću moglo proreći, da bi slične pjesme pale žrtvom cenzorova ostracizma".

Zabrinut i zbog mogućih problema nakladnika, Gruber je - unatoč osobnom ushitu za tu poeziju - Kranjčeviću predložio da "radije sam izvrši neumoljivu cenzorsku funkciju". Nije poznato o kojim je pjesmama bila riječ, no zavirimo li u pjesnikovu bilježnicu (Sabrana djela II), shvatit ćemo o čemu je mogla biti riječ, primjerice, u radnoj inačici pjesme Nad rasapom moga grada (iznad stoji kratica Fr. Fol. /FranFolnegović/ i: "govor zastupnika Dr. A. Starčevića izrečen dne 27. V. 84.") ili u sonetnom vijencu Nad propalom krunom (žestok obračun s poviješću Hrvatske pod ugarskom čizmom, napisan 31. X. 1884). Došlo je vrijeme za novu Kranjčevićevu "kapitulaciju".

Najpoznatija pjesma koja je pala žrtvom prisilne autocenzure bila je i In tyrannos (napisana 1884., prvi put u cijelosti objavljena 1958., otad antologijska). Ona nije bila samo vatreni protest protiv tiranije Khuenova režima i njegova "najdrastičnija anatema" - ona je bila i pjesnička optužnica, porota te presuda i toj ali i svim tiranijama. U njoj lirski subjekt, Kranjčevićev pjesnik prorok, budi narod (Krvav eno oblak diže se nad nama, / Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!), drsko provocira režim (Znam da jeste voljni svezat usne moje (...) Možete me stvorit i žednim i gladnim, / Ali nikad, nikad izdajicom jadnim!) kojem prorokuje dolazak junaka i pad tiranije (Taj je junak pero u sputanih ruku! / A sva vaša briga da ga u prah srva, / Trzajem se čini pogažena crva) jer onaj koji slobodu želi Željet će ju, makar gladom očajavo! Pjesnik prorok upozorava tiranina da kad roblje kipi, tad ne znade straha: / Sputana je miso slobodnijeg maha! kao i da usprkos teškoćama sputan korak za tri druga vrijedi. / Dok čovjeka bude, ljudstvo neće mrijeti; / Okovi su krila, da se brže leti! Krešendo završne strofe otkriva da je ta pjesma u prvom redu upozorenje: Ubijte nas dakle - pjesmom ćemo živit, / A gdje pjesmu pjevaš, tuj sloboda zbori. / Na osvetne grudi narod će nas primit, / Ondje, Bože, ondje nek nam život gori. / Znajte, nisu misli žrtve zlobe puke. / Ja vam rekoh svoju i ja perem ruke!

Česko je istaknuo da je u toj pjesmi Kranjčević kao pjesnik prorok imao "gotovo sve pokazatelje svoje buduće legitimacije - i oštrinu kritičkog odmaka, i visinu obzora levitacije, i širinu sinkronije i dijakronije obuhvata - kao skladatelj i protagonist, istodobno, budućega dotad u takvim gabaritima neviđenog, ne samo u nas, poetskoga mitskog univerzuma". I opet možemo samo dodati da je In tyrannos napisao kao devetnaestogodišnjak i vatreni pravaš, moguće u svjetlu Khuenove prijetnje Senjanima (potpuno ukidanje gimnazije) zbog pobjede pravaša na rujanskim izborima 1884. godine. Da je Kranjčević ipak bio više pjesnik nego pravaš pokazuje i to što pjesmu nije uvrstio u zbirku, sigurno svjestan da bi umjesto buđenja vatre u nečijem duhu samo vatricom zagrijala cenzorski ured.

Postojala je još jedna škakljivost glede te zbirke - njezina posveta. Od prve želje (djevojci u koju je bio zaljubljen) autor je lako odustao, prisjećao se Gruber (zbog njezina odlaska iz Senja te različitosti njihovih "ćudi i društvenih navika"). Druga želja bila je posveta Anti Starčeviću (uzgred rečeno, Pisma Magjarolacah rado je čitao i čuvao do kraja života). Gruber se usprotivio toj ideji, držeći da bi zbirka time dobila izraziti stranački biljeg i izazvala bojkot jednog dijela glasila te velikog broja "čitalačke inteligencije, koji su bili protivnici Starčevićeve stranke". Kako je tu ideju odbacio i nakladnik (nije bio Starčevićev pristaša i bojao se financijskog neuspjeha), Kranjčević je "teška srca za ljubav same publikacije pristao na taj uvjet, premda je znao, kako mi je sam priznao, da će time izazvati nemilost svojih najintimnijih prijatelja, sve samih beskompromisnih pravaša, jer im je već prije bio povjerio, da će njegovo djelo nositi Starčevićevu posvetu". Dakle, još jedna kapitulacija!

Gruber je o trećoj opciji posvete zapisao: "Znajući, da uza sve pristajanje uz pravašku ideju po svojem političkom vjerovanju bijaše ipak iskreni poklonik velikog biskupa Strossmayera, oca hrvatske prosvjete, i priznavajući sam, da mu duguje zahvalnost za velikodušne potpore u svrhu studija, predložih mu neka njemu posveti svoje djelo. Silvije ne bijaše protivan toj zamisli, ali kako je onda bila najljuća borba između pravaštva i obzoraštva, čijim se pokroviteljem i predstavnikom smatralo slavnoga biskupa, nije se mogao odlučiti na tu posvetu, žacajući se, da se to ne bi smatralo nedosljednošću prema njegovoj političkoj konfesiji, te da si javno mnijenje ne bi znalo protumačiti pojav, da uvjereni pravaš posvećuje svoje djelo Strossmayeru, koga su sljedbenici pravaštva onda najljuće napadali".

Nakon 13 godina proširio je sjećanje na tu temu, a ono nam otkriva razinu pjesnikova pravaškog opredjeljenja, odnosno njegovu srž: "kako je Kranjčević, kao većina ondašnje omladine na višim školama, bio ushićen obožavalac Starčevićev i kako je povrh toga stajao pod neodoljivim utjecajem svoga političkoga mentora i pobratima N. V., komu je Starčević bio pravim idolom, izjavi mi, da uza svu zahvalnost prema svomu dobrotvoru ne može da učini tu žrtvu svoga uvjerenja". Kranjčević je, dalo bi se zaključiti, od cijelog pravaštva (naj)više cijenio - Starčevića. Sagledamo li to iz današnjeg očišta, mogli bismo reći - ništa iznenađujuće: svaki njegov poetski alter ego bio je snažna stoička osobnost koja je trpeći za druge bila spremna i na askezu i osobnu patnju (Prometej, Mojsije, Krist). Da je Kranjčević bio svjestan neizbježivosti takve sudbine - pa i svoje, s obzirom na odabrani životni i pjesnički put - pokazuju već njegove najranije pjesme. Život ga je, također i ipak, već bio naučio da ga na tom putu čeka nemali broj kompromisa, pa i kapitulacija.

Slijedom toga, je li Kranjčević ipak napravio korak više glede posvete Strossmayeru? Na poleđini njegova pisma (u kojem moli novčanu pomoć za završetak školovanja na zagrebačkoj preparandiji) nalazimo biskupov vlastoručni tekst: "Ako misli taj mladić štogod meni posvetiti, mora najprvo amo provida radi poslati". Na što se odnosio taj zapis? Na posvetu zbirke ili na Kranjčevićevo obećanje iz pisma da će se svojim perom pokazati vrijednim njegova milosrđa? Ili je Mecena doznao da mu mladi pjesnik piše pjesmu-prigodnicu povodom otvaranja galerije u Zagrebu? Nema pouzdanog odgovora na ta pitanja, no da je Strossmayer prihvatio tu nikad objavljenu prigodnicu, napisanu 9. XI. 1884., zasigurno bi bio zadovoljan stihovima: Božanskim sjajem svetog onog žara, / Po kojem prorok svoga bivaš stada, / Ti spozna, zašto narod taj tumara, / Ti spozna uzrok steoljetnih nam jada. (...) Un zlatu knjigu svijesnog čovječanstva / Hrvata ime piso si ti. /Oj, duh je rđa okovlju tiranstva, / Sloboda niče tek po prosvjeti! (...) Slobodi ja ću vijek robovati cijeli, / Al znam, da ona prosvjetom se snuje, / I tko svom puku bolju sreću želi, / Zanosit mar tvoj mora on da štuje.

Kranjčević-pravaš i Starčevićev obožavatelj koji prihvaća biskupovo (i narodnjačko!) geslo "prosvjetom slobodi!"? Ne bi li ta pjesma, da je - pretpostavimo - bila objavljena, Kranjčeviću u pravaškim krugovima donijela jednake probleme kao i eventualna posveta u zbirci? Na oba se pitanja može dati potvrdan odgovor. Naime, naizgled nespojive parole samo su odraz kontroverzne i kompleksne pjesnikove osobnosti i najava njezine rastrgane manifestacije u poeziji. S druge strane, mogli bismo reći i da je Kranjčević već tada pokazivao disidentsku opreznost i spremnost na bijeg od svake krajnosti i isključivosti, ali - bez odricanja od svojih uvjerenja i ideala. Je li već tada shvaćao da bi tadašnjoj Hrvatskoj i u političkom i u književnom smislu bio potrebniji i korisniji model i-i od modela ili-ili?

Odgovor je, naravno, da - i potvrđuje ga Kranjčevićev treći i konačni, pomirljiv i nekontroverzan odabir posvete "Uspomeni neumrloga Augusta Šenoe". Gruber objašnjava da je pjesnik Šenou "u književnosti obožavao kao svoj veliki uzor jednakim zanosom kao i Starčevića u politici". A gdje su Harambašić i Kovačić? Pravaš ushićen narodnjačkim književnim uzorom - nova kontroverza? Samo naizgled: Kranjčević je - čini se već tad - jasno odjeljivao svijet i zadatke politike od svijeta i zadataka književnosti, a kako je glede osjećaja obveze prema književnoj tradiciji bio iznimno tradicionalan, dakle prilično (ne i potpuno!) konzervativan, "breme" Šenoina imena (iz)gubilo je u njegovu slučaju težinu političkih konotacija. Uostalom, nije li dvadesetak godina poslije još jedan punokrvni pravaš ustvrdio da je Šenoa bio "pravaš čistim svojim hrvatstvom" i nije li isti stekliš također znao cijeniti prosvjetni i rad na kulturnom polju đakovačkog biskupa? O Matošu je, naime, riječ.

Filip Kozina, Hrvatska revija /nastavlja se

www.hkz-kkv.ch

1. MLADI KRANJČEVIĆ I PRAVAŠTVO  (01)